Politički podsticaj ovom činu dala je Komunistička partija Jugoslavije, ponudivši rješenje – ukidanjem privatnog vlasništva, trebalo je da budu ukinute sve nejednakosti, uključujući i one između žena i muškaraca. Partija je, što je moguće više, pokušavala da briše razlike među polovima, pa je u svoje javne, a potom (nakon Obznane) ilegalne aktivnosti, shodno mogućnostima, uključivala mušku i žensku omladinu.

Ovo se naročito odnosi na Crmnicu, gdje su neposredno pred rat kompletnu terensku aktivnost držale mlade skojevke i komunistkinje, naročito iz Limljana. Rad AFŽ osjećao se u skoro svim crmničkim selima, kroz organizovanje tzv. čitalačkih grupa (na kojima su čitale nepismenim ženama štampu i politički materijal, koji su zatim “prorađivali” kroz diskusiju), ali i kroz učešća u demonstracijama, zborovima, ilegalnom prebacivanju dobrovoljaca za odlazak u Španski građanski rat, prikupljanju priloga za zatvorenike – komuniste širom Jugoslavije… 

Znatan broj Crmničanki je učestvovao u Trinaestojulskom ustanku i aktivnostima koje su mu prethodile, pa su odvedene u logore. Nakon puštanja, početkom 1942. godine, stupile su u bataljon “Jovan Tomašević”, njih 74, od čega je 44 ušlo u sastav IV proleterske crnogorske brigade pri njenom osnivanju, kasnije su pristigle još dvije. Od ovih proleterki, devet je bilo udatih, od čega tri majke. Za razliku od muškaraca – boraca, koji su vrijeme za odmor koristili na razne načine, one su u brigadi na sebe preuzimale i “ženske“ poslove: krpljenje obuće, parenje odjeće u buradima, pomoć u kuhinji, organizovanje kulturno-zabavnih aktivnosti, a tokom dejstava su skupa sa njima jurišale na neprijateljska uporišta ili se brinule o ranjenicima. Sedamnaest djevojaka / žena iz Crmnice je poginulo u IV proleterskoj crnogorskoj brigadi. Nijedna od njih nije proglašena za narodnog heroja, niti je dobila spomen-obilježje.

Tokom čitavog Drugog svjetskog rata, okupatori su se surovo razračunavali sa pristalicama partizanskog pokreta koji su iz gradova pomagali i snabdijevali jedinice na terenu. Ni u Baru nije bilo drugačije, tragična sudbina protivnice okupatora Milice de Benedetti (obješena juna 1944. godine na Trojici kod Kotora) i njenog muža, omiljenog ljekara dr Ernesta (umro u njemačkom koncentracionom logoru Begenbazen, januara 1945), pogodila je stanovnike čitavog sreza.

Žena je bilo i u Mikulićima, u lokalnim jedinicama, a mreža partizanskih saradnica diljem opštine bila je naročito razvijena poslije pada Italije, 1943. godine. Naročito važne su bile aktivnosti žena na pomoći zatvorenicima u barskom Koncentracionom logoru. Nosile su hranu čak i kad njihove porodice nisu imale, prenosile poruke i pakete noću preko žice, usred policijskog časa. Poslije raspuštanja logora, dolaskom Njemaca, mnoge od njih su prihvatile nevoljnike, i pored strogih zabrana okupatorske komande. Takva je, recimo, bila Ljeposava Jelenić iz Bara, koja je tokom rata, dovodeći u opasnost sebe i sedmoro djece, pomogla mnogim logorašima iz raznih krajeva Crne Gore poslije njihovog napuštanja konclogora u Baru.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, situacija se umnogome promijenila. Stroge i krute patrijarhalne stege nisu više mogle uticati na žene koje su učestvovale u borbenim dejstvima i umjele “na strašnom mjestu postojati”, te se tako izborile za pravo da donose odluke o sebi i sopstvenom životu.

Posljednjeg dana 1944. godine održana je na Pristanu prva Konferencija AFŽ Bara, uz učešće preko 100 žena iz svih opština sreza. Skup na kome je bilo riječi o aktuelnom položaju ljepšeg pola u novoj državi otvorila je Kristina Vuksanović, a zaključila učiteljica Vasvija Šehović.

Tokom Drugog svjetskog rata gotovo polovina društvenih dobara Crne Gore bila je uništena. U vremenu obnove i izgradnje, žene su, rame uz rame sa muškarcima, u nastanku novih puteva, radu na usjevima, krčenju šuma… One zbrinjavaju ugroženu djecu i siročad, prikupljaju hranu, šiju odjeću, organizuju dječje kuhinje, suzbijaju zarazne bolesti, učestvuju u izgradnji pruge Titograd-Nikšić, isušivanju Skadarskog jezera, u Baru su naročito aktivne u branju lovora, lana, pamuka, sječi drva, okopavanju njiva majki palih boraca, pošumljavanju goleti, ali i pri berbi soli u ulcinjskoj solani…

Tako Pavle Muk u Pobjedi, oktobra 1946, prvi put među najboljim pojedincima – udarnicima u brigadi na Sutormanu, njih 12, pominje jednu ženu – Đinu Vukčević. Januara 1948. godine Odbor Narodnog Fronta je izveo prvu radnu akciju na uređenju i čišćenju Pristana. Osamdesetdevet momaka i djevojaka izvršilo je popravku ulice od mosta kod električne centrale do Carinarnice i Ulice 13. jula, u ukupnoj dužini od 700 metara. Marta 1950. na terenu barskog sreza organizovano je branje lovorike. Samo na terenu Gradskog narodnog odbora Bar učestvovalo je preko 300 frontovaca, mahom žena i omladinaca, a uspjeli su za dan da sakupe 720 bala listova.

Kroz AFŽ, žene rade na sopstvenom opismenjavanju kao preduslovu za bilo kakav razvoj, podižu opštu svijest građanstva… Masovno se organizuju i tečajevi o higijeni i suzbijanju zaraznih bolesti, reproduktivnom zdravlju i zdravlju djece. 

Samo u školskoj 1946/47. godini u Mrkojevićima je opismenjeno 119 stanovnika od 15 do 60 godina – od tog broja samo je 6 muškaraca i 113 žena. Bogdan Perić 1947. u “Pobjedi” piše o analfabetskom tečaju u selu Pečurice, kojeg pohađa 10 muslimanki starijih od 30 godina, dok se sreske organizacije crnogorskih gradova utrkuju u broju opismenjenih žena: “Žene Sreza barskog obavezale su se da će do Osmog marta opismeniti još 80 žena, a u nižeobrazovne tečajeve obuhvatiće još 20. Razviće široku agitaciju među ženama albanske manjine za obuhvatanje u čitalačke grupe i popeti procenat neobuhvaćenih žena za 30%. U Baru i Ulcinju na debatnim kružocima organizovaće po dva dobro pripremljena sastanka, a pripremiće po jednu priredbu u Baru, Ulcinju i Viru. U svakom selu u srezu održaće po tri predavanja iz zdravstvene, političke i kulturne oblasti s aktuelnim sadržajem”.

U muslimanskom dijelu Bara dolazi do skidanja feredži, prije svega pod uticajem mladih partizanki koje su bile svjesne novih moralnih i zakonskih kodeksa.

Upravo su ti zakonski kodeksi bili veoma bitni. Radno pravo žena uz jednake plate za jednak rad, garantovano je Ustavom iz 1946. godine. Sa pravom glasa, došlo je do izjednačavanja u pravnom smislu muškaraca i žena kroz zakonske mogućnosti: Zakona o braku i porodičnim odnosima, Zakoni iz oblasti porodičnog prava, ustanovljavanju imovine, osnovne uredbe o zaštiti trudnica i porodilja, zdravstvenoj zaštiti. Teško da bi do svega ovoga došlo bez presudnog uticaja komunističke / socijalističke ideologije koja je bila društvena realnost – bez prelomnih istorijskih dešavanja u toku Drugog svjetskog rata i pobjede partizanskih snaga, izrazita patrijarhalnost bi nadugo bila dominanta.

U Starom Baru je školske 1945/46. ponovo pokrenuta Ženska zanatska škola, potom je preseljena na Pristan. Trajala je tri godine. Imala je zadatak prosvjećivanja ženske omladine u gradu i na selu. Program je bio ambiciozan, jer su djevojke, koje bi završile školu, imale zadatak da budu “faktor ugledanja” u svojim sredinama. Početkom 1949. Ženska zanatska škola je ukinuta zbog neriješenog statusa, nedostatka finansijskih sredstava i smještajnih uslova.

Pedesetih godina prestaje potreba za masovnim radnim angažovanjem žena u cilju obnove i izgradnje, pa se aktivnost usmjerava na prosvjećivanje za “kulturno vođenje domaćinstva”. Tokom 1953. godine osnovan je Centar za unaprjeđenje domaćinstva pri Savjetu za prosvjetu i kulturu Sreskog odbora u Baru, čiji je rukovodilac bila Draginja Vukazić. Imao je zadatak da preko tromjesečnih kurseva obučava djevojke i mlade žene o svim elementima vođenja domaćinstva. Posjedovao je pokretnu kuhinju, pokućstvo, šivaće mašine, te ostala potrebna sredstva za obuku. Samo u toku 1953. godine završena su četiri prosvjetno-domaćička tečaja u Virpazaru, Baru, Zupcima i Sutomoru, a u Baru i kadrovski kurs za omladinke Barskog sreza.

U proljeće 1957. godine organizovan je domaćički kurs u Sutomoru. Rukovodilac je bila učiteljica Milena Đukanović koja je predavala nastavu o domaćinstvu, higijeni, krojenju i šivenju. Teorijske predmete držala je Milica Kovač, za pripremu jela i kolača bila je zadužena Nada Vassa, a vez, pletenje i heklanje predavala je učiteljica čije ime nije upamćeno.

Domaćička škola Bar je otvorena 1953. godine, a zatvorena pet godina kasnije. Školovanje je trajalo dvije godine, izučavalo se domaćinstvo, krojenje i šivenje, a pri školi je bio internat za 10 učenica. Aktivnosti Domaćičke škole propratila je i slikom i riječju Pobjeda, jula 1956. godine, govoreći o izložbi radova učenica.

U poslijeratnom periodu, Ustavom od 1. januara 1946. godine žene dobijaju pravo da biraju i da budu birane.

Njihova izlaznost na izbore kreće se i do 92 odsto od ukupnog broja. Masovno biraju, ali ih rijetko biraju. U Komunističkoj partiji pedesetih, žena ima oko 20 odsto, ali ih nema među članovima Vlade Crne Gore. Od 107 delegata za Ustavotvornu skupštinu NR Crne Gore 1946. godine samo su tri žene. U sastavu 7. saziva Narodne skupštine NRCG 1950. godine ih je sedam.

Nagli uzlet osvješćavanja žena u Jugoslaviji prekida se 1953, kada se ukida AFŽ, pa će ljepši pol preći u nadležnost Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), u čijem će sastavu postojati “ženska društva” (Osamdesetih, tu funkciju preuzima Opštinska konferencija za društveni položaj žena). Žene se ohrabruju da se vrate kućama i posvete djeci i porodici.

Upravo tada lansira se novi lik žene socijalizma, koji se skoro pa neće mijenjati tokom narednih decenija. “Nova žena socijalizma” je brižna majka, domaćica, njegovana i dopadljiva žena koja je posvećena profesiji i javnom radu, ali samo u mjeri koja ne ugrožava njenu prirodnu posvećenost djeci i porodici.

Potvrdu ovakve situacije imamo i u Baru – u svakodnevnom životu Sreza pedesetih i šezdesetih godina (ali i kasnije) ne postoji konkretizacija ravnopravnosti. Među partijskim i opštinskim funkcionerima, osim Kristine Popović (djev. Vuksanović), nije bilo nijedne žene do sredine sedamdesetih. One su uglavnom bile prosvjetne radnice, medicinske sestre, ljekarke, prodavačice u radnjama, službenice – činovnice, rijetko su se okušavale u zanatstvu… Većini je i dalje presudan bio posao domaćice, a na svakodnevni rad se gledalo kao na nužno zlo u prehranjivanju porodice.

Ovo se, naravno, odnosi samo na žene u gradu. One na selu su i dalje uglavnom živjele kao početkom XX vijeka, podređene velikom pater familiasu, dominantnoj ličnosti porodice. Posebno je teško bilo mladim muslimanskim djevojkama. Iako su bile “otkrivene”, rijetko su se odlučivale za školovanje, čekajući unutar dvorišta vrijeme za udaju.

O tome je veoma zapažen članak napisao Orle Šabović u “Pobjedi”, 1953. godine: “Žene su još uvijek zapostavljane u opštedruštvenom životu Staroga Bara. Zapazi se to čim se zakorači pijacom, gdje su načičkane prodavnice i drugi društveni lokali. Nigdje ženskog bića, sve sami muškarci. A žene? Srešćete ih najčešće u avlijama, u hladu gustih voćnjaka. Za đerđefom i razbojem šaraju one spretnim rukama anterije i ćilime. Za prodaju a ne za djevojačko ruho. I sve su mlade i školovane. Sve bi se one rado zaposlile. Bar tako kažu. Ali po nekom, nepisanom zakonu muškarci imaju prednost. (…)

Najzad je vrijeme da prestanemo upisivati u uspjeh to što su muslimanke u Starom Baru otkrivene, što posjećuju konferencije, a pretežno su po kućama, po strani od svakodnevnog života i tako sklone uticaju raznih konzervativaca čija se aktivnost u tom pogledu znatno osjeća. Starica Ruža Vučinić reče da svi Barani jednim duhom dišu, da se ne razlikuju. A ipak se razlikuju. Njene kćerke aktivne su društvene radnice. Zar to ne bi mogle da budu i njihove susjetke Adlija i Fehija? Sada u tom pravcu treba usmjeriti političku aktivnost i ne zavaravati se postignutim uspjesima”.

Dokument koji se čuva u barskom arhivu – „Adresar trgovačke mreže po sektorima na području Sreza barskog na 12. septembra 1947“ – donosi spisak svih vlasnika privatnih radnji. Među više od stotinjak navedenih, samo je nekoliko žena: po četiri na Virpazaru (Stane Zec – galanterijska radnja, Marica Vulićević – piljarska radnja, Ljubica Novaković i Marica Đ. Leković – krčmarska radnja) i Novom Baru (Ljubica Kavaja – maloprodaja duvana, Draga Vukosavović – maloprodaja duvana, Marija Markičić – prodaja kafe, Zorka Tomović – krčmarska radnja), te dvije u Starom Baru (Mare Vučević – ugostiteljska radnja, Mileva Marvučić – krčmarska radnja).

Gotovo dvadeset godina kasnije, situacija je drastičnija. Na spisku vlasnika samostalnih zanatskih radnji, načinjenom 3. aprila 1963. godine od strane SO Bar, među 564 zanatlije, samo je jedna žena – Marina Kovač – krojač ženskih odijela, sa radnjom u Ulici 13. jula na Pristanu. Oktobra iste godine, njoj se pridružuje u istoj ulici Danica Mašanović – frizerka za žene, a krojačke usluge tada pruža i Cvijeta Jovanović.

List AFŽ CG “Naša žena” pominje 1952. devetnaestogodišnju Julku Antunićević koja obavlja sitnije popravke kao sajdžija u očevoj radnji u Starom Baru; nedaleko od njih šezdesetih kao fotograf radi i Olga Demirović, skupa sa mužem Pekom. Pedesetih i šezdesetih Nedžiba Kertbijev je u Podgradu u domaćoj radinosti tkala ćilime za prodaju. Bila je jedina ženska učesnica iz Bara na Prvoj lokalnoj izložbi zanatstva, januara/februara 1960. na Pristanu. Osnovala je i Školu ćilimarstva u Ostrosu, u kojoj su tkanju obučene mlade Krajinjanke, što je bilo od koristi za same djevojke i taj prigranični kraj Opštine Bar.  

Žene se sve češće pojavljuju pedesetih i šezdesetih u trgovinama i ugostiteljstvu. Prvi poslovođa Poljoprivredne apoteke na Pristanu, februara 1954. bila je Jelena Marović. U “Izborovim” prodavnicama na Pristanu rukovode Bose Todorović, Desanka Mašović, Stanka Bulatović… Prva školovana konobarica iz Bara postaje Tonka Kalinić, a 1956. u najpoznatijem restoranu “Obala” radi, od 11 zapošljenih, šest žena (Marica Popović – knjigovođa, Darinka Vlahović – blagajnica, Ida Rozmanić – kuvarica, Milka Borozan – pomoćnica kuvara, Stanka Knježević – sudopera i Jošana Kopitović – čistačica). Na Krstiputeva, novine i cigarete prodaje Ljubica Nikezić.

I broj opštinskih i državnih službenica, trgovačkih radnica, zapošljenih u prehrambenoj industriji i turističkoj djelatnosti konstantno se povećava šezdesetih i sedamdesetih.

Svoje mjesto u životu prosječne Baranke šezdesetih počinje da zauzima i televizija. Prvi signal uhvaćen je u ulcinjskom hotelu “Galeb” u ljeto 1956. godine, a 15. novembra 1957, nakon što je na Jezerskom vrhu Lovćena montiran prvi predajnik pomoću kojeg je stizala slika iz Italije, prva TV slika mogla se uhvatiti u nekim djelovima barske opštine. Od 29. novembra 1963, kada su postavljene relejne stanice na Bjelasici i Štirovniku, u Baru su se mogla gledati dva televizijska programa: italijanski i jugoslovenski. U 1967. godini, u Baru je u funkciji 585 TV prijemnika – u decenijama koje dolaze najboljeg prijatelja prosječne barske žene.

Školstvo i medicina su, sve do danas, dominantne “ženske” profesije u barskoj opštini. Čitava plejada vrhunskih prosvjetnih radnica učinila je da se osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovanjem u XX vijeku grad mogao podičiti, o čemu govori i broj dobijenih nagrada “Oktoih”, najvećeg priznanja u obrazovanju Crne Gore. O zdravlju građana Bara i njihovih gostiju decenijama je brinuo izvrstan tim ženskih ljekara, medicinskih sestri i časnih sestri, prešavši dug put od poluprazne zgrade bolnice na Pristanu do modernog medicinskog centra u Starom Baru i mreže ambulantnih jedinica koje gravitiraju Domu zdravlja na Topolici.

Obrazovni nivo ženske djece Bara u predratnim godinama bio je više nego skroman. Ni u prvoj poslijeratnoj dekadi nije bilo mnogo bolje, jer su, naročito na selu, čak i dječacima roditelji zabranjivali odlazak u školu (primjer Zubaca i Tuđemila), pravdajući se potrebom za pomoć na imanju. Iako je 1946. donijet Zakon o uvođenju obaveznog sedmogodišnjeg školovanja djece oba pola, i dalje je postojao, naročito u seoskim područjima, jasan otpor prema obrazovanju, naročito djevojčica. No, u drugoj poslijeratnoj dekadi rapidno raste broj ženske djece u osnovnim i srednjim školama i Školi učenika u privredi.

Iako je barska Poljoprivredna škola postojala još od 1933. godine, prema dostupnim podacima prve žene su je završile tek 1948/49: Desanka Andrijašević, Đorđija Vujović, Olga Mijović, Ksenija Miranović, Cvijeta Pejović, Milka Kaluđerović, Vasiljka Knežević, Nata Radović, Vojka Radunović i Anica Đalović.

Kad je Gimnazija tranformisana 1956/57, u prvoj generaciji barskih maturanata (njih 56) “viši tečajni ispit” je položilo trinaest učenica (Zagorka Bulatović, Verica Velašević, Budimka Vukčević, Milica Vučićević, Desanka Drešić, Dušanka Đurašković, Đorđina Jelenić, Tatjana Jovović, Franka Marđokić, Zagorka Novaković, Jelena Petrović, Marija Ćetković, Sofija Ukšanović). Žene sa fakultetom krajem šezdesetih ulaze i u barske kolektive – zabilježeno je da je jedina žena sa fakultetskom diplomom u najvećem barskom preduzeću, Luci Bar, 1969. godine bila Jozica Đedović, ekonomistica.

Zanimljivo, u čitavom toku stoljetnog postojanja Gimnazije, jedina žena na čelu ustanove je aktuelna direktorka Marija Đonović. Srednja poljoprivredna škola nije imala ženu za rukovodioca, sve do 2021, kada je za v.d. direktoricu preimenovane Srednje stručne škole imenovana Aleksandra Kovačević. U Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi je, odmah po osnivanju, januara 2003, za direktoricu imenovana Ramiza Kalamperović.  

The post Žene u Baru tokom i nakon Drugog svjetskog rata: Napokon izboreno pravo na glas first appeared on BARinfo.

Kudikamo značajniji položaj u familijarnoj i društvenoj hijerarhiji imao je muškarac, koji je, odlazeći u stalne ratove za očuvanje gole egzistencije, u nadničenje van mjesta življenja ili pečalbu, štitio zemlju, pleme, kuću, dok su žene svoje mjesto pod suncem tražile kroz užu porodicu, kao radna snaga i reproduktivni potencijal – rađajući djecu i podižući je, obrađujući imanje i doprinoseći ekonomskoj stabilnosti.

Žena je, u suštini, bila neupitni stub na kome je kuća počivala, ali stub koji je zaklonjen i u drugom planu.

***

Status barske i crnogorske žene počeo se donekle mijenjati tek osnivanjem osnovnih škola za djevojčice.

Prva privatna škola za djevojčice otvorena je 1872. na Cetinju, da bi dvije godine kasnije pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske djece. Druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća, trorazredna, iste godine u Baru.

Prva učiteljica Ženske škole u gradu pod Rumijom bila je Milica Pejović (udata Dedović), a prva učenica u barskom srezu koja je pohađala mušku osnovnu školu, prema raspoloživim podacima Jana Obradović iz Sutomora, 1903. godine.

Kakav je bio odnos prema ženama u Baru u prvim decenijama XX vijeka, odlično ilustruje banalan primjer iz “Glasa Crnogorca”. U spisku priložnika za pomoć imigrantima iz Stare Srbije i Semberije, 1911. godine, među više stotina muškaraca nalazi se samo nekoliko žena, ali su i one navedene po pripadnosti mužu, a ne svojim imenom i prezimenom (Marija udova Majića, Steva Nikova žena, Adžije Durkova žena, Nika Matova žena, Vela Asanova žena…). Koliko se toga promijenilo u naredne dvije decenije, pokazuje spisak prilagača dobrovoljnih priloga za Zabavište u Gretvi iz 1932. Upisano je 91 lice, od čega samo tri žene: to su poznate ugostiteljke Mare Vučević (Mare Crna) i Zorka Čejović, te “Prenč Đoke žena”.

***

Nakon Prvog svjetskog rata, žene Bara se stidljivo uključuju u društveni život.

U državi Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno karađorđevićevskoj Jugoslaviji, osnivaju dobrotvorna društva kao vid pomoći osiromašenom narodu, nakon čega nastaju i udruženja koja za cilj imaju propagiranje zdravog života, promicanje vjerskih podopština, nacionalne svijesti i sl.

U tome su prednjačile obrazovane i bogate pripadnice ljepšeg pola. Riječ je o ženama koje su mahom bile supruge, sestre ili rođake istaknutih muških pojedinaca, a čiji je broj upečatljivo mali u odnosu na ukupnu žensku populaciju u Baru (i staležno gledajući, njihov rad je bio uglavnom vidljiv u bogatim slojevima društva).

Žensko dobrotvorno društvo “Napredak” osnovano je 11. decembra 1921. u Baru sa ciljem “da osnuje Žensku zanatsku školu, da humanitarno djeluje i da korisnim predavanjima, sijelima i zabavama unese života u ovu divnu varoš na Jadranu”. Za predsjednicu je izabrana Katica P. Popović, potpredsjednice su bile Jela Dragović i Marija Debelja, blagajnica Roza M. Iličković, sekretar (jedini muškarac) Vojislav Gojnić, sudija Okružnog suda. Odbornice su bile Gordana P. Hajduković, Zorka Rađenović i Irena Pukić, zamjenice Ana Š. Zagarčanin, Marica P. Vojvodić i Ana S. Popović. U Nadzorni odbor su ušle Ljubica A. Jovanović, Olga Gvozdenović i Milica B. Plamenac.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, uspjele su u svom naumu – februara 1922. u Baru je počela sa radom Ženska zanatska škola. Kako mnogi roditelji uglavnom nisu davali žensku djecu u Gimnaziju, barska učiteljica Katica Popović izdejstvovala je otvaranje ove škole i cijeli niz godina bila upraviteljica i glavna nastavnica. Programom rada bilo je predviđeno osposobljavanje učenica za buduće domaćice i majke. Pored stručnih predmeta o šivenju, krojenju, kućnoj radinosti i spremanju hrane, bili su predviđeni i opšteobrazovni. Prva stručna učiteljica u školi bila je Jane Đurašković, a iz lista Crna Gora su odmah po otvaranju preporučili “gospođama barskim da ovako korisne škole podrže prilozima, koncertima, izložbama”. 

Žensko dobrotvorno društvo “Napredak” je bilo prilično aktivno sve do Drugog svjetskog rata. Organizovali su razna druženja povodom prigodnih datuma, a zapisano je da su juna 1936. prikazale komad “Pokondirena tikva” J. S. Popovića, “koje su izvele ovdašnje učiteljice uz saradnju nekoliko muškaraca”. 

Barski nadbiskup dr Nikola Dobrečić je tokom 1931. pokušavao realizovati ideju o otvaranju Domaćičke škole, dobio garancije bana Zetske banovine, ali je iz Ministarstva prosvjete u Beogradu došao odgovor da za tako nešto nema uslova (“jer izdržavanje jedne škole staje vrlo mnogo – oko 150.000 godišnje”). Data je saglasnost samo za pokretanje petomjesečnog domaćičkog tečaja za djevojke.

U Sutomoru se domaćički kurs organizovao na inicijativu učiteljice Ksenije Lukšić, u šestomjesečnom trajanju, od oktobra 1934. do marta 1935. godine. 

***

Predano iščitavanje brojnih međuratnih novina koje su izlazile u Crnoj Gori jasno donosi pokazatelje o položaju žena u Baru – na prste dvije ruke mogu se izbrojati one čije su društvene aktivnosti zabilježene.

Prednjačilo je Sokolsko društvo, koje je (po samoj “mješovitoj” strukturi Sokola) vodilo računa i o nježnijem polu, pa je redovno u upravi, među nižim u hijerarhiji, bila i neka žena. Tako “Zetski glasnik”, januara 1931. donosi podatak da je dio upravljačke strukture Sokolskog društva Bar učiteljica Darinka Čujović; marta 1932. kao načelnica se pominje Elizabeta Černja, te kao zamjenice Leposava Jovanović i Jelena Komina; mjesečnik “Epoha” obavještava januara 1933. godine da je u Upravi Sokolskog društva ponovo Darinka Čujović, učiteljica; maja 1935. je izabrana za načelnicu Leposava Jovanović.

Još samo nekoliko barskih žena se pominje u međuratnim novinama u Crnoj Gori – blagajnica Jugoslovenskog sportskog kluba “Crnojević”, 1924, godine, neposredno po registraciji, bila je Jelena Dragović, rođaka sekretara kluba Milića Dragovića. Sekretarica Crvenog krsta je 1930. Ljubica Radošević, žena predsjednika ove organizacije u Baru, ljekara dr Krsta Radoševića. Potpredsjednica Trezvenog društva “Crnogorac” u Starom Baru, juna 1932, bila je Đorđina Orlandić, a u Nadzornom odboru Ljubica Martinović. Januara 1933. članica Upravnog odbora Udruženja državnih penzionera Sreza barskog je Katica Popović (iz Ženske zanatske škole).

Žene se u novinama pominju i kao učesnice priredbi humanitarnog karaktera. Tako je “Narodna riječ” zabilježila koncert sa igrankom u korist gladnih u velikoj sali Monopolskog skladišta u Baru, aprila 1928, u organizaciji Mjesnog odbora Narodne odbrane. Među onima koji su nastupili bili su i “g. Pišel, gđa dr Radoševića i Gligo apotekar, a maloruske igre izvela je g-ca Debelja”. Ista četvorka nastupa i narednih godina, pa i na “vokalnom koncertu” Muzičkog društva Bratimstvo, juna 1930, objavljuje “Epoha”.

Nešto ipak počinje da se mijenja u načinu razmišljanja u Crnoj Gori, jer se u novinama, koje su se tridesetih prodavale i na rijetkim kioscima u Starom Baru i Pristanu, povremeno objavljuju tekstovi koji bi samo neku deceniju ranije bili obilježeni žigom blasfemije.

Tako u listu “Zeta”, Đ. Čelebić i L. Mrčarica, u članku pod naslovom “Položaj crnogorske žene” precizno objašnjavaju neveselu aktuelnu zbilju. Naročito se potencira loš položaj muslimanskih žena koje su tretirane po tradicionalnim i običajnim zakonima, a koji definišu ograničenost kretanja, nakon navršene 12 godine očekivanu udaju i predaju, “da bi poslije nekoliko godina tamnovanja i virenja kroz rešetke na prozorima, od oca ili brata bila uručena novom gospodaru, po njihovoj volji izabranom mužu koga nikad prije nije vidjela”. 

Ništa bolju društvenu sudbinu, po njima, nema ni žena pravoslavne vjeroispovjesti (od radnice, seljanke do građanke) jer se vaspitava da bude “dobra sluga domaćinu i ništa više”. Najteži položaj uočavaju kod seoskih žena koje zapravo i “nemaju nikakvu društvenu ulogu i koje žive u izuzetno teškim uslovima”. Poseban naglasak stavljaju na obrazovane žene iz građanskih slojeva koje su osposobljene za rad, međutim, čak ni njima se taj rad ne dozvoljava, dobrodošlo je samo “kinđurenje i modno usavršavanje”, zabava umjesto rada, dok prednost imaju muškarci. Dakle, ženina se pozicija vidi, prema njihovom mišljenju, tek kad “stasa za proizvodnju djece” i sa ekonomskog gledišta “kao sluga čija je radna snaga plaćena samo u slučaju udaje imenom nekog gospodara”. 

U Kraljevini Jugoslaviji javljaju se između dva svjetska rata feministička i sufražetska društva koja traže veća prava za žene, mogućnost glasanja na izborima i strožije sankcije nad vinovnicima nasilja u porodici, ali u Baru takvih pokreta nije bilo. Ako su i postojale one koje su kroz sopstvene svjetonazore željele da utiču na promjenu položaja žena, nisu bile vidljive. 

***

U Starom Baru i na Pristanu se, između dva svjetska rata, porastom gradskog stanovništva, vršio proces klasne diferencijacije društva.

Formirao se čitav novi građanski stalež trgovaca, kafedžija, dućandžija, zanatlija, državnih službenika… Među onima koji su bili vidljivi dio nove srednje klase malo je bilo žena, naročito onih koje su držale trgovinu, zanatsku radnju ili kafanu. Izuzetak su dvije Mare, sačuvane u kolektivnom sjećanju Barana: Mare Crna (Vučević), koja je u svom ugostiteljskom objektu u glavnoj starobarskoj ulici ponakad angažovala i muziku; to je bilo omiljeno mjesto za izlazak (kafana nastavila rad i poslije Drugog svjetskog rata, u njoj osnovan prvi šahovski klub) i Mare Bijela (Ratković, tako nazvana jer je, po sjećanjima živih svjedoka, nosila samo bijelu robu) u čiji je objekat izlazila starobarska elita.

Zanimljivo, spisak trgovačkih radnji u Crnoj Gori iz perioda 1879-1881, koji se čuva u državnom arhivu, donosi podatak da je tada na Virpazaru pet žena rukovodilo poslom u svojim malim preduzećima (od ukupno 22 radnje), dok su u Baru postojale 63 radnje, ali su njihovi vlasnici bili isključivo muškarci.

U “Glasu Crnogorca” iz 1910. godine pominju se objekti s Pristana, a među njima i kafanska i krčmarska radnja Arso Dabanović, koju je držala njegova udovica Saveta. Na Viru 1911. krčmarsku radnju drži Jelena Popović, a u Pečuricama han Jelena Bulatović. Tridesetih, među vlasnicama je bila i Zorka Čejović, te Zorka Adžić koja je skupa sa mužom Stanojem vodila znamenitu gostionu koja je bila poprište prvih šahovskih mečeva Novog Bara.

Na Pristanu je pred Drugi svjetski rat postojala mala prodavnica novina Sofije Iličković, a u Starom Baru pominje se Hajrija Jahović, koja je skupa sa mužem Jahom držala opančarsku radnju. U sjećanjima Barana su i prijeratne šnajderice Elizabeta Liza Jovović i Marija Nogić iz Gretve, te Marija Ljuićeva Pavlović iz Starog Bara.

Najveći broj zaposlenih žena u nekoj kompaniji, u periodu između dva svjetska rata, bio je u Monopolu duvana na Pristanu. Takođe, najveći posao oko berbe maslina, pozrnice i svega ostalog za ulje padao je na žene. Kako u proznom zapisu bilježi Mila Vukosavović, “za najbrže beračice su važile među mještanima poznate Gavrovica, kuma Đuša i Džemala”.

***

Ni na jednom izborima u Baru, niti u jednim opštinskim političkim forumima ili odborima Sreza, niti na jednom položaju koji je omogućavao iole pristojniji uvid u konkretne društvene prilike u gradu i zemlji, sve do nakon Drugog svjetskog rata nije bila nijedna žena.

Žene su jedinu, kakvu-takvu, ravnopravnost u broju radnih mjesta u odnosu na muškarce držale u školstvu, kao zabavilje, učiteljice i nastavnice, rijetko kao upravnice.

Tako “Almanah Zetske banovine” iz godine 1930/31. donosi podatak da je među obrazovnim kadrom u Srezu barskom, koji je obuhvatao i Petrovac i Ulcinj, petnaest žena (u 33 škole, sa 79 odjeljenja, odnosno 69 nastavnika i 3392 đaka): u Popovićima su predavale Danica i Darinka Čujović, Anka Klisić i Vukosava Bulatović, u Starom Baru Smiljka Perazić, u Sutomoru Ksenija Lukšić, u Mrkojevićima Marica Popović, u Dupilu Nadežda Klujić, u Gradištu Jelka Baljak, u Reževićima Draga Šjaus, u Ulcinju Nevenka Vujošević, Radosava Vujović, Valerija Vrisk, dok su upravnice bile u Petrovcu Ljubica Radoničić, u Seocima Ljubica Lekić, a u Šestanima Bojana Đurđević. U Ženskoj školi u Starom Baru, upraviteljica je bila Katica Popović, a stručne učiteljice Olga Zagarčanin i Mileva Đurović. Kao prva učiteljica škole u Popovićima 1921. pominje se Kostadinka Lazić, premještena iz Starog Bara, skupa sa mužem – učiteljem Milinkom.

U privatnom Zabavištu koji je otvoreno 1921. godine, uglavnom su radile žene. Kao prva zabavilja se pominje Milica Pavlović, a od 1930. godine, kada je otvoreno Državno zabavište u Baru, Ministarstvo prosvjete Kraljevine Jugoslavije za upraviteljicu je imenovalo Stanislavu Barać, rodom iz Sinja u Hrvatskoj, jednu od časnih sestara koja je imala stručne kvalifikacije za taj posao. Ona je radila i u Sirotištu pri Barskoj nadbiskupiji. Osim nje, do početka Drugog svjetskog rata kao zabavilje u Starom Baru i u Popovićima rade Viktorija Paviša, Zorka Mijušković, Smiljka Đurić i Fanika Despotović.

***

Obrazovni nivo ženske djece Bara u predratnim godinama bio je više nego skroman.

Iako je barska Poljoprivredna škola postojala još od 1933. godine, prema dostupnim podacima prve žene su je završile tek 1948/49. Ne postoje spiskovi učenika iz prve dvije godine rada (Niže) Gimnazije, 1921/22, a prva učenica za koju se pouzdano zna da je završila “niži tečajni ispit” u ovoj školi, 1923/24, bila je Julija Leković. Prva muslimanka koja je upisala Gimnaziju bila je Vasvija Šehović, završivši je 1936. godine.

The post Žene u Baru prije Drugog svjetskog rata: Potpuno u zapećku, uz poneki izuzetak first appeared on BARinfo.