Podsjetiću da se u vrijeme mojih početaka Bar oporavljao od razornog zemljotresa 1979. godine. Gradilo se Makedonsko naselje, postavljane su barake na Belvederu… Mnogo toga se dešavalo u gradu pod Rumijom, a ja sam bila šesta po redu stalno zaposlena u ovom radiju, u jednoj maloj redakciji koja je odrađivala naš program. Mi smo u to vrijeme radili u jednoj prikolici koja se nalazila iza barske Pošte. Bila je tu jedna kamp kućica i jedan pokretni studio u autobusu. To je sve bilo poklon Baru od jednog studija iz Sarajeva. Uglavnom , u takvim uslovima rada počinjao je Radio Bar svoj program.Tada smo u radiju bili direktor Boro Stojović, urednik Gordana Vujović, Ljiljana Đinđinović je u tom trenutku bila na trudničkom bolovanju, Vlastimir Bulatović, Željko Šekarić i došla sam ja.

Taj program Radio Bara imao je jednu “Barsku hroniku” u trajanju od sat vremena koja je emitovana, kao i ova danas od 16 sati i 30 minuta. Radio Bar je u tom trenutku bio svuda i na svakom mjestu. Ta malena ekipa Radio Bara je, slobodno mogu reći, znalački odrađivala svoj posao, iako smo bili početnici u tom poslu i praktično se radeći obučavali, ali bili smo svugdje i na svakom mjestu. Bili smo u stalnom kontaktu sa građanima koji su morali da znaju šta se događa u svakom trenutku, gdje se vrše sanacije objekata, kako teče izgradnja Makedonskog naselja, uslovi dobijanja i raspodjele kredita za obnovu… I svi su, praktično s velikim nestrpljenjem, očekivali da čuju tu “Barsku hroniku”, koja je bila jedini izvor informacija u njihovom gradu. Prisutni smo bili u svakom domu i svuda rado primani. Bili smo, uslovno rečeno, na taj način, i prvi novinari ovoga grada. Poslije se ta mala ekipa uvećavala dolaskom novih ljudi, a mi smo iz neuslovne prikolice prešli u čuvenu baraku koja je bila napravljena kraj gradske Zelene pijace i tu smo ostali više godina. Program se širio i programski i kadrovski . Svi smo disali jednim , bili zaljubljenici i voljeli taj posao, ne vodeći računa o radnom vremenu. Radili smo kad god je i koliko trebalo, nerijetko zanemarujući i prijatne i porodične obaveze. Ljudi su imali lijep odnos jedni prema drugima. Bilo je to zlatno vrijeme Radio Bara.

Možete li nam reći što vas je u tom trenutku opredijelilo da se, kao mlada osoba sa više mogućnosti, opredijelite za ovaj odgovoran i u takvim uslovima, veoma težak posao?
Najprije sam, kao profesor ruskog jezika i književnosti, radila po školama.Međutim, kako je interesovanje za učenje ovog jezika slabilo i gotovo nestalo, ostala sam bez posla. Kada se na Zavodu za zapošljavanje pojavio oglas da traže novinara u Radio Baru, ja sam se odmah prijavila i dobila posao.

S obzirom da ovaj posao podrazumijeva neophodno predznanje i praksu, kako ste se vi, bez ikakvog ranijeg iskustva , nosili s prvim radnim zadacima?
Moram priznati da sam veći strah od pisanja imala od mikrofona. U tonskoj režiji je tada bio Vlastimir Bulatović, za nas veliki autoritet, i bila sam jako srećna kada je on, nakon moje pročitane vijesti na radiju, potvrdno klimnuo glavom. Znala sam da je to – to.

Od mnogih prethodnih sagovornika, vaših kolega iz Radija, koji su iznosili svoja sjećanja povodom ovog jubilea, mogli smo čuti da se upravo tih dana, provedenih u neuslovnoj baraci kada se radilo uz pomoć “štapa i kanapa”, pa čak i u odnosu na kasniji period sa znatno boljim, pa i najboljim mogućnostima – najradije sjećaju. Kako to objašnjavate?
Pa, iako je to bila baraka, ipak je bila veća i uslovnija od prikolice iz koje smo došli. I mi smo to znali da cijenimo. Mnogo smo se trudili da proširimo program,nađemo nove sadržaje, privučemo slušaoce… I kada smo uspijevali, sreći nije bilo kraja. Ta radost nas je zbližavala i služila kao podstrek. Disali smo jednom dušom. I to je ono što je tu baraku činilo posebnom. Ipak, moram da kažem i to, da su poslije u naš kolektiv dolazili i ljudi koji nisu bili zaljubljenici u ovaj posao. Nije im bilo mnogo stalo do novinarstva i nekog zajedničkog uspjeha. Imali su neke druge ambicije, a bilo je i onih koji su jedino željeli da se nađu na platnom spisku, pa je i utisak o Radio Baru polako počeo da se mijenja.

Stigla su tako i turbulentna vremena,događanja vezana za AB revoluciju, period u kojem je Radio Bar imao određenu ulogu, sukob sa opštinskim rukovodstvom, kada niste primali plate. Kako s ove distance gledate na to doba?
Moram da vam kažem da je Radio Bar u jednom trenutku tih turbulentnih dešavanja imao i svojih grešaka. To se zaista mora priznati. Nismo uvijek bili na nivou zadatka. Zaboravljalo se i na to da je osnovna misija radija objektivno i nepristrasno informisanje. Pravili smo i neke greške koje zaista i nisu morala da nam se dese. Ostavila bih ipak sudu vremena da pokaže ko je i koliko griješio.

Iz neuslovne barake ste preselili u mnogo komfornije prostorije nekadašnjeg hotela „Agava“. Program se širio, došli su mnogi mladi ljudi. Kako ste se tu osjećali.
“Agava” je bila modernija zgrada, uslovi za rad su bili neuporedivo bolji, ali smo se i mi novinari nekako opustili i manje odlazili na ulicu, snimali ankete, razgovarali s običnim ljudima. Gubila se ta dinamika onog našeg “zlatnog vremena”. Ipak, Radio Bar je bio, a posebno useljavanjem u nove sadašnje prostorije, i ostao, hroničar našeg vremena.

Da čujemo malo i o prvim ljudima ove kuće. Čuveni direktori.
Prvi nam je direktor bio Boro Stojović, a meni je u najdražoj uspomeni ostao Budimir Jovetić koji je bio izuzetan čovjek i izuzetan direktor. Drago mi je što je sada na čelu ove kuće Vesna Šoškić koju posebno cijenim i za koju imam sve pohvale i kao novinara i kao direktora. Moram da kažem da je potpuno opravdala svoju funciju direktora. U to je mogao da se uvjeri i svako ko je čitao njen prethodni intervju. Sve što je kazala je znalački izložila i imala šta da kaže. Svaka riječ joj je bila na mjestu, što složićete se sa mnom, i nije odlika mnogih direktora koji imaju visoko mišljenje o sebi. Poslije emisije sam je zvala da joj od srca čestitam.

Mislim da nema ni jedne generacije u Radio Baru koja ne pamti neku od dogodovština i anegdota. Koju biste vi izdvojili?
Pa, zaista ih ima mnogo. Ja bih izdvojila jednu kojoj se sada smijem, a u vrijeme kada se događala bila je itekako ozbiljna.Bila je subota. Iz sna me rano ujutro probudio telefon. Javila mi se tadašnja urednica Gordana Vujović i zamolila da odmah odem do radija jer tonski realizator programa Viktor Dedaj iz određenog razloga, kasnije se pokazalo opravdanog, nije došao na posao. Prije toga me je pitala da li znam da upalim radio, uključim miksetu i stavim ploču na magnetofon. Naravno, o tome nisam ništa znala, osim što sam često iz čiste radoznalosti posmatrala kako radi i divila se Viktorovom umijeću koji je izvanredno obavljao svoj posao. To je znala i Gordana. Pravo iz kreveta sam otrčala do radija gdje me sva u panici šta će biti sa programom bez tonca, dočekala tada dežurna za mikrofonom Dubravka Janković. Program je trebalo da počne tačno u šest, a bilo je nekoliko minuta prije toga. Onako po sjećanju, rizikujući da se dogodi i kakava havarija, jer baš nikad u životu to nisam radila, pritisla sam, ispostavilo se pravo dugme. Sa miksetom je bilo malo teže, ali i to se, uz mnogo straha i muke, odradilo. Brže bolje smo postavile na gramofon ploče. I sada je trebalo znati kako se koji gramofon uključuje. Dubravka Janković je utrčala u studio, podigla sam neki regler i dala joj znak da počne s najavom. Pričala je gledajući u mene i ne znajući da li se uopšte čuje u programu. Niko od slušalaca nije zvao da pita šta se dešava, pa smo pretpostavile da program ide. Mislimo, izdržaćemo dok pronađu zamjenu za Viktora. Prolaze minute, pa i sati, nigdje nikoga. I onda se sjetimo da subotom ujutro ide redovna i veoma slušana emisija “Pozdravi i čestitke” koja zbog česte i veoma brze promjene ploča zahtijeva veoma vještu tonsku realizaciju, a nas dvije nismo ni znale gdje se u fonoteci nalaze određene ploče, a kamoli naručene pjesme. Radile smo program, hvatajući se za glavu trčale u fonoteku. I dalje nigdje nikoga, a ja drhtim, mijenjam ploče i puštam Dubravku u program. I prođe dežurstvo a da niko živ nije osjetio ni jednu grešku u realizovanju programa. U odjavi Dubravka kaže: “Na pažnji vam zahvaljuju u tonskoj režiji Vera Mirković, a za mikrofonom Dubravka Janković”. Nije prošlo nekoliko minuta iz obližnjeg kafića Mikija Mašanovića, gdje se redovno sastajala ekipa iz naše kuće i slušao Radio Bar, kada je čuo odjavu, u Radio je utrčao tadašnji direktor Momčilo Popović i u nevjerici me upitao da li sam ja to zaista realizovala program. I kada se uvjerio da jesam, obećao mi je zasluženu nagradu, koju, zbog tadašnje teške materijalne situacije, nikada nisam dobila.

Radili ste mnogo kultnih emisija,ali jedna na koju ste bili posebno ponosni, po kojoj vas i danas pamte mnogi slušaoci, a mislim da je i vama najdraža, jeste “Barometar”.
Jeste, za svojih trideset godina rada u radiju radila sam mnogo toga i istina je da nikada nisam zvanično dobila ni jednu nagradu. Ali su zato pohvale od slušalaca bike stalne. Eto, i danas kad ponekad odem ljekaru ili negdje drugdje, pa sretnem nekog na ulici lijepo je čuti: “Gospođo Mirković, ja sam redovno slušao vašu emisiju ‘Barometar’“. Ja mislim da su to te zaista prave i najvrjednije nagrade. Mnogo sam se trudila oko te emisije, snimala mnogo ljudi na terenu, tražila odgovore od nadležnih službi za probleme koje su iznosili. Išla je petkom i predstavljala barometar tadašnjih najaktuelnijih dešavanja.

Dugo godina ste bili veoma uspješan predsjednik Sindikata.
Mnogo puta se dešavalo da smo bili bez plata. Jednom se dogodilo da su nam opštinari navodno, nezadovoljni našim radom, o čemu je stigao i zvaničan dopis, “zavrnuli slavinu”. Ja se dosjetim, i uz saglasnost direktora Jovetića, odem u deset različitih preduzeća i ustanova s jednim jedinim pitanjem: “Koliko ste zadovoljni programom Radio Bara?”. Svi su jednoglasno odgovorili potvrdno i da nemaju zamjerki. U “Barskoj hronici” smo istoga dana pustili taj prilog i saopštenje Opštine. Sjutradan su na račun Radija uplaćene plate.

Vi ste kao jedan od prvih, i to još surovo iskrenih novinara, utkali makar jedan kamen u temelj ove kuće. Jeste li vi zadovoljni onim što vam je ova profesija pružila?
Ja jesam zadovoljna. Mislim da sam bila u poslu koji sam voljela i odgovorno obavljala. I danas prema reakcijama ljudi koje sretnem, znam da su me voljeli i da me pamte. To me čini sretnom i znam da nisam uzalud radila, a to se ne može ničim kupiti.

Nakon dugotrajnog i napornog rada koji nije imao određeno vrijeme, jer se radilo i vikendima i praznicima, da li sada po odlasku u penziju imate malo vremena da odmorite?
Na žalost, nisam se puno odmarala. Na Fakultetu za turizam u Baru predavala sam ruski jezik, a kasnije u Sudu radila kao sudski tumač za ruski. Sada imam malo više vremena za odmor.

The post Vera Mirković: Radio Bar je hroničar našeg vremena first appeared on BARinfo.