Uvijek isto pitanje na početku – ima li u Jadranu morskih kornjača? Ne vidimo ih kad se kupamo, ne zapažamo te naoko spore životinje ni kad plovimo morem, a njihove nalaze laici tumače tek zalutalošću u naše vode. Međutim, malo ljudi zna da je upravo Jadran, uz zaliv Gabes u Tunisu, jedno od dva najvažnija morska staništa za glavatu želvu (Caretta caretta) u Sredozemlju. Morske kornjače ili želve jedne su od najstarijih i danas najugroženijih organizama na svijetu.

Postoje tri morske kornjače koje žive u Jadranu. Sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea) je najveća, odrasle jedinke dosežu tjelesnu težinu do 400 kg, a u Sredozemnom i Jadranskom moru je zabilježena svega nekoliko puta. Zelena želva (Chelonia mydas) naseljava uglavnom istočni dio Sredozemlja, u Jadranu je sa sigurnošću zabilježena u novije vrijeme.

Glavata želva (Caretta caretta) je široko rasprostranjena u priobalnim područjima tropskih i suptropskih mora Atlantskog, Tihog i Indijskog okeana. Najčešća je vrsta Sredozemnog i Jadranskog mora. Ime je dobila po karakteristično velikoj glavi sa snažnim mišićima čeljusti. Kod odraslih glavatih želvi oklop je ovalnog oblika, s gornje je strane crvenkasto-smeđ, a svijetložućkast s donje. Građen je od velikih proširenih kostiju rebara, prekrivenih rožnatim pločama. Odrasle jedinke dostižu dužinu i do 110 cm i tjelesnu težinu do 115 kg. Glavata želva je mesojed, hrani se raznim vrstama morskih životinja: sunđerima, meduzama, ježevima, mekušcima, školjkama, rakovima i ribama. Odavno je na svjetskoj listi ugroženih životinja. Jedini uništavaoci odraslih glavatih želvi su morski psi i čovjek. 

Želve su morski organizmi koji 99% života provode u moru, a na kopno izlaze samo ženke radi polaganja jaja. Gotovo sve što znamo o kornjačama vezano je za kornjačino polaganje jaja. Nepoznato je kako pronalaze put natrag do pješčanih plaža na kojima su se i same izlegle, prevaljujući pritom hiljade kilometara. Svake dvije-tri godine u sezoni gniježđenja ženka polaže dva do pet legla od po stotinjak jaja u ovalnu rupu u pijesku, duboku pedesetak centimetara, iskopanu snažnim perajama. Vrijeme između gniježđenja provodi u vodi, gdje se i pari. Završetkom polaganja jaja, završeno je i njeno majčinstvo, a mladi su prepušteni svojoj sudbini. Poslije parenja, mužjaci i ženke odlaze svojim putem, vraćajući se u svoja stara područja ishrane, odakle su i došli na parenje.

Nakon što se izlegu i otkopaju naslage pijeska, male kornjače pod okriljem noći kreću prema moru. Na tom putu velik broj postaje plijen ptica i drugih grabljivica, a one koje su izbjegle tu sudbinu i dokopale se mora, bježeći iz plitkih voda, gdje ih proždiru ribe, sipe, hobotnice, morski sisari i drugi grabljivci, počinju 24-osatni maraton prema pučini, do morskih struja koje ih nose u sigurnost otvorenih voda. Tu provode prvih desetak godina svoga života, hraneći se meduzama, pa čak i insektima koji lete iznad površine vode. Budući da se o tom dijelu života malih kornjača gotovo ništa ne zna, ta faza naziva se “izgubljenom dekadom”.

Kad narastu, putuju prema plićim, obalnim vodama i prelaze na pridneni način života, tj. prehranom životinjama koje žive na dnu mora — rakovima, školjkašima, spužvama itd. Pri tome mogu zaroniti do oko 200 m dubine, što im ograničava izbor područja ishrane. Dva najveća takva plitka područja u cijelom Sredozemlju s dubinama do 200 m su vode sjevernog i srednjeg Jadrana, te zaliv Gabes u Tunisu, pa ne čudi da su upravo ta dva područja i dva najznačajnija pridnena staništa glavate želve u Sredozemlju. U njima želve žive do dostizanja polne zrelosti (s 20—30 godina), kad kreću na put prema plažama na kojima su se i same izlegle. Budući da se udaljenosti između morskih staništa i plaža na koje polažu jaja mjere hiljadama kilometara, morske kornjače su jedni od najvećih putnika među životinjama.

Drastično smanjenje broja kornjača u svijetu bilježi se nakon Drugog svjetskog rata. Već značajno smanjena populacija izlovom za prehranu i ukrase, zagađenjem mora i razvojem turizma gubi bitku s čovjekom. Gradnjom divovskih hotela, nestaju i mirne pješčane plaže nužne za njihovo razmnožavanje. Turizam utiče i na razvoj sportova na vodi, posebno brzih glisera, koji elisama ranjavaju i ubijaju te životinje. Međutim, presudnu ulogu u smrtnosti kornjača igra nagli razvoj ribarstva u proteklih pola vijeka, odnosno tzv. slučajni ulov želvi u ribarske mreže. I bez uticaja čovjeka, samo će jedna od hiljadu izlegnutih malih želvi doživjeti polnu zrelost, a kad se tome doda i faktor zvani čovjek, rezultat je poguban.

Prema rezultatima hrvatskih istraživača, samo u vodama istočnog Jadrana svake godine u kočama završi oko 2500 želvi. Slično istraživanje nedavno su sproveli i Italijani i utvrdili da se u njihovim vodama u koče godišnje ulovi još oko 3600 životinja. Ribari nisu ti koji idu u lov na kornjače, zato se to i zove slučajni ulov. Svaki takav ulov ne završava smrću životinje, što zavisi i od vrste ribolovnog alata. Valja znati da morske kornjače dišu plućima, a to znači da svakih 30-45 minuta moraju izroniti i udahnuti vazduh. Hoće li životinja uginuti u mreži, zavisi od trenutka kad se ulovila i koliko se dugo kočari. Smrtnost želvi u kočama u Jadranu relativno je mala i iznosi oko 10 posto.

U Baru je u posljednjih dvadesetak godina zabilježen samo jedan slučajni ulov želvi za koga se zna. Kornjača se ugušila zapetljavši se u ribarsku mrežu. Ovaj nalaz danas je dio Prirodnjačke zbirke gradskog Muzeja.

The post Želva – Zaštićena vrsta koju niko ne štiti first appeared on BARinfo.