Ovaj list donosi novu energiju, nova lica i nove naslove, a staru slavu i vrijednosti po kojima je barska Gimnazija oduvijek bila poznata.

Unutar stranica časopisa naći ćete se za okruglim stolom Đačkog parlamenta, čuti anegdote koje kruže u đačkoj dokolici, saznati koji nagrađeni učenici “trče” počasni krug, a koji ovogodišnji sportski uspjesi i kurioziteti čine gimnazijske olimpijske krugove. U učeničkim tekstovima na temu nauke, ekologije, umjetnosti, mode i zabave zablistale su sve one misli i iskre, od vječnog kruženja materije do beskrajnog plavog kruga i u njemu “zvezde”.

“Namjera je bila da promovišemo uspjehe učenika i profesora, aktuelna dešavanja, kreativne potencijale, uopšte život škole, ali smo se na promociji odlučili za notu ljubavi, ležernosti, dobrog đačkog humora, a sve ostalo će čitaoci otkrivati kad i sami uđu u nove gimnazijske krugove”, rekli su u uvodnim riječima profesorica Marijana Ostojić i profesor Marko Radosavović, koji su sa profesoricama Vesnom Pavićević i Nedom Popović uredili ovaj list.

The post Foto priča: Povodom Dana škole promovisan gimnazijski časopis Krugovi first appeared on BARinfo.

Govorila je, pored ostalog, o djetinjstvu provedenom u Popovićima i Zgradama solidarnosti, o upečatljivim predavačima iz osnovne i srednje škole, o sestri Dragani (“ljepotica grada”) i bratu Peđi – Furu (“nada barske košarke, danas poznati ribar, divim se koliko zna o moru”), ali je najviše emotivnih momenata bilo tokom priče o posve specifičnom odnosu njenog oca Aleksandra, pomoćnika direktora OŠ “BJO” i Jasući Horija, tada mladog vajara iz Japana.

“Rođena sam u Titogradu, a od 1970. sam u Baru. Bilo je to vrijeme kad su moji roditelji tražili bolje mjesto pod suncem. Našli su jedno drugo u Nikšiću, gdje su se školovali, a njihova ljubav je izdržala i činjenicu da je on otišao za Beograd na dalje školovanje, a ona ostala na Višoj pedagoškoj. Bili su razdvojeni šest godina. To je ta ljubav koja danas u našoj porodici važi kao simbol i standard kojem teže mlađe generacije. Počeli su prvo u Beogradu da žive zajedno, pa su se vratili na selo i čitali konkurse za posao u novinama. Otac je prvo dobio zapošljenje u selu Zupci, a potom prešao u OŠ ‘Meksiko’, majka u OŠ ‘Srbija’. Ja sam najstarija od troje djece, Peđa se rodio neposredno poslije dolaska, a Dragana deset godina kasnije”.

Kako kaže, prva sjećanja vezuje za Popoviće, odnosno kuće pored Biskupade.

“Komšije Kovačevići, rječica ispred kuće u Popovićima i prodavnica koja je sada samo metalno truplo išarano grafitima… U njoj je radio čika Vuko, fin i ljubazan prema djeci. Bila sam prilično zatvoreno dijete, ozbiljno, više okrenuta porodici i knjigama nego druženju s vršnjacima. Najviše sam vremena provodila s bratom Peđom – Furom, koji je bio veoma aktivno društveno biće odmalena. Bili smo stalno u nekim razmiricama, rivali koji su se voljeli. Po meni, on je uvijek izlazio kao pobjednik, a u Peđinim predstavama sam ja bila pobjednica. Dobio je nadimak po majici sa nekom ilustracijom konja, ispod koje je pisalo ‘Furija’, u drugom razredu osnovne, a odlično se povezivalo sa njegovom neiscrpnom energijom.

Prve sam četiri godine osnovne škole učila u OŠ ‘Meksiko’, učiteljica mi je bila Vera Rems, posvećena i temperamentna osoba, involvirana u život odjeljenja, poznajući sve nas ponaosob, imala je intuitivnost bitnu za ovaj poziv. Škola je bila toliko drugačija od standarda – razuđenost prostora, natkrivene staze kojima se spolja ulazilo u učionice, poligoni gdje smo radili fizičko, tehnička radionica, reljef, vrt, golubarnik, zečići i mini zoo-vrt, fudbalski teren, zastava Meksika pored jugoslovenske… A u školi puno dobrih drugarica i drugova. Čudnim slučajem, danas država Meksiko ima važnu ulogu u mom životu jer mi tamo živi sestra Dragana, a i kćer mi je boravila nekoliko mjeseci”.

Prelazak u Zgrade solidarnosti 1976. predstavljao je veliku promjenu.

“Otvorili su se prostori. Oko zgrada su bile livade, mnogo zelenila. Postojala je još Pivnica i zgrada nastavnika Pera Mažića, uvijek smo imena objekata vezivali za nama poznate ljude. Tu gdje je sada škola ‘Blažo Jokov’ bilo je veliko fudbalsko igralište, Ulica Mila Boškovića makadamska, igrali smo se ispod čempresa i imali sve vrijeme i prostor ovoga svijeta. U Zgradama solidarnosti su živjele moje najbolje drugarice, sestre Perutović, prve komšije – moja sadašnja kuma Gordana i njena sestra Jadranka. Od njih se nisam odvajala od prvog dana kad smo se doselili. Igrali smo najviše lastike, pa ‘Care care gospodare…’, ‘Leleštine buboštine’, ‘Između dvije vatre’… Sjećam se odlično i košarkaškog terena ‘Mladosti’ ispred Gimnazije, navijača koji podržavaju barski klub. Te slike nikad ne nestanu.

Tokom prva dva razreda osnovne škole živjeli smo u Popovićima, a u trećem je počela svakodnevna odiseja pješačenja pored Lamela, pa kroz trsku, preko mostića, pored kuće Zonjića i Milovića kao strijela pravom stazom. Znala sam da se zanesem i da brojim korake i bandere, jednom sam tako udarila u jednu, ne gledajući ispred sebe”.

U OŠ “BJO” je prešla u petom razredu, 1978. godine. Nosile su se kecelje.

“Posebno se sjećam vannastavnih aktivnosti: recitatorska, dramska, horska sekcija… Škola je imala Vita Ujesa, nastavnika muzičkog, čovjeka neizmjerne energije koji je znao da izađe iz okvira zadatog programa i poduči nas značajne stvari iz života. Pamtim, recimo, da nam je u šestom osnovne rekao da je imenica ‘doba’ jedina riječ srednjeg roda koja se završava na slovo a. Eto, profesor sam, i do dana današnjeg nisam pronašla drugu. Znao je da nas omađija muzikom i kreativnošću. Na jednom nastupu za Dan škole izvodili smo kantatu na tekst Branka Ćopića ‘Herojeva majka’. Bio je to pravi koncept, brižljivo razrađenog scenarija, Dragana Čejović je pjevala solo, a ja sam recitovala. Ozbiljna muzičko-scenska predstava danas nezamisliva za djecu. Ili pjesma ‘Svaka naša petica kao ljubičica’, čiji smo refren pjevali na različitim dijalektima i jezicima Jugoslavije, posebno nam je bio upečatljiv bio dio na albanskom ‘Shoku Tito, ne betohemi’. U sedmom razredu sam bila odabrana među deset učenika škola za pohod po Titovom rodnom kraju. Posjetili smo Kumrovec, peli se na Sljeme, bili u Jastrebarskom, a u sklopu programa smo izveli upravo ovu pjesmu na dijalektima, svi su bili krajnje iznenađeni višejezičnošću”. 

Posebno mjesto u životu Bara imao je Vesnin otac, Aleksandar Pavićević, zamjenik direktora OŠ “Blažo Jokov Orlandić”. Za njegovo ime se vezuje mnogo novina u loklanom školstvu.

“Otac je bio vrlo posebna ličnost, čovjek koji je toliko volio školu da smo mi u porodici bili ponekad ljubomorni, činilo nam se da mu je bitnija nego mi. To je bilo vrijeme ideala, a on je živio za njih. Za njega je ideal bio da unaprijedi školu na razne načine, a ideja mu nije nedostajalo. U to je vrijeme aktuelan bio društveno-korisni rad, pa je organizovao branje pelina gdje su učenici bili uključeni; potom je u djelo sproveo nastanak agrumara škole – i danas postoje stabla pomorandži; onda je osnovao takmičenje za mlade matematičare od 1. do 5. razreda koje sada nosi njegovo ime… Zatim kreće saradnja s Dragišom Simovićem i osnivanje Eksperimentalnog dramskog studija ‘Duško Radović’, uz predstavu ‘Kapetan Džon Piplfoks’, koncept koji je zasijao crnogorskim nebom, ne samo u Baru. I na kraju, priča sa Jasućijem… Toliko je tih ideja u raznim smjerovima imao da ga je bilo teško pratiti, a on je radio sve da se ostvare”. 

Prijateljstvo dvojice ljudi sa različitih krajeva planete, Aleksandra i mladog vajara Jasući Horija, poprimila je karakteristike bajkovitog. Danas poznati azijski skulptor tada je bio mršavi, brkati dječarac.

“Jednog je dana, mislim 1986, došao tata kod mene u Beograd na studije, jer je upisao specijalističke studije na političkim naukama. U rukama je držao maketu skulpture ‘Dom’ i odmah oduševljen počeo priču o mladom Japancu vajaru koga je upoznao u likovnoj koloniji u zavičaju, u Danilovgradu. Rekao mi je da je Jasućija doveo u Bar, da živi u stanu kod nas i kako se dogovorio da uradi nekoliko skulptura za školu BJO. U stanu se desio sudar civilzacija i kultura, njegovo ponašanje nam je bilo čudno i pomalo smiješno, ali smo osjećali dobronamjernost i kulturu. Bili bismo zapanjeni, recimo, kad god bi izlazio iz stana, išao je unazad do vrata i sve vrijeme se klanjao, zahvaljivao za ručak i gostoprimstvo, savijajući se do poda… Jasući je poslije živio u zgradi Duvanskog kombinata ispod Volujice, gdje je Andrija Stevović bio direktor, tatin prijatelj, a i tamo i danas postoji Jasućijeva skulptura. Prve dvije – Hram sunca i Kosmos – su, naravno, nastale ispod čempresa kod škole, i postavljene u dvorištu.

Imao je Jasući adaptibilnost u sebi, brzo je osjetio mentalitet i duh ovog naroda. Sjećam se, bila sam u Beogradu, a on je trebao da bude gost ‘Beogradske hronike’ na RTS kod Baneta Vukašinovića. I kasnio je u studio, što je svima bilo nepojmljivo. Japanac, a kasni. Kad je stigao, pitali su ga kako je to uopšte moguće, a on je, smijući se, rekao da je prihvatio naše standarde života.

Jasućijeve skulture i danas traju, i djeca imaju interakciju s njima, što bi mu mnogo značilo da vidi. Međutim, sasvim sigurno ne bi bio obradovan grafitima koji ponekad osvanu na skulpturama, ili kad bi čuo da je jedna gospođa, koja je bila na čelu ‘BJO’, svojevremena naložila krečenje tih skulptura. Još bi manje bio obradovan činjenicom da su njegove dvije skulpture, postavljene u dvorištu Gimnazije, propale. Jedna je i sad negdje u zemlji, i djeca ni ne znaju da je riječ o polomljenoj skulpturi, dugo već služi kao ploča za sjedenje, a željezna instalacija koja je bila u ‘krugovima’ nestala je još devedesetih. To je slika i simbol odnosa prema kulturi, u vremenu u kome ne postoji svijest o umjetničkom djelu.

Jasući je bio divna pojava u Baru krajem osamdesetih, svi su ga voljeli. Sve njegove skulpture su pozivale na promišljanje, danas je jedan od najznačajnijih vajara Azije. Odavno nije dolazio”.

Priča o prijateljstvu Aleksandra i Jasućija imala je specifičan kraj.

“Priča se završava onom istom skulpturom čiju je maketu otac donio kod mene na studije. Tata je umro sa svega 46 godina, u punom životnom zamahu. Jasući je bio tu i neposredno poslije sahrane otišao za Japan. Predložio je da na godišnjicu smrti izradi i postavi onu skulpturu sa makete na nadgrobnu ploču. I ispunio obećanje – mladi čovjek bez puno novca je došao iz Japana i dovršio skulpturu ‘Dom’ za svog preminulog prijatelja. I danas stoji na istom mjestu, na seoskom groblju u selu Slap”.

Danas jedna od omiljenih gimnazijskih profesorica, Vesna ne krije da se u ovu ustanovu zaljubila još u prvoj polovini osamdesetih.

“Gimnazija je jedna od ključnih tačaka u mom životu. Kad sam bila srednjoškolka, znala sam da želim da postanem profesor književnosti i nikada nisam maštajući pomišljala na neko drugo mjesto, samo na Gimnaziju. I kad sam prvi put krenula stazom ispred čempresa na posao, pomislila sam da se ostvaruje san. Cijela ta ljubav prema Gimnaziji je potekla iz vremena kad sam bila njen đak, kad su mi profesori bili ljudi koji su postavili standard u obrazovanju, poput Anđe Marojević, Lidije Nikić, mog razrednog Ranka Barjaktarevića i čitave plejade sjajnih ljudi sa nevjerovatnim razumijevanjem za ekipu mladića i djevojaka, mogla bih da nabrajam satima njihova imena…

Izdvojila bih profesora engleskog Žarka Kenjića jer je bio jedno čisto divno biće, veliki čovjek koji je volio svakog od nas redom, trudio se da vrijeme koje provodimo zajedno bude ispunjeno dobrotom. Bili smo na vrelu te dobrote, što je vaspitna dimenzija, važna koliko i edukativna. On je možda taj ideal u ponašanju profesora kome treba težiti i, kako vrijeme prolazi, sve ga više provjerava i dovodi nas do spoznaje da je to – to. Bio je čovjek koji se cio predavao svom pozivu. Zanimljivo, predavao je engleski a bio svjedok anglizacije, i jako se protivio uništavanju vlastitog jezika nauštrb stranog. Bio je, osim toga, pravi, istinski poeta – srela bih ga tokom studija ili kasnije, znao je da me drži za ruku i recituje, a ja sam se pitala kako li čuva u glavi sve te stihove”.

Pitanje koje se proteže iz emisije u emisiju, za sve iz generacije 50+, tiče se prelomnog događaja u istoriji Bara, katastrofalnog zemljotresa od 15. aprila 1979.

“Petnaesti april 1979. je ostao čitav fotografski upamćen. Tog je dana trebao biti obilježen Dan škole i izvedena priredba koju smo dugo spremali. Bila sam u stanu s porodicom, otac se pitao da li da ode na selo, kada je krenula tutnjava, a za njom sav onaj strašni haos. U svemu tome, desilo se nešto što svijetli čitav život kao jarbol na uzbrukanoj pučini – u momentu dok se sve lomi i ruši, a sve hvata panični strah, majka Radmila uzvikuje: ‘Aco, izgibosmo danas’, a otac odgovara: ‘Biće sve u redu, samo se držite čvrsto’. Ta scena, u kojoj otac izvikuje formulu života gdje čovjek mora da vjeruje u dobar ishod stvari, nosim kroz život kao znamenje kojeg se sjetim kad god mi je teško.

Bili smo na četvrtom spratu i kroz razjapljene čeljusti stepeništa koje se urušavalo sišli smo, i vidjeli zgrade koje su se blago razdvojile. Dolje su ljudi bili unezvijereni, uplakani, prestrašeni, u spavaćicama, pidžamama… Ali, to je bio jedan trenutak kad saznaš ko ti je pravi prijatelj. U prvim momentima poslije zemljotresa pojavljuju se ljudi koji dolaze da vide da li smo živi: ljudska heroina Ljubica Ražnatović koja je nekada imala cvjećaru, zatim naš prijatelj i kum učitelj Duško Lekić, a za njim i učitelj Nikola Jelić iz Sutomora. Ti su veliki ljudi u ključnom momentu došli da vide kako smo.

Strah od zemljotresa me nikad nije prošao i nemam iluziju da će proći. Nevjerovatno je kako to nosimo u venama – kad malo zaljulja, taj se nemir odmah javi, uz osjećaj da mi se izmiče tlo pod nogama kao da ‘ono’ jutro opet počinje“, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara profesorica književnosti Vesna Pavićević.

The post Vesna Pavićević: Gimnazija kao san, očeve nespresušne ideje, Jasućijevo hodanje unazad… first appeared on BARinfo.

Ako me pitaš za Bar u hodnicima mojih sjećanja, reći ću ti sasvim iskreno – nije lako početi.

Načas pomislim, to nisu hodnici, to su aleje, bulevari, dvorane, a kad poželim da izdvojim detalj shvatim da je sve etar, sve magla, sve pustoš. Ne znam ni koje je moje prvo sjećanje na grad koji je postao i zauvijek ostao moj, davne 1970. godine. Imala sam tada dvije godine.

Kad me put navede onom sjenovitom ulicom između Biskupade i Garnizona, svaki put zamolim: Otvori mi se drago i daleko sjećanje moje… Ali, u meni se ne otvara ništa sem neobjašnjivog znanja da je zaista tako bilo – da me je otac držao u naručju na mekoj zelenoj travi te daleke godine kad još nisam imala ni godinu dana, i kad je on u Baru služio vojni rok. I dok već odmičem ka Starom gradu, srce me uporno uvjerava da je sve bilo baš tako kako zamišljam, ali razum još upornije ponavlja – Hej, pa sve si opet izmislila… previše si ti bila mlada da bi mogla zapamtiti duboku prošlost svog života, iskustvo garnizona  nosiš iz nižih razreda osnovne, kada se slavio Dan armije, ili, prije će biti, Dan pobjede, jer u tom izmaštanom sjećanju bije jako majsko sunce.

Bila sam u haljinici od batistane čipke tad kad sam ušla u prvi školski dan. Osnovna škola „Meksiko“  otvorena je tačno deceniju ranije. Činili su je dugački paviljoni, danas pretvoreni u skladišne prostorije, veliki sportski poligoni, plato za svečanosti, radionica, zbornica, prostorija u kojoj je boravio stari domar Tair, i kafe-kuvarica Milica, uvijek nasmijana i bučna. Svi ti objekti bili su povezani širokim natkrivenim stazama. Čudan je bio njihov krov, izlomljen „na cik-cak“, postavljen na čvrstu metalnu konstrukciju o koju su se vješali dječaci. I sve je odisalo duhom daleke zemlje čije je ime stajalo u imenu ove škole. Simboli njene kulture mogli su se vidjeti u grbu koji je stajao tik do jugoslovenskog, u slikama meksičkih heroja na prozorskim oknima, i, vjerovatno najviše, u šarenilu i bujnosti vrta koji se prostirao između zbornice i niza učionica među kojima će jedna postati i moja. U centralnom dijelu te nesvakidašnje botaničke bašte, na kružnom, oko pola metra izdignutom platou, protezao se reljef Crne Gore, na kojem je dominiralo  plavetnilo već oljuštenog neba i mora. I sad stojim na stazici oivičenoj oblucima dok mi majka prstom pokazuje Bar – Pogledaj ovdje, evo, ovdje smo mi. Razmišljam – kako smo tu, kad lijepo vidim bijele čarapice kako vire iz mojih sandala i stoje na zemlji dolje, pokraj reljefa, a ne na reljefu.

Iza nas, visoko gore na drvenim nogarama od nekoliko metara (ili to dijete u meni i dalje vidi na toj visini), stoji kućica za golubove. Vidim sebe kako kroz zavjesu suza proučavam maleni četvrtasti otvor bez vrata, iz kojeg viri glavica goluba. Čujem gugutanje i žamor. Čvrsto stežem majčinu ruku, ne smijem ni da pomislim na rastanak koji nas čeka, a moramo se rastati. I u narednom komadu sjećanja, u snopu osunčane prašine koja kroz visoki prozor pada pravo ispred mene, pojavljuje se moja učiteljica. Voljela sam njeno stameno ime, i njeno tajanstveno prezime. Vjera Rems. „Vesna, ti to plačeš?“, pita me. „Ne, ne, ne plačem, samo zijevam…“, odgovaram iz te posljednje klupe, dok brišem šakicama suze. Ona gleda vodene flekice na drhtavim kosim linijama, mojem prvom zapisu u svesci na uske i široke. I evo sad, poslije toliko nanizanih godina, vidim kako moje napisano „v“ liči na „v“ moje učiteljice. I kako je moje „r“ gotovo isto kao njeno. I potpis nam je sličan. I školski čas, ponekad, kad sasvim oslobodim svoje biće i pustim da se bez ograničenja plete mreža između mojih đaka i mene. Poželim da napišem „Hvala Vam, draga gospođo učiteljice“… Onda se sjetim svih svojih kasnijih učitelja i shvatim da je nemoguće pomenuti sve njih, moje drage nastavnike i nastavnice, moje profesore i profesorice… Bilo ih je puno, i beskrajno sam im zahvalna za sve školske i životne lekcije.

Ali, ovo je priča o Baru, a ne o ljudima.

Međutim, može li se priča o jednom gradu uopšte i pričati bez priče o ljudima?

Evo, na primjer, zamislimo da je sad veliki odmor, i zamislimo kako u grupicama pretrčavamo prašnjavo fudbalsko igralište, pa brzamo puteljkom kroz naraslu travu, i stižemo do Stare raskrsnice. Tamo nas čeka Kiki. Taj dobri duh mnogih djetinjstava s one strane vremena, silazi svakoga dana iz nekog od obližnjih sela. Isti u sva tri godišnja doba – obučen u tamnosive suknene pantalone, i u bijelu do grla zakopčanu flanelsku košulju, preko koje uvijek dolazi sivi dotrajali sako od čoje. Na nogama mu vunene čarape i kožni crni opanci  grube ručne izrade, sa kaišićem preko, i dugmetom na koje se kaiš zakopčava. Na glavi mu crna kapica. Nikad je ne skida. Pod nadstrešnicama obrva dva umorna oka. Gusta četka brkova prekrila mu gornju usnu. Otuda, kad progovori, proviri poneki preostali zub. Kiki možda nije ljepota, ali jeste dobrota, i mio je taman koliko i šećer koji prodaje. On je izvor svježe vode za dijete pritisnuto teretima škole. Kiki je radost, zaborav, predah koji donosi snagu da se izdrže još dva-tri naredna časa. Kiki je Bar sedamdesetih.

On u korpi od pruća svakoga dana donosi poslastice koje ne poznaje današnji svijet – jabuke u staklastoj ocaklini, lizalice u duginim bojama, cucle i štapiće od karamelizovanog šećera zavijene u celofan. Njih najviše volim. Jedino u septembru, ovoj šarenoj ponudi on pridruži zinzule u fišecima od listova „Pobjede“ ili „Politike“. Ako su jedre i tvrde, i pomalo prošarane zelenom, odlučujem se za njih. Tako sam slaba na ukus i teksturu zinzula! U njima je moj Bar, u njima je moje djetinjstvo! Ali, u ovom sjećanju ja pružam Kikiju novčić, on meni pruža štapić, celofan šušti dok odvrćem jedan pa drugi kraj, činim to užurbano, jedva čekajući, šećer se zatim topi pod mojim nepcima, dušom se razliva milina…

I dok zatvaram sjećanje na Kikija, shvatam da ne mogu otići iz škole „Meksiko“, a da na najljepšoj pozornici pod vedrim nebom, stojeći u precizno utvrđenoj nisci, ne položim zakletvu. Odjevena sam kao i sve djevojčice, u teget suknju i bijelu bluzu. Uniformno mislimo, uniformno živimo, uniformno se oblačimo. Oko vrata nam crvena marama, na glavi bijela pionirska kapa sa našivenom petokrakom. Danas kad postajem pionir, dajem časnu Titovu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran iskren drug koji drži datu riječ. Još mnogo toga obećavam. Na kraju se zaklinjem da ću voljeti Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju i njene bratske narode sve, i graditi život pun radosti i sreće. Taj  imaginarni , ali i vrlo realni Neko, pred kojim smo mi maleni polagali velike zakletve, i nosili ih kao postulate kroz cio život, Neko kim smo se zaklinjali, došao je jednog dana u Bar, Plavim vozom. Odrasli su znali da je pomenuti trenutak bio važna razvojna tačka u istoriji ovog grada. I Lukom i prugom Bar se otvarao ka svijetu, smiješila mu se sjajna budućnost, najzad su bile ostvarene sve infrastrukturne pretpostavke da postane veliki i razvijeni centar na jugu Jadrana. Ali, za nas malene bio je važan samo On. Zbijeni u šapatu gomile, stajali smo zagledani u čudo koje nam je igralo pred očima. Došao je, pozdravio nas, održao govor. Ko zna o čemu je pričao. Mogao je pričati o bilo čemu, mogao je pričati uvijek jedno te isto, dosadnim i nerazumljivim socijalističko-birokratskim jezikom, ali, kad je on bio u pitanju, sadržina nije bila bitna, bila je bitna boja, i melodija tog glasa. U njemu je bilo nečega što je dijete intuitivno osjećalo kao dobro.

To dijete je bilo toliko napojeno pričom o tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe i toliko opijeno njegovim likom i djelom, da je u jednom času iznijelo pred roditelje svoju nerazrješivu dilemu: „Ja stvarno ne znam koga više volim, vas ili Tita.“ „O, keki, ne brini, to su različite vrste ljubavi“, diplomatski je odgovorio Otac. Tito je održao taj svoj govor, pa nam zatim sa Jovankom pored sebe, mahao sa zadnjeg sjedišta rols-rojsa,  klizeći tepihom od ruža. Možda sam ruže izmislila, kao i onu meku zelenu travu u Garnizonu, ko će znati. Ali, mislim da je tako bilo. 

Desi se tako, iz ko zna kojeg razloga, možda nekog kosmičkog, koji nikad nismo u stanju potpuno prozreti i razumjeti, da nam se cio život zbije i savije na malenom parčetu zemlje. I bez obzira na nemirne životne putanje, odsustva, selidbe, putovanja, glavno poprište našeg  bitisanja ostane uvijek isto, sa minimalnim pomjeranjima udesno ili ulijevo, u zavisnosti od ugla gledanja.

Zato te sada vodim ravno u nekadašnju Ulicu Vladimira Rolovića, današnju Mila Boškovića. Dovodim te zapravo na bezimenu makadamsku cestu, gdje su se s jedne strane poređale tek podignute Zgrade solidarnosti, u koje smo se preselili moja porodica i ja. S druge strane tog prašnjavog puta stajala su dva nepravilno ukrštena drvoreda čempresa. Oni su odvajali raskošno zdanje nove Gimnazije od livade na čijim su krajevima bili pobodeni improvizovani golovi. Osnovne škole još nije bilo te davne 1975. U nastavku „stadiona“ nizali su se maslinjaci. Nije naravno bilo ni Bulevara, ni Sportske hale. Sve su to bili prostori Poljoprivrednog dobra. Djeluje neobično, ali Bar je zadugo bio prepoznat i kao bogom dan za razvoj poljoprivrede. I mnogo više je mirisao na svoje zaleđe nego na svoje more. Sjećam se farme, velikih dugačkih štala, rasnih krava, mirisa balege i zagrađenih livada na mjestu današnjeg kompleksa Dvorane, Soho kvarta, i još dalje. S druge strane Gimnazije prostirala se, takođe, jedna prašnjava ledina na kojoj je nekoliko godina kasnije nikla Robna kuća, najčudnije i najluksuznije zdanje što je moglo nići u jednom centru grada. U mojem sjećanju ova pustopoljina važna je zbog dolaska cirkusa. Cio grad oblijepljen je plakatima, a šatra razapeta tik do Gimnazije. Prvi put u životu vidim tigrove, slonove, gutače vatre, plesačice na žici. Maštam o svijetu iz kojeg je stigla ova neobična družina, mirišu mi daleki gradovi, slutim u cijeloj toj predstavi nešto nemjerljivo drugačije od naše socijalističke samoupravne stvarnosti, ali ne znam šta.

A kad odatle zaobiđem zgradu Gimnazije, i prođem tik ispod čempresa, dolazim na mjesto gdje će poslije zemljotresa iznići nekadašnji amfiteatar. Tu se smjestio gimnazijski sportski poligon. Rekla bih da je bio ograđen, jer pamtim kako stojim prstićima zakačena za rombove mreže. I možda sad očekuješ da kažem kako gledam košarkašku utakmicu, i kako tim za koji navijam pobjeđuje. Ne, ja gledam jednu visoku djevojku, i jednog nešto nižeg mladića, kako se ljube. Gledam kako su lijepi. Gledam kako su slobodni. Imam tek sedam ili osam godina, i cio moj život je u budućnosti.

Neumoljivo rastemo, i Bar i ja. Uskoro u komšiluku niču i zgrade Nove solidarnosti. Sa balkona mjesecima posmatramo „zidanje skadra na bojani“. Što radnici danju ošaluju i pripreme, noću voda potopi. Mašine iz dana u dan crpu vodu koja iznova i iznova izbija. Zato, ako me pitaš za moj grad, možda će ti zvučati grubo, ali Bar zaista jeste grad sagrađen na bari.  Pa, pobogu, „kroz trsku i šaš“ svakoga dana hitam iz svoje makadamske ulice ka školi „Meksiko“. Put me vodi kroz močvaru na kojoj su već nikle Lamele, na kojoj uskoro niču i Komgrapove zgrade. Usput posmatram dugačka i smeđa, plišana tijela rogoza. Uživam u ljepoti močvare. Kad pređem drveni prelaz preko Rene, a ona se na ovom mjestu već uveliko približila moru, izlazim na onu istu današnju stazu, pravu poput strijele, pa šipčim u pravcu autobuske i željezničke stanice, jer tamo mi je škola. Bilo je to vrijeme kad su se glicinije zvale jorgovani u našem malom mistu (i o tome je divno pisao moj školski Željko Milović). Previjale su se u ljubičastim bokorima duž jedne strane ove staze.  Udišem njihov miris (a to se već ne da nikako opisati), i brojim korake i bandere. Ako gledam u bandere, korak mi bude duži od graničnika ograde. Tako kršim osnovno pravilo igre. Ako pazim na korake, glavom udarim u banderu. Ali, ne odustajem. Treniram strpljivost, usklađujem pokret i misao, uzgajam čvoruge. Sve ima svoje razloge.

Onda, jednoga dana, mislim 1. 9. 1978, prestajem da brojim i korake i bandere, jer, ona bezimena makadamska cesta sada je dobila i asfalt i ime, i s njene druge strane, tačno tamo gdje je bio onaj fudbalski teren, nikla je škola, nova Druga osnovna, sa novim imenom  – „Blažo Jokov Orlandić“. Postala sam njen đak. Činilo mi se još i onda, a danas pouzdano znam da jeste tako bilo, da je sve dotad doživljeno bilo, u stvari, uvertira za ovo veliko poglavlje. Škola je to za koju mi se vezao  život, ne samo meni, nego cijeloj mojoj porodici – škola u kojoj smo učili, u kojoj smo radili – otac, majka i ja, koja nam je dala puno, kojoj smo dali koliko smo umjeli i znali. Najviše otac.

Ali, to je već priča koja prevazilazi prostore ovog već isuviše dugačkog i popunjenog hodnika.

Zato, kad me već pitaš za Bar, molim te da ne zaboraviš – nije nestalo sve što je stalo u sjećanja. Postoje i fenomeni koje je kreirala majka priroda, a koji su duša ovog grada i esencija svakog našeg sjećanja. To je pogled sa vrha Rumije ili Lisinja u neki bistar dan, to je simetrija pauka na licu Sutormana, to je jedna plaža na mapi našeg odrastanja, to je suncem umivena bonaca usred januara, to je pulenat kad u galopu stigne sa zapada i na leđima donese neverin – iznenadno nevrijeme koje razbjesni talase, ošteti lukobran, otrgne djelove šetališta, ostavi nas zadivljene i prestrašene pred spoznajom koliko smo slabi, i koliko je voda kraj koje živimo silna. To je i divni maestral, vjesnik dugih i dremljivih dana ljeta, kad u junu donese miris bagremovog cvijeta i neminovno te natjera da pomisliš kako je život lijep, i kakva je privilegija živjeti ga na Jadranu, u gradu prepunom sunca (pa kud ćeš veće ljepote), i gradu sasvim unikatnom, jer je jedan jedini u svijetu za koji možeš reći da je tvoj. A ta ukorijenjenost koju u stopalima osjećaš dok hodaš njegovim tlom, naprosto nema cijenu. 

The post Vesna A. Pavićević: Ako me pitaš za Bar first appeared on BARinfo.

Profesorica je na početku imala potrebu da kaže da ima njenih koleginica i kolega koji bi takođe bili pozvani da govore danas za Radio Bar, možda i više od nje, na šta je voditelj odgovorio da on ne kaže sve što misli preko talasa Radio Bara, iz razumljivih razloga, ali to što kaže misli, tako da ostaje kod priče o dignitetu.

Pošto korona virus, napokon, jenjava u Crnoj Gori, profesorica Pavićević kaže da i dane provodi ljepše. Sem onih uobičajenih kućnih aktivnosti koje ne mogu zaobići bilo koju ženu na ovim prostorima, trudi se da što više čita.

„A čitam i domaće zadatke svojih učenika. Njihove eseje, prikaze, analize, sve vezano za ono što radimo preko onlajn nastave. Otkrila sam i jednu novu aktivnost: bavim se, pomalo, biljem. Sijem, sadim, presađujem i u tome nalazim jedan istinski izvor opuštanja i smirenja. Družim se i sa kućnim ljubimcima. Sa učenicima i prijateljima viđam se preko ZOOM platforme ili preko vajbera. Eto, život otkriva nove mogućnosti“, kaže omiljena profesorica barskih gimnazijalaca.

Život i sa koronom i bez korone ne može da zamisli bez knjige.

„Aktuelnu knjigu koju čitam uvijek nosim sa sobom, u svojoj tašni. Nikad se ne zna kad može naići slobodan trenutak i kad mogu da pročitam bar nekoliko redaka. Nažalost, životni ritam nam je nametnuo stalnu trku sa vremenom i bukvalno postajemo grabljivci tog vremena da bismo nešto pročitali. Sadašnji trenutak nosi u sebi paradoks. S jedne strane, data nam je, potpuno nenadano, mogućnost da možemo odvojiti vrijeme za knjigu, a s druge strane, ironijom sudbine, to je i vrijeme u kome smo proživjeli strah, zebnju, brigu i bili prilično nekoncentrisani, barem ja. Kod mene se, mogu reći, desila jedna disperzija pažnje usljed zatrpanosti raznim sadržajima, što provjerenim što neprovjerenim, koji su nam dolazili i dolaze iz medija, a odnose se na korona virus. Zbog svega toga u jednom periodu nisam mogla da se kvalitetnio usredsredim na čitanje. Jer, knjiga nije tu samo da bi se čitala, knjiga je tu da se sa njom živi, da se bude u njenom okruženju, da se ima pri ruci.“

Na pitanje da li je ovih dana, po njenom mišljenju, bolje čitati Pekićevo „Besnilo“ ili Kamijevu „Kugu“ ili neko štivo koje nema veze sa bilo kakvom epidemijom, profesorica Pavićević odgovara:

„Kada je cijela priča o korona virusu počela da se zahuktava, odlučila sam se da ponovo čitam Kamijevu ‘Kugu’. I možda sam upravo u tom izboru i pogriješila, jer, u stvari, bilo je previše. Svako pravo čitanje beletristike podrazumijeva istinsko uživljavanje u ono što je predmet određenog djela, a pri ovakvom izboru, čovjek proživljava dvostruku dramu, i onu u Bergamu i onu u Oranu. Tako da je to bio neki inhibitor onog čitalačkog bića u meni. Možda bih prije preporučila Bokačov ‘Dekameron’. To je knjiga koja svojom tematskom okosnicom nudi izlaz iz slične mada mnogo strašnije situacije. A izlaz je uvijek u priči i pričanju, u zajedništvu, u dijeljenju, u bijegu od smrti i nesreće, kroz podijeljenju riječ, saosjećanje, misao… I to, upravo čine akteri ‘Dekamerona’. Ovih dana čitala sam neke Bokačove priče, između ostalog i zato što namjeravam da članovima gimnazijskog kluba čitalaca ‘Biblioduh’ predložim na nekom od narednih druženja, preko ZOOM platforme, uravo čitanje i razgovor o nekoj od Bokačovih novela.“

Svaki njen susret sa učenicima je prevashodno razgovor o jeziku ili, još češće, o književnosti, a književnost je, sama po sebi, u stvari, priča o životu.

„Ono što sam im tokom naših ‘zum druženja’ govorila, i što ću im govoriti, i do čega uvijek kroz priču o književnosti, na kraju, dođemo, jeste da čovjek mora biti pošten, empatičan, odgovoran i prema sebi i prema drugima. A u vremenu epidemije, upravo od mladih ljudi koji ne spadaju u rizičnu grupu očekuje se ta svijest. Moraju da budu svjesni da vrlo lako mogu ugroziti život drugih.

A kada je njihovo slobodno vrijeme u pitanju, u prirodi poziva kojim se bavim, jeste da im preporučujem čitanje. Pozivam ih i da istražuju muziku, da iskoriste sva bogatstva koja nudi internet, koja mi u svojoj mladosti nismo ni približno imali. Da odgledaju neke važne foilmove koji će, takođe, stati u njihovo opšte obrazovanje i opštu informisanost. Ali u prvom redu i iznad svega, ukazujem na važnost čitanja“, zaključila je profesorica Vesna Pavićević.

The post Profesorica Vesna Pavićević: Važnost čitanja first appeared on BARinfo.