Prisutne je pozdravio msgr. Rrok Gjonlleshaj, Nadbiskup barski, kazavši da Barska nadbiskupija postoji 930. godina, ali da je kao biskupija djelovala i mnogo ranije.

„Računa se da ima 16 vjekova djelovanja i to bez prestanka. Imajući u obzir istorijske događaje, pogotovo u ovim krajevima, biti aktivna nadbiskupija u kontinuitetu znači da je Bog volio ovo mjesto, ovaj Bar i Crnu Goru i radi toga nije dopustio da ona nije aktivna. Barska nadbiskupija odigrala je posebnu ulogu u ovim krajevima, pa i šire. Svaki vjernik, ali i svaki stanovnik Crne Gore trebao bi biti ponosan na ovu najstariju instituciju“, istakao je Gjonlleshaj.

On je kazao da Barska nadbiskupija ima 19 župa i da se dijeli u tri dekanata – barski, podgorički i ulcinjski. Dodao je i to da posjeduje jedno od najvrijednijih duhovnih bogatstva, a to su mošti koje su njegovi prethodnici uspjeli obezbijediti u razdoblju od Svetog Ivana Krstitelja, pa sve do Ivana Pavla II.

Nadbiskup barski u miru msgr. Zef Gashi u uvodnom dijelu svog obraćanja kazao je kako je želja da se označi ovaj, skoro hiljadugodišnji jubilej Barske Nadbiskupije, postojala još prije pet godina, ali usljed velikih radova na dva druga projekta, završetka izgradnje konkatedrale Svetog Petra Apostola na Topolici i privođenje kraju velike monografije Barske nadbiskupije, ovaj treći projekat je bio izostao. On je govorio o barskim nadbiskupima u prošlosti, predstavljajući, hronološkim redom, petoricu najznačajnijih.

„To je veoma široka tema, jer u ovom istorijskom razdoblju od 1089. do danas je bilo 64 nadbiskupa. Od svih 64, opredjelio sam se da govorim o njih pet koji su po meni ostavili duboki trag u vremenu u kome su živjeli i djelu koje su ostvarili. Oni inače pripadaju različitim vremenskim razmacima i porijeklom iz različitih krajeva svijeta, različitih etničkih pripadnosti, što još bolje ilustruje njihovu ličnost i njihovo pastirsko djelo. Polazeći iz činjenice da svi relevantni istorijski izvori pokazuju da je najstarija duhovna institucija u Crnoj Gori – Dukljansko-barska nadbiskupija, čast mi je da u kratkom vremenu prezentujem barem nekoliko njenih stupova-prelata ove ustanove“, kazao je Gashi.

Tako su se u njegovom izlaganju našli Ivan II – Fra Giovanni de Carpine (1248-1252) iz Peruđe, Italija, Ivan – Gjon Bruno (1551-1571) iz Ulcinja, Marin III Bici (1608-1624) rođen na Rabu, Petar Bogdani (1656-1671) iz Prištine i Vicko Zmajević (1701-1713) iz Perasta.

Mr Ivan Jovović govorio je na temu „Aktuelna pitanja i interpretacija prošlosti Barske nadbiskupije“, kazavši da je gotovo nemoguće izvršiti interpretaciju prošlosti jedne duhovne institucije koja postoji skoro 1000 godina.

On je podsjetio da se osnivanje Barske nadbiskupije veže za nastanak dukljanskog kraljevstva, dinastije Voislavljevića, prije svega Mihaila, odnosno njegovog sina, kralja Bodina 1089. godine.

„Potvrdu Bodinovog djela, osim u osnivačkoj Buli pape Klementa III imamo i 1124. godine, kada papa Kalist II potvrđuje ista prava nad jurisdikcijom široke dukljanske kraljevine koja je u današnjem smislu podrazumjevala nekoliko država. To je bila najznačajnija srednjovjekovna država u 11. vijeku i tom prigodom je i barskim nadbiskupima kao metropolitima, dodijeljena istovremeno i titula primasa, koja je tek verifikovana pod drugim pojmom u 15. vijeku, kao primas Srbije, a u 20. vijeku iz političkih razloga zove se primas srpski. Dakle, od 1089. godine, a ne kako je uvriježeno mišljenje od 15. vijeka, barski nadbiskup, osim titule metropolita, ima i titulu primasa. Zbog toga je i nadbiskup Aleksandar Tokić sjedio na vatikanskom koncilu sjedio odmah iza kardinala, a ispred svih ostalih biskupa“, istakao je.

Jovović je kazao da katolička crkva, nakon ulaska Duklje (Zete) u sastav Kraljevine Srbije, više nije bila državna religija na ovom prostoru, ali da je Vukan Nemanjić pomogao da se očuva nadbiskupska katedra u Duklji. Kao značajnu civilizacijsku prekretnicu ovog prostora Jovović je spomenuo šesti avgust 1571. godine, kada je Bar pao pod osmansku vlast.

„Kada je barski nadbiskup Antun Abroz Kapić služio u katedrali Svetog Đorđa i nakon svoje propovijedi bio mučen, barskim nadbiskupima je zabranjeno stolovanje u njihovom gradu. Narednih 300 godina, sve do nadbiskupa Carla Pootena, barski nadbiskupi samo su povremeno mogli dolaziti u svoj grad. Njihovu dužnost su uglavnom obavljali generalni vikari, koji su morali dobijati specijalnu dozvolu turskih vlasti. Grad Bar, sve do Kandijskog rata , do 1649. godine itekako je imao karakter katoličkog grada. Nakon toga, nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja, grad je prepušten na volju onih koji su njime vladali, kada je i veliki broj građana Bara primio islam i počelo masovno iseljavanje prema Dalmaciji“, objasnio je.

Jovović je posebno podsjetio na 1886. godinu, kada je potpisan Konkordat između Knjaževine Crne Gore i Svete stolice – prvi međunarodni dokument koji je jedna pravoslavna država potpisala sa Vatikanom.

„Taj dokument je zagarantovao slobodu katoličkoj crkvi i djelatnost obavljanja Barskoj nadbiskupiji, ponovo je sjedište vraćeno u Bar, a nakon toga, zahvaljujući Šimunu Milinoviću, ona je počela da se oporavlja, nakon tri vijeka osmanske vladavine. Počinje obnova klera, dolaze na čelo Barske nadbiskupije domaći ljudi – Nikola Dobričić, Aleksandar Tokić i Petar Perkolić koji su imali karakter i ‘narodnih nadbiskupa’“, istakao je Jovović i podsjetio da su Dobričić i Tokić imali veoma značajnu antifašističku ulogu u II svjetskom ratu, zajedno sa don Pavlom Marvulićem koji je svojim ličnim činom spasio 600 ljudi od sigurne smrti, zbog čega je dobio orden Bratstva i jedinstva sa srebrnom zvijezdom od strane Prezidijuma SFRJ.

Jovović je predložio tri stvari koje, kako je kazao, zahtijevaju ukupnu potporu cijele zajednice. On je kazao da je crkva Svetog križa na Mirovici „zaslužila da umjesto montažnog objekta bude sagrađena od materijala kakav zaslužuje prostor oko Stare masline koju posjećuje nekoliko desetina hiljada ljudi“. Predložio je i da Barska nadbiskupija treba da utemelji nagradu koja bi mogla da nosi naziv „Regnum Sclavorum“ koja bi se odnosila na doprinos u oblasti nauke, kulture, prosvjete, dobročinstva i filantropije. Njegov prijedlog je i da se otkupi bista kralja Bodina, profesora Zlatka Glamočaka, te da se postavi osnivaču, ispred katedrale Svetog Petra.

Don Dejan Turza govorio je na temu „Duhovnost i čovjekoljublje kroz povijest Barske nadbiskupije“, gdje je obuhvatio najznačajnije osobe, institucije i pojedince koje su doprinijele u tom smjeru. U obimnom izlaganju, između ostalih, govorio je o nadbiskupu Dobrečiću, djelovanju časnih sestara kroz istoriju, zaboravljenom humanisti don Pavlu Marvuliću… Posebno je spomenuo „velikog sveštenika grada Bara, Isusovca oca Vasilja, koji je u doba najveće krize dijelio humanitarnu pomoć Caritasa jednako svim ljudima“. U njegovom izlaganju bilo je riječi i o djelovanju Caritasa u Crnoj Gori, o don Simonu Filipaju koji je zaslužan što je Biblija prevedena na albanski jezik, o humanitarcima i dobrotvorima koji su dolazili sa druge strane, o „barskoj majki Terezi“ – sestri Arnoldi, koja je svojim plemenitim radom zadužila ljude, naročito nakon zemljotresa 1979. godine. „Kao posebnu zanimljivost izdvojio bih biskupa Emilia Mila Ognjenovića koji je zaslužan što papa Franjo zna za Crnu Goru. On je biskup u Argentini koji ima crnogorske korijene i koji je zaredio papu Franja“, objasnio je Turza.

Osim okruglog stola, priređena je i izložba predmeta vezanih za istorijat Barske nadbiskupije – posebnu pažnju su izazvale mošti sv. Ivana Krstitelja, sv. Nikole, sv Ivana Pavla Drugog, zatim Barski glagoljski misal, fototipsko izdanje „Ljetopisa Popa dukljanina“ – vatikanski prepis, liturgijske knjige stare nekoliko vjekova, vatikanski dokumenti o postavljenju barskih nadbiskupa, portreti nadbiskupa, knjige o Barskoj nadbiskupiji…

The post Okrugli sto povodom 930 godina Barske nadbiskupije first appeared on BARinfo.