Njih dvoje su u Bar došli 1965. godine, kao mladi i naočiti profesori i intelektualci. S lakoćom i šarmom pronosili su svoje gospodstvo više od pola vijeka kroz Bar i čuvali visok ugled i dostojanstvo Barske gimnazije u kojoj su oboje radili do penzionisanja. Ostaće upamćeni kao izuzetno obrazovani ljudi, vrsni pedagozi i lingvisti, neskloni kompromisu bilo koje vrste sa svojom dušom i savješću.

Od profesorice Zagorke Vuković za Bar Info oprostio se jedan od njenih ponajboljih đaka, Tihomir Brajović:

Zaga

Za brojne generacije barskih gimnazijalaca Zagorka Vuković bila je jednostavno – Zaga. Sad, kad se opraštamo od nje, čini se da baš u tom sažetom imenovanju počiva onaj naročiti spoj oficijelnosti i familijarnosti, suzdržanosti i prisnosti koji je odlikovao jednu od najcjenjenijih profesorki jezika i književnosti u gradu pod Rumijom.

Uvijek besprekorno pripremljena za ono o čemu govori, s primjerno ozbiljnim shvatanjem nastavničke misije među mladima koji tek oblikuju svoja shvatanja i ličnosti, Zaga je u svakom momentu bila spremna na anegdotu i dosjetku, katkad praćenu ironijskim osmejkom ili zarazno zvonkim smijehom što plijeni slušaoce. Širokog obrazovanja i tradicijski pouzdanog razumijevanja umjetnosti i kulture, ona se, takođe, nije libila toga da učenike na sugestivan način upozna s živim, još nekanonizovanim, ponekad zvanično ne baš omiljenim pojavama i piscima koji bude radoznalost prema onome što prevazilazi puke školske okvire i programska interesovanja.

Cjelokupna pojava ove zaista posebne profesorke, od oblačenja i lične njege do govora, ponašanja i manira, odisala je tom delikatnom i u mnogo čemu neponovljivom ravnotežom. Drugi su bili atraktivni, glamurozni, uštogljeni, nedodirljivi, nehajni, neformalni; Zaga je staloženo i ujedno suvereno vladala učionicom kao uzor pedagoške smirenosti i postojanosti, promičući, zajedno sa svojim nerazdvojnim životnim i profesionalnim saputnikom Momčilom Momom Vukovićem, gimnazijskim holovima i barskim ulicama, i u vremenima koja tome nisu bila naklonjena, poput diskretnog ali izdaleka uočljivog oličenja pomalo skrajnute građanske solidnosti, pristojnosti i pouzdanosti.

Ako za svakim čovjekom ostane nešto poput egzistencijalnog otiska ili pečata, za Zagorkom Zagom Vuković nesumnjivo će u pamćenju naraštaja ostati rijetka posvećenost sopstvenom pozivu, lijepa odmjerenost i ljudska otmenost koja plijeni i onda kad njen nosilac više nije među nama.

The post In memoriam: Profesorica Zagorka Vuković first appeared on BARinfo.

Otkud sad počinjem pričom o kiši? I kakve to ima sa mnom veze? Ima, kako ne! I sa starom gimnazijom!

Moj nekadašnji đak, dragi Milan Vujović, zamolio me je da se prisjetim dana (i godina) provedenih u staroj zgradi barske gimnazije. Neoprezno pristadoh, pitajući se u početku da li će moja sjećanja biti vjerodostojna, a onda odlučih da se oslonim na emotivno pamćenje, koje me još nije izdalo, čak ni poslije toliko godina.

Dakle, naša stara gimnazija nije bila jedna zgrada već tri zidane barake u povelikom dvorištu, koje su, kažu, Italijanima služile kao neki magacini. U srednjoj bile su smještene nastavnička zbornica, kancelarije direktora i sekretara, biblioteka i još jedna učionica. U lijevoj zgradi bile su učionice i toalet za školsko osoblje, a u desnoj neka vrsta fiskulturno-pozorišne sale i prostorije u kojima su privatno živjele neke porodice.

U koju god učionicu da se pošlo na čas, moralo se izaći iz srednje barake, proći kroz dio dvorišta obavezno noseći kišobran i paziti da se ne ugazi u lokvu vode i da se zaobiđe blato. Kiši se nikad nije znalo kad će pljusnuti…

Moj suprug Momo i ja došli smo u Bar 1965. godine. Zdravlje nas je natjeralo da potražimo blažu klimu i na našu sreću pokazala se tačna ona izreka “nema Bara do cara”. Sve je drugo bilo manje važno. Brzo smo se uklopili u grad bez naziva ulica (samo je Ulica maršala Tita bila označena), a sve drugo bile su neke vrste orijentira (Naftine zgrade, Pristan, Žuta zgrada, Biskupada, Stari Bar… i da ne nabrajam).

Profesora iz Bara nije bilo mnogo, većina je bila došla iz raznih krajeva. Iz Vojvodine, Herceg Novog, Pive, sa Durmitora, iz Pljevalja, iz Titograda, Zete, Nikšića, Kolašina, iz Bosne, Srbije, iz Hrvatske… Plate su nam bile veoma male, nastavna sredstva oskudna, ali nastava zbog toga nije trpjela; bila je na visokom nivou i od učenika je zahtijevano da uzvrate znanjem. Moje godine provedene u staroj zgradi gimnazije obilježio je direktor Danilo Lekić. Poslednje radne godine, po dolasku iz Slovenije, proveo je u našoj školi. Bio je nov, drukčiji, sa više iskustva i sa znanjem stečenim na redovnim studijama francuskog jezika. Nosio je u sebi dobrotu i imao dušu naivnog djeteta. Iskreno je vjerovao da se pedagoškom misijom čovječanstvo može popraviti i bio je najodaniji pobornik te misije. Njegove priče te vrste uvijek su imale i pomalo komičnu dimenziju, naročito onda kada je pričao o nečemu što se njemu dogodilo.

Tako je, kaže, iz Slovenije u Bar putovao autobusom i ponio sa sobom jedan lovorov vijenac, s namjerom da ga odmah po dolasku u Bar položi na bistu Nika Rolovića, čije ime gimnazija i sad nosi. Ali…(često se desi neko nepredviđeno “ali”), autobus se prevrnuo i srećom nije bilo žrtava, ni teško ranjenih. Putnički prtljag rasuo se po putu i lovorov se vijenac otkotrljao tako da su ga svi putnici vidjeli. Za udes su odmah okrivili našeg sirotog direktora, ubijeđeni da je za sve on kriv. “Ko još nosi grobljanske vijence redovnim prevozom?! Mogli smo svi izginuti!”. Ovu priču ispričao nam je iskreno potresen, ne prestajući da se čudi sujevjerju putnika.

Nastavničke sjednice često su bile burne, naročito uoči maturskih ispita, ali uvijek u vezi sa konkretnim školskim problemima. Svi su se nastavnici trudili najviše što su mogli i svak je na svoj način doprinosio opštem uspjehu. Doajen je bio profesor Andrija Miranović, strog i radan, autoritet i za đake i za profesore. Pomenuću i ostale, često ih se sjetim: Pavle Vujović, Blažo Nikitović, Slobodan Topalović, Miloš Popović, Nikola Stanišić, Zorka Ćuruvija, Vukale Đuranović, Đuro Pejanović, Čiča Vukčević, Mileva Dostinić, Mira Gojnić, Vida Vučinić, Ilija Lemajić, Miloš Perović, Branka Korać, Dejan Pavkov. Kasnije su pristigle dvije profesorice matematike, Radić i Suđić i profesorica biologije Nada Popović. Osim profesora, dugogodišnji članovi kolektiva bili su kurir Dušan Pejaković, spremačice Đina Masoničić, vedra, jaka i radna i Velika Marović, prava cvrkutava ptičica, kojoj je, pored posla, najveća briga bila da “napravi spomenik svojoj mami”,  i domar Radovan Lekić.

Ova bi priča bila prazna bez sjećanja na Manju Pešalj, po mnogo čemu veoma zanimljivu ličnost. Skoro da nije bilo knjige koju nije pročitala, nije bilo teme koja joj nije bila poznata, nije bilo iole komične situacije koja je ne bi razveselila. Prije nego što je došla u Bar imala je, veoma mlada, teške operacije srca u Moskvi i borila se, kako je sama govorila, za svako “parčence života”. Veliki je junak bila moja mila Manja. Kad sam joj jednom usplahirena kazala kako je u jarak pored školskog dvorišta automobilom upao profesor Perović, pogledala me je začuđeno i jednostavno upitala: “Šta ti je, što se uzbuđuješ? Neka se nešto događa!”

Izuzetno zanimljiv kolega bio je Dejan Pavkov, koji je sa suprugom i sinčićem iz Vojvodine došao u Bar. Znao je da zainteresuje učenike i uvijek se trudio da radi nešto korisno. Pričao nam je kako je napisao neki tekst, veoma zanimljiv, i kako ga je poslao “Pobjedi”, glavnom dnevnom listu u Crnoj Gori. Nestrpljivo je čekao njegovo objavljivanje. Ne možete ni zamisliti kako je izgledao kada je na mjestu na kome je očekivao svoj tekst pročitao kako je nečija krava otelila tele sa dvije glave. Mislim da je ubrzo poslije toga otišao iz Bara. To je bila istinska šteta za našu školu, jer je Pavkov bio veoma inteligentan, obrazovan i radan.

Ova priča zavređuje da se, iz mnogo razloga, završi nekim događajima u vezi s našim direktorom. Iako najstariji, naš je direktor nalazio dovoljno snage i volje da okuplja učenike i poučava ih mnogim stvarima. Dječacima je govorio da i oni moraju dijeliti kućne poslove i pomagati u svemu. Za primjer je navodio svoga sina, koji je poslije ručka pomagao oko pranja sudova. Kad ga je, kaže, vidjela njegova strina, stara Crnogorka, naredila mu je da to više ne radi. Zna se, kaže, šta nisu muški poslovi. To su jedva dočekali mangupi iz četvrtog razreda i spjevali pjesmicu, čija dva stiha još pamtim: “I da ne bi strine Zlate, još bi i sad prao pjate.”

Jednom nas je okupio da nam priča o jednoj “strašnoj stvari”. Vraćao se s nekog puta i u kupeu voza sjedio je s jednom grupom vrlo mladih momaka, koji su, “zamislite, molim vas”, igrali karte u pare. Mi slušamo, smješkamo se i čekamo rasplet. Pošto se priča odužila, ja riješih da je prekinem. “Zašto se čudite, druže direktore? Pa zar ne znate da i naše kolege rade to isto, u pare, naravno, i to u biblioteci naše škole?” Zastao je u nedoumici i ozbiljno me pripitao: “Nećete, valjda, reći da i drug Momo Vuković igra karte?” “Naravno da igra! Pođite vi uveče, kad dobiju platu, do biblioteke, pa ćete se i sami uvjeriti.” Ne znam da li mi je povjerovao, ali mi je poslije bilo žao što sam ga tako zaprepastila.

Mnogo godina kasnije, bila sam kod mojih na Krfu i na san mi dođe moj stari, već preminuli direktor, koji sjedi u svom sivom kaputu i nešto priča. Sljedećeg sam dana otišla u crkvu Svetog Spiridona i zapalila svijeću za mir i pokoj njegove duše.

Za sedam godina, koliko smo radili u staroj zgradi, promijenila su se tri direktora. Treći je bio najmlađi, ali sa iskustvom na direktorskom položaju. Sa njim smo se preselili u novu školu, modernu, onakvu kakvu su pravila nalagala. Što se mene tiče, sa starom školom otišao je i dio nekog specifičnog šarma, koji se u novom, širokom prostoru, nekako izgubio i zauvijek nestao.

The post Prof. Zagorka Vuković: Aman, je li u Baru prestala da pada kiša? first appeared on BARinfo.