RB/BI: Kakav je položaj radnika u Crnoj Gori?

Vujanović: Na početku želim da iskažem posebno zadovoljstvo što sam u Baru – gradu koji je važan dio moje mladosti, s obzirom da mi je majka bila odavde rodom. Najljepši dio života proveo sam u Sutomoru. Uz to, mislim da ne iskačem iz teme, izražavam veliko poštovanje prema ovdašnjoj NVO „Žene Bara“, kojoj participira moja dugogodišnja prijateljica, profesorica Jasmina Rabrenović. Barani treba da budu ponosni na svoje sugrađanke, pa, s obzirom da se bliži najveći praznik, treba da „presaviju tabak“ i da te divne žene predlože za „Trinaestojulsku nagradu“. A što se tiče Vašeg pitanja, smatram da je položaj radnika kakav-takav, prihodovali su neka sredstva zaslugom prethodne Vlade, kroz projekat „Evropa sad“. Ipak, inflacija je već „pojela“ te benefite. A ako proširim pitanje, naši penzioneri su pred biološkim istrebljenjem. O položaju nezaposlenih ne treba ni govoriti, jer je katastrofalan. Sve ove pritužbe upućujem na adresu političke elite i 81 poslanika, koji itekako imaju sluha i obzira prema ličnim interesima, počev od toga da godinu nakon isteka mandata nastavljaju da primaju dobru platu. Čak i u tehničkom mandatu, u momentu kada je prethodna Vlada već bila u „autu“ raspoređivali su svoje kadrove na dobre pozicije. To je trajalo do bukvalno 24 sata pred prestanak mandata. Podsjećam da je jedan od tih direktora za konsultantkinju postavio svoju ženu. Direktor Komunalnog preduzeća u jednom gradu na sjeveru traži 50 hiljada eura da bi napustio tu poziciju. Para za političku elitu ima. Oni su toliko uvezani, složni, homogeni, drže se jedni drugih, a sve na račun ovog napaćenog, nesrećnog naroda. Unose razdor dijeleći nas po nacionalnoj osnovi, smještajući nas u neke „torove“, kao da smo bravi.

RB/BI: Pretpostavljam da Vi, kao dugogodišnji sindikalni aktivista, imate viziju kako tome stati na put?

Vujanović: Praviti elaboraciju stanja i kukati, lamentirajući kako nam je loše, nema smisla. Upravo mi je namjera i bila da danas iz multietničkog Bara poručim šta valja raditi. Bar je grad gdje su sve tri vjere naroda bile ravnopravne- u Sutomoru je crkva Sv. Tekle sa dva oltara, sloga krasi starobarske muslimane, sutomorske katolike… Godinama su svi oni iznosili krst na Rumiju, dok se nije desilo što se desilo… Upravo Bar treba da da zamajac da se stopiraju podjele. Očekujem da će svi normalni ljudi reći „stanite“, jer dijeliti se treba isključivo na ljude i one koji to nisu, na prave patriote i one koji to nisu. Moja majka je bila Italijanka pa smo u kući dva Božića slavili, dva puta farbali jaja, pa pošto nisam rastao sa podjelama, ni dan danas ih ne priznajem. Štaviše, gnušam ih se. Tome treba stati na put na način da građanski osviješteni ljudi ustanu i kažu „stop!“. Zaustavimo se i sagledajmo od čega ćemo da živimo, otkrijmo ko ovu zemlju pljačka, ko na grbači ovoga naroda živi, ko godinu poslije mandata prima platu i zašto, dok je, na drugoj strani minimalna penzija 130 eura. 

RB/BI: Aleksandra, koji je cilj Instututa na čijem ste čelu, čemu težite, šta vam je u fokusu?

Šofranac: Institut je osnovan sa ciljem da unaprijedi sistem menadžmenta ljudskim resursima, odnosno sistem upravljanja zaposlenima u privredi, standardizacijom sistema u smislu da se zaštite interesi poslodavca kako bi privredni sektor ojačao. Naravno, nastojimo da utičemo i da se njeguju interesi zaposlenih. Nadovezaću se na Veskovu priču u vezi sa „Ženama Bara“. Tužno je što ta organizacija uopšte mora da postoji u našoj maloj, prebogatoj, prelijepoj državi.

RB/BI: Kakav je vaš stav u vezi sa (ne)radnom nedjeljom?

Šofranac: Donošenjem te odluke, svaki peti radnik u trgovini je ostao bez posla. Ipak, kako se godinama bavim pitanjima u vezi sa privrednim sektorom, napominjem da je oko 80% zaposlenih i prije uvođenja neradne nedjelje imalo jedan dan sedmično slobodan. Na ovaj način su ponovo ugroženi građani, jer je 300-400 radnika u privatnom sektoru (gdje je zaposleno 100.000 ljudi), uglavnom žena, ostalo bez posla. Na drugoj strani je 60.000 zaposlenih u državnoj upravi, koji se zapošljavaju shodno političkoj podobnosti, a čija je prosječna produktivnost 30 minuta dnevno. Šta sada uraditi sa kadrovima koje je prethodna Vlada zaposlila po tom osnovu. Svi oni imaju rješenja o stalnom radnom odnosu, uz plate koje dostižu 2.000 eura. To je udar na budžet, dokrajčili su ekonomiju države. Njihovi prethodnici makar to nisu činili, „držali“ su ih „na udici“, na neodređeno, da bi ih opet glasali. Problema je puno, moramo se baviti rješenjima. U planu nam je da organizujemo potpisivanje peticije za ukidanje benefita funkcionerima nakon prestanka radnog odnosa u državnoj upravi. Po tome bi oni, kao i ostali radnici koji ostanu bez posla, dobili nadoknadu u iznosu od 2.000 eura. Trenutno, pored toga što će godinu nakon prestanka radnog angažmana primati platu, oni dobijaju i izuzetno visoke otpremnine, a sve u skladu sa kolektivnim ugovorom i time jesu li ga izmijenili u toku mandata.

Vujanović: Ja sam 20 godina radio u Javnom servisu RTCG i subotom i nedjeljom i praznicima. Radno vrijeme mi je, kao inženjeru, bilo od šest ujutro do jedan poslije ponoći. Dobro znam šta znači kad si nedjeljom odsutan, odvojen od porodice, djece… Ali, ako se može naći kompromis, da se u ovoj nezavidnoj ekonomskoj situaciji ta dnevnica dobro naplati, možda bi se radnici sami prijavljivali da rade nedjeljom. Razmišljajući o tom problemu, u Sindikatu smo postavili pitanje ko je gubitnik uvođenjem neradne nedjelje? Država, jer se ne puni PDV nedjeljom, a to je 16%. Gubitnik su i poslodavci jer ne ostvaruju prihod, ali i građani jer idu na pumpne stanice koje sada prodaju sve i svašta po znatno većim cijenama. Turistička je sezona, pa nam ne ide u prilog da gost koji je došao iz neke uređene države nedjeljom ne može da trguje. Predlažem da za taj dan uvećamo dnevnicu za 100%. Osnovna dnevnica pada na teret poslodavcu. Ministarstvo finansija bi trebalo da se odrekne dijela procenta naplate PDV-a nedjeljom. Naprimjer, ako je PDV 21%, država bi mogla da uzme 15%, a 6% da ide za zarade ljudi koji rade nedjeljom. I, naravno, da budemo solidarni, pa da tog dana račun potrošaču bude uvećan 1% ( na, recimo, deset eura da bude veći za deset centi). Valjalo bi da i mi, kao građani, participiramo tome što je neko zbog nas odvojen od porodice. Suludo je da prodavnice budu zatvorene u ljetnjim mjesecima kada turistima treba „uzeti pare“. 

RB/BI: Koliko je u Crnoj Gori građanin bitan?

Vujanović: Kako kome. U percepciji svih političara, građanin nije čak ni ime i prezime, niti matični broj. U očima svih političara mi smo kružići. Da pojasnim – u spiskovima pred izbore ako vas zaokruže zelenim flomasterom – vi ste njihov sigurni glas. Ako vas zaokruže crvenim, od vas nema podrške, niti postoji mogućnost uticaja, a ako vas zaokruže žutim, računaju da ili ne izlazite na izbore, ili vas mogu potkupiti džakom brašna ili metrom drva. Građanin je „zaspao“, izgubio hrabrost. Ipak, u ovom haosu i ludilu, možda su pametni ljudi samo zaćutali. Da li su zaćutali zato što ih je sramota da progovore, ili su ogorčeni na sistem i one koji vode državu i institucije, pa biraju da „vode svoj posao“, ne mogu da tvrdim. Ipak, ja duboko vjerujem da će taj građanin konačno da se probudi, jer sve ovo što se dešavalo tokom protekle dvije godine (za razliku od pređašnje letargije koja je trajala 30 godina) počelo je da tjera na razmišljanje. U politici sve postoji, osim pravila – postoji izrečena tvrdnja koja se ne poštuje, manipulacija, a na prvom mjestu interes isključivo političke elite koja štiti sebe i onih koji su ih na te pozicije delegirali. I sve to, naravno, bez konsekvenci.  

Šofranac: Građanin ne postoji, jedino može biti zaštićen ulaskom u Evropsku Uniju. Moja dva sina su pomorci. Rade za irsku kompaniju. Kako brod plovi i za Englesku, ta država je naložila da im plate moraju povećati za 1.000 eura, jer njihov zakon to nalaže. Iako ćemo ulaskom u EU ući u dužničko ropstvo, to je globalni sistem i novi svjetski poredak.

RB/BI: Smatrate li da ovdašnji Sindikat ipak nešto može uraditi u interesu radnika, građanina? Kakva je njegova uloga i da li je možda „zaboravio“ u čijim interesima treba da radi, zbog koga je formiran?

Vujanović: U odnosu na Sindikat, razlikujem dvije stvari. Nisam optimista da će reprezentativni sindikati nešto promijeniti po pitanju boljitka za radnike, ali sam neko ko duboko vjeruje u sindikalnu ideju. Pitanje je kako tu ideju ponuditi građanima. Sindikat na nivou na kojem djeluje u Crnog Gori, funkcioniše i globalno. Zakon o zaradama u javnom sektoru potpuno je izmjestio sindikat iz odlučivanja o tom pitanju. Prije 15-ak godina Sindikat je na mjesečnom nivou u saradnji sa Ministarstvom finansija određivao minimalnu cijenu rada. Tada je Sindikat bio pregovarač. A o čemu danas pregovara? Ni o čemu bitnom. Minimalnu zaradu je predložila Vlada, a ne Sindikat koji se, podsjetiću, godinama bezuspješno borio da ona poraste sa 220 na 250 eura. U ovakve sindikate ne vjerujem mnogo, iako se oni na neki način bore i iskreno su posvećeni da poboljšaju status radnika. Bojim se da je to nedovoljno, jer je politička elita sa krupnim kapitalom u takvoj sprezi da njih radnik ne zanima.

Šofranac: Sindikat je politička instalacija – ako je sada na njegovom čelu čovjek koji pet godina nije platio poreze i doprinose za zaposlene u svojoj privatnoj firmi, kako vjerovati da bi se on izborio za mene, vas… Sindikat kao institucija postoji, ali za radnike ne radi ništa već godinama. Sindikalni aktivisti poput Veska (Vujanovića) su nezavisni, pa na poboljšanje statusa radnika mogu da utiču kroz građanski aktivizam.

RB/BI: Kako komentarišete pasivnost i uljuljkanost građana Crne Gore, zašto se ne aktiviraju, reaguju, ukažu da su neke promjene nužne?

Vujanović: Slažem se sa Vašom konstatacijom da su građani letargični. Sve što bi uticalo na promjene je proces. To je kao lavina. Pomaka ima, postoje ljudi i institucije koje se bave „oživljavanjem“, „reanimacijom“ tog građanina. On je zaspao, to je „šifra“ sa kojom smo odrastali i sada je teško možemo promijeniti. Pravi put je da taj građanin uzme olovku i na prvim sljedećim izborima duboko se zamisli kome da da svoj mali, sitni glasić. Da ga ne daje po automatizmu, već da ga da samom sebi. To će uraditi tako što će se, nadam se, na izborima pojaviti grupacija koja će sindikalnu ideju pretočiti u politički program. Savjetovao sam penzionere, kojih je 130.000, da osnuju autentičnu partiju, jer među njima ima principijelnih, mudrih ljudi koji su ovu državu gradili. Kada bi se svi obespravljeni udružili i braneći stav isključivo svoje grupacije, pokreta, NVO-a, interesne zajednice, formirali partije, takve liste bi bile budućnost. Istrijebili bi se oni koji su deklarativno protiv nepotizma, a u svim državnim organima su zaposlili članove porodica.

RB/BI: Pomenuli ste nepotizam… Koja su to prava radnika koja se u Crnoj Gori najčešće krše?

Vujanović: Definitivno slobodno vrijeme. Uzmimo samo primjer da je država za svoje zaposlene (pri tome najviše Policija, Vojska…), posljednjih sedam- osam godina dala 100 miliona (!) eura za sudske troškove zbog kršenja radnih prava zaposlenih u javnom sektoru. Da li ste, možda, čuli da je neko od šefova za to odgovarao? Uz to neomogućavanje da se iskoristi pravo na korišćenje godišnjeg odmora, zakidanje na platama, neplaćanje noćnih sati… Tome bi se moglo stati na put ako se uvede da svako kršenje zakona iz oblasti prava radnika bude tretirano kao krivično djelo. Vidjeli bismo tada koliko njih bi se odvažilo da zaposlenom ne uplati doprinos. Vjerujem da će se ljudi homogenizovati interesno, a ne politički. Neće ih više interesovati ni vjera, ni nacija…

RB/BI: Do toga treba narasti.

Vujanović: Ipak, mislim da je to vrijeme pred nama.

RB/BI: Vratimo se građaninu i zašto je utihnuo?

Šofranac: Građanin je izmanipulisan od strane političke elite. Čim građanin počne da misli, kao u svim autokratskim sistemima, on se atakuje nekim sitnim problemčićima da bi se na njih usredsredio. Kada poraste cijena goriva, struje, hrane, političari se hvataju nacionalnog pitanja i sličnih tema, sa ciljem da se građani ne bi mogli integrisati. Građanin ne može da ima svijest o opštedruštvenim problemima dok je gladan. Kada ga dovedemo do statusa nezavisnosti od samog sistema, tek tada će moći da bude samomisleće biće. Do tada je na snazi strategija manipulacije njegovim umom. Ulaskom u EU standardizovaće se svi sistemi u državnoj upravi, socijalnom, ekonomskom smislu. Nama je u genetskom kodu da funkcionišemo uz parolu „ćuti, može biti gore“. Ne umijemo tražiti, niti se boriti za svoja prava. Nove generacije su drugačije. Često ih kritikujemo da nemaju empatiju, a smatram da je važno to što se mladi jako dobro bore za lična prava.

RB/BI: Smatrate li da je realno očekivati da će se socijalni dijalog koji bi trebalo da funkcioniše recimo kroz uvezanost tri partnera – Vlade, poslodavaca i sindikata, uskoro podići na zadovoljavajući nivo?

Šofranac: Političke elite nemaju koristi da rade na poboljšanju socijalnog statusa. Pripremala sam 20-ak projekata koji se tiču korišćenja IPA fondova od 2021. do 2027. godine, koji više nemaju ograničenja. Jedan od važnih projekata je da se djeci koja treniraju neki sport omogući da klubovima ne plaćaju članarinu koja iznosi po 25-30 eura na mjesečnom nivou. Ponovo ću podsjetiti na inicijativu izgradnje bazena u Baru… IPA projektima bi se mogla podržati i izgradnja staračkog doma… Za sada smo te benefite koristili samo za sitne projekte.

RB/BI: Kakva je situacija u okruženju što se tiče socijalnog statusa građana, može li Crna Gora prekopirati neke dobre modele, imamo li kapaciteta za to?

Vujanović: Među rijetkim smo zemljama, mislim čak i na Zapadnom Balkanu, gdje je sindikalna ideja nije pretočena u političku partiju. U Hrvatskoj, koja je zemlja Evropske Unije, oca nacije Franja Tuđmana koji im je dao državu, s vlasti su srušili sindikati. Udružili su se sa Ivicom Račanom i Socijademokratskom partijom i objasnili Tuđmanu da, nakon što su dobili državu, moraju i da jedu i od nečeg da žive. U Srbiji poodavno postoje koalicije sindikata sa socijaldemokratskim partijama koje su sa tom idejom ušle u parlament. Slično je i u Makedoniji. Crnoj Gori fali investicija i investitora. Prošla Vlada je za dvije godine uništila KAP, zatvorila Sveti Stefan, i po ekspresnom postupku ostavila bez posla i na Biro rada poslala možda čak i hiljadu radnika. Gnušam se i mislim da će biti najveća hipoteka ono što je uradila prethodna parlamentarna većina – ishitrena, populistička, nepromišljena vrsta socijalnih davanja. Zagovornik sam stava da niko ne bi smio da primi niti jedan euro socijalnog davanja ukoliko ne da na uvid socijalni karton. Svega deset posto ljudi koji primaju socijalnu naknadu su u stanju potrebe za tim. Socijalna davanja su najelegantniji mehanizam za manipulaciju. Pri tome mislim na dječje dodatke, besplatne udžbenike za sve đake…, a da ne govorim o nakaradnom, diskriminatorskom zakonu o naknadama za majke sa troje djece. Šta je sa majkama sa dvoje ili jednim djetetom? Moja majka je rodila četvoro, moja baba osmoro djece. Niko im centa nije dao. Ta davanja će biti problematična. Pod hitno mora biti uveden socijalni karton. Najveći problem će biti kada uđemo u EU, jer ćemo morati da poštujemo standarde.

Šofranac: Balkanski mentalitet i energija su neuništivi. Mi se stalno dovijavamo kako prevariti sistem, tako da ja kada u svom poslu implementiram standarde, moram ih tome prilagoditi. Crna Gora je u deficitu sa radnom snagom. Ne možemo da nađemo radnike u turizmu, jer poslodavac nije u finansijskoj mogućnosti da da veću platu. Nadam se da ćemo, kada uđemo u EU, osjetiti benefite primjene standarda. One firme koje budu opstale moraće da poštuju principe. Ušli smo u novi svjetski poredak, globalizacija nam slijedi. Mlade savjetujem da uče, znanje je ono što vrijedi, to je jedini put ka visokom životnom standardu.

The post Vujanović: Zbog snažne sprege političke elite i krupnog kapitala, ne vjerujem u moć ovakvih sindikata first appeared on BARinfo.