Na večeri obojenoj sjećanjima, kakva je uostalom i ova knjiga, govorili su novinar Milan Vujović i nekadašnji novinari, Vaskove kolege, Jovanka Ljubenko Matunović i Jovan Plamenac.

Sjetnu priču muzički su ispratili klapa KUD “Jedinstvo”, Božo Gagović i Gajo Ugrenović iz “Akademije”, a fragmente iz knjige čitala je spikerka Radio Bara Brankica Mandić.

Vasilije Lalošević, duhovito i šarmantno, svojstveno njegovom duhu i stilu, započeo je promociju svoje knjige prvijenca, priznajući da, iako je govorio pred 50-60.000 ljudi, nema ni ovoga puta tremu, ali “osjećam ogromnu odgovornost i imam puno srce”, kazao je, naglašavajući da je “Moj kaleidoskop” satkan od nostalgičnih sjećanja, pa i jugonostalgičnih, na nekadašnju zemlju, grad, ljude i vrijednosti jednog drugog vremena.

“Taj kaleidoskop je pogled u nešto lijepo, kao kada se na toj čudesnoj spravi, kada je vrtimo, pojavljuju raznorazni vitraži i vraćaju nas u ona lijepa vremena kada smo živjeli srećno, imali osjećaja za prave vrijednosti, kada nam je komšija bio brat, a vrata se nisu zaključavala”, istakao je autor, na čijoj promociji, iako je dvadeset godina u politici, nije bilo niti jedne riječi o njegovom političkom angažmanu.

Naprotiv, dominirala je priča o Radio Baru, sa kojim i počinju sjećanja u knjizi.

“Krenuli smo tih devedestih godina malo jačom brzinom, ali se ne kajem.Bio je to dio istorije, a u Radio Baru je tada bivstvovala sjajna redakcija. Uvijek ću se rado vraćati toj svojoj prvoj adresi-Radio Baru. On je naš iskon i ishod, rasadnik divnih ljudi, od kojih su mnogi postali diplomate, poslanici, književnici, osnivači izuzetnih kulturnih manifestacija, muzičari..Zašto da se, radi dnevne politike, ne progovori o svim tim divnim i značajnim ljudima. Danas, nažalost, postoji negdje na nebu jedna rajska redakcija Radio Bara-Momčilo Popović, Božidar Pavlović, Boško Milošević, Božidar Filipović Fićo, Vlastimir Bulatović, Dajana Šorović, Nedeljka Pavlović, Nela Popović, dva Željka-Željko Jelenić i Željko Šekarić, Budimir Jovetić, Veselin Tomović, Rako… Bili smo ponosni što smo radili u radio stanici koja je imala veliku slušanost”, prisjetio se Vasko tog perioda i zabilježio ga u knjizi, ali i prvog barskog pozorišta, vremena kada je Bar imao 4 bioskopa, solidarnosti iz 79-te, barskog dramskog studija, njegovih predstava i velikih uspjeha, Luke, izlasku Crne Gore na more i mnogim drugim događajima i datumima koji su obilježili jedno vrijeme.

“U knjizi je, u ritmu namjerno ispremještanih priča, stvaran mozaik jednog života sa vječnom primjesom mladosti i dobrih vibracija. Vibriranje uspomena može se pretvoriti u divnu melodiju uspješno vođenog života pojedinca, angažovanog u novinarstvu, kulturi, politici, sportu, pa i religiji. Ovo je jedinstveni životni dnevnik Vasilija Laloševića”, kazala je recenzentkinja knjige, Jovanka Ljubenko Matunović.

Jovan Plamenac, koji je iz novinarstva otišao u duhovne vode i posvetio se svešteničkom pozivu, pozdravljajući prisutne u skladu sa barskom tradicijom, istakao je da je Vaskovu knjigu pročitao u dahu.

“Pozdravljam vas sa – Pomaže Bog, Merhaba, Hvaljen Isus, jer, kako kaže stara mudrost ‘drž se svoga, tuđe poštuj’”, kazao je Plamenac , koji je naveo da su u knjizi “Moj kaleidoskop”, sadržani svojevrsni Vaskovi memoari , prožeti specifičnim reportažama, koje joj daju posebnu draž i ukus.

Milan Vujović, koji je radio sa Vaskom deset godina u Radio Baru, istakao je da ga je bolje upoznao tek kada su zajedno pratili Mediteranske igre u Bariju.

“Bili smo porodični ljudi, imali djecu i razmišljali što im možemo kupiti kako bismo ih obradovali kada se vratimo sa putovanja. Ono što je tada ostavilo poseban utisak na mene, jeste Vaskova briga da to prvo učini za svog pastorka, kojeg ne odvaja od svoje djece. Shvatio sam da to može samo dobar i plemenit čovjek”, kazao je Vujović, koji je, kada je riječ o knjizi, izdvojio kao najupečatljiviju priču “Odlaze nam dragi ljudi”, u kojoj autor govori o svojim roditeljima.

Na promociji knjige Vasilija Laloševića ,na kojoj su bili brojni njegovi sugrađani, prijatelji, kulturni i sportski radnici, književnici, partijske kolege, nostalgičan ton iz “Kaleidoskopa”, pratila je i adekvatno odabrana muzika u izvedbi klape KUD “Jedinstvo” i Gaja i Božidara Čiče Gagovića iz “Akademije” koji su, kako je naglasio Vasko, otpjevali “muzičku himnu” Bara-Gulinu pjemu “Ja još uvijek mrzim decembar” i poetsku “Grad je širok kao more”, čiji je autor još jedan Vaskov kolega, koji više nije sa nama, Božidar Fićo Filipović.

Vasilije Lalošević najavio je uskoro i nove knjige.

The post VIDEO: Promovisana prva knjiga Vasilija Laloševića – Moj kaleidoskop first appeared on BARinfo.

„Moja prva asocijacija na Radio Bar jeste baraka, ali ne ona građevina u kojoj je bio smješten Radio i koja je, spolja gledano, bila neugledna, nego na onu divnu ekipu ljudi koja se tu sabrala, ekipu novinara i ostalih koji su učestvovali u proizvodnji programa. Bio je to lijepi period u mom životu, uz nezaboravno druženje u kompaktnom i jedinstvenom kolektivu, kakvog, kasnije, nisam sreo. Da nismo bili takvi, ne bismo ni postojali, jer to je bilo vrijeme dubokih lomova u crnogorskom društvu. Samo zato što smo bili tako jedinstveni opstali smo dosta dugo, sve do onog trenutka kad to, zaista, više nije bilo moguće. Ali, hvala Bogu, Radio Bar je opstao“, kazao je na početku Jovan Plamenac, objašnjavajući potom kako je otišao iz Radija.

„U Radiju sam bio, mislim, pet godina, dok nije počeo rat. Gužva je već počela u Istočnoj Slavoniji. Hrvatska policija je upala u Borovo selo, bilo je povrijeđenih i uhapšenih i počeo je egzodus srpskog naroda u Slavoniji. Bio je jul, uzeo sam godišnji odmor i proveo ga u svom selu Boljevići, na velikoj muci. Osjećao sam se mučno, bijedno. Slušao sam razne radio stanice i čitao novine, shvatajući da se nešto mnogo krupno dešava u mojoj zemlji, a ja nisam učesnik toga. Mislio sam: ko nešto valja, a novinar je, mora biti svjedok tih događaja. A ja sam uz skut mojoj ženi. Zaista me bila sramota. I tu sam prelomio. Otišao sam kod pokojnog Vidoja Konatara, tadašnjeg direktora i glavnog i odgovornog urednika ‘Pobjede’, čiji je zamjenik bio Momo Popović. Pitao sam ga: ‘Treba li tebi Jovan Plamenac?’. On mi je, na prvu, odgovorio: ‘Jesi li ti normalan? Mi te čekamo. Samo zahvali ovome (pokazujući na Moma) što nisi odavno u ‘Pobjedi”. Momo nije htio da me dira iz Radio Bara koji je već bio na klackalici, mislio je da sam još potreban Radiju. Odmah sljedećeg dana dobio sam putni nalog i otputovao u Slavoniju i tamo proveo narednih šest mjeseci, sa kraćim pauzama, sve dok Vukovar nije pao ili, što bi rekli Hrvati, oslobođen“, kazao je Plamenac.

Vasilije Lalošević je u Radio Bar stigao krajem 1986. godine, kao diplomirani žurnalista, pošto je prethodno odradio pripravni staž u SO Bar.

„Rado citiram našeg nobelovca Iva Andrića koji kaže da kad jednom riječ pođe, više se ne zaustavlja nego ide dalje, usput raste i mijenja se. Ove njegove riječi kao da su pisane za Radio Bar. S osjećajem ponosa mogu da kažem da smo bili dio jednog nevjerovatnog tima. Radio Bar je bio nukleus i srce svega onoga dobrog što je dolazilo u Bar. Bila su to luda vremena, 50 odsto nas je voljelo, 50 odsto nas je kritikovalo. Ali, sazrela je jedna sjajna ekipa ljudi, bivstvovala, borila se, branila egzistenciju, branila profesiju u tom malom Radio Baru. Bilo je tu i lijepih i ružnih stvari, poput one od 9. maja 1989. kada je Vjekoslav Radović, dopisnik Rojtersa, javio vijest da je jedan mali radio ugašen, a novinari izvještavali o tome pod jednim od najboljih naslova koji sam ikad vidio: ‘Ubiti pticu rugalicu’. Nas su nazivali ‘pticom rugalicom’, jer smo fingirali neke stvari, bili avangarda, neka vrsta barske top liste nadrealista, karikirali, ali i predviđali neke stvari, pružali mladalački otpor koji nije bio zabilježen u crnogorskom novinarstvu. I tog 9. maja došao je krem crnogorskog i jugoslovenskog novinarstva pred zgradu Opštine da nam pruži podršku. Ta slika budi u čovjeku osjećaj ponosa jer vidi najbolja pera i dobitnike svih mogućih novinarskih priznanja sa ovog područja. I sa ove distance od 30 godina mogu slobodno da kažem: da, bila je to sjajna medijska ekipa koja je učila životne principe i sazrijevala i u ljudskom i u profesionalnom smislu“, istakao je Lalošević.

Po njegovim riječima, Radio Bar je bio druga kuća njegovih novinara, u kojoj su branili istinu, čast i savjest, u kojoj su, mladalački, možda i pravili neke greške, ali i kuća u kojoj su se formirala i neka prijateljstva koja traju za čitav život.

„Radio Bar je bio institucija koju su mnogi psovali, ali nisu mogli da je ne slušaju, a mnogi su je voljeli do neslućenih granica. Negdje na početku karijere imao sam zadovoljstvo da budem urednik slušane omladinske emisije ‘Uhvati ritam’. Okupio sam grupu mladih, pametnih djevojaka i mladića koji su danas ‘biseri rasuti po celom svetu’. Direktor Momo Popović je stalno slušao radio. U toj emisiji bila je i rubrika ‘Jeste li već čuli da…?’ po uzoru na ‘Politkin zabavnik’. Poslije jedne emisije koju nisam slušao, odlazim u kultnu kafanu ‘Lovćen’, gdje me čeka gotovo kompletna redakcija. Tražim legendarnom gazdi Mikiju Mašanoviću vinjak, a on kaže da ne može. Na pitanje zašto, odgovara da pitam Moma. ‘Da bi dobio vinjak, moraš nam prvo objasniti kako to muva može milion puta da trepne krilima u sekundi, kako čusmo maločas na radiju’, objasni Momo. Jedan od mladih voditelja upravo to je rekao, a gdje je našao taj podatak nisam imao pojma. I to govori kako se Radio Bar uvijek i svuda pažljivo slušao.

Radio Bar je bio najslušanija lokalna radio stanica, zajedno sa bratskim ‘Studio B’ u onoj bivšoj Jugoslaviji. Jedina radio stanica u Crnoj Gori koja je imala TANJUG-ov tiker i koja se uključivala u sve aktuelne događaje u zemlji. Pravili smo fantastične humoreske. Onu prvoaprilsku, Boško Milošević je okarakterisao kao ‘rat svjetova na barski način’, aludirajuči na čuvenu šalu Orsona Velsa.

Napravili smo sjajan kviz, ‘Kviskoteku’, na temu: ‘Prinudni upravnik Radio Bara’, kada je Ivo Gojnić tri puta majstorski promijenio glas i rekao: ‘Ja sam novi prinudni upravnik Radio Bara’, na crmnički, starobarski i mrkovski način. Slušaoci su se javljali i žučno komentarisali namjere ‘prinudnog upravnika’, odnosno osoba A, B i C.

Da smo bili loši, neavangardni, ne bi nam, recimo, došlo troje sjajnih spikera: Dušan Danilović, Radojka Lačević i, u jednom trenutku, Ljiljana Blagojević ili vrhunski voditelji poput čuvenog Marka Jankovića“, kazao je Lalošević.

Protojerej Jovan Plamenac je podsjetio da je prvu informaciju o AB revoluciji emitovao Radio Bar.

„Onog dana kad su krenuli radnici ‘Radoja Dakića’, zatekao sam se u Podgorici. Kad je čuo o čemu se radi, Momo je samo rekao Boru Stankoviću, ton-majstoru: ‘Pusti Jovana u program!’. Sve je to istorija, a istoriju pišu pobjednici. To što sam bio ratni reporter i što sam prvi izvjestio o AB revoluciji, da su neke druge okolnosti, bilo bi herojsko djelo, ovako, oni koji su promijenili ćurak, kažu da sam ratni huškač. Sve zavisi od toga ko izađe kao pobjednik. Jednostavno, prevlada neka opcija i ako nisi u toj priči, ti si, na neki način, gubitnik“, veli Plamenac.

Dvojica bivših članova Radio Bara s posebnim pijetetom sjećaju se onih kojih više nema.

„Najviše mi nedostaju oni koje sam sahranio kao đakon ili sveštenik, prvo Boža, pa Moma, Dajanu i Cicu. Božov odlazak mi je mnogo teško pao. Groblje gdje je sahranjen je u mojoj parohiji, u Dobroj Vodi, i kad god pođem tamo, a često to radim, prvo se njemu javim, pa tek onda uđem u crkvu. Božo je bio veliki čovjek i drug, čestit, zdravog duha. Možda mi je još teži bio Momov odlazak, jer sam se s njim, nekako, srodio. Nisam mogao da mu uzvratim svu ljubav koju je imao za mene i, uopšte, ljude. Poslije smo se okumili, krstio sam njegove kćerke, Milicu i Ljubicu. Sve njegove lijepe osobine o kojima rado govorimo, proizilazile su iz te njegove velike ljubavi pema ljudima. Jedino mi je žao, osjećam grižu savjesti, što ga nisam pripremio za odlazak. Već sam bio u mantiji i znao sam kako to treba da se radi. Ali, nisam ga pripremio za ispovijest, za pričešće, kako bi otišao kao pravi hrišćanin, što je on uistinu i bio.

Dajana je sve vrijeme njenog, nažalost, prekratkog života, bila otmena gospođa. Takav je bio i njen odnos prema svima nama u Radiju, takvo je bilo i njeno pisanje. Cile je bila moj pravi drug. Kad smo je sahranjivali bio je onaj performans kod kapele i nije mi bilo baš ugodno, zato što je Cica, kako su tekle godine, postajala sve dublja i dublja hrišćanka. Posljednjih godina redovno je dolazila na sve službe, ne samo na liturgiju, nego i na večernje službe i puno je znala o vjeri i bila je u vjeri. Sahranjena je uz opijelo i kako doliči hrišćanki“, sjetno priča otac Jovan.

Vasko se nadovezao pričom o Vlastimiru Bulatoviću koji je u svojoj bolesti, takođe, našao mir u vjeri: „Evergrin smo zavoljeli zbog Vlasta. Legendarni Vale bio je, pored ostalog, divan otac svojim sinovima. Tek kad smo pravili emisiju o njemu za ‘Uhvati ritam’, shvatili smo da je taj čovjek bio evropski poznat. Tri muzička asa sa ovih prostora promijenila su imena zbog internacionalne slave: Miša Jović je postao Leo Martin, Karlo Metikoš – Met Kolins i Vlastimir Bulatović – Val Kuper!“.

Jovan i Vasko su na kraju kazali da su ponosni što su dio života proveli u Radio Baru i da će Radio uvijek biti dio njih. Za kraj njihovog gostovanja emitovana je himna Radio Bara iz onog vremena – „Vidovdan“, Gordane Lazarević.

The post J.Plamenac i V.Lalošević: Radio Bar će uvijek biti dio nas first appeared on BARinfo.