Čekala se “Hasanaginica”.

I danas je uvriježeno mišljenje da je to najbolja predstava u produkciji “Barskog ljetopisa” ikad, ujedno i jedna od najboljih na manifestaciji za svih 38 godina.

Rukovodstvo Kulturnog centra Bar, na čelu sa direktorom Mićom Orlandićem, odlučilo se da Festival u sumornoj svakodnevici bude istinska luč spajanja zdravomislećih i slobodoumnih umjetnika iz regiona, pa su za ovu prilično skupu predstavu ušli u koprodukciju sa Kulturnim centrom Novog Sada i Teatrom “Kult” iz Beograda. Isplatilo se.

Prostor ispred Ljetnje pozornice u Starom Baru ispred tzv. Arhiepiskopske palate bio je krcat, a sama bina na idealnom mjestu u tvrđavi, ispod zidina i kamenog stepeništa, a iznad podzemnih laguma. U naslovnoj ulozi briljirala je Varja Đukić, koja je u jednom trenutku balansirala na samoj ivici zidina, visoko iznad glava publike, lelujalući se pod naletima sjevernog vjetra, tako da se prisutnima stegla knedla u grlu u strahu da ne padne sa tih drevnih, vremenom oglodanih kulisa.

Izvanredna glumačka podjela, na tekst Ljubomira Simovića, uz muziku Zorana Hristića, učinila je predstavu impresivnom kreacijom: pored Varje, Miša Janketić kao Hasan-aga, Predrag Ejdus kao beg Pintorović, brat Hasanaginice, Branka Petrić kao Hasanaginicina majka, Enver Petrovci kao Ahmed, povratnik iz bitke, Ljiljana Krstić kao Hasanagina majka nakon čije rečenice: “Hasan-aga, budalo, zar ne vidiš da je mrtva” nije bilo osobe koja se usudila uhvatiti dah u publici. Na kraju Hasan-agin završni monolog, poslije čega nekoliko ogromnih trenutaka kristalno čiste tišine, koju su zamijenili frenetični aplauzi.

I dešavanja pred taj svečani događaj su bila predstava za sebe. Na jednoj od proba neposredno prije generalne, glumac Enver Petrovci je, po zamisli režisera Źage Mićunovića, trebao da uđe na scenu sa strane kroz kaldrmu kao dio vojske koja se vraća iz rata. Konja nije bilo, pa je Enver jahao na magarcu do bine. Međutim, nije se računalo na to da će “svjetlosni top” od 3.000-4000 vati najednom biti uperen u životinju i da će ona potpuno pomahnitati. Magarac se počeo propinjati i bacio Petrovcija u stijene. Otkrilo se da je slomio nogu. Ali nije odustao od predstave, to nije dolazilo u obzir. Igrao je sa štakama.

Igrali su i Nenad Stojanovski (efendija Jusuf, Hasanagin savjetnik), Branimir Popović (Suljo), Igor Filipović (Musa), Mladen Nelević (Huso), Milo Miranović (prvi baštovan), Bojan Dimitrijević (drugi baštovan). Scenograf je bio Geroslav Zarić, a kostimograf Ljiljana Dragović. Za scenski pokret bio je zadužen Ferid Karajica, dok je lektor bio Radovan Knežević.

Uspjehu predstave svakako je izuzetno doprinijela i činjenica da su se glumci dugo spremali za nju upravo “na licu mjesta”, u starobarskoj tvrđavi. Svi su ih Starobarani znali i pozdravljali, a kod Riza i njegove Vete je bila baza za poslijeponoćne ćevape.  

Ugledana “Politika” je u kulkturnom dodatku tada pisala da je pred 800 gledalaca briljirala glumačka ekipa predvođena Varjom Đukić i Mišom Janketićem, te da je “Hasanaginica često pretakana u predatvu, ali nikada nije igrana u prirodnom ambijentu za nju kao što je ovaj”.

Godinama kasnije, Varja Đukić se odlično sjećala “Hasanaginice”, s neskrivenim ponosom što je bila dio ekipe: “Bila je to prva produkcija koja se zasnivala na suigranju, što je neobično jer je to bilo vrijeme kulturnog razlaza. U vrijeme kulturnih, pozorišnih, glumačkih i drugih razlaza sastavljena je ekipa koja je mogla da igra zajedno, i to veoma dobro. Bilo je jako značajno što je ‘Barski ljetopis’ u smislu te saradnje bio pionirski. Nije se to dešavalo ni u produkcijama ‘Budva grad teatra’.

Za ‘Hasanaginicu’ je veoma osmišljeno napravljena scena u Starom gradu, dolje na Gavadoli. Preko puta je bila publika koja je bila smještena stepenasto, udobno, u smislu vizure (mogla je da vidi čitavu scenu). Bili smo jako vezani za ambijent Starog Bara. Prirodno je da se tu igra ‘Hasanaginica’, pod vedrim nebom, gdje se čuju razni prirodni zvukovi, vide se mjesec i zvijezde. Radili smo Simovićevu ‘Hasanaginicu’ koja je za mene najljepša verzija. U nekim izvedbama Hasanaginica ima nekoliko starije djece, a u ovoj samo jednu bebu. Zauvijek ću se sjećati scene kad Hasanaga iz te svoje muke i nekog straha od kraja odvaja Hasanaginicu od njihovog djeteta. Nenad Stojanovski, predivan makedosnki glumac, jedan od najljepših glumaca s kojim sam imala priliku u životu da radim, koji je, nažalost, umro poslije nekoliko godina, igrao je ulogu savjetnika. Ja moram da se oprostim od svog djeteta, a on Hasanagu savjetuje da ne čini to što čini, ali je prinuđen da mi to saopšti. I u  trenutku potpune obeznanjenosti, on me uzima u naručje i odnosi. Ali Nenad je morao da ide preko nekog kamenja i to je bila fizički najzahtjevnija scena u predstavi. I samo se sjećam kako sam bila sigurna u Nenada, jer sam znala da ništa ne može da mi se desi.

Čitav kraj oko starobarske tvrđave živio za taj naš projekat. Čekali su nas da završimo s kasnim večernjim probama da idemo zajedno na ćevape i vrući hljeb, dolje u glavnoj starobarskoj ulici. Jako je dragocjeno u životu nekog pozorišta ili predstave kad ima tako snažnu vezu sa stanovništvom kome gravitira.

Prije nekoliko godina, u jednoj crnogorskoj čitanki, pored pjesme ‘Hasanaginica’ vidjela sam ilustraciju iz predstave u kojoj igraju Alma Prica i Mustafa Nadarević. Poslala sam reditelju naše predstave Branislavu Mićunoviću poruku: ‘Je li moguće da nema pomena o našoj predstavi u našem udžbeniku?’ Ali mislim da je to krivica i ‘Barskog ljetopisa’ i svih nas jer ne držimo do sopstvene tradicije“, govorila je Varja Đukić.

Doajen barskog glumišta Dragiša Simović dijeli Varjino mišljenje o spektakularnosti predstave. On je tada, u ime Kulturnog centra, bio zadužen za “koordinaciju svega i svačega”.

“To je najbolja, ali i najskuplja i najkompleksnija predstava, jer je reditelj Źaga Mićunović mogao da bira glumce sa ex Yu prostora… Divna bina desno od ulaza, a kulise dio starog grada, sve se uklapalo. Međutim, najluđa stvar se desila dan uoči premijere – postojala je scena u kojoj se iz pravca ulaza u grad na magarcima vraćaju ratnici, među njima Enver Petrovci, nevjerovatni makedonski glumac. Bio je mrak, a nepažnjom rukovodioca svijetla Milija Malovića magarca je najednom uz jak zvuk obasjao snažan snop svjetlosti, tzv. ‘top’, on se unezvjerio, potpuno poludio od straha, i u punom trku bacio Envera u neke zidine. Pritrčali smo, izvukli ga iz škripine i vidjeli da je polomio desnu nogu.

Poveo ja Envera u ambulantu, pa u bolnicu, stegoše mu nogu, ali džabe, vidim da tu nema igranja. Zato ga sjutra ujutro odvedem u Budvu kod čuvenog Radulovića da mu namjesti to ako može. Dođemo ispred Pošte đe je Radulović inače radio, i u kolima ispred zgrade on mu poteže nogu, kvrcnu, namjesti je i posla nas kod kćerke da mu napravi udlagu. E, takav Enver je te iste noći igrao predstavu, spuštajući se niz skaline kao pravi ratnik sa štakama.

Probe su, inače, počinjale u Starom gradu noću i trajale do 1, 2 po ponoći, a plemeniti ćevapdžija Rizo Dreković nas je čekao da jedemo. Raspirivao bi roštilj oko jedan i po, mi bi mu nekako poslali glas kad dolazimo, pa bi jeli i pili do zore i onda išli na spavanje”. 

Tog ljeta „Hasanaginica“ je, osim u starobarskoj, odigrana u još dvije znamenite tvrđave, budvanskoj Citadeli i novosadskom Petrovaradinu.

The post FOTO, VIDEO: Tri decenije od velike Hasanaginice: Glumačka elita u produkciji Kulturnog centra first appeared on BARinfo.

Izražavajući zadovoljstvo što gostuje u Baru, koji pamti odavno, po “krugu” uz obalu, po Dvorcu, Kulturnom centru, ali najviše po predstavi na prvom “Barskom ljetopisu” –  “Vladimir i Kosara”, koju je igrala  na sceni kraj ostataka manastira Prečista krajinska, Đukić smatra da je “govoriti o Danilu Kišu neophodno i nikad dovoljno”, te da su “cijeli njegov život, književnost, biografija, njegov odnos prema rukopisu i cijeli opus, fascinanatni”.

“Njegov životni krug se odvija za vrijeme fašizma i holokausta, u kojem mu je stradao otac i djetinjstvo koje pamti je taj njegov prvi ciklus ‘Rani jadi’, koji se danas obrađuje u školama,  do  toga da u svojim djelima govori o Staljinu i ruskom totalitarizmu (‘Grobnica za Borisa Davidoviča’). U Jugoslaviji smo imali nevjerovatnu prevodilačku izdavačku produkciju kojoj je Kiš dao najveći doprinos prevodeći sa ruskog, francuskog i mađarskog jezika. Malo koji pisac je prevodio sa tri jezika, a to mu je dala njegova biografija, njegov život – od oca mađarskog Jevrejina i majke Crnogorke, Cetinjanke”, navodi Đukić dodajući da je Kiša upoznala najprije kao prevodioca, čitajući njegove prepjeve (Marine) Cvetajeve, što je fenomen.

“Kiš je prezirao nacionalizam, jasno je govorio zbog čega, ali su se, nažalost, njegov i glas autora sličnih njemu, izgubili”, zaključila je Đukić.

Đukić je prije pet godina, uz pomoć svojih saradnika i saradnica, formirala web sajt poetikazemlje.me, koji sadrži preko stotinu audio snimaka poezije i proze, Rista Ratkovića, Mirka Banjevića, Vita Nikolića, Lesa Ivanovića, Ibrahima Hadžića, Ćamila Sijarića, Mihaila Lalića… Tu su i intervjui sa čuvenim književnicima, njihove biografije, bibliografija, prezentacije sa analizom djela, citati, kao i filmovi snimljeni po uzoru na njihova djela. Posjetiocima je sinoć posebno prikazana web stranica o Danilu Kišu.

“Slušati radio, slušati poeziju, slušati, a nemati senzaciju gledanja koja nekad odvlači pažnju, to je forma za uživanje, jednako kao radio drama, koju, nažalost, nemamo priliku da slušamo. Ovo je program koji može da služi u nastavi, već od prvog razreda srednje škole, kad god se obrađuju autori koji su uključeni”, pojašnjava Varja Đukić.

Janko Ljumović producent i redovni profesor FDU Cetinje, usmjeravajući priču ka vezi književnosti i pozorišta, naglašava da je Varja Đukić autorski iznijela krajnje neobičan projekat “Post scriptum” koji predstavlja koncept mogućnosti kako se može snimiti jedna predstava.

“Predstava pruža mogućnost da se kroz video rad , odnosno video art, čuje ono što je bio tekst predstave, a to što se ne može vidjeti cjelokupnost izvedbe, govori o suptilnosti i ekskluzivnosti pozorišta kao žive umjetnosti, jer je ona širila granice scenskog jezika. Rađena je u duhu apsolutno postmodernog teatra, gdje govorimo o primatu teksta, sinkretizmu pozorišta, ali je polazište, naravno, književno djelo”, navodi Ljumović, dodajući da video prikaz ima za cilj da približi ideju koja se provlači kroz priču o potrazi za ocem, velike teme koja je sadržana u Kišovim djelima, fašizam, koji je jako bitan element njegovih djela i što je, posebno za mlade, najdragocjenije, otkrivanje svog talenta. To se u predstavi jasno vidi, to je njena velika vrijednost, a u godini kada je izvedena i živjela na repertoaru CNP-a,  bila je selektovana i na BITEF, što je bila dobra referenca i potvrda njene vidljivosti u širem stručnom pozorišnom regionalnom i svjetskom konceptu”, podsjeća prof. Ljumović.

Crnogorsko narodno pozorište je producent video predstave “Post scriptum”, snimatelj je Željko Bracanović, montažer Igor Bakić, režiju potpisuje Varja Đukić koja je objasnila da je to njena “posveta Mihailu i Jakovu, dječacima i djevojčicama osjetljivim na svijet pravde i nepravde koji znaju za ljubav i poeziju i koji čitaju djela Danila Kiša”.

Veče je otvorila rukovoditeljka Biblioteke Sonja Lalević, pročitavši odlomak iz Kišove knjige “Eseji (autopoetike)” – “Zašto pišem?”

“Pisanje je vokacija, mutacija gena, hromozoma; pisac se postaje kao što se postaje davitelj. Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih. Pisanje je taština. Taština koja mi se ponekad čini manje ništavnom od drugih oblika egzistencije. Pišem, dakle, jer sam nezadovoljan sobom i svetom. I da bih iskazao to nezadovoljstvo. Da bih preživeo!”

The post Veče posvećeno životu i stvaralaštvu Danila Kiša u Biblioteci Ivo Vučković first appeared on BARinfo.