Poslije vojske sam kratko vrijeme boravio kod kuće u Pljevljima da bih, sticajem okolnosti (avgusta 1979) kao član ORB „Vladimir Knežević – Volođa”  došao na radnu akciju, i tu ostao do današnjeg dana. U brigadirskom naselju (stara OŠ „Meksiko“) bio sam u štabu pljevaljske brigade na mjestu referenta za kulturu. Radio sam zidne novine i organizovao brigadne večeri na kojima sam pjevao i govorio poeziju. Na prvoj brigadnoj večeri bio je prisutan (kao član štaba ORA) Zoran Vojvodić. I pošto je bio oduševljen mojim nastupom, narednog dana, predveče, poveo me u Dom kulture u Baru i upoznao sa Čedom Dragovićem. E, tu se probudila moja ljubav prema pozorištu. Radili smo tada vrlo vrijedno i predano na raznim prigodnim programima i predstavama koje smo spremali za Festival dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju. Na tom festivalu imali smo zapaženih rezultata i nagrada, a dvije godine zaredom bili smo i na Saveznom festivalu dramskih amatera koji se održavao u Trebinju.

Rad sa Čedom je bio inspirativan, pun obrta i raznih manje-više komičnih situacija, pa ću pokušati (bez nekog hronološkog reda) da se sjetim nekih.

Sjećam se jednog izvođenja predstave „Rat i mir u Grudi”. Radnja predstave se odvija u zadružnom domu. Tu ima svega i svačega, kao na otpadu. Kako smo bili poprilično popili, Ćazo Perazić je sjeo u neke traktorske gume i pošto je bezuspješno pokušavao da ustane, pomirio se sa sudbinom, i čitavu predstavu je odigrao iz tog položaja. Naravno, niko u publici nije primijetio ništa neobično, a i nama je bilo simpatično da nam dobacuje replike iz poluležećeg položaja.

Jedne godine u Trebinju smo bili smješteni u hotelu „Leotar”. Soba od koje smo dobili ključ bila je lijevo ispod stepeništa. Kad smo ušli, konstatujemo da su dva kreveta kao u predsoblju, a dva kroz neku nišu, u drugom dijelu. Nakon par minuta ulazi Lazo Pavićević i onako pripit teatralno zaključuje: „Odlično, dvosobna je!” Na tu Lazovu opasku svi smo se slatko nasmijali i često smo je kasnije prepričavali.

Ista predstava – festival u Bijelom Polju. Poslije uspješne izvedbe, po običaju, malo se više popilo. Pošto je fajront „brzo” došao, piće (vino i kiselu vodu) koje nismo bili popili, ponijeli smo u sobu. Svi smo pošli u jednu sobu, i ko na krevet, ko na pod, polijegali. I tu je počelo evociranje uspomena sa raznih turneja. Kako je tekla priča, malo po malo smanjivao se broj budnih, da bi se na kraju čuo samo Ćazov glas. U jednom momentu on se obraća Seki Gagović koja je ležala do njega, i kaže: „Nemoj da slušaš što Ćazo prdoklači!” –  da bi sledeće sekunde drčno dodao: „Nemoj ti meni – ne prdi Ćazo!” Tu sam ja (iako sam bio na granici između sna i jave) prsnuo u smijeh što mi je definitivno razbilo san, pa sam ustao, upalio svijetlo, i nastavili smo na terasi da pijemo preostali špricer. Ujutru smo se Lazo Pavićević i ja (pošto nismo mogli spavati) spustili u restoran koji tek što je počeo sa radom. Kad je konobar došao, Lazo je tražio šest jaja na oko. Konobar ga je zbunjeno pogledao, a meni uputio upitan pogled na što sam ja dodao: „Meni isto, ali kajganu!” Slegao je ramenima i uputio se prema kuhinji. Poslije par minuta na vratima kuhinje su se pojavile kuvarice da vide koja to dva gosta na sabajle naručuju za doručak 12 (dvanaest) jaja!?

Kad sam kod Laza Pavićevića, evo dva bisera sa gostovanja u Zrenjaninu (ista predstava „Rat i mir u Grudi”). Izašli nas dvojica malo da prošetamo. Kasno je popodne. Odjednom Lazo zastaje ispred poslastičarnice. Otškrine vrata, proviri unutra i kaže: „Dobar dan, imate li burek?” Sredovječna žena sjedi za pultom i nešto plete, pogleda ga zbunjeno (neko traži burek u 16:30) i reče da nema. Na to Lazo kratko dodade: „A sa mesom?” Žena viknu: „Nema, čovječe!” (tada nijesmo još bili „gospoda”). Na to će Lazo onako značajno. „Odlično – tu ga veži.“ I zatvori vrata. Nastavili smo šetnju i nedaleko od te poslastičare naiđemo na poveliki kiosk sa natpisom ”Dispečer gradskog saobraćaja”. Lazo se uputi prema kiosku, a ja za njim da čujem šta je naumio da izvede. Pokuca na prozor i vesela gospođa otvori prozorče: „Izvolite, šta ste trebali?” Lazo kao iz topa grunu: „Gospođo, kad ide autobus za Pečurice?” Gospođa zbunjena, zamuckujući upita: „Kakve Pečurice, druže, ja ne znam…” Na to će Lazo: „Naučićete, gospođo, to je nova linija od prije dva dana.” Okrenu se i ode ostavljajući zbunjenu ženu.

Gostovali smo sa istom predstavom u Bačkom dobrom polju. Spremili se za predstavu. Sve ide po planu. Lazo je igrao policajca. Vidim ja da ga nema, a primiče se njegova scena. Pošto je u istom dvorištu bila pozorišna sala, a preko puta velika kafana, pretpostavio sam da se Lazo zaglavio u kafani. Tako je i bilo. Uđem u kafanu, a Lazo legitimiše goste (bio je u policijskoj uniformi). Jednom starijem čovjeku traži ličnu kartu. Na to starina kaže: „Sinko, ja sam narodni heroj”, a Lazo strogo: „Ne interesuje me to, nego daj ličnu kartu!” Zamolih ga da batali sprdnju, izvinih se starini; ali nismo mogli (iako smo žurili) isti čas da napustimo kafanu. Morali smo na brzinu da smanjimo gužvu čaša sa vinjakom, od kojih se nije vidio šank. Ipak, stigosmo u zadnji čas na predstavu.

Na festivalu u Bijelom Polju te godine smo igrali predstavu „Šuma” Ostrovskog. Bila je to velika predstava. Sve je teklo kao po loju. U jednom momentu iza scene se pojavljuju naši prijatelji, Seka Gagović i Mišo Beljkaš – Beli. Oni su, pošto su se vjenčali, pošli u Pljevlja, da tamo žive. Kako se duže nijesmo vidjeli, ja sam se sa njima zapričao i umalo da zakasnim na moju scenu. Lazo Pavićević je imao scenu sa Slavicom Labović i kako su „potrošili” replike, a ja kasnim da ih iznenadim i prekinem njihovo očijukanje, Lazo gleda u Slavicu kao mačak u slaninu i onako rezignirano (pošto nema više teksta) da ne bi stajali dokoni na sceni, dobaci joj: „A, kako ste kući?” U tom momentu ja upadam na scenu (sam ne znam kako sam uspio da se suzdržim da ne prasnem u smijeh), i predstava teče dalje.

Mnogo smo radili sa Čedom. Bilo je i naporno i slatko. Kada se završe čitajuće probe, počinje rad na sceni. E, tu je bilo i komičnih i manje komičnih situacija. Bilo ih je mnogo, a ja ću sad ispričati jednu meni baš dragu. Radi se čitajuća proba, ko zna koja po redu. Nekome ide tekst, a neko se muči. Mučimo se svi dok se ne „sažvaće”. Čedo se trudi da svakome objasni šta i kako da uradi, a mi često okrenemo na šegu. Čedo onako umoran počinje da psuje i nas i sebe: „Pih, šta mi je ovo trebalo? S kim ja radim bog me moj! Uličari, bando…” I  u toku te tirade, pošto je bio mršav, a žustro govorio, proteza je imala tendenciju da „izleti” i on je stalno „trčao” za njom. U tom momentu ja bih digao dva prsta, on bi me upitno pogledao, a ja bih, uz osmijeh, rekao kratko: „Kukident – deda”. Na to bi se on nasmijao i kao da ništa nije bilo (a, i nije) nastavili bi probu. I tako, iz predstave u predstavu. Sve su bile dobre predstave. Čedo je govorio: “Ljudi, ovo je bila odlična predstava, bolja od prethodne. Mi moramo dalje. Moramo naprijed. Sledeća mora biti bolja od ove”.

Sjećam se, te smo godine u Trebinje, na Savezni festival dramskih amatera Jugoslavije, išli sa predstavom „Pelinovo”, Žarka Komanina. Predstava je protekla besprekorno, svi smo bili zadovoljni. Sjutradan poslije doručka bio je okrugli sto – razgovor o predstavi. Svi koji su učestvovali u debati govorili su u superlativu o našoj predstavi. Na kraju se za riječ javio čovjek (ne znam ime) iz Kule, onako srednjeg rasta, dobroćudne face, punačak (pravi „gembeš”), koji reče: „Ljudi, slažem se sa svime što ste rekli, nemam šta da dodam, ni da oduzmem, ali moram vam nešto reći –  služili ste do zla boga lošu rakiju.” Na tu opasku ustaje moj kum Slavko Petrović, teatralno udara šakom po stolu i kaže: „Prijatelju, nemoj da mi vrijeđaš babu Jelenu. Vi niste pili murvovaču nikad, pa vam se čini da je loša rakija!” Inače, baba Jelena je Slavkova baba po majci i bila je majstor za murvovaču.

U Zrenjanin smo išli sa predstavom „Rat i mir u Grudi”. U selu se organizuje boks-meč. Budo Mirović je sudija na boks-meču između mene i Đanija Stojanovića. Seka Gagović je moj sekundant. Borba se rasplamsala i pošto me zbog nepropisnog udarca sudija opomenuo, Seka revoltirana, dohvati poveliki tiganj i lupi sudiju po glavi. Budo izađe sa scene ljut i reče Čedu: „Ja se tamo više ne vraćam – nagrdiće me Seka!” Naravno da se vratio. Predstava je završena uz frenetičan aplauz.

Sa predstavom „Pelinovo” gostovali smo u Beogradu u „Zvezdara teatru”. Pred prepunim gledalištem odigrali smo predstavu bez ijedne greške i svi smo (a pogotovu Čedo) bili prezadovoljni i poprilično euforični. U jednom momentu u garderobu (već smo se svi bili dekostimirali), ulazi čovjek i kleknuvši na koljena kaže: „Ljudi, neizmjerno vam hvala za večerašnju izvedbu. Niste svjesni šta ste večeras uradili. Ja ne mogu da vjerujem da je ovo moj tekst!” E, tu mi ukapirasmo da je pred nama, na koljenima, lično autor teksta Žarko Komanin. Nakon ovakvog njegovog gesta nije nam bilo stalo da li će neki „dežurni” kritičar (kritizer) imati neku „ružnu” riječ o našoj predstavi.

The post Vladimir Cerović: Nesvakidašnji gest Žarka Komanina first appeared on BARinfo.

Cero je, pored ostalog, govorio o rodnim Pljevljima kakvim ih pamti – “varošica sa glavnom ulicom sa ćepencima i Milet-bašta sa biciklima koji se voze u krug”, o tome kako je želio da upiše glumačku Akademiju “a nisam ni probao”, o prvom odlasku za Beograd u kamionu “Rudnika Pljevlja”, probijanju kroz višemetarski snijeg na karauli, kako je srednju školu završio u tri grada – Pljevlja, Čajniče, Novi Sad – i onda u Beogradu upisao Pravni fakultet, sa redovnim nastupima u Studentskom gradu “sa ovom visinom i gabaritima da im napunim scenu”, a poseban segment razgovora vođen je o nedavnoj knjizi poezije koju je pjesnik Dušan Govedarica sklopio od Cerovih ranih radova iz 1978/79. godine.

Za dolazak u Bar “kriva” je radna akcija nakon zemljotresa 1979. godine.

“Pokojni stric mi je živio u Baru i dolazio sam ljeti kod njega, na Staru Topolicu, u zgrade preko puta ‘Prekookeanske’. Zato sam se pun elana pridružio avgusta 1979. omladinskoj radnoj brigadi ‘Velimir Jakić’ koja je išla u obnovu Bara. Radilo se krvnički. Kopali smo iza današnje Opštine septičku jamu u nenormalno tvrdom terenu, kao armiranom, tri metra u prečniku i tri metra dubine, zatim od mosta Željeznice kroz Šušanj rovove do 1,80 m, i to sa dvije skele. Radili smo i pješačku-trim stazu kroz šušanjsku šumicu pored dva bunkera, ispod magistrale, pa iznad nje. Na akciji sam se upoznao sa Zoranom Vojvodićem, koji me čuo kako recitujem i pjevam na brigadnoj večeri, poveo me u Dom kulture i ‘dao’ Čedu Dragoviću da ‘radi sa mnom šta god hoće’”, sjećao se Cero.

I upravo je režiser i glumac Čedo Dragović iz Cera, kao i iz ostalih, izvlačio maksimum.

“Čedo je bio vrlo zahtjevan, ali i vrlo impulsivan. Lako je znao da bude na ivici živaca, a nije mu ni bilo čudo. Pokupimo se, podijelimo uloge, dogovorimo šta da radimo, kad već na prvom čitanju nema ljudi, non stop neko zeza, ne dođe, a on onda poludi. Zvao nas je stokom, pitao se s kim je došao da radi, a kako je bio mršav ‘zubi su trčali za njim’ kad padne u vatru… Onda bi mi bacili neku šalu, pa bi se otkravio i vratio u normalu. Čedo je radio sve oko predstave, ama baš sve moguće, žena mu Hazera šila kostime… Čovjeka manje konstitucije, a sa više energije, u životu nisam vidio, bio je perfekcionista i znao je da nas vraća po 30 puta za neku scenu”.

Prva predstava koju je Cero igrao bila je čuvena “Darinka iz Rajkovca”, potresna drama o stradanju partizanske porodice u Srbiji. Bila je crno-bijela i uglavnom u kontralihtu, igra glumaca, sjenki i svjetlosti. Uspjeh u Baru, pa po Crnoj Gori, onda je uslijedila turneja KUD-a u Požarevac. Predstava je povremeno igrana nekoliko godina, sve do prvog ‘Barskog ljetopisa’.

“U Požarevcu je bilo ludilo, velika sala, bina sa rotacijom, išao je hor, pa klapa, folklor, organizovana izložba, sva kultura naša je bila tamo. Pola voza iz Bara. Predstava je doživjela ovacije, ali smo se jutro prije izvođenja svađali sa rukovodiocima koji su s nama pošli, jer nisu mogli da shvate da nećemo s njima na prijem organizovan u našu čast i obavezni obilazak fabrika, pošto moramo da održimo probu da se prilagodimo sceni.

A jednom su nas minirali, ni danas ne znamo ko. Na prvom ‘Ljetopisu’ smo bili u programu sa ‘Darinkom’, lokacija: Pečurice. Došli smo u taj dom, Čedo, Goran, Slavko, Ćazo i ja, i vidimo da su svim reflektorima, do zadnjeg, otkinuti kablovi do samog svijetla. Kad smo igrali ‘Darinku’ u Đuravcima, ispred škole, na ledini, ljepota od prirode. Završilo se, a ja sjeo da gledam jezero, da ‘pasem oči’ onom ljepotom. I onako znojav, dođem do bunara, pored njega kanta od krastavaca, izvadim hladnu vodu i pospem po sebi, a jedna starija žena dotrčava: ‘Sine, nemoj to sebi da radiš’“.

Druga predstava je bila “Rat i mir u grudi”.

“To je priča o sastanku u Zadružnom domu nakon rata i zaključku da omladina treba da se bavi nečim, pa se organizovao klub boksa. Napravljen je na sceni ring, u predstavi je bilo raznih situacija. Ćazo Perazić je jednom malo popio, pa se zaglavio u nekim gumama, ne može ustati bez naše pomoći, a ni mi mu ne možemo prići, pa je sve replike govorio ‘zarobljen’… Podigli smo ga tek za naklon. U ringu smo boksovali Đani Stojanović i ja, Budo Mirović je bio sudija, Lazo Pavićević policajac, Seka Gagović sekundant… Seka je po scenariju trebala da ‘udari’ teškim tiganjem Buda po glavi, ali ga je na turneji u Zrenjaninu tako jako raspalila da je pobjegao iza scene i rekao Čedu da se više ne vraća. Ovaj ga je samo izgurao nazad.   

S tom predstavom smo išli po Vojvodini, kod crnogorskih iseljenika. Lazo je bio poznat kao čovjek koji te toliko zasmijava da ne možeš da stojiš jer te boli stomak, a nije volio uloge s puno teksta, da se ne muči pamteći replike. E, na toj turneji se uživio u ulogu policajca, pa je u Lovćencu ušao u uniformi u kafanu prije predstave i počeo da legitimiše ljude. Lovćenac mali, a policajac nepoznat, no što ćeš, uniforma je to, svi vade dokumenta. Samo mu jedan stari reče: ‘Sine, znaš li ti da sam ja narodni heroj?’, a Lazo mu odgovara: ‘Boli me uvo, imaš li ličnu ili nemaš?’, sav ozbiljan”.

Cero je glumio u dvije od tri predstave “Vladimir i Kosara”, Preskočio je drugu, makedonsku. Ali mnogo bolje pamti događaje oko prve, koja je postavila prvi “Ljetopis” na jugoslovensku mapu.

“Tu sam imao ulogu bez teksta – Duško Čejović i ja smo bili ratnici. Pokojnom Boru Begoviću bi vazda neka riječ falila, a ja sam poslije 10 proba znao replike napamet, pa kad bi mu zaškripalo, siknuo bih prve riječi i on bi nastavio. Nevjerovatan glumac. Najveću transformaciju je imao srpski glumac Vasja Stanković, koji je, kad je došao na probe, govorio ekavski, otezao, a mi mu se smijali kako priča. Onda je uzeo tekst, otišao u hotel, zvao mene i Dragišu Simovića da mu kažemo koji su akcenti na kojoj riječi, kako se što izgovara, čitav scenario. Nije spavao te noći, pa je došao sjutra i sa savršenim crnogorskim akcentom odradio probu. Nama su vilice ispale od zaprepaštenja, a on je rekao: ‘Dete, glumac je glumac’. Kad smo igrali tu predstavu na Cetinju pod Orlovim kršom, mislio sam da će umrijeti od hladnoće – ja iz Pljevalja sam se tresao kao prut, on bio potpuno modar, no nije odustao od izvođenja.

Posljednjih 15 dana prije premijere ‘Vladimira i Kosare’ boravili smo u motelu u Ostrosu, bio sam tamo kao kod kuće, konobari su mi u frižideru ostavljali špricer kad odu. Bila je nesnosna vrućina, pa sam poveo one dvije, tri beogradske balerine na kupanje u jezero, ali je voda bila toliko topla da mi se nije isplatilo ulaziti. Ja sam to popodne proveo u hladovini, a one su se nauživale. Toliko su bile fascinirane jezerom da smo stalno stajali usput da gledaju prirodu.

Inače, Aca Popović, scenarista, mijenjao je stalno tekst na probama, što je sve izluđivalo, a onda je mijenjao i tekst pred samu predstavu u ‘Ateljeu 212’, prije samog izlaska na binu. Režiser Slobo Milatović bi ga samo gledao i slušao ono njegovo: ‘To, to, mislim to, traži, traži… tu ga veži, zapamti’. Varja Đukić je bila nestvarno lijepa, prava karijatida crnogorske djevojke, pola glumačkog Beograda je bilo zaljubljeno u nju. Bule Stošić je posljednji upao i imao peh što je percepcija svih nas o njemu bila kao o ‘Boletu iz bureta’, pa je bilo teško zamisliti njega kao vojvodu Kavana. Bole je bio baš drugarčina – kad je jednom završena predstava, na krovu Doma omladine u Podgorici je bio restoran, a on jedini od svih glumaca plaća piće i ‘vraća ture’ koje mi šaljemo, niko drugi se nije činio vješt. Od te predstave pamtim i ‘reno 4’, kojim smo glumce razvozili Dragiša i ja, u Šušanju su negdje gore spavali”.

Na premijeru treće predstave “Vladimir i Kosara” je došao iz bolnice.

“Kod treće sam imao peh, nisam igrao premijeru. Zbog šećera, na nogama sam dobio ranice, spasio mi prste tada dr Igor Karišik, pa su uzeli na brzinu Garića iz Podgorice. Ja sam premijeru gledao iz publike, a kad su sve prozivali koji su radili na predstavi, izašao sam i ja na binu sa braunilom u ruci. Moja izabrana ljekarka se krstila kad me vidjela”.

Jedna od najkompleksnijih Cerovih predstava je bila “Šuma”, po tekstu Ostrovskog.

“Suzana Jovanović je igrala groficu – moju tetku, ja sam igrao Srećkovića, Ćazo Perazić Nesrećkovića, Željko Birčić momka zaljubljenog u moju sestru… Kad smo igrali u Bijelom Polju, mjesecima poslije su se tim gradom dozivali ‘Arkaškaaaa’, na način kako sam ja dozivao Ćaza u predstavi. Te večeri Seka Gagović i Beli Beljkaš su došli iz Pljevalja, ušli iza kulisa, ja se zapričao s njima i zaboravio da izađem na scenu, a Lazo i Seka Labović stoje ukočeni nakon svojih replika i čekaju da izađem. U toj neprijatnoj tišini dok nisam stigao do njih, Lazo nije znao šta će, pa se okrenuo Seki i rekao: ‘Kako ste kući?’. Kako sam se suzdržao da ne padnem od smijeha, ne znam.

A na jednom od izvođenja, zanimljiva situacija: u predstavi se posvađam sa likom kojeg glumi Ćazo i gađam ga motkom, kad ono – on se sagnuo, a motka groficu, odnosno Suzanu, posred čela! Sreća pa je imala periku, sva se obeznanila, ne zna kako je poslije izašla na binu.

U Sutomoru smo igrali ‘Šumu’ u OŠ ‘Kekec’, kad je prije generalne probe naš pokojni drug, slikar Miki Hot, donio bocu vinjaka i stavio pored mene: ‘Ovo je samo za tebe, a kome ćeš ti da daš, ne interesuje me’. Popila se boca, a da nije pola predstave prošlo. Nakon toga, u piceriji ‘Sirena Marta’ za nas večera – kad ono, svi brzo odoše, a ja neću dok ne očistim litru vina i litru kisele za špricer. Ostali samo Ćazo, Seka Labović i ja. Vraćamo se kolima, ne dam nikom da vozi osim ja, kod ‘Inexa’ nas zaustavlja policija, dvočlana patrola – neki Bosanac i naš Prle – tad su išli mješovito radi saradnje. Traži Prle sav ozbiljan da izađem iz auta, ja otvorim vrata, ispravim se i kao udarim mu šaku. Bosanac se hvata za palicu, taman da krene po meni, a Prle viče: ‘Stani, to mi je drug’. ‘Jesi li pio?’. ‘Ne, no si ti’. ‘Polako vozi desnom stranom, ne preko 40’, i tako se to završi”.

Opšte je mišljenje da je “Pelinovo” bilo najbolja barska predstava, ovjenčana nagradama, uvrštena i na čuveni BRAMS.

“’Pelinovo je urađeno fenomenalno, i svi već znaju onu priču da je po završetku predstave u Beogradu Žarko Komanin pao na koljena uz riječi zahvalnosti. U Trebinju je bilo ludilo, igrali smo u Avliji Begove kuće, kroz publiku smo dolazili na scenu. Riječ je o komadu koji tretira 1948. godinu, formiranje zadruga, gdje brat brata ubija zbog politike, a snaha misli da je zbog nje.

Teško smo na probama ‘slomili’ našu Cicu Pavlović, vazda smo strijepili hoće li mi dati taj dogovoreni reper da odreagujem, jer je znala da krene po svom kako je samo ona umjela i zaboravi da kaže. Bez tog repera, replika nema smisla. Prolaze dani, to nikako da se ustali, a ako nemaš potpunu sigurnost u kolegu na sceni da izgovori to što treba kad treba, jako je nezgodno. I tako jednom, kad je završena proba, ostali smo ona, Čedo i ja sami. Čedo je stao sa strane, da ne smeta, a nas dvoje udri, udri, satima… E, na toj probi se Cica ‘slomila’ i ušla potpuno u ulogu Bose, poslije je dobila specijalnu nagradu za glumu, bila je odlična…

Kad je premijera ‘Pelinova’ bila u Domu kulture, bio je mrak, ulazilo se kroz hol, posut pelinom, na podu svijeće i plakati. Služile se priganice, sir i murovača, a u prvom redu su bili Blagota Eraković i profesor Kalezić. Kad je došlo posluženje do njih, Blagota je prvo bio sumnjičav, a onda drmnuo i rekao: ‘Prava je’ i zgrabio drugu.

Kad smo igrali u Trebinju, bio je i neki okrugli sto o stvaralaštvu, na kome su nas dizali u zvijezde, padaju sami superlativi, a onda ustaje tip iz Kule i kaže da nema što da doda, osim zamjerku da je služena rakija bila ‘dozlaboga loša’. Na to kao oparen ustaje kumara Slavko Petrović i viče: ‘Nemoj da mi vrijeđaš baba Jelenu!’. Ovaj iz Kule jadan nije naučio na murvu i nije znao šta je, pa mu bila loša, a mi popili paket murve dok smo došli do Trebinja.

Imao sam strah za vrijeme predstave – hoće li Ćazo, odnosno Piljo mali, zakočiti na vrijeme kad treba da me ubije, jer on po scenariju zamahne tom motikom i treba da se zaustavi na cenat od moje glave, a gasi se svijetlo”.

Posljednja predstava koju je Čedo Dragović radio s Baranima bio je mjuzikl “Cigani umiru pjevajući”, u najgore postratno vrijeme devedesetih, usred opšteg siromaštva i sankcija.

“Kako je Čedo skupio pare za predstavu, ne znam, ali znam da je Hazera po cio dan i noć prekrajala haljine. Bilo je problema sa odustajanjem glumaca, pa je Čedo doveo Milana Milosavljevića umjesto Mirka Vlahovića, Beta Đorevska je bila fascinantna, svirao bend ‘Romano 4’, Ljilja Stepanović, Petar Kandić, Rašu Ulićević, Ćazo Perazić… Ja sam igrao Ciganina Čudru, jednu od mojih najdražih uloga. Igrali smo i u Podgorici i Nikšiću. To je, na žalost, bio posljednji Čedov projekat. Želio je još da postavi ‘Antigonu’ i malo ko zna da je za glavnu ulogu nameračio pjevačicu Doris Dragović, ali nije stigao da realizuje”.

U predstavi “Sveti i prokleti” Cero ne priča mnogo, ali dominira scenom kao dželat.  

“Tu igram tri lika spojena u dva: vojnika/glasnika i dželata. Imao sam problem sa zdravljem. U predstavi imam malo vremena da se od glasnika preobrazim u dželata. Trebalo je mijenjati odijeću i obuću, a ja bih se brzo zadihao, pa nisam mogao da pričam, vazduha mi falilo. Poslije toga sam operisao aortni zalistak”.

Gostovanje je završeno pominjanjem revolucionarnih spektakala posvećenih danima NOB-a osamdesetih.

“Revolucionarne večeri su bile ili jesi, ili nisi. Nema improvizacija. Za ‘Crvene košulje’ su pripreme trajale minimum mjesec i po, nije smjela biti nikakva greška, to su bili oratorijumi, uz hor, teatarske nastupe, čitanje prigodnih tekstova na specifičan način… Sjećam se jednih ‘Crvenih košulja’, održanih na Belvederu – Nikola Đukanović je igrao njemačkog oficira, Seka Gagović govorila ono ‘Gospođo Helga, piše vam Živana iz Kragujevca’, ona je to iznijela fantastično. Bila je sjajna glumica, ali je dva puta probala i nije uspjela da upiše Glumačku akademiju. Na žalost, i ona i njen muž Beli su rano otišli s ovog svijeta.

U jednim ‘Crvenim košuljama’ koje je režirao Čedo Dragović, a Boško Milošević pisao tekst, igram Milivoja, klesara nadgrobnih spomenika. Unuk pored mene i ja mu pričam što se dogodilo. Doživio sam ovacije, a mjesec-dva poslije toga po Baru još su me zvali Milivoje”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Vladimir Cerović Cero.  

The post Vladimir Cerović Cero: Bokserski ring, grofica pogođena motkom i Doris Dragović nesuđena Antigona first appeared on BARinfo.