Završila je osnovnu, pa Učiteljsku školu i neposredno pred Drugi svjetski rat se zaposlila u selu Fleno, kao učiteljica, dok je porodica prešla da živi u Askoli Pićeno, grad u središnjoj Italiji. Tu je Angela upoznala budućeg muža, Velišu Lekovića, Velišu Andrijinog i s njim se pridružila italijanskom partizanskom pokretu.

Veliša je od 1934. do 1941. učio u Beogradu na Umjetničkoj školi, najprije odsjek za nastavnike, a onda odsjek za slikarstvo. U kratkim boravcima u Crnoj Gori, organizovao je akcije protiv režima Karađorđevića. Doživjevši okupaciju 1941. u zavičaju, uključio se u podizanje Trinaestojulskog ustanka, neposrednim borbama u Virpazaru. Nakon odmazde koja je uslijedila, interniran je u logor Klos, u Albaniju, a krajem 1942. godine u logor Kolfiorito u Italiji. Pobjegao je 1943, i sve do 1944. godine živio u ilegali pod konspirativnim imenom Bruno, sarađujući sa italijanskim partizanima, sakriven u selu Fleno. Tu se upoznao sa Angelom, učiteljicom.

“Negdje oko Božića, moja majka se vratila na posao u selo, a pratio ju je brat Dino, bili su veliki snjegovi, do iznad koljena. Kad su njih dvoje ušli u veliku kuću đe su ljudi sjedjeli, ona se nije ni skinula no je odmah tražila lavor tople vode da ugrije bratu noge. Tata se zbog toga, kako je pričao, odmah zaljubio u nju. To mu je ostala prva i jedina ljubav u životu”, govorila je Vesna Leković, Velišina i Anđelona kćer.

Došli su 1944. skupa, velikom barkom preko Jadrana, i nastanili se u Godinju, na obali jezera, u ruiniranoj kući. Kad je stigla u Crmnicu, Angela je u zvanično postala Anđela, ali nije znala ni riječ našeg jezika (osim u samoj kući sa Velišom i njegovim ocem Andrijom, ni sa kim nije pričala), pa su u selu govorili kako je “crni Veliša uzeo nijemu ženu”, misleći da ima problem s govorom.

U februaru 1945. godine Veliša je postavljen za nastavnika crtanja u barskoj Gimnaziji, pa su se preselili u grad. Dobili su petoro djece. Prvo je umrlo u Godinju od upale pluća odmah poslije rata, Lada se rodila 1946, Brano 1947, Berislava 1950, a Vesna 1954.

U međuvremenu, tokom 1946, sa većom grupom umjetnika na Cetinju Veliša je radio na formiranju Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i prve Umjetničke škole. Na Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu otišao je decembra 1946, a završio je 1948. u klasi prof. Mila Milunovića.

Nakon Vesninog rođenja, Anđela se zaposlila u barskom vrtiću. Iako je u toku jedne decenije bila čak pet puta trudna, to joj nije smetalo da u Nikšiću polaže razliku predmeta jugoslovenske i italijanske Učiteljske škole i nauči dobro naš jezik, pri čemu je nevjerovatnom transformacijom potpuno izgubila “meki” apeninski akcenat, toliko da je malo ko mogao povjerovati da nije “naše gore list”.

Septembra 1954. godine, pored starobarskog, otvaraju se još dva odjeljenja barskog zabavišta – jedno u prostorijama na Pristanu, popodne, koje je vodila Anđela Leković, a drugo na Topolici. Od septembra 1959. Anđela Leković je postala upraviteljka vrtića u Novom Baru, i počela da vodi Ljetopis ustanove.

U godinama rukovođenja Ustanovom, organizovala je redovne izlete, vakcinacije, učestvovanje na gradskim proslavama godišnjice oslobođenja Bara, Dana republike, Prvog maja i Nove godine, obnavljan je vrt u dvorištu vrtića, borila se sa varičelama i difterijom…

Jula 1963. je, na osnovu odluke Opštine Bar, izvršeno osnivanje preduzeća pod imenom: Dječji vrtić “Vukosava Ivanović Mašanović”, koje je objedinjavalo sve vrtiće u barskoj opštini. Po evidenciji Odbora, konstituisanog maja 1964, u preduzeću je tada bilo zapošljeno deset žena, a Anđela Leković je bila upravnica, ali samo do avgusta iste godine, kada je prešla na rad u “Prekookeansku plovidbu”. Do penzije je radila u barskoj brodarskoj kompaniji kao prevodilac, a ujedno je taj posao obavljala i pri sudskim sporovima i za potrebe Carine.

Njen muž Veliša se 1949. zaposlio kao profesor crtanja u Školi likovnih umjetnosti na Cetinju. Preseljenjem škole, i on ide u Herceg-Novi, gdje ostaje do 1953. godine, kada prelazi u Bar za profesora likovnog obrazovanja u Gimnaziji. Godinu kasnije, tu priređuje prvu samostalnu izložbu. Velišini učenici se sjećaju da je bio, malo je reći – neformalan profesor.

Zbog svoje urođenog nekonformizma i specifičnog načina poimanja svijeta, u maloj sredini kakav je bio Bar, smatrali su da je čudak, a kad je, avangardan kao i uvijek, odlučio da pravi kuću u Šušanju, na samoj obali, u potpunoj osami (jer su najbliže kuće bile na Žukotrlici, ni magistrale nije bilo, ni šumice, samo „stara džada“), u gradu više niko u to nije sumnjao. Anđela je, međutim, imala apsolutno povjerenje u njegovu vizionarsku odluku, te je tako kuća podignuta 1956/57. na dijelu obale koji se danas zove Šuma Lekovića. Odatle do Pristana svaki bi dan išla biciklom, često sa djecom na šipki ili kufertregeru.

„Majka je brinula o bašti oko kuće i životinjama – gajili su paunove, zečeve, pse, mačke… Bila je pomagač iz sjenke bez koga se ne može, ona je bila realnost naše porodice. Sve je organizovala i uživala u svemu. Kad se jednom zapalila boca od plina, svi su se razbježali, a ona je samo uletjela i začepila je. Drugi put, kad se neki manijak šunjao danima oko kuće, jednostavno je iskočila, zgrabila ga i otjerala odavde. Pjevala je lijepo, obožavala je operu i plela haljinice”, objašnjavala je Vesna Leković. Pored toga, bila je izvanredni matematičar i pasionirani rješavač ukrštenica na italijanskom jeziku, koje je dobijala poštom.

Od penzionisanja, Veliša Leković je intenzivno slikao. Pripremao se za izložbu koju je namjeravao pokloniti gradu za 27-ogodišnjicu oslobođenja, ali ga je smrt spriječila da je dovrši. Umro je od kancera pankreasa 4. septembra 1971. godine.

“Kad je Veliša umro, i pola nje je umrlo. Bili su neobičan, a odličan tandem – on onako razbarušen umjetnički, a ona na zemlji, savršeno pedantna i s puno razumijevanja i ljubavi za njegov rad. Kad bi bile izložbe, uramljivala je skupa s njim slike, izrađivala paspartue, rješavala mu sve probleme…. Otac nije znao ni kafu skuvati, ni jaje ispržiti, ali ni obući se ako mu majka ne pripremi što će nositi”, govorila je Vesna.

U rodnu Italiju je Anđela išla svake godine da obiđe familiju. I djeca bi, tokom ljetnjeg raspusta, bar mjesec dana boravila tamo. Kad joj je majka umrla, odlazila je, već u godinama, kod sestre za Božić i ostajala do proljeća. Taj ritual je bio obavezan.

Umrla je 2000. godine. Sahranjena je na groblju Gvozden Brijeg, pored muža Veliše i kćeri Lade.

The post Anđela Leković – priča o ljubavi s obje strane Jadrana first appeared on BARinfo.

Umjetnost je najintenzivnija forma individualizma koja postoji – Oskar Vajld

Međutim, riječ “dolina” može biti i velikog slova. Može da izazove drugačije asocijacije, pa i osjećaje. Može da odvede u neke druge sfere, da izazove druge doživljaje. Dolina smrti – jezu, Dolina palmi cocora – egzotiku, Dolina ćupova – radoznalost, Dolina gejzira – čuđenje, Dolina velika rasjedna – neizvjesnost, Dolina pećina – mistiku. Po svijetu ih ima, nebrojeno, i sve one mogu, jednom riječju pobuditi divljenje. Dobile su ime nečijom voljom, na osnovu činjenica, trenutnom inspiracijom ili doživljajem.

Kad bi sve ovo objedinili u jedno, bez nekog velikog ustezanja, barska dolina može dobiti ime, Dolina umjetnika.

Nije teško znati zašto jedino to ime pristoji našem gradu. Zbog broja onih koji su svojim darom i specifičnim vrijednostima rođeni ili su osjetili ovaj prostor kao svoj. Ispunili su sve njegove pore i dišu punim plućima, želeći da iskoriste priliku koja im se pruža.

Prostor, uokviren Volujicom, Lisinjem, Vrsutom, Tankim rtom, ima neku čudnu moć. Blagost koja kao miro toči njihovim liticama i usjecima, vazduh i voda začinjeni egzotičnim i rijetkim biljkama rumijskog korijena, kaćuna, pelina, drače, žuke, budi inspiraciju i daje stvaralačku snagu. Nesebično je podario ovaj prostor produhovljenim i kreativnim ljudima da iskažu sebe i nama prenesu bar malo njihove duše. Srećom ona ne može da se uhvati, da se ščepa, ošamari, strpa krijući u džep. Njoj ne možemo držati pridike ili soliti pamet. Prodati aktuelne potrepštine. Nju moramo osjetiti. Koliko nas može osjetiti njihovu dušu, njihov duh? Bojim se ne puno. Ne zato što ne mogu, a ima i toga, već zato što ih ne interesuje. Nemaju vremena u trci za materijalnim da se bave nekakvim duhom. Ko danas normalan time da se bavi? Ko da se bavi time, pare su važne. Pare, pare.

Umjetnost briše prašinu svakodnevnog života sa duše – Pikaso

Veliša Leković bi mogao biti rodonačelnikom Doline umjetnika. Prvi je osjetio čari ovog prostora i zauvijek se vezao za njega. Ostavio je svoja djela gradu koja se čuvaju u njegovoj, a i našoj galeriji. Prostor u kome se odvija dinamičan program, ali nekako sve ostaje u tim gabaritima. Način se mora naći da se ta topla izložbena atmosfera prelije i šire kroz grad.

Mijo Mijušković je jedan od onih koji je svoju dušu kroz najteži materijal, kamen, znao da iznese na pijedestal. Dobri čovjek, specifične naravi i neobične naracije. Karakteristične fizionomije, naglašenih crta lica i izuzetno jakih ruku. Jedino takav je mogao da iz ovog našeg ljutog krša izvuče ono lijepo što je vjekovima krio u sebi. Radeći drvetom, odmarao je. Nije bio baš poželjan u društvu, ama ni on njima nije ostajao dužan. Imao je ideju da na nekoj lokaciji u gradu dopremi stijenu i uz odobrenje gradskih vlasti iskleše skulpturu koja bi ostala kao njegov poklon gradu. Imali bi priliku da vidimo umjetnika na djelu kako stvara. Da slušamo zvonke udarce čekića i dlijeta, zujanje brusilice i tupe udarce komada kamena pri padu na zemlju. Milije nam je štektanje, pucanje, eksplozije i škripa. Povukao se u osamu iznad Sutomora i stvarao i stvarao. Kakva je sudbina tih njegovih djela, veliki je znak pitanja. Nekako bi mu se trebalo odužiti, a načina ima puno.

Uroš Tošković je jedan od sugrađana koji je u ovaj naš prostor došao kao afirmisani umjetnik. Njegovu ljepotu je koristio intenzivno i strasno. On je najbolji primjer kako se šetalište, kafanske terase, plaže mogu pretvoriti u neki duhovniji prostor. Sada se sa šetališta za sva vremena obraća, na sebi svojstven način, prolaznicima kroz djelo, još jednog našeg sugrađanina, Zlatka Glamočaka. Pokazuje da srednji prst može biti i te kako simpatičan, a ne kao neki besprizornjaci.

O Zlatku govore njegove skulpture koje krase nekoliko crnogorskih gradova. Iako živi u Parizu, česte njegove posjete Baru, uvijek se zapaze.

“Gvozdo” je dovoljno reći. Taj duhoviti, a znao je da ode i u ironiju do sarkazma, umjetnik, profesor, prešao je preko obronaka Sutormana i ugnijezdio se na obali sutomorske plaže. Plavetnilo koje ga je zapljuskivalo bilo je podloga na njegovim platnima, a glavna tema su bili orlovi, kokoti, koze i pejzaži njegove Crmnice koju je svojom specifičnom tehnikom ovjerio zauvijek. Želja mu je bila da zidinama starog grada ubrizga život tako što bi se omogućilo mladim svršenim akademcima, umjetnicima, da žive i stvaraju u njemu. To su iskoristili mladi Naod Zorić, Nikola Kovačević. Postali su dragi i dobrodošli stanovnici. Poslije ne dugog vremena, otišli su svojim putem, napravili svoje uspješne karijere, ali Bar nije na kvalitetan način iskoristio taj njihov duh. Lijepo bi bilo da pored obnovljenih objekata kaldrmom šetaju i mladi umjetnici obogaćujući starobarski krš.

Najstariji medju aktivnim barskim umjetnicima je Muharem Muratović. U svojim Mrkojevićima, autoritet je gradio kao pedagog, a atelje mu je služio da toplinu i skriveni nemir prenese na platno. Kroz mističnu stranu žene i njen izražajni pogled ispoljavao je sve svoje poruke. Pogled posmatrača ukršten sa pogledom sa slike mogao je izazvati bururet u glavi. Ravnodušnih nema.       

Poslije barske gimnazije, Likovnu akademiju, a onda i magisterij u Beogradu, završio je Petar Vujošević. Skroman, nenametljiv, tihuje u Beogradu, gdje svoje nesumnjivo obrazovanje i umijeće koristi u promovisanju mozaika kao jednog od pravaca likovnog izraza. Njegove škole mozaika u Starom Baru prošao je veliki broj polaznika. Barani njegove performansie posvećene vatri, vodi i gvožđu pamte.

U Baru, kao u kakvoj toploj leji ili uzornom rasadniku, niču, gaje se i razvijaju mnogi umjetnici. Više manje njihov rad se prati, ali oni zaslužuju, sigurno, mnogo više. Ono što ostavljaju iza sebe je neprocjenjivo blago koje jednu sredinu uzdiže i izdvaja od druge. Duh koji oni isijavaju ne može oduvati ni jugo, bura, ni zapodnjak. Pušta sve dublje i dublje korijene u ovoj našoj Dolini umjetnika.

Ono što se radi sa ljubavlju, dobro je urađeno – Vinsent van Gog

The post Žarko Đurišić: Barska dolina – Dolina umjetnika first appeared on BARinfo.