Neobičnu i interesantnu aktivnost, osmislile su profesorice Mirjana Savićević i Ivana Kecojević, saradnji sa pedagogicom škole, Teodorom Dević. Osim velikog broja učenika, događaj u Starom gradu pratili su predstavnice Sekretarijata za kulturu, sport i mlade, Jadranka Perutović, Jana Šekularac, Marina Stojanović i Centra za socijalni rad i staranje, psihološkinja Andrijana Raković.

Program se sastojao iz tri dijela, a svaki je bio posvećen različitim oblicima nasilja – vršnjačkom, porodičnom i digitalnom. U uvodnoj riječi, prof. Ivana Kecojević je navela zabrinjavajuće podatke koji ukazuju na sve učestalije primjere nasilja, pa je, po njenim riječima, neophodno kontinuirano raditi kako na njegovom suzbijanju, tako i na prevenciji.

,,Kako bismo doveli do promjene ponašanja kod djece koja vrše nasilje, odrasli treba, najprije, da razumiju njihovu perspektivu i razlog zašto biraju da se tako ponašaju. Dakle, nije dovoljno samo kazniti dijete, jer kazna neće dovesti do promjene u ponašanju, već je potrebno raditi na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema. Tek tada ćemo moći da izazovemo promjenu”, smatra Kecojević.

Što se tiče djece koja trpe nasilje, Kecojević naglašava da je neophodno razvijati sistem podrške u njihovom okruženju.

“To se ogleda u toploj i podržavajućoj atmosferi u porodici i školi, pomoći u procesu jačanja postojećih i sticanja novih prijateljskih veza i, svakako, jačanje samopouzdanja i podučavanje vještinama komunikacije“, zaključila je prof. Ivana Kecojević.

Profesorica Mirjana Savićević je najavila monolog bivše učenice Enese Sukić, a potom su učesnici rješavali zanimljivi kviz koji je pripremila pedagogica Teodora Dević. U nastavku programa, prikazani su inserti iz filmova na temu nasilja, koje su osmislili i snimili učenici SEUŠ, u saradnji sa profesoricama. Učenici prvog razreda, Mihailo Obradović i Damjana Đurović izveli su potresnu scenu o porodičnom nasilju, nakon čega je gošća večeri, Natalija Marstjepović, ispričala svoje gorko životno iskustvo i pozvala mlade da prijave svaki oblik nasilja, da se ne plaše i da ne trpe, “jer uvijek ima onih koji će im pomoći”. 

Nikolina Rabrenović i Dunja Stojanović pročitale su literarne radove o shvatanju nasilja i načinima prevazilaženja problema, a u segmentu koji se odnosio na digitalno nasilje, prikazan je spot koji su učenici Ekonomske škole snimili s namjerom motivacije okupljenih da budu inicijatori prijavljivanja svih oblika nasilja.

Profesorica Savićević je istakla da roditelji mogu da odigraju značajnu ulogu i kod djece koja vrše i kod djece koja trpe nasilje.

“U oba slučaja, roditelji treba da prate ponašanje djeteta, registruju svaku promjenu i provjeravaju da li je sve u redu. Djecu treba podsticati na lijepo ponašanje, podučavati vještinama komunikacije i razumijevanja veze između emocija i ponašanja. Takođe, važno je ukazati im da, ako se dogodi vršnjačko nasilje, treba da se obrate odraslima (roditeljima, nastavnicima ili drugim osobama od povjerenja), jer jedino na taj način nasilje može da se zaustavi”, navela je prof. Savićević.

U završnom dijelu večeri, žiri u sastavu Jana Šekularac, Marina Stojanović i Teodora Dević, odabrao je tri najbolja rada na temu nasilja, na likovnom konkursu koji je otvoren u okviru pomenutih aktivnosti. Prvu nagradu osvojila je Anastasija Naumchuk, druga je pripala Polini Dereviachenko, a treća Isidori Bjelić Zahvaljujući trudu profesorica, prvoplasirane učenice dobile su simbolične nagrade.

The post Kecojević: Neophodan kontinuiran rad na promjeni stava kod djece da se nasiljem rješavaju problemi first appeared on BARinfo.

G-din Bjeković je tom prilikom objasnio da je uloga institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kada je u pitanju ova kompleksna pojava, koja u posljednje vrijeme poprima zabrinjavajuće razmjere, dvostruka.

„Mi smo negdje u obavezi da radimo i proaktivno i preventivno i promotivno, a naravno i da zaštitimo žrtve bilo kojeg oblika nasilja, u onim situacijama kad one nisu zaštićene radom drugih državnih organa. Dakle, kada se osvrnemo na ovaj prvi dio priče, koji se tiče promocije i prevencije, mislim da smo u više navrata učinili ono što je bilo do nas – a to je da skrenemo pažnju generalno na trend nasilja u Crnoj Gori, koji je prisutan već duže vrijeme. Sa druge strane, opet mi se čini da smo na neki način, kao društvo propustili priliku da prije nego što se ovakve stvari dese, učinimo sve da obznanimo svim građanima i građankama Crne Gore, o čemu se tu konkretno radi i koje su, dugoročno gledano, štetne posljedice ovakvog vida nasilnog djelovanja. Bojim se da smo propustili i priliku da generalno, kao odrasli, kao društvo koje tendira ka tome da bude moderno, demokratsko, prozapadnih vrijednosti, učinimo sve da djelujemo i na prevenciji nasilja među odraslima. Jer, ovo što se dešava sa djecom, odnosno vršnjačkim nasiljem, je negdje slika ili odraz onoga što se dešava i među odraslima“, procjenjuje Bjeković.

Naš sagovornik smatra da posebno treba naglasiti činjenicu da smo propustili i da ukažemo koliko pogubni mogu da budu drugi oblici nasilja, kakvo je ono verbalne prirode, psihološke prirode i pogotovo ono koje se dešava na društvenim mrežama „jer je svakome ko samo ’baci pogled’ jasno koliko ima poziva na nasilje i koliko se pritiscima pokušava ostvariti cilj i interes, ne samo pojedinacaa, nego čitavih društvenih grupa“.

„Pitanje svih pitanja jeste, na koji način djelovati i kako spriječiti da se ovakve stvari ubuduće ne dešavaju. Mislim da tu postoji potreba za sveobuhvatnom akcijom i inicijativom, koja treba da potekne od svih – od dobrotvornih institucija, do centara za socijalni rad koji se bave i problematikom tzv. disfunkcionalnih porodica u okviru kojih je nasilje relativno često prisutna komponenta iz koje izranja i matrica djelovanja za djecu koja rastu u takvim porodicama. Konačno, kada govorimo o lokalnim sredinama u Crnoj Gori, takođe moramo podvući da sva ova nestabilnost (i politička i svaka druga) i te kako uzrokuje promjene u ponašanju djece. Možda smo negdje radeći sve to u korist države, u korist odraslih, zaboravili da su i djeca ti kojima treba takođe usaditi neke vrijednosti koje su daleko od toga što se ovih dana pokazuje, bilo u školi, bilo na ulici ili na drugim mjestima. Dakle, naprosto čini mi se da taj fenomen nasilja zahtijeva mnogo stručniju intervenciju, a sljedstveno tome, da je potreba jako izražena i za daljim poboljšanjem resursa institucija, koje su primarno na toj prvoj liniji zaštite žrtava od nasilja. Pod njima podrazumijevam i organe Unutrašnjih poslova, odnosno Upravu policije, primarno, i jačanje komponente koja se tiče rada sa maloljetnicima koji su u sukobu sa zakonom, ali, jednako i sa maloljetnicima žrtvama različitih oblika nasilja“, decidan je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda.

Kao probleme navodi i nedostatak empatije prema žrtvama i stalnu potrebu da se promijeni uloga i da upravo žrtve postanu nepoželjne, a da se oni koji su počinili nasilje, na svaki način pokušaju opravdati i izbjeći ono što je nužno u takvim situacijama, a to je oštra reakcija  državnih institucija i, naravno, osuda javnosti.

„Sljedeća stvar koja takođe mora da se u Crnoj Gori konačno iskristališe, je činjenica da dosta toga pričamo o našoj hrabrosti i potreba da ne izgubimo dostojanstvo u odnosima među ljudima. Čini mi se da u Crnoj Gori nikada nije bilo nedostatka te tzv. ratničke hrabrosti, kako je govorio moj pokojni profesor Slavko Lukić. Međutim, kada je u pitanju građanska hrabrost, kada treba da prihvatimo odgovornost za činjenja koja su daleko od civilizacijskih, onda nas nema nigdje. Dakle, u takvim okolnostima, vrlo je važno da kao društvo shvatimo da ne možemo tolerisati, odnosno da postoji i da treba postojati, nulta tolerancija za sve oblike nasilja. S tim u vezi, ne možemo tolerisati nijedan ekces podvodeći ga pod, da kažem ’vrelu, mladalačku krv’, ili kao nešto što se dešava na nivou incidenta. Dakle, sve ono što propustimo u tim ranim fazama, ili u reakaciji na slučajeve nasilja, to će višestruko da košta kasnije. I konačno, kada govorimo generalno o toj pojavi u Crnoj Gori, ona se reflektuje i na naše okruženje, jer bojim se da sve slike koje su u posljednje vrijeme otišle iz Crne Gore ne mogu da služe na čast, niti će, pak dovesti ono što je našoj državi prijeko potrebno. Pri tome ne mislim samo na turiste, nego na sve ljude dobre volje, u sklopu misije koja je tradicionalno među ljudima najvrjednija, a to je misija spajanja ljudi po osnovu različitih ’tačaka’ spajanja, bilo da se radi o kulturi, religiji, sportu ili nekim drugim stvarima. Ako popustimo pred tim, nazovimo ih incidentima, ili ne reagujemo na odgovarajući način, bojim se da ćemo postati nepoželjna sredina za mnoge koji su planirali ili žele da borave u Crnoj Gori po bilo kom osnovu“, upozorava Bjeković.

Preporučuje da bi bilo dobro da na trenutak zaboravimo ono što se dešava na tom planu i pokušamo napraviti taj prvi, početni korak, tako što ćemo naći ljude, ambasadore dobre volje u Crnoj Gori, koji će kroz kampanje i druge oblike djelovanja u svojim sredinama pokušati da demotivišu svaki nasilan konflikt.

„S druge strane, oni mogu da motivišu sve ljude, pogotovo one dobre volje, da se ujedinimo u tom jednistvenom cilju koji nije samo za trenutačno dobro, već za opšte i dugoročno dobro Crne Gore. Moramo i da zaboravimo nasilje kao način rješavanja konflikta, i da konačno pribjegnemo tolerantnijoj atmosferi, tolerantnijoj raspravi, a da višak energije, kao što su to pokušali naši gosti iz Sarajeva, potrošimo tako što ćemo se baviti sportom ili nekim drugim stvarima, mnogo vrjednijim i korisnijim, nego što je to nasilje u bilo kom vidu. Prema tome, ako je nešto što treba da poruči institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, to je da konačno, praktično od ovog trenutka, zaustavimo i da kažemo stop svakom obliku nasilja, i da pokušamo da se ponašamo kao civilizovani ljudi, koji, ako problema uopšte ima (a ponekad mi se čini da ne mogu da proniknem šta je to problem zbog kojeg se dešavaju ovakvi incidenti) pokušamo da ih riješimo na bilo koji drugi način, osim nasiljem. Nasilje bi trebalo da bude posljednje sredstvo u odbrani nekih viših ciljeva, bilo da su oni lični, bilo da su grupni, ili da je opšti cilj. Prema tome, još jednom – zaboravimo nasilje, jer ono nije u skladu sa najvećim civilizacijskim vrijednostima, a bojim se i da razorno djeluje na čitavo tkivo društvenog bića Crne Gore, pogotovo jer svi znamo koliko smo osjetljivo društvo i koliko je ovo osjetljiv teren za bilo koji vid konfrontacije. Zaustavite nasilje, jer po Bogu živimo u jednoj državi, pod istim nebom, u istoj zemlji koja nas je sve odgajila i naučila nekim drugim vrijednostima“, zaključio je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković.

The post Ombudsman Bjeković: Nasilje razorno djeluje na čitavo tkivo crnogorskog društva first appeared on BARinfo.

Od 20. aprila i „Promenade četvrtkom“, kada smo realizovali emisiju, do početka maja, dakle samo za desetak dana, zabilježen je još jedan slučaj vršnjačkog nasilja u centru Bara, na sreću bez težih posljedica, i nekoliko u drugim gradovima Crne Gore. Sve to još jednom potvrđuje da postoji duboki socijalni problem, ali i punu opravdanost, čak i nužnost, stalnog bavljenja problematikom nasilja, svih – porodice, institucija, medija.

Za naš portal Bar Info, danas prenosimo dio onoga što je kazala pedagoškinja Milanka Okuka.

„Želim da osudim brutalno nasilje u Baru kada su povrijeđeni dječaci iz Sarajeva i da pohvalim konstrktivnu ulogu njihovih roditelja. Oni su primjer kako bi trebalo reagovati u ovakvim situacijama, iako im je bilo dvostruko teško, jer nisu bili u Baru, uz svoju djecu, u tom momentu. Ostali su pribrani i smirivali tenzije“, kazala je Okuka, koja se osvrnula i podsjetila na, takođe, brutalno nasilje u našem gradu prije više mjeseci kada je šestorica dječaka napala jednog, ili prije dvije godine kada je jedan učenik izboden nožem. Kao i ostali učesnici u emisiji, i ona smatra da nasilje vuče korijene iz primarne porodice.

„Dijete se rađa sa izvjesnim genetskim nasljeđem i temperamentom, a sve ostalo se može uklapati u željeno biće. Vaspitanje, odnosno roditeljstvo, iziskuje veliki trud, energiju i posvećenost, nekada, možemo reći, i žrtvu. Od toga zavisi, u najvećoj mjeri, kakav će čovjek postati dijete. Ukoliko je u porodici uravnotežen odnos, odnosno, nema sukoba u stilovima vaspitanja (jedan roditelj sve dozvoljava, drugi brani), ukoliko postoji topla emocionalna klima, teško da će dijete izrasti u problematičnu osobu. Ono uči od nas i našeg primjera. Frojd je govorio ‘dijete je otac čovjeka’, jer se do pete godine stvara temelj jedne ličnosti. Djeca ponesu obrasce ponašanja iz porodice i kroz svoje postupke i reakcije emituju porodicu u malom. Ako uložimo veliki trud u vaspitanje djeteta, do desete, dvanaeste ili čak pete godine, kasnije ćemo ubirati pozitivne plodove te posvećenosti “, naglasila je Okuka, koja je konstatovala da su, nažalost, djeca danas u velikom broju, zanemarena, zbog nefunkcionisanja porodice, prisutnog nasilja u njoj, ili „trke“ roditelja da obezbjede egzistenciju radeći više poslova. Nisu dobri modeli vaspitanja u kojima roditelji ne postavljaju granice, već je djetetu sve dozvoljeno, kao ni ambijent u kojem je prisutna pretjerana strogost, smatra Okuka, pedagoškinja u Srednjoj stručnoj školi, nekadašnja Poljoprivredna, koja je bila prepoznatljiva po vršnjačkom nasilju.

„U svim školama, i društvu uopšte, postoji trend porasta nasilja. Radili smo istraživanje 2018. i ove godine, pokazalo se da je nasilje u porastu, ne samo fizičko, već i psihološko. Najprisutnije je verbalno, odnosno emocionalno i psihološko nasilje (ismijavanje, zadirkivanje, davanje pogrdnih imena). To je nasilje bez fizičke sile, ali ostavlja veoma teške posljedice i traumatična iskustva. Mnogo teže se otkriva, dokazuje i liječi. Stručnjaci čak smatraju da se nikada ne izliječi i da ostavlja trajne posljedice na psihološkom planu. Ono što je dobro i što sam primjetila i u vašoj anketi, jeste što su naši sugrađani svjesni problema i nisu ga minimizirali, već osjećaju kolektivnu krivicu“, kazala je pedagoškinja Milanka Okuka, koja je odgovorila i na pitanje o potrebi upošljavanja psihologa i pedagoga u školama, s obzirom da ih pojedine obrazovne ustanove nemaju.

„Škole dobijaju pedagoga i psihologa zavisno od broja učenika – neophodno je da ima 450 đaka da bi imala pravo na pedagoga, preko 800 na psihologa, a preko 600 pomoćnika direktora. Prvenstvena uloga škole jeste obrazovanje, i moram reći, da su obrazovni programi veoma zahtjevni i da bi se realizovali potrebna je puna pažnja nastavnog kadra. Malo prostora ostaje za bavljenje vršnjačkim nasiljem, bolestima zavisnosti i slično. Jedina mogućnost jesu časovi Odjeljenske zajednice, ili, što najčešće rade pedagozi i psiholozi, pozivaju djecu sa redovne nastave kako bi sa njima razgovarali o problemima i devijantnom ponašanju koje ispoljavaju. Poslije završetka nastave, učenici su umorni, ili putuju, što sve otežava vaspitni rad sa njima, a da ne govorim da su pedagoški radnici opterećeni i složenom administracijom. Uprkos tome, stalno radimo na osvješćivanju djece i preventivnim aktivnostima“, istakla je Okuka, koja je pojasnila da u školi postupaju po protokolu Zavoda za školstvo.

Formiran je tim od deset nastavnika, različitih struka, koji svaki u svom domenu osmišljava program prevencije i borbe protiv nasilja (nastavnik maternjeg jezika kroz obradu lektire, skreće pažnju na negativne likove i nasilje, organizovane su radionice na temu „Moje vrijednosti i vrline“, štampan priručnik u te svrhe, a tematika kojom se bave je široka, od razvijanja empatije, samokontrole, tolerancije, promovisanje timskog rada, kreativnosti, saradnja sa Policijom, Tužilaštvom, Centrom za socijalni rad, organizovanje gostujućih predavača itd).

„Ponekad veći problem imamo u saradnji sa roditeljima, nego sa djecom. Simptomatičan je pismeni rad jednog učenika, koji je povratnik u vršenju nasilja i njegova rečenica najsrećniji bih bio kada bih imao normalnu porodicu’. To je još jedna potvrda kolika je uloga porodice u suzbijanju nasilja, a kako to postići kada u većini porodica iz kojih dolaze problematična djeca, konflikte upravo rješavaju nasiljem. Vidimo da takva djeca žude za ljubavlju i pažnjom, za mirnom i stabilnom porodicom. Da se stvari daju popraviti, govori i činjenica da taj dječak ima uspjeh na granici vrlodobrog i odličnog, nema izostanaka i opomena u školi. Treba razmišljati i o izmještanju djece iz takvih porodica, jer u domovima, kao što je ‘Ljubović’ u Podgorici, postoji stručni tim koji bi mogao da im pomogne u promjeni ponašanja u željenom smjeru i resocijalizaciji“, objasnila je Okuka, koja se osvrnula na istorijsko – socijalni kontekst koji je umnogome doprinio raznim pošastima savremenog doba.

„U Jugoslaviji smo živjeli prilično ušuškani. Bilo je dovoljno da završimo fakultet da bi nam se otvorila vrata za posao, stan, kredit. Od devedesetih godina , kada smo promijenili tri društvena uređenja, došlo je do remećenja sistema vrijednosti, izgubilo se bazično povjerenje u ljude i među ljudima, sve se prenijelo i na institucije. Sada su širom otvorena vrata nasilju koje je ovladalo društvenim mrežama, ali i u pojedinim medijima. Mladi su došli u situaciju da, iako završe fakultet, ne mogu da se zaposle, a ako i budu imali sreće da nađu posao, neće moći da žive od plate, već samo da preživljavaju, što, prirodno, stvara nezadovoljstvo, plus, najčešće, u već ozbiljnim godinama, ili kada zasnivaju porodicu, moraju, zbog loše finansijske situacije, da žive sa roditeljima. Nasuprot tome, imamo drugu kastu, koja se bavi kriminalom, lako sebi obezbjeđuje stan, egzistenciju, lagodan život…Naša zemlja je postala tranziciona ruta za šverc kokaina i duvana, a mladima su upravo kriminalci postali uzor. Omladina, njihovo ponašanje i vrijednosni sistem koji njeguju, odraz su društvenih zbivanja, tako da smo sada u situaciji da žanjemo ono što smo posijali. Nije izraženo samo vršnjačko, već i svi ostali oblici nasilja, a mladi imaju niži prag tolerancije i povišen stepen agresivnosti, jer su u procesu formiranja identiteta i traženja sebe, u ovakvim nestabilnim i nepovoljnim društvenim okolnostima. Porodica je pretrpjela udarac, i ukoliko djeca nemaju stabilnog i dostupnog roditelja, oslonac i autoritet, sa jasno postavljenim granicama, u okviru kojih će znati da će biti pohvaljeni za uspjehe, ali kažnjavani za prestupe, neminovno je da izaberu pogrešan životni pravac“, upozorila je pedagoškinja Milanka Okuka.

The post Pedagoškinja M. Okuka: Mladi reflektuju stanje u porodici i društvu first appeared on BARinfo.

Đurović je kazao da su u većini slučajeva počinioci ovih i sličnih krivičnih djela zapravo maloljetnici koji su tokom školovanja u osnovnom, a kasnije i tokom srednjoškolskog edukativnog ciklusa, pokazivali socijalnu neadaptibilnost i agresivno ponašanje, kao i razne oblike violentnog djelovanja, te da su, kako je istakao, nadležne institucije često na to okretale glavu.

„S obzirom da se radi o višestrukim povratnicima, evidentno je da kaznena politika nije urodila plodom. Tu je još važniji nadzor nadležnih institucija – u prvom redu Centra za socijalni rad koji nije adekvatno propratio ponašanje ovih mladih osoba. Ako već Ministarstvo rada i socijalnog staranja ima podršku UNICEF-a za suzbijanje prosjačenja, smatram da bi i centri za socijalni rad trebali da imaju politiku o jačanju kadrovskih kapaciteta, kada je u pitanju maloljetnička delinkvencija i svi oblici violentnog ponašanja“, objasnio je.

Prema Đurovićevim riječima, problem vršnjačkog nasilja se rješava sistemski, interdisciplinarno i međuresorno.

„Veoma bi bi bilo nužno da Uprava policije, Osnovno državno tužilaštvo u Baru i Podgorici i Centri za socijalni rad podnesu izvještaje o svim ovim događajima. Taj pristup koji treba da bude sistemski, nije jasno iskazan i definisan. Ranija iskustva pokazuju da, kada su u pitanju maloljetna lica izricanje određenih sankcija prema njima nije bilo na odgovarajućem nivou. To prebacivanje odgovornosti iz jedno u drugo ili treće ’dvorište’ najboje se definiše i uređuje kroz izvještaje – šta je u konkretnom slučaju svaka od ovih institucija odradila“, podvukao je Đurović i dodao da, kada je u pitanju važeća pravna regulativa, bila materijalne ili procesno-pravne prirode, ona u potpunosti odgovarajuća.

„Ona može i treba da doživi neke izmjene, jako je primjenjiva, ali se postavlja pitanje da li je primjenjujemo na odgovarajući način“.

On smatra da bi međuresorna saradnja na nivou opštine dala pozitivne rezultate.

„Napomenuo bih da smo imali slična iskustva kada su bili formirani mješoviti timovi za sprječavanje porodičnog nasilja. Nažalost, na području opštine Bar taj tim se nikada nije sastao niti profunkcionisao na odgovarajući način. Ali, jedan takav opštinski, međuresorni tim koji bi prevenirao, pratio i koordinirao svim aktivnostima na suzbijanju porodičnog, vršnjačkog i svih ostalih oblika devijantnog ponašanja, dao bi valjane rezultate“, jasan je profesor.

Đurović je, zajedno sa kolegama iz Ekonomsko-ugostiteljske škole prije mjesec dana na Trgu ispred Robne kuće organizovanjem protesta ukazao na sve češću pojavu vršnjačkog nasilja.

„Uputili smo poziv i, umjesto da to skrene pažnju nadležnih i uopšte javnosti, da produbi neka djelovanja, kada je u pitanju ovaj fenomen, da idu u pravcu odgovornosti roditelja i nadležnih institucija, ali i medija, reakcija je izostala“.

Pored neadekvatne reakcije nadležnih institucija, Đurović je mišljenja da i mediji treba da mijenjaju postojeću regulativu.

„Mislim da neke gnusnosti i neprimjerena ponašanja ne treba da budu na društvenim mrežama tim prije jer su one edukatori nasilnih oblika ponašanja“.

SEUŠ je prepoznata kao škola koja je kroz mnoge projekte podigla svijest o vršnjačkom nasilju. Ipak, Đurović kaže da ni to nije dalo valjane rezultate.

„Mi kao ustanova koja je uradila mnogo toga (projekte koje je koleginica Mirjana Savićević zajedno sa produkcijskom kućom „Bubulj“ svih ovih godina realizovala) i gdje smo ukazali na to da imamo alternativni, edukativni pristup kada su u pitanju problemi koji se tiču mladih, ipak i pored svega, vidjeli smo da kod mladih ljudi postoji bojazan i odsustvo slobode da o ovoj i nekim sličnim temama slobodno iskažu svoj stav. To je alarm, crveno svjetlo i zasigurno nema potrebe da više okrećemo glavu, jer ne bih da budem neko ko sluti neki teži ishod, ali strah me je da se na ovome neće stati“, poručio je Đurović.

The post Prof. Đurović: Nužan interdisciplinarni i međuresorni pristup u suzbijanju vršnjačkog nasilja first appeared on BARinfo.

Bilo koji termin da je planiran za razgovor na ovu temu, unazad nekoliko godina, bio bi odgovarajući, a isto tako, učestalo bavljenje ovom problematikom i znatno veći broj emisija njoj posvećenih, bili bi sasvim opravdani i na mjestu, s obzirom da je vršnjačko nasilje, nažalost, postalo konstanta našeg društva.

Tematsku debatu, planiranu u našem mediju, ubrzao je poslednji slučaj koji se dogodio 15. aprila u naselju Šušanj, kada su četvorica maloljetnih i jedan punoljetni građanin Bara, pretukli i nanijeli teške tjelesne povrede dvojici atletičara iz Sarajeva , koji su u našem gradu bili na pripremama.

Okupili smo relevantne sagovornike na ovu temu: inspektorka za maloljetničku delinkvenciju u Centru bezbjednosti Bar Alma Hot, tužiteljka za maloljetnike u Osnovnom državnom tužilaštvu Mirjana Tankosić Vučinić, direktorka Centra za socijalni rad Biljana Pajović, Jadranka Dragović voditeljka slučaja i Milanka Okuka pedagoškinja u Srednjoj stručnoj školi, ombudsman Siniša Bjeković, koji su razgovarali sa direktorkom Radio Bara, Vesnom Šoškić.

U emisiju se telefonskim putem uključila majka jednog od lakše povrijeđenih dječaka , Arduana Pribinja iz Sarajeva, (koja je prva obavijestila javnost o ovom nemilom događaju na društvenim mrežama), a kontaktirali smo i Armina Kremo, oca dječaka koji je teško povrijeđen i podvrgnut operaciji jagodične kosti.

Naša novinarka, Darija Jelić, razgovarala je sa profesorom koji je veoma aktivan kada je riječ o vršnjačkom nasilju, Neđeljkom Đurovićem, građanima i učenicima.

Gđa Pribinja je kazala da su obojica dječaka stabilno, ali i dalje u fazi šoka. Jedan od njih, kojem su smrskane jagodične kosti, uspješno je operisan. Njegov se otac u pisanoj poruci za Radio Bar i Bar info, zahvalio na podršci, rekao da su još uvijek u košmarnom stanju, da će izbjegavati izjave za medije, jer je pažnja cijele porodice usmjerena na oporavak i ublažavanje traumatičnog iskustva mladog atletičara. On je, takođe, ponovio da mu je posebno žao što se niko od roditelja barskih dječaka, koji su učestvovali u tuči, do juče, nije javio kako bi se informisali o zdravstvenom stanju povrijeđenih dječaka, niti izvinili.

Arduana Pribinja, koja je novinarka bosansko-hercegovačke televizije AL Jazeera Balkans, razmišljala je da li bi trebalo objelodaniti ono što se desilo, ali , ipak, odlučila se na to, jer, kako je kazala, sistemom „kuhane žabe“, normalizovali smo najužasnije društvene obrasce.

„Mi smo svjedocima kako se naše društvo mijenja u negativnom kontekstu i, uglavnom, konstatujemo kako mnoge stvari nisu u redu, a zauzvrat ne činimo ništa da ih promijenimo. Zato nema dileme da li treba javno pričati, a ja sam se trudila, i kao majka i novinarka, birati riječi i poštovati osjetljivi društveno politički trenutak u Crnoj Gori, kako ne bi ni, najmanje, doprinjeli bilo kojoj vrsti tenzija. Sada je, međutim, vrijeme da institucije postupe odgovorno, jer ono što javnost očekuje jeste da se sprovede određena procedura koja će doprinjeti da se ovakve stvari više ne ponavljaju. Od države se očekuje adekvatna reakcija, iako se upire prstom u porodicu i upozoravaju roditelji da moraju voditi računa na koji način odgajaju svoju djecu. Naravno da je porodica primarna i važna, da je vršnjačko nasilje rezultat ambijenta unutar porodice i, možda, neadekvatnih pedagoško – odgojnih metoda, ali mi decenijama živimo u jednom sistemu poremećenih vrijednosti, koje ćutke prihvatamo, i generalno se neodgovorno ponašamo, a onda se pitamo kako i zašto nam se sve ovo dešava. Dešava nam se upravo zbog toga što reakcija izostaje“, upozorila je Pribinja , koja je na pitanje koliko je vršnjačko nasilje prisutno u Sarajevu, i uopšte, Bosni i Hercegovini (u Crnoj Gori je situacija gotovo alarmantna), kazala:

„Isto je i kod nas. Nedavno su ovdje napadnuti sportisti iz Srbije, mi smo imali slučajeve vršnjačkog nasilja i sa smrtnim ishodom. Dakle, trebalo je da neko životno nastrada da bi državne institucije shvatile da moraju promijeniti zakonske okvire. I kod nas je zakonska regulativa bila vrlo ‘labava’ prema maloljetnicima, ali sada je sve drugačije. Zakoni su promijenjeni i mi sada imamo i zatvore za maloljetnike, ustanove za disciplinske prekršaje, a gdje će biti smješten maloljetnik ovisi kakvo je krivično djelo napravio i koliko ima godina. Dok se tako nije uradilo, mi smo imali užasne slučajeve vršnjačkog nasilja, na primjer, prije desetak godina mi smo imali slučaj Mrnjavac, koji je uzbudio čitavu regiju, kada je nasmrt izboden dječak koji ništa loše nije uradio. Maloljetnička delinkvencija, čak i kada se ne završi tragično, uvijek je uvod i povod u užasne društvene devijacije, i zato je treba posmatrati u tom širem kontekstu, a ne samo fokusirati se na pojedinačne slučajeve i njihove trenutne posljedice. Sa tim će se država kasnije mnogo teže nositi, ako ne bude na vrijeme i adekvatno reagovala“, apostrofirala je Pribinja.

Ona je prokomentarisala i ono što se dešavalo nakon ovog incidenta, iskaze vinovnika tuče, koji su pred tužiocem izrazili kajanje i žaljenje zbog učinjenog djela, ali i naveli da motiv nije bio na nacionalnoj osnovi.

„Ja sam razgovarala sa sinom, i njegov iskaz se podudara sa onim što je kazala i prodavačica iz marketa ispred kojeg se desio napad. On mi je rekao da ga više tišti to što su oni u sudu kazali da je napadu prethodio verbalni sukob, nego što ga bole rane na glavi. Muči ga, dakle, nepravda, jer na osnovu onoga što mi je on rekao, a i druga djeca koja su bila svjedoci, oni apsolutno ničim nisu dali povoda da budu napadnuti. Ne samo da nisu dali povoda, već nisu ni mogli izbjeći napad i odbraniti se, jer su na njih dvojicu nasrnula petorica momaka, odmah nakon što su trgovali neke sitnice u toj radnji. Ne bih komentarisala iskrenost tog kajanja, ali prošlo je nekoliko dana, moj Harun je ostao u Baru da bi dao iskaz, a za to vrijeme se nama niko od porodica tih dječaka nije obratio, da se ispričaju, ponude pomoć. Želim da istaknem da smo dobili izvinjenje na stotine građana Crne Gore, koji su to shvatili vrlo lično, iako sa tim nemaju nikakve veze. Mi ni u koga ne upiremo prstom, a nadležni organi treba da se bave motivima. Mi se nastojimo držati odgovorno, ne podizati tenzije i trudimo se da ne načinimo nikakvu nepromišljenu reakciju, iako je veoma teško roditelju u ovakvoj situaciji da ostane miran. Zbog vaših građana i vaše djece, sada je važno da institucije reaguju adekvatno, jer ako to izostane, ako djeca znaju da neće imati posljedice i da će proći nekažnjeno, kakva je to poruka ostalima, kako onda iskorijeniti ovakve pojave. Zato javnost ima pravo tražiti adekvatnu reakciju institucija i države“, zaključila je majka jednog od povrijeđenih dječaka, Arduana Pribinja.

Narednih dana na portalu Radio Bara, Bar infu, moći ćete pročitati što su na temu vršnjačkog nasilja, kazali i ostali učesnici u emisiji.

The post Roditelji napadnutih dječaka iz Sarajeva za Radio Bar i BI – učiniti sve da se iskorijeni vršnjačko nasilje first appeared on BARinfo.

RB/BI: Kakav je ovaj mjesec novembar u Vašoj firmi, imate li više ili manje posla, ili je stanje redovno i uobičajeno?

Pajovic: Nažalost, mi u Centru za socijalni rad ne možemo baš da kažemo da je naš posao redovan, jer se susrećemo sa raznim situacijama, neodložnim intervencijama, gdje se od nas očekuje hitno reagovanje. Svjedoci smo, vidljivo je to i kroz medije, da imamo veliki broj incidenata što se tiče vršnjačkog nasilja, i najčešće su to situacije koje se dešavaju upravo na teritoriji naše opštine. Iz tog razloga najveći obim posla i leži na Službi za djecu i mlade.

RB/BI: Možete li da nam objasnite kakva je ovo ekspanzija u vršnjačkom nasilju, u maltretiranju svojih vršnjaka, drugova i drugarica. Istina, uvijek je toga bilo, ali ovoliko, čini mi se, nije nikad?

Pajović: Naša je procjena da su se u protekle dvije godine nasilje i vršnjačko nasilje udvostručili. Ono što nas brine jeste uzrast djece koja vrše vršnjačko nasilje. U proteklom periodu najčešće smo govorili o onima koji se u zakonu tretiraju kao stariji maloljetnici, to je uzrast između 16 i 18 godina, a sad, nažalost, imamo djecu koja su ne samo u završnim razredima osnovne škole, nego ih imamo već od petog razreda, imamo žrtve čak i brutalnog nasilja na nivou osnovne škole. Smatram da korjen problema leži u samom porodičnom miljeu, gdje kao društvo moramo da radimo više na prevenciji. Smatram da je takođe problem i kriza zbog pandemije, gdje su djeca gotovo dvije godine pohađala online nastavu. Kad su se vratili u školske klupe, bili su drugačiji, pa su nam brojni prosvjetni radnici rekli da su se susreli sa problemom na koji način ponovo da uspostave normalnu školsku atmosferu.

Naš cilj je da obiđemo sve osnovne škole, upravo zbog problema vršnjačkog nasilja. Jako me obadovao podatak da je u Osnovnoj školi „Srbija“ zabranjeno korišćenje mobilnih telefona, đaci čak ne smiju da donesu mobilni telefon u školu, a kamoli da ga koriste na času. Jednostavno, prepoznali su da djeca slobodno vrijeme, školski odmor, koriste izolovani uz telefon ili su u manjim grupama i gledaju neki sadržaj na telefonu, ne provode vrijeme zajedno i ne razgovaraju. Pitali smo ih kakva je situacija sa drugim školama, rekli su da ne znaju i da se svaka škola trudi na svoj način da suzbije ovaj visoko prisutan problem. U toj obrazovnoj ustanovi zabrana mobilnih telefona je odluka njihovog Nastavnog vijeća.

RB/BI: Svaka čast za Osnovnu školu “Srbija”! Veoma je zabrinjavajući podatak da je epicentar vršnjačkog nasilja sada u osnovnim školama, dakle, među djecom mlađom od 15 godina.

Pajović: Jeste, moramo da reagujemo na vršnjačko nasilje od najranijeg uzrasta, da budemo edukativni čak od vrtića. Nažalost, neka djeca nisu ni svjesna da su žrtve nasilja. Veliki je problem što su društvene mreže jako prisutne, pogotovo u životu mlade populacije, a sporan je i sadržaj koji se plasira. Tu, nažalost, imamo i djecu koja uzore i idole traže u skroz pogrešnim osobama, i onda pokušavaju da oponašaju ono što je uvijek bilo poznato kao duštveno neprihvatljivo. Dešava se da ako imamo dijete koje je dobar đak, povučeno je, ne druži se, ostali ga tretiraju kao nekog ko ne pripada društvu, kao da radi nešto loše. Ako postiže dobre rezultate, ako nije sklon sportu, ako je više usmjeren na neku umjetnost, to doživljavaju kao lošu osobinu, izopštavaju ga, što je jako loše.

RB/BI: Mogao bi jedan apel da krene odavde da svi barski đaci ostave mobilni telefon kod kuće. Mobilni su veliko zlo, to pravljenje videa, fotografisanje, gledanje dok su časovi u toku, na velikim odmorima, između časova, sve ne bi li se uhvatila kakva lascivna slika, koja se poslije plasira na društvenim mrežama.

Pajović: Potičem iz generacije koja se tek u srednjoj školi susrela sa mobilnim telefonima, a još kasnije sa društvenim mrežama. Današnja djeca su otkad se rode usmjerena na tehnologiju. S jedne strane, možda to ima prednosti, ali s druge, sav sadržaj postaje javan, i to je problem. Moramo da nastojimo da u najmanjoj mogućoj mjeri koristimo mobilne telefone. Smatram i da osnovna kultura nalaže da kad je čas ne smijemo istovremeno da pratimo nastavu i koristimo telefon, da se s nekim dopisujemo.

RB/BI: Čini mi se da je gore kad se „inkriminišući” materijal stavi na društvene mreže, od samog maltretiranja, teže posljedice ima po maltretiranog?

Pajović: Tako je, stručnjaci sad i govore o eskalaciji nasilja putem interneta. Svi koji smo društveno odgovorni, koji radimo u ovakvim institucijama, trebalo bi da više govorimo o tome kako prepoznati nasilje i putem interneta i kako naučiti djecu da balansirano koriste društvene mreže. Nekad one mogu biti iskorišćene u dobre svrhe, u promociju vrijednosti, ali, nažalost, u brojnim situacijama se zloupotrebljavaju.

RB/BI: A kakva je vaša konkretna uloga kad saznate za vršnjačko nasilje?

Pajović: Jako mi je žao što nemamo mogućnost preventivno da reagujemo, jer kod nas dođu djeca koja su bila žrtve nasilja i po nekoliko godina. Ono što je naša uloga jeste da po obavještenju ili prijavi koju dobijemo (najčešće od Uprave policije, a često i od škole), saznamo ko je žrtva, a ko počinilac nasilja. U ovom slučaju radimo i sa žrtvama i sa počiniocima. Obavljamo razgovor i sa djetetom i njegovim roditeljima, vršimo procjenu, stepen rizika koji ima na dijete, organizujemo i terenske posjete (što je u okviru nadležnosti našeg posla) i sa tim ispunjavamo plan usluga. On podrazumijeva opšti cilj povodom problema, ali i konkretne korake koje moramo preduzeti. Tu se uključuju i stručnjaci iz drugih ustanova u skladu sa problemom. Međutim, smatram da je naša uloga u ovom trenutku preventivna, mi smo u toku ove godine bili inicijatori razgovora sa svim osnovim školama. Do sad smo bili u pet škola, a imamo u planu da obiđemo i srednje škole i vrtiće. Takođe, smatram da bi naša uloga trebala biti i preventivna i proaktivna, zbog čega smo i ranijih godina, a planiramo da nastavimo, održavali Dane otvorenih vrata, kao i kampanje za borbu protiv nasilja. Na taj način su sugrađani imali priliku da vide da smo bili prisutni i na gradskom trgu, da smo govorili o tom problemu, ali, nažalost, nije dalo posebno dobre efekte, zbog čega smatram da moramo na tome raditi ne samo jednom ili dva puta godišnje, nego možda i jednom mjesečno.

RB/BI: E, Boga mi ćemo da sarađujemo, Radio Bar i Centar za Socijalni rad, više nego što smo do sada, jer ovakvog vršnjačkog nasilja nije bilo sve ove godine otkad postoji Radio Bar. I dobra je stvar da se jednom nedeljno, ili jednom mjesečno, prave ovakve ili slične emisije. A interesuje me još jedna stvar: kad vam dođu akteri vršnjačkog nasilja, da li se više njih, u razgovoru s vama, ponašaju pokajnički ili bezobrazno, mislim tu i na djecu i na roditelje?

Pejović: Imamo situacije kada djeca i sama uoče da je njihovo ponašanje neprihvatljivo, ali roditelji imaju zaštitničku ulogu prema njima gdje minimiziraju problem i nastoje da opravdaju. Ja iz uloge roditelja razumijem da moramo da budemo podrška svojoj djeci u raznim situacijama, ali ne možemo da prihvatimo da dobijaju pohvale ukoliko je njihovo ponašanje za svaku osudu. Smatram da imamo problem što nemamo adekvatnu saradnju sa roditeljima. Nije to slučaj sa svom djecom ili roditeljima. Ipak, malo veći problem je rad sa porodicom, nego rad sa samim djetetom.

RB/BI: Tačno, i ubijeđen sam da su u velikom procentu dobra djeca, ali postoji tih pet ili deset odsto koji se nametnu kao lideri u odjeljenju a mahom su to oni koji prave probleme, koji maltretiraju drugu djecu. I nikako da oni drugi, dobri, vaspitani, dođu do izražaja od njih.

Pejović: Nažalost, i dobra djeca će se nekad bolje osjećati ako se priklone tom lideru, nego da pripadaju drugoj grupi u kojoj mogu biti i žrtve. Znamo kroz naš rad da su to, kao što ste rekli, dobra i vaspitana djeca, ali se oni često bore sa nekom teškom ekonomskom situacijom, imaju problem sa golom egzistencijom. Da ne govorim o nekim drugim problemima, zdravstvenim, o problemima i nasilju u porodici, gdje jasno vidite da je to dobro dijete u nekoj ranoj dobi iskusilo tešku stranu života, i onda mora na neki način da bira svoj put, da se prikloni lideru koji nema uzorno ponašanje, naprotiv.

RB/BI: Jesmo li mi, gospođo Pajović, u Baru, toliko transparentniji od drugih pa smo stalno na stupcima štampe povodom vršnjačkog nasilja, ili je to zaista tako da najviše vršnjačkog nasilja ima u Baru? Tek ponekad se pominju Nikšić, Podgorica… Ne znam šta je pravi razlog tome?

Pajović: Više bih voljela da vjerujem da smo mi ti koji smo u gradu u kojem ima više nasilja, što bi značilo da ga u Crnoj Gori nema toliko, ali mislim da smo samo transparentniji. Osim toga, brojne škole aktivno rade na prevenciji vršnjačkog nasilja u skladu sa svojim programom, pa je i to vidljivo. Moramo, čini mi se, da stavimo u drugi plan onaj prefiks škole da je to obrazovna, nego prije, vaspitna ustanova.

RB/BI: Mada sve kreće iz porodice, i kada zagrebete malo, vidite da je porodica ta iz koje potiču problemi: razvedeni roditelji, nasilje u njoj, droga, itd?

Pajović: Radimo dosta sa takvom djecom i uočili smo da su to, uglavnom, maloljetnici koje su roditelji napustili i o njima neko drugi vodi brigu. Imate i situacije gdje su oba roditelja korisnici psihoaktivnih supstanci i nemaju kapaciteta zbog svojih problema da se posvete djeci, kao i situacije gdje se bore da prežive, nemaju posla, podstanari su, imaju kredite… Ne mogu da razmišljaju o vaspitanju djece, jer se bore za opstanak, pa kada zadrete u suštinu, vidite da tu postoji neki dublji problem.

RB/BI: Ali gdje se izgubila empatija? Sjećam se u naše vrijeme kad su školski drugari imali zdravstvenih ili drugih problema, teško su učili, mi smo bili solidarni, posebno smo bili nježni, posebno smo vodili računa o njima, a sad su oni postali idealna meta za maltretiranje?

Pajović: Jeste, u pravu ste. I ja se sjećam kad smo mi pohađali školu da je, ako smo imali vršnjake koji su u teškom materijalnom položaju, cijelo odjeljenje sakupljalo pomoć. Ako neko ima bilo kakav problem, gotovo čitavo odjeljenje je tražilo način da pruži podršku. Sad je, po mom mišljenju, problem u poremećenom sistemu vrijednosti.

RB/BI: Mada, ko zna, možda ćemo o ovim vremenima govoriti kao o starim dobrim vremenima, kad još nisu tukli nastavnike? Evo vidjeli smo u Trsteniku, u Srbiji, kad su nastavnici izmakli stolicu, samo što je nisu prebili, pretukli… Da, malo ironišem, ali veliko je zlo to vršnjačko nasilje. Ali vi ste direktorica Centra za socijalni rad, imate i druge teme, druge glavobolje. Za novinare kažu da su univerzalne neznalice, a takvi ste, čini mi se, i vi u Centru?

Pajović: Tako je, dok sam studirala socijalni rad, naš profesor Evropskog radnog prava, nam je govorio da moramo biti renesansni tip ličnosti, odnosno da smo svestrane ličnosti i da moramo da poznajemo mnoge oblasti i mnoge nauke, a mi, nažalost nismo u mogućnosti da stignemo na toliko strana. A sve društvene devijacije, svi socijalni problemi, u nadležnosti su Centra za socijalni rad. Što se tiče ostalih humanitarnih ustanova, one su više usmjerene na konkretan problema brigu o starima, na korisnike psihoaktivnih supstanci, na djecu sa smetnjama u razvoju ili neke druge probleme, a u Centru za socijalni rad vi istovremeno morate da se bavite  raznim, gotovo svim, društvenim problemima.

Maloprije smo govorili o vršnjačkom nasilju, evo kako to izgleda u praksi. Tom problematikom bave se stručnjaci iz Službe za djecu i mlade, gdje imamo psihologe, pedagoge i socijalne radnike, ali oni u isto vrijeme u toku radnog dana moraju da rade sa tri ili četiri žrtve vršnjačkog nasilja, a onda sa djecom koja su u postupku povjeravanja kod razvoda braka. Imamo i porodično nasilje, djecu koja su u hraniteljstvu… To je brojna problematika s kojom mora da se nosi jedan stručni radnik, što po meni nije dobro. Jer, s jedne strane dovodi do opterećenja stručnog radnika, gdje je on demotivisan pošto nema dovoljno ni vremena ni kapaciteta da se svima posveti, a s druge strane opada i kvalitet rada. Praksa nekih drugih razvijenijih zemalja je pokazala da je dobro da postoje specijalizovana odjeljenja za pojedine problematike.

RB/BI: Pri tome morate da vodite računa i o porodicama koje su materijalno ugrožene? I to je jedan veliki problem. Koliko je u našem Baru takvih porodica?

Pajović: Na našoj evidenciji trenutno imamo oko 280 porodica korisnika materijalnog obezbeđenja porodice. To podrazumijeva da porodica nema nikakvih primanja i da dobija takozvanu socijalnu pomoć, kako se kaže u narodu, preko Centra za socijalni rad. Međutim, proceduraza ostvarivanje tog prava je vrlo komplikovana. Sjećam se vremena kad sam tek počela da radim u Centru za socijalni rad – mogli ste da imate jedno vozilo koje nema neku veliku vrijednost, a koje vam nije bilo smetnja da ostvarite ovo pravo. Danas, ako imate bilo kakvo motorno vozilo, ne možete da ostvarite pravo na ovu pomoć.

RB/BI: Ali posebna glupost je što se za vrijeme izborne kampanje ili izbora obustavljaju materijalna davanja, da to ne bi uticalo na te potencijalne glasače. Da li je to tačno?

Pajović: Tako je, mi smo evo već osam mjeseci frustrirani tom činjenicom jer ne možemo da odobrimo jednokratnu novčanu pomoć licima kojima je ova pomoć zaista neophodna. Sad su izbori završeni, ali se čekaju konačni rezultati. Imate situaciju kao da život staje, kao da problemi nestaju.

RB/BI: Čekate li konačne izbore u Šavniku ili samo na nivou Bara, o čemu se radi?

Pajović: Tu imamo dva tumačenja, od strane Agencije za sprečavanje korupcije. Oni mogu biti konačni na teritoriji naše Opštine ili na teritoriji Crne Gore. Ako su konačni na teritoriji naše Opštine, pomoć se može odobriti.

RB/BI: Pa, odobrite je.

Pajović: Naravno. Za proteklih osam mjeseci bilo je toliko problema i toliko ljudi koji su zaista bili u nuždi, da smo bili prinuđeni da pomognemo na neki način, a nažalost, bili smo spriječeni u tome. Imali smo stalne kontakte sa ustanovama sa kojima sarađujemo, naše lokalne organizacije kao što su Caritas, Crveni krst i brojne nevladine organizacije koje su nam izlazile u susret i pružale pomoć za pojedine porodice. Postojali su izuzetni slučajevi kome se ta pomoć može odobriti, iako je  zabrana bila prisutna. Jedina situacija u kojoj se može odobriti ta vrsta pomoći dok su zabrane u toku, jeste ukoliko dođe do smrti člana porodice, do elementarnih nepogoda, ili ukoliko kod nekog nastupi trajni invaliditet.

RB/BI: Nema trenutno mališana iz barske Opštine koji su u Bijeloj, uglavnom su po hraniteljskim porodicama. Iz punih usta kažem: puna podrška za hraniteljske porodice! U većini su to divni ljudi koji rade jednu nevjerovatno dobru, humanu stvar.

Pajović: U pravu ste, mi smo u petak, 18. novembra, imali promociju hraniteljstva, kada smo iznijeli podatak da od ove godine nemamo nijedno dijete koje je smješteno u Dječjem domu „Mladost“. Po novom zakonu nijedno dijete mlađe od tri godine ne smijemo da smjestimo u institucije, jer su istraživanja pokazala da to nije dobar ambijent, ne samo za taj uzrast, već generalno, a pogotovo u prvim godinama. Veliki problem sa kojim se susrećemo u praksi dešava se u situacijama kada nam je potreban urgentan smještaj. Postoje četiri vrste hraniteljstva, jedna od njih je urgentno hraniteljstvo. Mi, nažalost, nemamo nijedno lice koje je obučeno za ovaj vid smještaja. Nedavo smo imali situaciju da nas iz Uprave policije pozovu poslije ponoći sa informacijom da imamo napušteno dijete. Moramo hitno da reagujemo, ne možemo ga smjestiti u Dom, a moramo po principu snalaženja da nađemo smještaj.

RB/BI: I šta radite u takvim situacijama? Imate li neki spisak nekih eventualnih porodica?

Pajović: To vam je, vjerujte, dobra volja nekih naših hranitelja, o kojima mislim da mnogo više treba da govorimo. Jer oni bi trebalo da budu i heroji i uzori. Dešava se da hraniteljku koja na smještaju ima dvoje djece, nazovemo u ponoć i ona bez problema prihvati to dijete na nekoliko dana, dok ne nađemo trajno rješenje. Ranijih godina imali smo gospođu koja je skoro deset godina prihvatala djecu za to hitno zbrinjavanje na nekoliko dana. Međutim, ona zbog svog zdravstvenog stanja i poznih godina, već neko vrijeme nije u mogućnosti da ih zbrine. Ali, imamo spisak hranitelja koji bi nam priskočili u pomoć. Kontaktiramo i kolege iz drugih centara koji nam pomažu tako što „našu“ djecu upućujemo kod hraniteljskih porodica koje su njima na raspolaganju.

RB/BI: Svaka čast hraniteljskim porodicama, svaka čast toj gospođi koja vam je bila deset godina na raspolaganju za te hitne slučajeve, onda kad je muka.

Pajović: A kada želite da ih negdje pohvalite ili da govorite o njima javno, oni se povlače. To su zaista humani ljudi koji ne žele samopromociju, ali mislim da zbog društva moramo malo više o njima da govorimo, da zaista budu vidljiviji.

RB/BI: Mislim da je ovo početak kao iz „Kazablanke“ jednog divnog prijateljstva, Radio Bara i Centra za socijalni rad. Naravno, dobro bi bilo da se što rjeđe gledamo i da Vi što rjeđe gostujete u ovom studiju, ali dok je ove muke u društvu dok je ovog vršnjačkog nasilja, mislim da bi trebalo da budete redovna gošća ovdje, kao i da pravimo okrugle stolove, uz prisustvo pedagoga i psihologa škola, predstavnika Centra za socijalni rad i Centra bezbijednosti, i drugih kojima je ova problematika u nadležnosti. Da Vas, na kraju, pitam: imate li vi stručnog kadra da se nosi sa svim ovim problemima?

Pajović: Nama, zaista, treba što više stručnog kadra da bi mi mogli kvalitetno da obavljamo svoj posao. Da ne govorim o našim prostornim kapacitetima koji su jako loši. U praksi to izgleda tako da vi u jednoj kancelariji imate troje zaposenih, koji rade u devet kvadrata, a u toj kancelariji moraju da prime roditelje i makar jedno dijete. Problem je čak kako svi da da sjede, a moramo da imamo prostoriju za kontaktiranje djece u posebnim uslovima. Imamo situaciju gdje se tokom razvoda braka izrekne mjera kontaktiranja djece samo u kontrolisanim uslovima, u prisustvu predstavnika Centra za socijalni rad. I u tom slučaju mi nemamo adekvatnu prostoriju, jer kako ćemo da privolimo neko dijete koje ima tri ili četiri godine da dođe u jednu za njih, da kažem, sterilnu ustanovu, gdje imate jedan sto i jednu stolicu. I tu improvizujemo, pa smo nekako i kancelariju, u službi djece i mladih pokušali da osmislimo, ali i dalje to nije dobro rješenje.

The post Biljana Pajović: Vršnjačkog nasilja ima mnogo u čitavoj zemlji, Bar je samo transparentniji first appeared on BARinfo.