Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1951. godine, u klasi profesora Alojza Dolinara. Po okončanju studija preselio se u Herceg Novi i zaposlio se kao profesor u Školi za umjetničke zanate. Tokom 1956. godine je izlagao prve portrete i pejzaže u Beogradu i Podgorici.

Slobodni umjetnik je postao 1965. godine. Boravci u Parizu 1958. i Rimu 1973. i 1974. godine uticali su na formiranje njegovog stila. Njegove slike su često bile smještene u Sredozemlje, a likovi na njima su su obični, mali ljudi. Kombinovao je realno i irealno, sa elementima fantastičnosti.

Bio je član CANU i DANU, Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra.

***

Prije tačno 30 godina, u vrijeme kad je malo kome bilo do umjetnosti, a “Barski ljetopis” bio u nemilici zvaničnih državnih medija, upravo je Vojo Stanić pomogao da se manifestacija ipak nađe u “Pobjedi” i na RTCG.

Njegovom je velikom izložbom otvoren “Barski ljetopis” 1. jula 1994. godine, a, kako je pisao crnogorski dnevni list u jednom od skupnih izvještaja (teksta sa zvaničnog otvaranja, očekivano, nije bilo) “na izložbu slika maga kičice se išlo kao na hodočašće”.

Izložbu, i sam “Ljetopis”, otvorio je tadašnji predsjednik Opštine Zarija Lekić, dok je organizaciju izložbe na sebe preuzeo tadašnji direktor Kulturnog centra Mićo Orlandić.

“Ovo je manifestacija koja se ne može mjeriti decenijama, ali može vjekovima, jer će iz nje proisteći ono što je ovaj grad imao prije nekoliko vjekova. Imamo čast da poslije 40 godina samostalno izlaže Vojo Stanić, ali ovo nisu slike iz onog perioda. Ove su nastale od 1992. do 1994. godine, a svježina koja plijeni je proizvod njegovog života i odnosa prema životu, ali i poruka svima nama da na ovim prostorima mora živjeti umjetnost”, rekao je, pored ostalog, Lekić.  

Fotografije koje vidite “izvađene” su iz gotovo zaboravljenog video VHS snimka, koji se nalazi u privatnoj kolekciji.

The post Umjesto In memoriama: Vojo Stanić na otvaranju Ljetopisa 1994. first appeared on BARinfo.

Porodica saučešće prima u Gradskoj kapeli u Baru, danas od 12 do 16 i sjutra, u subotu, 10. avgusta, od 9 do 12 časova. Sahrana će biti obavljena u 15 časova, u Komarnu, njegovom rodnom selu.

Skroman kao i uvijek, nije želio ni komemorativnu sjednicu u sali SO Bar i ta njegova želja biće ispoštovana.

The post Preminuo Zarija Lekić first appeared on BARinfo.

Prvi moj fizički susret sa Barom desio se upisom u peti razred osnovne škole u Starom Baru. Nije me posebno pobudila, izlaskom iz sutormanskog tunela, prostrana morska površina, jer smo mi sa Komarna imali pogled i susret sa Skadarskim jezerom. Pobudio me strah, ili zebnja kako ću se snalaziti u porodici strine Jelene, koja se sa četvoro maloljetne djece sa Komarna doselila u Gretvu, gdje ću sa Smiljkom, Danilom, Danicom i Čedom provesti taj dio djetinjstva do završetka petog razreda.

Dan prije završetka školske godine nas nekoliko učenika iz Crmnice, uz dozvolu razrednog starješine Gojka Vukmanovića, uputilo se pješice na put preko Sutormana, koji do Komarna iznosi četrdeset kilometara. Najviši od nas bio je na čelu kolone sa bijelom maramom na glavi kako bi bezbjedno prošli kroz tunel Sutorman, jer putovanje „Ćirom“ za nas je bilo luksuz!

Možda nije previše važno za temu ovog serijala, ipak ću, zbog sadašnjih generacija, napisati da sam šesti razred osnovne škole završio na Rijeci Crnojevića, uz boravak kod tetaka: prvo polugodište kod tetke udate Đurašković iz Dujeve, a drugo kod tetke udate Jovićević sa Šinđona; sedmi i pola osmog razreda takođe na Rijeci Crnojevića kod gospođe Đurović koja se bavila izdavanjem smještaja đacima, da bih drugo polugodište osmog razreda završio u Boljevićima, kada se tamo nalazio moj brat Savo. Napominjem da sam svaki odlazak sa Komarna propratio suzama i strahom da li ću sačuvati dostojanstvo svoga doma i pokazati drugima da teškoće savladavaju, uglavnom, stabilne ličnosti u bilo kojem periodu svoga života.

Drugi moj susret sa Barom bio je marta 1963. kada sam izabran za predsjednika Opštinskog komiteta Saveza omladine. Odluci nadležnih da budem izabran na tu profesionalnu funkciju pretpostavljam da su doprinjele o meni formirane „karakteristike“ iz petogodišnje Učiteljske škole iz Nikšića i iz Škole rezervnih oficira iz Bileće. U to vrijeme nijesam znao da karakteristike postoje, ali sam osjećao da u Učiteljskoj školi profesori imaju blagonaklon stav prema meni, a koji je formiran tokom školovanja moga brata Sava, mnogo godina ranije, u istoj školi.

Tada je postojao sistem koji je uspješno funkcionisao preko Socijalističkog saveza radnog naroda, Sindikata i Saveza komunista.

Omladina koju sam tada predstavljao bila je masovna, i u Gimnaziji „Niko Rolović“ i u Poljoprivrednoj školi „Dušan Vlahović“. Posebnu pažnju sam posvećivao omladini u Ostrosu, gdje je otvorena Pelinara i osmogodišnja osnovna škola sa puno učenika. Znao sam i da zanoćim u prostoriji za skladištenje pelina, ali i u kući uglednog Osmana Aručevića u Bobovištu.

Kao nekadašnji stipendista opštine Ostros i danas osjećam stid što nijesam naučio albanski jezik, tj. varijantu koju govore Krajinjani. Bio sam u svakom dijelu barske opštine uz stručnu i sigurnu vožnju Mikija Đuričkovića, koji me je vozio i dok sam bio i predsjednik Opštine Bar od 1993. do 1997. godine. Radnim akcijama omladine i građana izgrađen je put u dužini od trideset kilometara koji prolazi kroz Koštanjicu i Livare za Đuravce, gdje je sjedište mjesne zajednice Šestani i osmogodišnje škole. U njoj je nekoliko godina bio direktor Stevan Davidović, i kao budući kumovi i prosvjetni radnici, u kafani Boškovića na Virpazaru, umjesto alkohola, u čaše za žestoka pića sipali nerazblaženi voćni sirup i tako „šenlučili“, spominjući često pjevanu pjesmu „…da pijemo razna pića u kafani Boškovića!“ To je bilo vrijeme slobode i druženja, bez imalo zajedljivosti i ljubomore.

Rado se sjećam Ulice 24. novembra koja se završavala na Pristanu ispod hotela „Obala“, ispred kojega sam jedne godine uputio, u ime omladine, rođendansku čestitku Predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu. Tako se završio moj četvorogodišnji mandat na čelu omladine.

Na svoj način dao sam i doprinos formiranju lokalnih sredstava informisanja. Godine 1968. desio se zemljotres jačine osam stepeni Merkalijeve skale. Obilazio sam oštećene objekte na području Mrkojevića i javljao izvještaje „Pobjedi“ kada su ovim listom rukovodili Alija Šarkić i Milorad Đurković. Slično je bilo i nakon velikog, poznatijeg, zemljotresa 1979. godine.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, u spletu društveno političkih odnosa, „okliznuo“ sam se i bio isključen iz Saveza komunista jer sam na mjesnim odborima davao previše slobode komentarima zaključaka partijskog kongresa koji nijesu bili na „liniji“ određenja Opštinskog komiteta. Ipak, pored svega toga, na zalaganje profesora Nikole Stanišića, direktora Kulturnog centra, postavljen sam za upravnika Narodne biblioteke i čitaonice „Ivo Vučković“, koja 1986. godine dobija odlične uslove za rad u okviru novoizgrađenog Doma revolucije.

Osamdesetih godina otvaraju se mnogi problemi u društvenim preduzećima, otvaraju se pitanja odnosa društvene, državne i privatne svojine. Taj period me je zatekao na dužnosti predsjednika Opštinskog vijeća sindikata. Teško je bilo snaći se u užarenoj atmosferi u Luci Bar, kada je rukovodstvo toga preduzeća, uvodeći stalnu govornicu po ugledu na Hyde Park u Londonu, optuživalo lučke radnike koji su stvarali Bar da su „odnijeli sve što nije o nebo okačeno“, što je naišlo na veliki otpor radnika i građana Bara. Ipak, bilo je i prijatnih dužnosti koje su se ogledale u učešću u organizaciji tradicionalnih prvomajskih okupljanja na odmaralištu na Sutormanu, kada su stotine barskih porodica zajednički ručale pasulj skuvan u velikim vojničkim kazanima, a bleh orkestar svirao poletne melodije.

U tom periodu sam na neposrednim izborima u izbornoj jedinici Bar izabran za delegata u Vijeću opština SRCG, a na prvim višestranačkim izborima bio sam kandidat za člana Predsjedništva SRCG, u ime Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru, zajedno sa dr Božom Kovačom, Slavkom Perovićem i dr Paljokom Camajem.

Sa tugom se sjećam „Primorke“ i Marića fabrike maslinovog ulja, „Pelinare” u Ostrosu, Duvanskog kombinata na Pristanu, „Rumijetrans” i mnogih drugih preduzeća, koja su nestala po „novoj razvojnoj filozofiji“. Danas mi je teško pogledati u kakvom se stanju nalaze „Korali“ i „Južno more“ gdje su se provodili mladalački dani…

U periodu sankcija, inflacije i rata na prostoru nekada zajedničke zemlje Jugoslavije obavljao sam funkciju predsjednika Opštine Bar u ime koalicije koju su činile Socijaldemokratska partija Crne Gore, Liberalni Savez Crne Gore i Demokratski savez Albanaca i bili smo jedna od malobrojnih opozicionih opština u tadašnjoj Crnoj Gori. Suočeni sa teškom ekonomskom situacijom u zemlji i opštini, raznim opstrukcijama tadašnjih republičkih vlasti i njihovom ignorantskom odnosu prema jednoj opozicionoj opštini, ipak smo investirali u gradsku i seosku infrastrukturu, podržavali institucije kulture i kulturne manifestacije „Barski ljetopis“ i „Susrete pod Starom maslinom“ i podržali Prvi barski TV festival.

Radujem se što se razglednica Bara brzo mijenja, s mojim uvjerenjem da se mora obuzdati „pohara“ zemljišnog prostora, u kojoj nijesam učestvovao, možda zato što je i moj đed Mašan, a po kazivanju moga oca Mila, kada mu je knjaz Nikola, poslije izgradnje dvorca na Topolici, rekao: „Mašane, napravio sam malo kuće u Bar, a ti da uzmeš malo zemlje da mi budeš komšija!“ odgovorio: „Hvala ti, Gospodaru, ali ja neću od braće da se odvajam, a i to je nečije bilo.“ Ne kajem se što se nijesam polakomio na materijalna dobra i ukazane prilike za razne zloupotrebe društvenog dobra, jer znao sam da je sreća u osnivanju porodice, iako sam tek 1980. godine u svojoj četrdeset drugoj godini doveo u kuću jednu „Šveđanku“, kako su moji drugovi mislili za moju Slavicu, s obzirom na tadašnji intenzivni razvoj turizma.

Za dvije godine porodica se proširila za dva dječaka: Mašana i Srđana.

The post Zarija Lekić: Vrijeme slobode i druženja, bez imalo zajedljivosti i ljubomore first appeared on BARinfo.

To što ste se me se sjetili shvatam na taj način da razumijemo zajednički potrebu da se ujedinimo oko određenih opasnosti, isto kao što smo se ujedinjavali kad je trebalo, i u pozitivnom smislu postupali. Ja to govorim zato što u Baru imamo nekoliko datuma i prilika kojima je trebalo jedinstvo svih građana. Vi se sjećate, jer ste u Radio Baru koji je nedavno obilježio 40 godina postojanja, od katastrofalnog zemljotresa. Jedna poruka, koju sam ja onda, kao i novinari i dopisnici i učesnici govorio da treba ostaviti za buduće, kad se obnovi, određene primjedbe. Znate kako je bilo – žalili su se, ovaj je dobio šator, onaj nije… Mi smo dali poruku, ostavite to, da vidimo što treba, pa ćemo kritike poslije. Mislim da je i sada, poslije tih 40 godina, došlo vrijeme da se zaista na najbolji način ujedinimo, da poštujemo odluke organa, posebno zdravstvenih i prosvjetnih radnika. Naravno, svi su oni pod okriljem raznih institucija, među kojima je Vlada kao najodgovorniji organ. Bile su, takođe, i devedesete godine, kad se prelazilo iz onog perioda, imali smo sukobe u razmišljanjima, ali smo i tada uspjeli, naravno zahvaljujući razumijevanju svih građana, ne samo iz grada, nego i iz svih seoskih i prigradskih područja, da Bar učinimo takvom zajednicom koja će blistati i ostvariti nešto što je za sve nas vrlo značajno, a to je jedinstvo, nezavisno od raznih političkih i vjerskih pobuda i uvjerenja.

To je najbolja poruka.

Ja sam lokalista i želio bih da Bar prednjači. Ja se nadam da će i ova, sadašnja vlast učiniti napore, posebno da se sačuva nešto i za budućnost, a to znači mala, srednja preduzeća, poljoprivredna gazdinstva. Vjerovatno poslije ove nevidljive, još uvijek ne bolne opasnosti, da će se ujediniti, da će se nastojati da se obnovi privreda i jedno shvatanje da Bar treba da prednjači u razvoju cijele domovine. Nadam se da će ovo ujediniti narod, da Bar blista u budućnosti. Posebno pozdravljam što su institucije otvorile granice za naše državljane koji su po svijetu. Naravno, svi treba da znamo da je domovina nešto što je najsvetije, za slobodu i za ličnu promociju svakog čovjeka. Poštovanje inostranstva, poštovanje mjesta gdje su zarađivali, ali, naravno, hrle sada svi da se vrate u domovinu i ja im želim ovdje sreću, oporavak i ponovo da se vrate da stvaraju dohodak za sebe i svoju porodicu, a onda i za državu u cjelini.

Vi, na svu sreću, imate mogućnost da pođete malo i do sela, do vaše rodne Crmnice. Kako to izgleda, kako putujete, koliko dana provedete gore, uz naravno, preporuku svima koji imaju kuću, domaćinstvo, gazdinstvo da možda ove dane posvete upravo tome, da se vratimo malo korijenima?

Ja sam mislio da se ipak kaže neka jasna poruka od zdravstvenih institucija i Vlade. Nešto se svi ustručavamo da pođemo, razumijem da ne treba stvarati grupe, nema porodičnih okupljanja, treba tu distancu socijalnu poštovati, ali ipak ne zaboraviti. Četiri dana sam bio tamo, sam, da nešto radim, da vidim, da se nadišem čistoga vazduha, ali sam poštovao vrijeme kada se ne smije biti van kuće. Mislim da bi Vlada mogla da uputi jasniju poruku kada je odlazak na selo u pitanju.

Bar je grad sve tri vjere. Kakav je vaš utisak, kao nekadašnjeg predsjednika Opštine, kad je riječ o solidarnosti u ovim teškim vremenima.

Mora postojati jedno razumijevanje na intimu koje ne smije niko zloupotrebljavati da nameće drugima. Najviše dostignuće svakog čovjeka je sloboda, ali ne sloboda koja prelazi u anarhiju, nego sloboda koja će razvijati duh i koja će stvaralaštvo unaprijediti. Tako da mislim da će se i to prevazići. Mi, koji smo devedesetih godina imali takođe jedan veliki problem sa vjerskim poglavarima, sa nekima smo imali zaista dostojanstven odnos, čak su nam pomogli u određenim situacijama, drugi su, kao i danas, rezervisani prema opštem, zajedničkom napretku. Svi znaju dobro da je i iz tih vjerskih raznih pogleda proisticalo da se narod dijeli na ove i na one. U njihovom osnovnom razmišljanju treba razvijati humanitarni odnos. Poručujem takođe psiholozima, sociolozima, ekonomistima, posebno onima koji su često u prilici da omalovaže onaj socijalistički period izgradnje Crne Gore, neka sada oni procijene onih 30 godina u višepartijskom sistemu, što je pozitivno bilo u onome, a što negativno u ovome, sadašnjem periodu. Nije se mnogo dobilo, osim nekog slobodnog razmišljanja.

Krepki ste i mladi duhom, koja bi vaša poruka Baranima bila u ovim teškim trenucima?

Poštovani građani, želim vam sve najbolje, nemojte da se plašimo, bolest je svačija, svakoga može da pogodi. Može da nas mimoiđe ako se ne plašimo, ako smo sigurni u svoje odnose, u mjere koje se donose na osnovu struke, da će Bar i svi naši ljudi znati da procijene u ovim trenucima i nadam se da i danas Bar može u ovom smislu da prednjači. Vi znate sami u Radio Baru koliko je bilo raznih trzavica, znate da smo morali da dovodimo kadrove sa strane. Sada želim da kažem da kadrove za Radio Bar, posebno za javnu instituciju, treba da izrodi sami Bar, i to se sada uspješno radi.

The post Zarija Lekić: Nadam se da će ovo ujediniti narod, da Bar blista u budućnosti first appeared on BARinfo.