Ovim pitanjem se advokatica Vesna Čejović, koja zastupa grupu građana i aktivista iz Bara, prije godinu i po obratila tadašnjem ministru energetike Saši Mujoviću.

Time je ukazala na opasnosti najavljene izgradnje terminala za tečni prirodni gas (LNG) i gasne termoelektrane u Luci Bar, stotinjak metara udaljenog od stambenih zgrada, škola, šetališta.

Isto je ponovila aktuelnom ministru Admiru Šahmanoviću nakon što je 10. septembra sa japanskom energetskom kompanijom JERA potpisan Memorandum o saradnji za razvoj terminala i gasne elektrane.

Na ovo pitanje, koje u najkraćem ilustruje zabrinutost Barana, advokatica Čejović nije dobila odgovor – ni tada, ni danas.

“Prema evropskoj direktivi o izbjegavanju velikih industrijskih nesreća, ovakvi objekti svrstani su u prvu kategoriju opasnosti od eksplozija”, ističe Čejović u izjavi za Radio Slobodna Evropa.

Za stanovnike Bara, primorskog grada sa nešto više od 40.000 stanovnika, dodatno je alarmantno što je grad u najosjetljivjoj seizmički aktivnoj zoni, što izgradnju ovakvih objekata čini potencijalno katastrofalnom.

O ovoj temi raspravljano je u lokalnom parlamentu a, kako je rekao predsjednik opštine Bar Dušan Raičević, Crna Gora nema vrednijih resursa od prostora te da je on eksplicitno protiv izgradnje terminala.

Vlade uporno potpisuju, građani uporni u otporu

Planovi o izgradnji terminala u Luci Bar, u kojem bi se skladištio a potom distribuirao gas ka Evropi, počeli su početkom 2020. godine.

Tada je još na vlasti bila Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića, koja je iste godine izgubila trodecenijsku vlast.

Vlasti koje su ih naslijedile, ostale su pri istoj namjeri.

Tako je 2023. godine Vlada Dritana Abazovića potpisala memorandum sa američkim kompanijama Enerflex i Wethington, bez javne rasprave.

Projekat je opravdavan “smanjenjem zavisnosti od ruskog gasa” i predstavljan kao strateški energetski interes.

Nakon potpisivanja, Raičević je predstavnicima američkih kompanija poručio da je u pitanju odluka koja određuje sudbinu grada i da za Bar nije prihatljivo da o tome odlučuje Vlada već građani na referendumu.

“Želite da turisti koji dolaze kruzerima u Bar gledaju u termoelektranu?”, pitao je Raičević.

RSE je poslala upit ovim američkim kompanijama o planovima. Odgovor na konkretne pomake i planirani početak radova 2025. nije stigao.

SAD je najveći proizvođač nafte i tečnog gasa u svijetu.

I evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji je par mjeseci kasnije kazao da je EU spremna da sarađuje s Crnom Gorom na razvoju LNG terminala u Baru, targetirajući ga kao potencijalno regionalno energetsko čvorište.

Ta podrška nikada nije formalizovana ali je izjava naišla na osude dijela stručne javnosti i civilnog sektora.

Ujedno, podrška fosilnim gorivima, u koje spada i tečni gas, u suprotnosti je sa Evropskom zelenom agendom i ciljevima dekarbonizacije do 2050. i sa planom RePower 2030, koji predviđa smanjenje korišćenja gasa za 50 odsto.

Uprkos protivljenjima , Vlada Milojka Spajića i japanska energetska kompanija JERA potpisale su 10. septembra ove godine Memorandum o razumijevanju na istu temu.

“Japanska firma i Ministarstvo sprovešće studiju izvodljivosti, koja će obuhvatiti tehničku, komercijalnu i finansijsku održivost LNG terminala i gasne elektrane, uključujući analizu više potencijalnih lokacija”.

Studija će, kako se dodaje, pružiti konkretne podatke o isplativosti i budućem razvoju oblasti tečnog gasa u Crnoj Gori.

I ovaj Memorandum je potpisan bez javne rasprave, konsultacija s građanima i saglasnosti lokalne samouprave.

U međuvremenu usvojen je Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, koji nije predvidio izgradnju gasne termoelektrane i LNG infrastrukture u Luci Bar.

Za RSE iz Ministarstva energetike nisu komentarisali protivljenje više desetina ekoloških organizacija i eksperata ovom projektu.

Bez odgovora je ostalo i pitanje zašto se insistira na nečemu što ne predviđa Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine.

“Legitimno je da svaki investitor izražava interesovanje da plasira projekte i time rješava sopstvene probleme. Ali je nelegitimno i nezakonito da naše vlasti prihvataju ovakvu vrstu projekata”, kaže Čejović.

Iz japanske kompanije nisu za RSE objasnili kako su izabrali Crnu Goru kao potencijalnu lokaciju, kad planiraju izradu studije, niti kako će iskomunicirati sa zabrinutom lokalnom zajednicom.

Analitičari u Japanu navode da su kompanije poput Jere suočene s padom potražnje i izazovom plasmana viškova i da zemlja ulazi u period prekomjerne ponude LNG-a, zbog čega traže alternativna tržišta uključujući Balkan.

Čejović citira nalaze Instituta za ekonomiju energetike iz Amerike, koji je ukazao da je zbog problema prevelikog broja LNG terminala u svijetu, a posebno u Japanu, došlo do drastičnog smanjenja potražnje LNG-a.

“Predviđa se da će već naredne godine, Japan biti suočen sa velikim problemima plasmana LNG-a, zbog čega se oni usmjeravaju na alternativna tržišta.”

Šta je LNG terminal i zašto je opasan?

LNG terminali služe za prijem, skladištenje i pretovar prirodnog gasa ohlađenog kako bi se pretvorio u tečno stanje.

Prema važećim evropskim standardima, LNG terminali se svrstavaju u postrojenja prve kategorije opasnosti od eksplozije, zbog ekstremno visokog pritiska i zapaljivosti gasa u tečnom i gasovitom stanju.

“U slučaju bilo kakve tehničke greške ili ljudske nepažnje, prirodnih nepogoda ili seizmičkih aktivnosti posljedice mogu biti katastrofalne: eksplozije, požari, ljudske žrtve”, ukazuje advokatica Čejović.

U svijetu ima oko 60 LNG terminala i većina njih nije izgrađena na obalama gradova, već na plutajućim platformama u moru, kilometrima daleko od naseljenih zona, upravo da bi se smanjio rizik po ljude i okolinu.

U slučaju Luke Bar, planirani terminal bio bi na svega nekoliko stotina metara od stambenih zgrada, škole, doma zdravlja, šetališta.

“Takva postrojenja jednostavno se ne rade i po EU direktivi ne smiju da se rade blizu naselja, javnih saobraćajnica, javnih površina dostupnih građanima, a to još manje u trusnim područjima”, kaže Čejović.

Prema njenim riječima, ekonomski efekti su beznačajni, s obzirom na negativan uticaj na turizam, cijene nekretina i ostalu privredu.

Kakva su iskustva ostalih zemalja?

Primjeri iz Evrope pokazuju da LNG terminali često izazivaju otpor građana i ne rade punim kapacitetom.

U Italiji, sa 8.000 kilometara obale, postoje tri LNG terminala od kojih jedan radi sa oko 90 odsto kapaciteta, dok druga dva koriste manje od 50 procenata.

Najnoviji, izgrađen prošle godine, biće izmješten naredne zbog masovnih protesta građana.

U Grčkoj, koja ima 13.600 kilometara obale, jedini LNG terminal radio je sa svega 12 odsto kapaciteta.

Novi terminal, koji je prošle godine pušten u rad, finansira EU, a nalazi se 17 kilometara od obale, na otvorenom moru. Radio je dva mjeseca, nakon čega je zbog tehničkih problema prestao sa radom. Navodno, treba ponovo da se pusti u rad, ali samo sa 25 odsto kapaciteta.

Hrvatska, sa 6.000 kilometara obale, ima jedan terminal na ostrvu Krk. I njegovo postavljanje je naišlo na otpor mještana i lokalne vlasti, koji tvrde da je projekat nametnut bez njihovog pristanka.

Nasuprot tome, Crna Gora ima 100 kilometara obale i samo pet primorskih opština.

The post Advokatica Čejović za Slobodnu Evropu kritikovala aktivnosti Vlade na LNG terminalu first appeared on BARinfo.

Radnici Gradskog zelenila, uz podršku ekoloških aktivista iz škola „Anto Đedović” i „Jugoslavija”, danas, na Svjetski dan šuma, posadili su 65 novih stabala bora.

Plaža na Žukotrlici jedinstvena je na Crnogorskom primorju po borovoj šumi u zaleđu, koja ne pruža samo hlad tokom vrelih ljetnjih mjeseci i lijep vizuelni i estetski doživljaj, već predstavlja ljekovitu oazu za djecu i odrasle koji imaju problema sa disajnim organima. Poznato je da ljekari iz naše i susjednih država preporučuju roditeljima čija djeca imaju bronhitis ili astmu, upravo ovu lokaciju za rane jutarnje šetnje, zbog mješavine morskog vazduha i mirisa borovine, za što je naučno potvrđeno da je ljekovito (bor sadrži etarsko ulje koje ima snažno antiseptičko dejstvo, djeluje protiv bakterija, gljivica, a čak ima i antivirusnu funkciju). Ova borova šuma je i zaštitni znak jednog od najatraktivnijih turističkih naselja u barskoj opštini.

Izvršni direktor „Komunalne djelatnosti” doo, Stevo Pejović, kazao je da već više od dvadeset godina građanski aktivisti ukazuju na neophodnost obnove i adekvatnog čuvanja ovog šumskog lokaliteta, ali i izgradnje zaštitnog, parapetnog zida.

„Zbog borove šume, ova plaža je bila prepoznata kao jedna od najljepših na Jadranu. Mi smo krenuli u njenu obnovu, ali da bi ova šuma bila trajno obezbijeđena i da bi je ostavili u nasljeđe mladim pokoljenjima, kao izuzetno mjesto za odmor, rekreaciju i ljekovitost u svakom smislu, moramo iznova apelovati na ‘Morsko dobro’, koje gazduje ovim dijelom, da konačno realizuje projekat izgradnje zaštitnog zida na cijelom potezu plaže, kako bi se borovi sačuvali od erozije koju prouzrokuju veliki talasi i olujni vjetrovi. Danas smo započeli obnovu uništene šume na Svjetski dan šuma, kada šaljemo poruku da moramo svi da se ‘probudimo’ i učinimo sve da spasimo ovaj prostor koji bi trebalo da bude zaštićeno područje. Zaposleni u našem sektoru ‘Gradsko zelenilo’ zajedno sa ekološkim aktivistima iz škola ‘Anto Đedović’ i ‘Jugoslavija” danas će posaditi 66 stabala bora, a nadam se da ćemo već u maju, sa lokalnom zajednicom i građanima koji vole i brinu o ovom značajnom prostoru, posaditi i žuku, biljku po kojoj ovo naselje nosi ime, kako bi povratili tradiciju i kada je riječ o ovom segmentu. Nadam se da će nas podržati privrednici, lokalna uprava, da ćemo imati pozitivne impulse i sa nivoa države, kako bi uradili nešto dobro za naš grad”, naglasio je Pejović, koji je naveo da jedan dio dokumentacije i plan za izgradnju zaštitnog zida, prema njegovim saznanjima, postoji, ali da bi trebalo završetkom projekta i realizacijom tendera zaokružiti tu priču.

„Mislim da nema prečeg posla u priobalnom dijelu naše opštine i da ovim što danas radimo, naglašavam, šaljemo jasnu poruku i apel da se što prije realizuje izgradnja parapetnog zida. Nadamo se da će nam u nastojanjima da utičemo na Morsko dobro da što prije počne sa realizacijom tog važnog posla, pomoći lokalna uprava, NVO aktivisti koji se bave zaštitom prirode i mediji, kako bi već naredne godine imali potporni zid, a mi ćemo nakon toga nastaviti sa sadnjom novih stabala”, obećao je izvršni direktor „Komunalne djelatnosti” doo Stevo Pejović.

Početku akcije obnove šume prisustvovala je jedna od njenih inicijatora, zajedno sa sestrom Vesnom i velikim brojem građana, advokatica Sonja Čejović.

„Komunalno preduzeće je brzo reagovalo na našu inicijativu i na tome se veoma zahvaljujem direktoru Stevu Pejoviću, kao i školama Anto Đedović i Jugoslavija, učenicima i profesoricama Dragani Vukčević i Mileni Zoranović, koji su nam se pridružili i podržali nas. Plaža na Žukotrlici u bivšoj Jugoslaviji je bila prepoznata kao najljepša, upravo zbog borove šume. Simbolično, ova akcija počinje danas kada se slavi Svjetski dan šuma pod sloganom – ‘obnova šuma – uslov opstanka i blagostanja, kako bi bila skrenuta pažnja na značaj ekosistema za zdravlje ljudi i planete. Predložićemo da svako stablo koje zasade učenici dobije pločicu sa imenom onog ko ga je zasadio i da zajedno sa rastom i razvojem naše djece, raste i opstaje ova šuma na plaži”, kazala je Čejović, koja je istakla da ne može pomenuti svakog učenika koji je danas učestvovao u akciji, ali da kao „simbol svih njih” navodi Marka Vukotića iz škole „Anto Đedović” koji je donio i zasadio svoje drvo.

Advokatica Sonja Čejović, upozorila je da postoje intencije iz određenih krugova da ovaj dio plaže bude betoniran, izgrađeni objekti, a šuma posječena, što, kako je naglasila, građani neće dozvoliti.

“Nadam se da ćemo u tome imati podršku lokalne uprave, jer su joj vraćene neke nadležnosti u ovom dijelu, i ne možemo se više pozivati na to da nemamo ingerencije. Ovo područje je proglašeno zaštićenim još 1968. godine, a u Strategiji razvoja opštine Bar predviđeno je da budu sačuvani svi prostori koji imaju taj status, da se čak prošire i redovno revitalizuju. U tome nismo sami, ni u gradu, ni u Crnoj Gori, jer su dvije agencije Ujedinjenih nacija koje se bave pitanjima životne sredine i dvije najveće globalne organizacije koje finansiraju projekte iz oblasti zaštite životne sredine, učestvovale u finansiranju Studije zaštite područja Ratac – Žukotrlica, koju je nedavno uradila naša Agencija za zaštitu životne sredine”, podsjetila je advokatica Sonja Čejović, koja je za učesnike akcije i vrijedne komunalce donijela posluženje.

Učenici OŠ „Anto Đedović”, predvođeni profesoricom biologije, Draganom Vukčević – Maria Bugrova, Marko Vukotić i Minela Kalamperović, poručili su „moramo da čuvamo prirodu i okolinu, često u školi razgovaramo o tome i učestvujemo u raznim ekološkim akcijama”.

Njihova profesorica, Dragana Vukčević, istakla je da je posebno srećna i zadovoljna zbog ove akcije, kao i zbog toga što jednu generaciju svojih đaka (IX razred), ispraća sa razvijenom sviješću o potrebi čuvanja okoline i zelenog prostora.

Učenici škole „Jugoslavija”, predvodila je profesorica Milena Zoranović.

Damjan Pejović je posebno istaknuti ekološki aktivista. Imao je i sjajne poruke za svoje drugare, ali i odrasle.

„Drago mi je što učestvujem u sadnji novih stabala. Svaki od ovih borova daće nam više čistog vazduha, lijepu hladovinu za kupače i turiste. Moramo njegovati prirodu i zeleno rastinje, a ne rezati ga i uništavati”, kazao je Damjan, koji je sa drugarima učestvovao i u sadnji kestena kod sportske dvorane.

„Borovi koje danas sadimo jednog dana prerašće u visoka i lijepa stabla koja će nam davati kiseonik i hlad. Zato je važno saditi biljke i čuvati ih”, kazala je Minja Vučković, takođe iz škole „Jugoslavija”.

Amir Mačkić, direktor Gradskog zelenila podsjetio je da je 21. mart početak proljeća, buđenja prirode i vegetacije, znak novog početka. “Obilježava se od 1971. godine širom planete sa ciljem promovisanja svijesti o značaju i vrijednosti šumskih ekosistema. Zato smo odabrali ovaj dan za ozelenjavanje plaže Žukotrlica. Nadam se da će ovo simbolično označiti prektretnicu u našem odnosu prema prirodi i okolini”, kazao je Mačkić, koji je istakao da se radi o boru “pinus halepensis”, sa jakim sistemom korijena, koji je veoma otporan na eroziju, nevrijeme, a trpi i sušu. Uložićemo maksimalne napore da ih njegujemo i sačuvamo, koristeći sve agrotehničke mjere. Ali, nisu dovoljni samo napori zaposlenih u Gradskom zelenilu, jer zimi, usljed nevremena, velikih talasa i vode, dolazi do erozije, korijeni ostaju ogoljeni, a borovi padaju ili se osuše. Zato, kao što je kazao direktor Pejović, moramo apelovati na Morsko dobro da projekat parapetnog zida bude doveden do kraja. Reći ću još da ovi borovi žive 150 – 200 godina, rastu do 30 m, a očekujemo da već za nekoliko godina budu dovoljno veliki da naprave hladovinu i upotpune dio ove šume koji je uništen”, naglasio je Mačkić.

Sadnji novih borova prisustvovao je i Miodrag Banović, prepoznatljivi ekološki aktivista, kojeg je nedavno Ministarstvo ekologije proglasilo za Eko ambasadora Bara i Crne Gore.

„Ja sam danas veoma ispunjen i srećan. Ovo je poseban dan iz više razloga – obilježavamo Svjetski dan šuma, početak proljeća i, konačno smo počeli sa obnavljanjem ove borove šume. Ja radim ekološke projekte već četiri decenije, za nama je niz akcija, na hiljade posađenih biljaka i drveća, a u mojoj nevladinoj organizaciji konstantno smo ukazivali na potrebu očuvanja ovog dragulja, ne samo našeg naselja, već cijelog primorja”, kazao je vidno zadovoljan Banović, koji je kritikovao rad Morskog dobra i podržao inicijativu da se ovaj dio obale vrati na upravljanje barskoj lokalnoj upravi.

Zaposleni u sektoru Gradsko zelenilo u narednom periodu nastavljaju sa ozelenjavanjem grada, a u planu je sadnja, najavio je direktor Amir Mačkić, tipičnih vrsta citrusa, primorskog bora, žuke i maginje.

The post VIDEO: Barsko Komunalno preduzeće počelo obnovu borove šume na Žukotrlici first appeared on BARinfo.

Danas, 18. marta na Svjetski dan reciklaže i uoči Svjetskog dana šuma 21. marta,  podsjećaju na nužnost i značaj realizacije ideja kako bi se povratio stari sjaj našem gradu, koji je u bivšoj Jugoslaviji, podsjećaju, bio na drugom mjestu kada je riječ o čistoći i uređenju, poslije slovenačkog Velenja.

Preduzeće “Komunalne djelatnosti” podržalo je njihove inicijative, a prema riječima direktora sektora “Gradsko zelenilo” i “ Gradska  čistoća” Amira Mačkića i Božidara Kuburovića biće intenzivirane aktivnosti, ne samo u tom dijelu grada.

Narednih dana slijedi niz aktivnosti, između ostalog, obnova borove šume na Žukotrlici (biće posađeno 65 novih stabala). Na tom dijelu Žukotrlice dodatno je rađeno na hortikulturnom uređenju, detaljno će biti čišćeni trotoari, parking prostor i kanali, a planirano je, osluškujući građanske inicijative,  da Komunalno preduzeće na toj lokaciji poveća kapacitete posuda za odlaganje otpada, postavljanjem savremenih polupodzemnih kontejnera.

“Time će prvi utisak brojnih turista i posjetilaca Bara, kada uđu u naš grad, biti mnogo ljepši”, kazao je Božidar Kuburović, direktor sektora “Gradska čistoća”, koji je naglasio da uvijek imaju razumijevanja za zahtjeve građana i uvažavaju njihove konstruktivne predloge.

“Najprije želim da izrazim saučešće porodicama poginulih i svim građanima Makedonije zbog strašne tragedije koja se dogodila u Kočanima, i zahvalim se Radio Baru na medijskoj podršci. Prošle godine pokrenuli smo inicijativu i obratili se direktoru Komunalnih djelatnosti, Stevu Pejoviću, sa molbom da komunalci budu češće prisutni u našem naselju i više se posvete njegovom uređenju. Pejović je odmah reagovao. Inicijativa se odnosi na više aktivnosti – svakodnevno čišćenje i održavanje parking prostora i trotoara, koji su na samom ulazu u Bar, posebno u turističkoj sezoni, čišćenje kanala uz ulicu, koji služe za odvod atmosferske kanalizacije, ozelenjavanje, sadnju žuke. Posebno smo akcentirali potrebu za  obnovom borove šume koja je bila zaštitni znak, ne samo našeg naselja, već Bara i cijelog primorja, jer nijedna plaža nema takvu ozelenjenu površinu, a mi smo dopustili da bude potpuno devastirana”, kazala je za Radio Bar Sonja Čejović, koja je podsjetila na tretman sličnih zasada u Italiji, Milanu…

“Italija se, na primjer, ponosi posjedom Castello di Porciano, koji pripada rezidenciji predsjednika, a stoljetni borovi završavaju na plaži, što se smatra svjetskim prestižom. U Milanu, na EXPO-u, je predstavljeno preko stotinu hiljada sadnica, starih 70 godina i više, što je zabilježeno kao svjetska senzacija. Mi smo takve zasade uništili na jedan veoma primitivan način, kako bi bili postavljeni plažni mobilijar i tzv. privremeni objekti, a u stvari trajni restorani i kafići, čiji se fekalni sadržaji ulivaju direktno u more”, upozorila je Čejović.

Na Svjetski dan reciklaže, ona ukazuje na značaj reciklažnog tretiranja otpada, sugerišući da slijedimo primjer razvijenih zemalja, u kojima umjetnici kreiraju fantastična djela od onoga što mi smatramo neupotrebljivim otpadom.

“Francuz William Amor i Deniz Sadgic iz Turske uspjeli su da ono što je naš ‘san pretvore u stvarnost’, kako je to lijepo opisano u jednom od tekstova posvećenih ovim umjetnicima i njihovim djelima. Oni od otpada – smeća, plastičnih kesa, pikavaca, mreža za ribu… prave umjetnička djela – cvjetove i portrete koji ‘ujedinjuju ljepotu poduhvata preduzetog u korist ambijenta i cijele prirode’. Njihova djela krase  poznate svjetske muzeje, a portreti koji ‘ostavljaju bez daha’ milione putnika, postavljeni su na istanbulski aerodrom. Nazivaju ih ‘kreacije mesindžeri’, jer šalju veoma jasne i snažne poruke. Nikada ne bismo pomislili da su ta djela napravljena od otpada”, istakla je Čejović.

Direktor sektora “Gradska čistoća” u barskom preduzeću “Komunalne djelatnosti”, Božidar Kuburović, kazao je za Radio Bar, da već godinama njihovi radnici sakupljaju kartonsku ambalažu i plasiraju je na dalju obradu, ali da tek predstoji prikupljanje i odvoz i drugih reciklabilnih komponenti, poput limenki, flaša, stakla, papira..

“Nažalost, reciklaža je kod nas još u povoju, jer kada govorimo o tom procesu, neophodno je da se na nivou države regulišu neke stvari. Mi planiramo odvoz od vrata do vrata, što je veoma dobro prihvaćeno kod građana. Siguran sam da će sugrađani, kada se stvore dodatni uslovi, prihvatiti još jednu kantu u koju će odlagati otpad koji može da se reciklira”, kazao je Kuburović, koji očekuje da se već tokom i nakon ljeta više poradi na tome i ostvare bolje rezultate, jer su, između ostalog, to i zahtjevi koje postavlja EU, u procesu evropskih integracija.  

Inicijative građana Žukotrlice, podržali su i u školi “Anto Đedović”.

Profesorica biologije, Dragana Vukčević, kazala je da su takvi predlozi dragocjeni jer su dodatni podsticaj djeci i pravi putokaz kako se odnosti prema okolini, čuvati prirodu, svoj grad i državu.

“Veoma mi se sviđa ideja advokatica Čejović i građana, da stare stvari dobiju novo ruho, kroz reciklažu, a posebno lijepo i atraktivno je to uraditi na umjetnički način. Naša škola, odnosno učenici sa nastavnicima, učestvovaće 21. marta u pošumljavanju obale na Žukotrlici, jer je prirodno da naša škola koja je na tom području da doprinos ovoj lijepoj i nužno potrebnoj akciji, jer je ta rijetka i prelijepa šuma na našem primorju odavno uništena. Naravno, naša škola u kontinuitetu podržava i sve ostale ekološke aktivnosti – učestvovali smo , u saradnji sa JP ‘Morsko dobro’ i ‘Racan fondacijom” u sakupljanju limenki i bili pobjednici. Kao nagradu, dobili smo elektronsku tablu i projektor, što je bilo posebno podsticajno za đake. Predstavnici Rotary kluba Bar održali su predavanje u našoj školi, ali i drugim, o reciklaži baterija. Odazivamo se u kontinuitetu svim akcijama čišćenja naših plaža i prostora, uopšte, a konstantno učimo djecu kako bi trebalo razvrstavati otpad. Međutim, problem je što sav selektovani otpad završava na jednom mjestu, a to je deponija ‘Možura’. Moramo stvoriti uslove, sa čim su se složili i zaposleni u Komunalnim djelatnostima, da reciklaža bude obavljena do kraja”, poručila je profesorica Vukčević, koja je naglasila da je Aktiv biologa barskih škola veoma posvećen ovoj problematici, i pohvalila škole “Kekec” i “Srbija” koje su dobile Eko zastavice.

Predstavnice građana u naselju Žukotrlica, Vesna i Sonja Čejović, predložile su da posredstvom ambasada Francuske i Turske, Bar ugosti poznate umjetnike koji od otpada kreiraju umjetnička djela.

“Mi bi trebalo, u međuvremenu, da se pripremimo za ono što ćemo dobiti kao input od umjetnika u smislu obezbjeđenja i selekcije otpada, njegovog pravilnog izdvajanja i pohranjivanja, da bi u drugoj fazi, od njega mogle da se naprave slične kreacije, i budu postavljene, na primjer, na ulazu u gradsko groblje i na drugim mjestima. Pominjem gradsko groblje jer smo u jednom periodu tamo imali kontejnere, što smatram da nije adekvatna lokacija za jedno tako sveto mjesto, gdje počivaju naši najbliži”, naglasila je Čejović.

Advokatska kancelarija “Čejović” ponudila je i da pripremi kompletnu pravnu dokumentaciju, po uzoru na Veneciju, kojom bi se efikasno regulisao odnos i postupanje građana prema okolini, ambijentalnoj higijeni i uticalo na podizanje svijesti o značaju adekvatnog postupanja u tom smislu, što će, prvenstveno, uticati na zdravlje i kvalitet života svih. One su, takođe, ukazale i na važnost Komunalnog preduzeća, čiji zaposleni, kako su istakle, zaslužuju više pažnje i poštovanja.

The post Građani i komunalci zajedno do ljepšeg i uređenijeg grada first appeared on BARinfo.

Putovali smo dugo: satima vozom iz Bitolja za Skoplje, a potom u Beograd, odakle je trebalo ići avionom za Titograd. Avion je, međutim, kasnio i nije se znalo hoće li uopšte moći da poleti, zbog zaleđenih pista. Bila je neobično jaka zima. Nemajući gdje, moji roditelji su tako iz JAT-ove poslovnice gdje su kupili karte, odmah pošli na aerodrom. Majka je prvi put na aerodromu vidjela automatska staklena vrata. Kad je zakoračila, onako umorna i promrzla, a nije očekivala da će se vrata ispred nje naglo i neočekivano otvoriti, zamalo je pala. Unutra, kaže, bilo je kao u raju, tako toplo, da im i nije bilo važno kada će avion poletjeti. Konačno su mogli da se ugriju.

Tata, iako treća generacija porodice Čejović koja je bila nastanjena u Baru nakon što je grad oslobođen od Otomanske imperije, nije imao sopstveni dom u kojem je mogao dovesti mladu suprugu i tek rođeno dijete. Pradjed Marko, medaljom za hrabrost odlikovan borac na Tarabošu, zapamćen u široj porodici kao jako strog, ali vrlo uredan čovjek (babe su govorile da ga nikad niko nije vidio sa opancima uprljanim blatom) imao je u svojini malu kućicu u Prljagama, iznad Starog Bara. Pradjed Marko je umro rano i iza njegove smrti ostala je njegova žena, prababa Velika, rodom Paunović iz Pipera i desetoro djece. Kuća je potom prodata, a moj djed Ljubo, preselio se sa svojom porodicom u Stari Bar, gdje su živjeli „pod kiriju“. 

Odrasla sam, a da nikad nisam čula za Prljage, sve dok tata, sredinom 90-ih, nije poželio da vidi njihovu staru kuću. Pošli smo zajedno, vozila sam našeg „juga“, ali do Prljaga nismo stigli. Poslije dijela izbetoniranog puta, sa ulegnućima negdje i po pola metra, moj „jugo“, koji je svuda stizao, ipak je stao. Da nije naišao jedan prolaznik kojeg sam zamolila da me „izvuče“, ne bih znala kako da okrenem auto nazad. Do danas nisam uspjela da dođem do Prljaga i vidim kuću odakle je „potekla“ naša porodica, ali stalno sebi obećavam da ću to čim prije uraditi. Ne znam da li je u međuvremenu urađen put kojim se tamo sada može stići običnim autom.

Majka često voli da priča o tom našem dolasku u Bar. Za nju to je bila sredina u kojoj nije imala nikog svog, čiji jezik i običaje nije poznavala i gdje bukvalno nisu imali ništa. Skoro sam je pitala da li je bilo strah hoće li moći da se snađu i uspiju. Baš se začudila kako sam uopšte mogla da je to pitam. „Bili smo mladi i zdravi, imali smo završene fakultete, znali smo da ćemo dobiti posao i da ćemo zajedno uspjeti“, odgovorila mi je. Nije ni svjesna do koje mjere me dojmila ta njena rečenica. Pitam se ko bi to danas mogao reći sa takvim samopouzdanjem.

Kao stipendista Luke Bar, tata je odmah počeo da radi kao nadzorni organ na izgradnji luke, a majka ubrzo kao profesor francuskog jezika u Poljoprivrednoj školi. Tata je od Luke ubrzo dobio i dvosoban stan od čak 41-og kvadrata u jednoj od lučkih stambenih zgrada (u Ulici Maršala Tita, iza tzv. „Potkovice“). „To je za nas bio dvorac“, kaže majka. Tatin komšija iz Starog Bara, pokojni Maco Radovanović, stolar, napravio je noge na okvir sa šuštama za krevet i sa kupljenim madracima i jednim polovnim prostim „socijalističkim ormarom“ od furnirovane daske, kompletirana je spavaća soba.

Dječjeg krevetca nije bilo, nego malo veća korpa od pruća, za koju je pokojni djed Ljubo napravio noge sa točkovima, a majka je presvukla platnom. U dnevnoj sobi je bio zeleni kauč, tri niske fotelje sa po tri noge, različitih jarkih boja – crvena, plava i žuta, koje bi se prevrtale ako bi neko nedovoljno oprezno i opušteno sio na njih, jer su bile nestabilne, mala niska drvena komoda sa knjigama, na kojoj su bili radio i gramofon, stočić sa prvim crno-bijelim televizorom i manji preparirani krokodil, kojeg je pokojni stric Gojko donio sa jedne od svojih prekookeanskih plovidba. Skoro da sam na krokodila zaboravila, da me nedavno na njega nije podsjetio Igor Milošević. Kaže da je kao dijete bio impresioniran kad je kod nas vidio tog krokodila. Kad pomislim, imali smo dakle i mi nekog svog „saurusa“, pravog i prepariranog, toliko fascinantnog djeci.

U kuhinji su, pored prostog sudopera, bili frižider, šporet, niski kredenac sa kliznim vratima od ultrapasa i obični drveni kuhinjski sto, koji je imao malu fioku na sredini u kojoj se držao escajg, te četri drvene neglomazne stolice. Ispred kuhinje bio je balkon, a stan je imao i malu nišu, u hodniku odmah pored ulaznih vrata. Podovi u hodniku, kuhinji i kupatilu su bili od teraca.

Skoro sav namještaj iz tog stana i danas je u „životu“, a frižider „Obodin“ star 60 godina, koji će biti na neki način „protagonista“ ove priče, i dan-danas radi. Krokodila su, prije nekoliko godina, pojeli moljci.

U tom stanu smo proveli osam prekrasnih godina, u divnom komšiluku, tu su se rodili moja sestra Sonja i brat Branko. Svi smo mnogo voljeli taj stan i život kojeg smo tamo imali. Mi, djeca, imali smo ogroman prostor oko zgrada, gdje smo se igrali sa komšijskom djecom. Naselje je bilo tako koncipirano da smo svugdje mogli ići, a da ne prelazimo ulicu. Ispred pasaža između dvije zgrade, kojeg smo kao djeca zvali „tunel“ (kod današnje poslovnice „Telekoma”), bio je frižider za sladolede „Ledo“ i prostor koji smo takođe koristili za igru. I danas pamtim ukus tog sladoleda „na štapić“, od pavlake sa čokoladnim prelivom, i sladoleda u plastičnim čašicama u formi malih fudbalskih lopti. Nijedan današnji sladoled nema više takav ukus. U blizini smo imali čuvenu samoposlugu „Vračar“, čudo modernog koncepta samoposluga tog vremena sa izobiljem proizvoda koje su nudili. Tu sam, od predškolskih dana, naučila da idem u trgovinu, što je i danas ostala moja pasija.

U zgradi u kojoj je danas CKB poslovnica, bila je apoteka, u kojoj je, zapamtila sam, radila Žana Nikezić, a pored današnje poslovnice „Telekoma“ bila je prodavnica metraže u kojoj je radila pok. teta Juca Nikezić. Za mene kultna prodavnica „Borovo“ duže vrijeme je bila „preko puta“, u zgradi gdje je sada NLB, a u kojoj je, uvijek u besprekornom odijelu i sa uglađenim manirima, radio čika Bimo Garuc. Pamtim miris kože nove obuće u toj prodavnici (ni nove cipele danas više nemaju „onaj“ miris) i naše, svečane porodične odlaske početkom školske godine da nam roditelji kupe novu obuću. 

Vrtić nam je bio u zgradama iza naše, u podrumu, sa divnom učiteljicom Mirom Martinović, uvijek dotjeranom i elegantnom učiteljicom Lolom, koje se sjetim kada god na televiziji prikazuju seriju „Paradiso delle Signore“ i učiteljicom Bebom. Odmah pored vrtića bile su dvije obućarske radnje.

Pijaca je bila ispred zgrade (kod „Turista“) u prekrasnoj borovoj šumi koja, nažalost, nije izdržala seriju skorašnjih „uređenja“, sa gvozdenom česmom na pumpanje na ulazu. U sjećanju mi je ostala teta Hilda Lazarević, koja je jedno vrijeme imala tezgu za ribu, gdje smo obično kupovali svježe sardele. Iz okolnih sela, najviše iz Mrkojevića, vrijedni domaćini, donosili su voće i povrće. Pamtim ogromne smokve „crnjake“, u korpama od pruća sa ogromnim listovima smokava između redova, kajsije fantastičnog, neponovljivog ukusa, poznatu barsku „pamidoru“.

Ispred zgrade, bila je i poslastičarnica, koju je držala jedna porodica Goranaca, sa jednostavnim kolačima, koji su koštali nekoliko para. Moja majka i komšinica, teta Anđela Nikočević, nisu nikad mogle da razumiju kako su mi se više sviđali kolači iz te poslastičarnice, od onih koje je majka pravila.

U „Prekookeanskim“ zgradama, prekoputa ulice, bile su prodavnice „Varteks“ i „Ateks“ u kojoj su radili supružnici Šćepanovići, a kasnije smo u blizini dobili i prodavnicu „Beko“ konfekcije.

U tom stanu imali smo nevjerovatan broj gostiju koji su nam dolazili u posjetu. Tatina braća Nikola i Gojko stanovali su sa nama u tom malom stanu kad god su dolazili sa prekookeanskih plovidbi, potom su nam dolazili brojni rođaci, naročito njegove sestre od tetke Raspopovićke, posebno Nataša (kasnije udata Bečanović), koji su inače živjeli blizu, u zgradama prekoputa ulice, iznad prodavnice „Borovo“, naša baba i tetke iz Makedonije sa svojim porodicama, mnogobrojni tatini prijatelji i kolege. Iza zgrade gdje je bilo „Borovo“, nalazila se kultna frizersko-berberska radnja braće Krajina, Tava i Alja, u kojoj su se „pretresali“ aktuelni događaji, a pored njih, krojačka radnja supružnika Jovanovića.

Tih godina išli smo i na prvo ljetovanje za Skoplje i Bitolj, tatinim prvim „fićom”. Sa nama je putovala Nataša Raspopović, koja je bila nerazdvojna sa našom majkom.

Bili smo dobra djeca. Ono što je naše roditelje moglo razljutiti bilo je ako bismo iskazali bilo kakvo nepoštovanje ili nezadovoljstvo u vezi sa hranom. Krišom bismo se kikotali i imitirali majku kad bi nas prekorila da izvoljevamo da nam se nešto ne sviđa, ponavljajući čuvenu rečenicu da „djeca u Biafri nemaju šta da jedu“. Nismo tada ništa od toga razumjeli, kao ni zašto je tata, nakon niza svađa sa majkom zbog toga što frižider nije bio pun hrane i što je majka uporno kupovala meso na grame („trista grama mleveno meso“), uhvatio frižider i sav zajapuren od ljutnje krenuo da ga izgura i baci preko balkona. Prije toga, nekoliko puta je majku zastidio, dovodeći nezvane goste i pozivajući je da nareže malo sira i šunke, znajući da u frižideru nema ništa. Kad je po ko zna koji put vidio da u frizideru ponovo nije bilo ništa, osim flaše vode i jedne jabuke – jer je majka uporno kupovala samo onoliko koliko bi se pojelo određenog dana, tata je skočio i rekao da nama frižider ne treba, jer nikad ništa nema u njemu i da će da ga baci. Onako podeblji, zaglavio se sa frižiderom na uskim vratima balkona. Majka je počela da zapomaže, na što je dotrčao inače vrlo uglađeni komšija Lazić. Šokiran prizorom, očigledno je pomislio da je tata potpuno sišao s uma, i počeo da ga smiruje govoreći mu da se ne sjekira, da će se sve srediti, da će sve biti u dobro. Tata kaže da ga je tek to porazilo. Tako nam je komšija Lazić spasio frižider „Obodin“ kojeg je majka čuvala i kad smo se početkom sedamdesetih preselili u našu kuću i kupili nov, moderan italijanski frižider. Frižider je preživio čak i prezir našeg brata i njegove prve supruge prema „starudiji“ kada su ga izbacili napolje i ostavili ko zna koliko vremena na kiši i suncu. Kad smo ga ponovo unijeli u kuću, bez greške je proradio. Malo zarđao i sa ispucalom originalnom jakom gumom na vratima, radi i danas. 

Poslije ovog dramatičnog događaja, majka je konačno savladala nadaleko poznatu tipičnu makedonsku filozofiju štednje na hrani, na radost svih koji su dolazili u našu kuću – najavljeni i nenajavljeni, a koji nisu otišli a da nisu uživali u njenim već čuvenim gozbama i obilju raznih gurmanskih specijaliteta koje je pripremala. Do poznih godina mojih roditelja, ne pamtim jedan dan, a da kod nas nije bio neko ili na doručku, ili ručku ili večeri.

Kasnije, s godinama, počela sam da shvatam priče mojih roditelja o teškoj gladi u kojoj su odrastali i koja je ostavila trajni pečat – ali na potpuno različite načine na oca u odnosu na majku. Te priče su mi, kao djetetu odraslom u idiličnim uslovima, a i kasnije kao mladoj osobi, bile potpuno apstraktne.

Tata je odrastao bez majke. Kao bebu od šest mjeseci dali su ga na odgajanje ujaku, pokojnom Vasu Miliću, poznatom barskom knjižaru, predratnom komunisti i prvom poslijeratnom predsjedniku Opštine Stari Bar, koji je tada živio u Podgradu, sa svojom majkom Marom, tatinom babom i njene dvije sestre, Stanom i Miljom, inače kćerkama Mata Popovića (rođaka čuvenog Marka Miljanova Popovića), a koje su svi u Starom Baru zvali „Matovke“. Iako su tatine tetke bile jako vrijedne i preduzimljive žene, oskudijevalo se u hrani. Za doručak, parče kukuruznog hljeba, tvrdog i suvog kao pijesak, malo kozjeg mlijeka (imali su kozu „Jaricu“ koju je tata čuvao), za ručak neki čorbuljak (bez mesa naravno), a za večeru redovno tzv. „tarator“, bijeli luk česnak, istučen u avanu sa malo soli i preliven prilično oporim maslinovim uljem kojeg su tatine tetke „Matovke“ sticale kao pozrničarke. „Bili smo poznati pozrničari“, pričao nam je tata. Pozrničari su bili sirotinja kojoj su poslije završene berbe maslina, vlasnici maslina dopuštali da pokupe to što bi eventualno preostalo i palo na zemlju.

Poslije osnovne škole, koja je dekretom tadašnjeg nadležnog Ministarstva bila skraćena za jednu godinu, tata je, kao odličan đak, bio raspoređen da uči Srednju medicinsku školu na Cetinju, ali je, igrom sudbine, morao napustiti na samom početku. Nakon toga, njegov otac, moj djed Ljubo, poveo ga je u Podgoricu i upisao u Srednju tehničku školu, koja još uvijek nije bila završila upis učenika. Tako je tata krenuo putem građevinskog inženjera – umjesto nesuđenim putem ljekara.

Bile su prve poslijeratne godine, oskudijevalo se i u Domu učenika. Za doručak – parče hljeba sa marmeladom i čaj, za ručak i večeru – čorbuljak, uglavnom geršla, ponekad po jedno parče slanine „sapunjare“. U jednoj radnji kod Sahat kule u Podgorici, dijelio se za pionire besplatno „oriz u mlijeko” (sutlijaš). Iako formalno nije spadao u kategoriju pionira, već srednjoškolaca, po godinama, tata je zapravo bio u pionirskoj kategoriji, jer je imao svega 13 godina, a Srednjotehničku školu završio je 1950. godine, sa svega 16, postavši najmlađi građevinski tehničar u Crnoj Gori. U poratnim godinama, prosvjetne vlasti su skraćivale dobrim učenicima pojedine razrede, jer je trebalo što prije osposobiti stručni kadar koji bi mogao da se stavi u funkciju za rad na obnovi zemlje. Tako se naš otac, koji se ni u čemu nije razlikovao od ostalih pionira – ni po godinama, ni po rastu, a uz to vrlo neuhranjen, „švercovao“ za besplatan sutlijaš sa drugim pionirima, među kojima su mnogi od njih bili znatno krupniji od njega.

Na mjestu sadašnjih solitera kod zgrade „Beka“ u Podgorici, bila je radnja u kojoj se pravio kolač zvani mešpajz. Bile su velike gužve, i jedne prilike, kad je išao da kupi taj mešpajz, pritisla ga je masa, nije mogao da diše i onesvjestio se. Iznijeli su ga ispred poslastičernice, pokvasili mu lice i ruke i dali mu mešpajz za utjehu. Tako je, pričao nam je često, imao nastradati za mešpajz. Pitala sam ga da mi bliže opiše kakav je to kolač bio mešpajz – nije znao tačno, osim što je zapamtio da je bio sladak. Teško je shvatiti čak i našim generacijama, a kamoli ovim sadašnjim, da naši roditelji u djetinjstvu i odrastanju u stvari nisu imali šećer, koji se prije rata mogao nabaviti samo u apotekama, a poslije rata samo „na tačkice“.

Sa druge strane, majčina porodica, do poslijeratnih godina je živjela relativno pristojno. Prije svega, zahvaljući babi Simonki, majčinoj majci, koja je bila nevjerovatno vrijedna i spretna žena. Od kuvanja, spremanja zimnice (niko, pa ni majka nije pravila ajvar kao baba Simonka), do šivenja, tkanja, gajenja svilenih buba i proizvodnje i tkanja svile, izrade jambolija, rada na poljima i bezbroj drugih vještina. Te žene su, zapravo, bile prave male fabrike a meni je i danas nejasno kako su sve to postizale. I moja majka, iako veoma obrazovana žena, izuzetno talentovana pijanistkinja (republički pobjednik na takmičenju izvođača klasične muzike na klaviru, izvođenjem Vagnerovog „Poziva na ples“ i dobitnik stipendije za studije na konzervatoriju u Beogradu, na koje, opet igrom sudbine, nije pošla), ima nevjerovatne vještine. Pored svih poslova u kući, dočekivanja svakodnevnih gostiju, gajenja voća i povrća (uspijevala je da iz naše izuzetno male bašte dobija na stotine kilograma fantastičnog grožđa), gotovo svu garderobu koju smo nosili, ona je šila i plela. Tata je znao da kaže da jedino ne zna cipele da pravi.

Majčina porodica imala je pored svoje kuće, restoran, dućan, veliki vinograd, veliki vinski podrum, svoje vrtove. Sve su to, u stvari, bile male građevine, nalik na stare zgrade u starobarskoj čaršiji.

Poslije rata, sva imovina im je oduzeta, a djedu Jordanu, kao „kulaku“, nije bilo dozvoljeno da radi ni kao konobar u svom restoranu. Nisu očajavali, niti su se žalili. Na tuđoj zemlji koju su uzimali u zakup gajili su duvan i od toga i babinih rukotvorina su živjeli. Majka kaže da joj je ubjedljivo najteže bilo da bere duvan. Od tri sestre, ona je jedina pomagala svojoj majci u berbi duvana. Ustajalo se u tri sata ujutro, jer se duvan može brati samo do svitanja, pošto nakon toga bude ljepljiv. Bunovna, držala bi se za rep magarca da ne bi pala dok su ona i njena majka išle na polje. Jele bi hljeb umočen u rastvor vode, sirćeta i soli. Nije bilo drugog. Cio ostatak dana, potom, radile su na sortiranju i nizanju duvana kojeg su ubrale. Kad o tome priča, majka uvijek pomene i čuvenu pjesmu Koče Racina „Tutunoberačite“ (berači duvana):

„Na kantar studen „

so tuč go merat

a možat li da go izmerat

našiov tutun

našava maka

našava solena pot“

Nakon šest godina, koje je kao građevinski tehničar proveo na raznim gradilištima širom Crne Gore, moj otac je, na inicijativu i zajedno sa čuvenim Božom Ulićevićem, otišao na studije građevine u Skoplje. Kad je stigao na stanicu, otišao je u obližnju poslastičarnicu i prvi put imao prilike da jede burek. Toliko mu se svidio da je odmah naručio i pojeo još dvije tepsije bureka (dakle ukupno devet bureka) i popio dvije staklene litarske flaše jogurta.

Na studijama je sreo moju majku i od prvog plesa na igranki, organizovanoj za generaciju novih brucoša među kojima je bila i ona, cio život, do očeve smrti, proveli su zajedno.

Hranili su se u studentskom domu. Nekoliko puta mjesečno, prodavali bi bonove studentske menze, kako bi u restoranu „Pelister“ u Skoplju kupili jedan tavče grav. Ljeti, kada studentska menza nije radila, kupili bi kilo paradajza i kilo hljeba i to im je, sa malo soli, bio sav obrok.

Kad je konačno, naš otac poslije tolikih godina gladi, završio fakultet, dobio posao, dobio stan, kupio frižider, imao novca da kupi hranu, imalo je i gdje da se hrana kupi, a nikako nije mogao sa majkom da izađe na kraj da frižider bude pun, razumijem potpuno da mu je „pukao film“ i da je htio da ga baci preko balkona.

Čudno je, ipak, da poslije toliko godina napretka, kao da se krug na neki način zatvara i liči da se ide ka tome da se vratimo na početak, na način života generacija prije nas. Sada su frižideri prilično puni, ali je hrana uglavnom zatrovana pesticidima, hormonima i antibioticima. Mnogi kažu da je u stvari više otrov, nego hrana za tijelo. Možda se sada svi skupa moramo okrenuti autofagiji, kako se moderno zove ono što je bio način života naših roditelja i djedova, možda će se jednog dana zabraniti šećer i ponovo prodavati u apotekama, možda ćemo se vratiti tzv. primitivnom načinu uzgajanja, autohtonim, nehibridnim, manje izglednim i manje prinosnim sortama, a možda bude i nešto sasvim novo i potpuno drugačije.

The post Vesna Čejović: Prvi frižider i mešpajz first appeared on BARinfo.