Zadovoljstvo što voz kreće nije krio Michael Bader, predsjednik fondacije “Budućnost crnogorskog turizma”.

“Kao što vidite, uspjeli smo da turistički voz ‘Wild beauty express’ krene po planu. Jako sam zadovoljan da je sve završeno kako treba, ovo je jako bitan turistički proizvod. Sad stiže 180 Njemaca koji su na putu iz Budve do Bara, tako da će voz biti pun. To su ljudi koji su ovdje, u Crnoj Gori, samo zbog ovoga voza. Čuli su za ovaj voz i došli. Kada smo prije nekoliko dana dobili informaciju da voza neće biti, to je bio šok za mene, već sam zamislio 180 turista na peronu, a voza nema. Ali, sve je riješeno. Zahvaljujem ministarki saobraćaja, koja je vrlo brzo donijela pravu odluku, da voz mora da ide” kazao je Bader.

Pomoćnica izvršnog direktora za komercijalne poslove i logistiku u Željezničkom prevozu Crne Gore (ŽPCG), Dejana Baošić kazala je da je voz spreman, uprkos svim problemima i poteškoćama koje je ŽPCG imao u prethodnom periodu.

“Ipak je došlo do realizacije turističkog voza, koji inače godinama unazad saobraća i nije novina. Ali, imali smo tu situaciju prije nekoliko dana, nepovoljan period za nas, gdje je bilo dosta otkazanih vozova. Ipak, uprkos svim izazovima, danas će 180 Njemaca uživati u čarima Crne Gore. Ovo je prva tura turističkog voza. Brzi voz, koji je saobraćao do 17. septembra je ukinut, tako da oni tek sad kreću. Interesovanje je ogromno. Najavljene grupe kreću, 21, 26. i 30. septembra. Veliko interesovanje očekujemo u septembru i oktobru. Mi smo iz ŽPCG tu, ali nam nije lako, poznato je kakvim voznim sredstvima raspolažemo, a nemamo ih ni dovoljan broj. Bezbjednost je na prvom mjestu, prioritet imaju naši redovni putnici, tako da nije ovo bilo baš lako organizovati. Ipak, ovo je bila želja i nas iz kompanije i agencija i stranaca koji žele da našu zemlju predstave u najboljem i najljepšem svijetlu”.

PR ŽPCG, Jovana Jovanović istakla je da je vozni park značajne prosječne starosti, što iziskuje veća ulaganja i više posla na održavanju, kako bi bio funkcionalan i bezbjedan za putnike.

“Sva željeznička i vozna sredstva koja koristimo, održavaju se prema važećim pravilnicima o načinu održavanja, pa isključivo ona koja su u potpunosti ispravna, mogu biti puštena u saobraćaj. U prethodnom periodu javnost je bila upoznata sa teškoćama sa kojima smo se suočavali, imali smo tehničke smetnje na elektromotornim vozovima serije ‘Kaf’, koji su noviji u našem voznom parku. To je bio razlog zbog čega smo, prije svega na relaciji Podgorica-Nikšić-Podgorica, morali da otkažemo neke vozove, odnosno da organizujemo prevoz autobusima za putnike. Ta dva elektromotorna voza su u međuvremenu opravljena i sad su u redovnom saobraćaju, tako da se na svim relacijama željeznički saobraćaj odvija potpuno redovno, bez otkazivanja vozova. Pored toga, ulažemo velika finansijska sredstva u redovne opravke i remonte voznih sredstava. Na remontu je jedan elektromotorni voz serije 412416, lokomotiva i više putničkih kola, elektromotorni voz, takođe serije 412416 treba uskoro da bude upućen na remont, što govori da se značajna sredstva ulažu kako bi se vozna sredstva održavala na adekvatnom nivou, a dok remont traje, moramo koristiti ono čime raspolažemo. Nekada neku relaciju moramo ‘pokriti’ autobuskim prevozom, ali trudimo se da saobraćaj organizujemo što efikasnije i što je bolje moguće”, objašnjava Jovanović.

Billi Lange je jedna od 180 gostiju iz Njemačke koji će turističkim vozom upoznati ljepote Crne Gore.

“Gledala sam na njemačkoj televiziji nekoliko emisija, gdje je bio pokazan ‘Wild beauty express’ i zbog toga smo se odlučili za odmor u Crnoj Gori i da se vozimo ovim vozom. Očekujem da to bude spektakularni izlet sa mnogo mostova, kanjona i tunela, kako smo to vidjeli na televiziji”, istakla je Lange.

Mašinovođa Zoran Bošković, koji je aktivan iako je u penziji, jedan je od inicijatora ideje o turističkm vozovima. Prisjeća se da je Badera upoznao kada je njemački javni servis snimao emisiju o ljepotama Crne Gore. Između ostalog, sniman i je voz.

“Mišelu sam predložio da bi bilo lijepo da, po uzoru na neke države poput Švajcarske, uvedemo neki panoramski voz, gdje će ljudi da vide i osjete Crnu Goru na pravi način. Interesantno je, u početku smo se trudili da obezbijedimo klimatizovana kola. Jednog momenta, događa se da mi ta kola nemamo, pa smo angažovali obična kola. Njemački turisti su bili oduševljeni, osjećaju voz, otvore prozor, na nekim stanicama stanu, naprave snimak i nose lijepe uspomene iz Crne Gore. To je korisno za državu, da imamo čime da se pohvalimo, da ti ljudi dožive naše gostoprimstvo na pravi način, ne samo u hotelima i na plažama, nego da obiđu cijelu Crnu Goru, da vide ljepote Kolašina, kanjon… Kao jedan od začetnika ove ideje, ponosan sam da je to zaživjelo, to već traje nekoliko godina, danas će 180 ljudi otići za Kolašin, ostaviti svoj novac i učiniti dobro našoj zajednici”.

Sljedeći “Wild beauty express” iz Bara ka Kolašinu kreće 21. septembra.

The post VIDEO: Wild Beauty Express krenuo iz Bara ka Kolašinu first appeared on BARinfo.

Riječ je o kompoziciji željezničkog prevoznika “Kombinovani prevoz” sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu   i sestrinskom firmom “Kombinovani prevoz” Montenegro.

Teretni voz koga su činili lokomotiva tipa “Traxx Bombardier, ser. 185” i pet vagona, a kojeg su dovezli Bošković i Maraš, posjeduje sve licence i sertifikate za vožnju prugama dvije države. Takođe, njih dvojica su prve mašinovođe sa licencama koje omogućavaju nesmetani prevoz između Srbije i Crne Gore, bez zadržavanja i zamjene osoblja.

“Pravi posao, po najavama, kreće od kraja oktobra, imamo veliku količinu ugovorene robe, tako da ništa ne preuzimamo drugim operaterima… Posebno mi je drago kao lokalpatrioti što će sve ići ka Luci Bar i Baru kao krajnjoj stanici. Do sada smo ka drugim destinacijama prevozili automobile, rudu, pšenicu, zavisno od potrebe tržišta. Riječ je o privatnoj firmi koja kontinuirano raste, to je čitavi sistem i posjeduje 18 dizel-lokomotiva i šest ‘Bombardiera’. U njoj rade Srbi, Makedonci, Bosanci, Crnogorci, prava smo Jugoslavija u malom. Dobra stvar je što će biti još dosta novih radnih mjesta na raznim pozicijama vezanim za željeznicu, a to je prilika za naše mlade ljude”, rekao je za Bar Info i Radio Bar Zoran Bošković.

The post Zoran Bošković i Zoran Maraš dovezli prvi privatni voz u Bar first appeared on BARinfo.

Radio Bar i Bar info bili su jutros na Željezničkoj stanici, prije polaska voza sa oko 300 njemačkih gostiju za Kolašin.

„Ideja o turističkom vozu inicirana je još prije šest godina, jer smo 2017. snimali promotivni dokumentarni film za njemačku televiziju, u trajanju od 45 minuta, a mašinovođa je bio čuveni barski i crnogorski željezničar Zoran Bošković. On je napravio, odnosno pomogao, da napravimo kontakt sa Željezničkim prevozom. Vidio sam da ovo može biti odličan turistički proizvod, a prošle godine njemačka državna televizija je ponovo bila kod nas i snimila priču o turističkom vozu, što je rezultiralo time da već u aprilu ove godine organizujemo rutu Bar – Kolašin. Danas ovdje imamo oko 300 njemačkih turista, a interesovanje je bilo i mnogo veće. Nažalost, nismo mogli svima da izađemo u susret, nije bilo toliko slobodnih vagona“, kazao je, vidno zadovoljan, za naše medije, preduzimljivi Michael Bader, koji je pojasnio da su njemački turisti gosti Bara, ali i Ulcinja, Budve, Bečića…

“Ovo je izvanredno, jer smo goste iz Njemačke imali već u aprilu, i sada u predsezoni, a ono što je važno, iz dana u dan je interesovanje za Bar i Crnu Goru sve veće. Od kada je počeo da saobraća turistički voz, danas imamo najveći broj turista. Za našu grupu, osim razgledanja prirode tokom putovanja, obezbjeđujemo obilazak Nacionalnog parka ‘Biogradska gora’, ručak, a zatim se vraćamo autobusom, zadržavamo u kanjonu Morače, kako bi gosti vidjeli i tu crnogorsku turističku atrakciju“, kazao je za Radio Bar i Bar info Michael Bader.

Poznati barski i crnogorski mašinovođa, Zoran Bošković, iako je u penziji, uvijek je spreman da pomogne da njegov grad Bar i Crna Gora budu turistički prepoznati i razvijaju jednu od strateških privrednih grana. On je bio mašinovođa u prvom turističkom vozu koji je saobraćao na relaciji Bar – Kolašin.

“Imao sam čast, prije svega, da budem dio filma koji je njemački javni servis ‘SAT 1’ snimao u Baru. Njemačka režiserka bila je oduševljena ovom rutom, a film je, očigledno, imao efekta, jer danas vidimo ovdje oko 300 njemačkih turista. Imao sam sreću i da me producenti njemačke televizije pozovu da budem njihov gost. Posjetio sam kolegu Andreasa Hartmana u Njemačkoj i bio u prilici da vozim njemački voz koji ide 300 km na sat. Divno su me ugostili, a sve to zajedno doprinijelo je da nam dolaze turisti iz Njemačke u sve većem broju. Pokazalo se da imaju što da vide kod nas – more, jezero, kanjon Morače, planine. Sezona još nije počela, a mi, na sreću, imamo već ovoliko turista. Nadam se da će institucije naše države malo više pomoći Mišelu Baderu i svim ljudima koji promovišu Crnu Goru, jer to može rezultirati sve većim brojem turista sa njemačkog tržišt. To su kulturni, fini ljudi, koji nisu puno zahtjevni, pa je veoma poželjno da ih imamo što više u Crnoj Gori“, poručio je Zoran Bošković.

Frank Schulte, iz okoline Hamburga, kupio je stan u Dobroj Vodi, i svake godine gost je Bara. Želio je da vidi, ne samo primorje, već i ostale oblasti Crne Gore, a turistički voz za njega je bila zanimljiva opcija. “Moji utisci o Baru i Crnoj Gori su veoma pozitivni, ljudi su prijatni i ljubazni, a posebno volim Bar, jer ima more, jezero i planine u zaleđu”, kazao je Schulte za Radio Bar i Bar Info.

Achim Leutz došao je sa grupom turista iz Berlina. Prvi put je u Baru i Crnoj Gori. “Pokušavali smo da nađemo novu destinaciju u kojoj bi proveli odmor u proljeće. Tako smo došli do Michaela Badera i čuli za ovaj izlet vozom, što nam je bilo veoma zanimljivo, jer ćemo danas odavde stići do 1000 m nadmorske visine i proći najveći željeznički most u Evropi. Bar nam je polazna tačka, ali već smo obišli Durmitor, kanjon Tare, a narednih dana istraživaćemo ponudu vašeg primorja”, kazao je Leutz.

The post VIDEO: Turistički voz sa brojnim njemačkim gostima danas na ruti Bar – Kolašin first appeared on BARinfo.

Govorio je, između ostalog, i o probijanju željezničkog tunela „Sozina“, restoranu „Obala“, prvom stajalištu autobusa kod Vatrogasne stanice i „obeliska koji je ostao sve do kraja šezdesetih, kada je uklonjen zbog kamenoloma na Volujici, ne iz političke prirode“. Posebno emotivno sjećanje, kaže, imao na Pristan, „grad u kome vrijeme nije igralo nikakvu ulogu“.

„Prva sjećanja se obično vezu za prve komšije. Na Pristanu su više vodili brigu o đeci drugi nego sami roditelji, oni najčešće nisu imali kad od posla. Imali smo slobodu jedni kod drugih da odemo, tog parčeta hleba i masti je bilo za svu djecu pristansku. Pamtim prvo pokojnu baba Janu, porodicu Zečević, Radulović, babu Zorku Knežević… Tad se otvorila malo veća prodavnica na Pristanu, pa dva kioska – jedan sa hlebom, drugi sa cigaretama, a moji su me znali poslati da kupim nešto. Imao sam 3-4 godine, to su najranija sjećanja iz Ulice 13. jula br. 11. Teta Mira, Duškova majka, držala je na samom uglu taj kiosk za cigarete, metalni, a preko puta restorana ‘Obala’ bio je jedan od tvrdog materijala, iza njih šine koje su vodile do ‘Jugopetrola’, ostaci Stare pruge“, evocirao je najranija sjećanja na Pristan Zoran Bošković.

Objasnio je kako je izgledao, iz ugla nekadašnjeg dječaka, život podno Volujice.

„Bili smo bosi od kraja školske godine do početka septembra, a igrali smo fudbal po onoj prižini kao da imamo najbolje kopačke. Imali smo i koš, dosta pristojni. Otac Marka Radulovića – čika Vasko ribar, čika Leo Barnaba i čika Drago Zečević su ga napravili na samom kraju naše ulice. A kod kuće baba Zorke Knežević je bio jedan livadski dio, tu su budući golmani trenirali sa čika Leonardom Barnabom… Sjećam se da je Željko Kaluđerović tu prve golmanske korake s njim pravio, a poslije je došao do ‘Crvene Zvezde’.

Kad bi došlo ljeto, uzeli bi iz nečije bašte krastavac, pa na gat 2 da se kupamo. Tamo su bila tri bloka i takmičili smo se ko će s kojeg da skoči. Idol nam je bio neki radnik, zvali su ga Srbo, koji je skakao sa ganca, sa dizalice, kao sa mostarskog mosta, to je bilo prelijepo gledati. Ostajali smo po cio dan, nikad majke nisu pitale đe smo, uvijek bi neko o nekome brinuo.

Svi smo, kao sirotinja, živjeli dosta skromno, ali nismo bili gladni… Uglavnom bi izašli popodne sa parčetom hleba namazanim svinjskom mašću i posutim solju. Međutim, jednom je, početkom sedamdesetih, majka iz hotela dobila platu i donijela prvi eurokrem u našu kuću. Ja sam namazao hleb i krenuo napolje, sav ponosan i velik, da pred drugom djecom polako jedem. Vidio me čika Leo, došao do mene i odmah me potjerao kući. Nije mi bilo milo, ali nisam smio da vratim riječ. Uveče je došao do nas i onako roditeljski mi rekao: ‘Zorane, ti si danas dobio eurokrem, ko zna kad ćeš ga opet jesti, a i ona druga djeca bi ga jela, ne valja pred drugima tako, sramota je’. Toliko sam se puta u životu vraćao njegovim riječima, pouci da treba biti umjeren i da moraš znati đe ti je mjesto.

Postojala je ribarska etika. Pamtim čika Steva Grka, čika Jerka, čika Vaska, Todoroviće, Kaluđeroviće… Znala je da uđe u lučki akvatorijum tona skakavice, pa bi je više ribara opkolilo. Ogroman ulov, a zamrzivača nema. Nešto se proda, a najviše pokloni rođacima, komšijama, sirotinji posebno… Moji nisu bili ribari, ali pamtim da bi vazda dobili kilo-dva-tri skakavice od Radulovića. 

Inače, taj odnos poštovanja nije bio samo prema odraslima, slično je bilo i ako je neko dvije ili pet godina stariji – kad bi oni igrali lopte, mi smo im dodavali ako šutnu van terena“, sjećao se Bošković.

Kao i svaki grad, i Pristan je imao svoja kultna mjesta, za mlađe i starije.

„Mnogo prije teta Danijele, koju smo svi jako voljeli, mi smo imali svoj autobus – zabavni park na Pristanu. Držala ga je teta Mevlida Žabelji, Gonijeva i Rešadova majka, u topolama blizu Pjace. U ponudi su bili stoni fudbal, streljana vazdušnom puškom, bilijar smo učili da igramo, gađale su se limenke krpenim loptama… Taj zabavni park je imao nadstrešnicu, a na ljeto bi se na nekoliko mjeseci selio u Sutomore. Gonijev polubrat Arif je najviše pomagao teta Mevlidi, on je poslije bio prva generacija barskih boksera, koje je trenirao Ljaka Mićković na Ljetnjoj pozornici iza stare pošte.

Priča o pristanskom bioskopu je bila u domenu naše adolescentske nauke. Tu su vazda bili i stariji momci Zujo Nikezić, Dodo Peličić, Beli Buntić i od njih smo ‘učili školu’. Radio je na ulazu u bioskop čika Šeko Begzić, koji je prije svake predstave govorio isto: ‘E, od danas mi više nećete uć’ bez karte’. Onda bi počela projekcija, pa bi neko od ovih starijih što su ostali vani, a brzo smo od njih i mi naučili tu foru, bacio šaku pržine na kosi limeni krov. Svaki od onih kamenčića se kotrljao sve jače i jače, pravio nesnosnu buku kao hiljadu doboša, toliku da oni unutra nisu mogli gledati film. To bi se ponovilo dva-tri puta, pa bi nas sve pustili da uđemo. Cio ritual se znao, ali je morao da se ispoštuje. A bio je jedan ‘ulaz’ sa zadnje strane biokopa, kroz prolaz na nekih četiri metra visine. Peli su se neki, s mukom, dolazili pod sami krov bioskopa i ulazili preko bine u publiku. Jednom je sa te visine pao mnogima poznati dečko s Pristana, srećom nije polomio kičmu. Kad bi počelo ljeto, selilili smo se na Ljetnju pozornicu, pozicijom s ove strane Luke Bar, ka Carini. Ispred Carine su vazda bila parkirana lijepa vozila koja bi zaplijenili. Dolazili bi kao mlađi i divili se tom voznom parku“.

Posebno mjesto u životu Pristanjana imao je sport. Naročito fudbal. I naročito „Mornar“.

„Svake druge nedjelje su se igrale utakmice pod Darovim topolama – podsavez je bio u pitanju, ali smo živjeli za to. Posebna stvar su bile tribine, koji su bile u stvari željeznički pragovi pruge koja je išla ka ‘Centrocoopu’, a koja je bila izdignuta u odnosu na teren. Jedan prag – jedan čovjek, a ovi mlađi bi se pribili bliže terenu, da ne smetaju. Kad bi nailazila kompozicija tokom meča, svi bi ustajali, voz bi prošao, a oni se vratili nazad. Pamtim dobro jedan meč sa ‘Lovćenom’, izgubili smo 3:0, ali je od svega bilo najzanimljivije izlaženje na teren – naši mršuljavi, tanki, izlaze praćeni aplauzima, a za njima igrači ‘Lovćena’, svi mišićavi, odlično građeni, prave atlete… Svi su odjednom zaćutali i gledali ka njima…

Pravile su se na tom stadionu strašne parade, pokušavali su brazilska dodavanja, za publiku, da se napravi predstava, spektakl. U to vrijeme je igrao i Bedro Rastoder, pa je, kad bi završili utakmicu, ostavljao kopačke na žici i poslije dolazio po njih. A ja i ostala djeca smo, kad bi fudbaleri ‘Mornara’ završili meč, izlazili da malo šutiramo loptu na velikom terenu dok su mreže tu. Vidim ja Bedrove kopačke, sve raspale, tri broja veće, ali su bile Bedrove! Obujem ih, igram, kad evo ga Bedro… Samo me dobro povukao za uvo i rekao da to više slučajno nikad ne uradim. Nastavio sam meč do kraja da igram bos.

A navijači su bili podijeljeni po klubovima i kafanama. Kad bi krenuli u nedjelju radio prenosi u emisiji ‘Vrijeme sporta i razonode’, svi bi se skupili u tri glavne kafane ili oko njih, tu bi se navijalo, ali bi bilo i sitnih pakosti, jer su bile podijeljene. Kod Mikija Mašanovića u ‘Lovćen’ su išli Zvezdaši, kod Zefe Prelevića Hajdukovci, a kod Boža Radojičića je bila miješana ekipa. To je imalo toliko duha i pozitive da čovjek sa današnje pozicije ne može da shvati. Kad igra ‘Hajduk’, organizovalo bi se nekoliko kola i išlo se iz Zefine kafane u Split, na utakmicu, Ja sam imao sreću da sam kao omladinac bio dio ORA na Starom placu, a na Poljud sam stavljao travu, skupa sa ostalim akcijašima“.

Kaže, iako su znali da se selidba bliži, shvatili su da je Pristanu kraj tek kad su počela miniranja na Volujici, nedaleko od kuća.  

„Kad bi došao znak da će biti miniranja, ili usmeno ili sirenom, stanovništvo bi se uglavnom evakuisalo gore, ka Vatrogasnoj. To je trajalo, uslovi su bili nemogući, iako smo mi ‘regularno’ živjeli tu dok se ne izgrade zgrade. Kamenje je padalo svuda po Pristanu, i to ne male veličine, oblutice su bušile krovove. Kod Nebojše Markovića uletio je komad stijene od pola metra pravo u njegovu sobu, probio krov. Neđe 1976. organizovana je oproštajna proslava Pristanjana sa rodnim gradom. Kiša je počela da pada, svirali su ‘Veseli dječaci’ pjesmu Zlatka Pejakovića ‘Ove noći jedna žena mirno spava’, a ispred trubača bleh-muzike je Mikica Mašanović namjerno jeo limun da im skuplja usta, pa su mnogi zaštekali“.

Nakon Pristana, Bošković sa porodicom prelazi u naselje kod Stare ambulante, blizu Doma JNA.

„Dom JNA je bio kultno mjesto gdje su dolazile velike jugoslovenske zvijezde, poput Kemala Montena i Nede Ukraden, početkom sedamdesetih. Ko je imao para, sjedio bi za stolom na terasi, ako ostane mjesta nakon oficira i tzv. ‘članova Doma JNA’. Oni su imali prednost i za bilijar i za stoni tenis na spratu, a vojnici-muzičari koji su bili u garnizonu bi nastupali sa vojničkim sastavom. U Domu JNA su često bili momci iz Zgrada Prvoborca, sa Krstiputeva, s kojima smo se mi odlično družili. Bili su mala gospočad, a mi mali divljaci… Naselje kod Stare ambulante zvali su ‘Barsko Dedinje’, ali se djeca uglednih Barana, Nikezića, Vojvodića, uopšte nisu odvajala od nas iz radničkih familija. Kćerke čuvenog narodnog heroja Petra Vojvodića, Huana i Tanja, dane su provodile s nama zaigrane na livadama, a da ih niko ne bi tražio. Izuzetak je Radmila koju smo uvijek zvali ‘štreberka’, ona je uvijek bila i ostala drugačija. Puno puta Tanjina mama je savjetovala moju majku neke za život korisne stvari, a čika Petar je bio pravičan i mnoge je u Baru pomogao. Sjećam se jedne situacije, da ne navodim o kome je riječ, čovjek je optužen za pronevjeru novca, važan građanin za barsku mladež… Došao je čika Petar onako autoritativno na samo suđenje, nepozvan, i zamolio sudiju da uzme u obzir da je stvar nedorečena i zasluge tog časnog čovjeka za zajednicu. Kasnije se ispostavilo da čovjek nije ni bio kriv za to što ga terete, da je čika Petar bio u pravu“.

Nastankom Topolice, kaže Bošković, nastala je podjela među omladinom – „Pristanjani i Prvoborac na jednu stranu, Topoličani na drugu, Starobarani na treću, Šušanjani na četvrtu“.

„Htjeli-ne htjeli, svi smo bili orijentisani na Topolicu, jer se tu preselio sav gradski život. Ako ni zbog čega drugog, počeli smo prvo da idemo tamo da bi kupili sličice za album ‘Vinetu 2’. ‘Vinetu 1’ smo napunili na Pristanu, ali su sličice za broj dva, kartonske, koje su se lijepile ljepilom, mogle da se kupe samo u ‘Vračaru’, u kesici sa paketićem ‘Coloys’ žvaka. 

Na Topolici je bilo zimsko i ljetnje korzo. Zimsko u Ulici maršala Tita, a ljetnje današnjom Ulicom Branka Čalovića, pored poslovnica turističkih, pa prema ‘Turistu’ i kraj parapeta do ispred Poljoprivredne škole. Na korzo se izlazilo da vidiš i da budeš viđen, ne da priđeš. Postojala su nepisana pravila. Posebno su bile zanimljive prve majske ture na korzou, kad bi izlazile djevojke koje su još prošle zime bile djevojčice, a mi, ni dječaci – ni mladići, dolazili da vidimo ‘što je novo’. A jedno vrijeme smo se vozili biciklima od Stare ambulante pored ‘Centrocoopa’ do korza, međutim, to je brzo dosadilo starijim šetačima, pa je postavljen autoritarni milicajac. On bi nas sačekao, pozvao da dođemo, odvijao nam ventile na biciklima, zaplijenio ih, i tako slao doma. 

Kad je otvoren Dom kulture, odnosno bioskop, svi su išli tamo. Jedino su Šušanjani imali ‘specijalan program oglašavanja’ u bioskopu, da ne objašnjavam kakav, jer je podrazumijevao velike pripreme kući,  koje su obuhvatale obrok od pola kila trešanja, pola litra kiselog mlijeka, četiri češnja bijeloga luka i tri kuvana jaja. A tih godina su neki Šušanjani obili sanduk sa sladoledom kod parapeta. Naveče su jeli dok su mogli, i legli da spavaju. Ujutro je milicija došla, probudila neke od njih i znali su – oni koji krkljaju i ne mogu da pričaju od upale grla, to su krivci.  

U dvorištu Dvorca je bila pržina, tu bi vozili bicikla ‘do sudnjega dana’. Pamtim jedan strašan sudar biciklima – Šule Jahaj, moj drug, tada je već učio za automehaničara, prvi srednje, sudario se sa Vukom Marinkovićem iz Polja. Direktan, čeoni sudar, glava u glavu. Vuku ništa, a i Šule pošao u školu. Poslije je pričao da se ničega živoga ne sjeća od sudara do nekog trećeg, četvrtog časa, toliko je jak potres mozga bio“, prisjećao se malih, urbanih tajni Zoran Bošković.

Odlično pamti oba jaka zemljotresa, i onaj iz 1968. i onaj iz 1979. Kod ovog drugog je bio u timu koji je pomagao u prvim danima nakon katastrofe.

„Zemljotres 1968. zatekao nas je u kući Mijovića, na Pristanu, đe smo bili podstanari. Kuće su bile napukle, ali ne strašno. Kad smo se vratili u školu, rekli su nam da banka preko puta osnovne, u baraci bijele boje, dijeli nešto đacima. Ja sam, kao i ostali, stao u red i dobio jednu štednu kasicu i jednu olovku, to je bila pomoć banke.

A 1979. sam bio u sobi sa bratom, spavali smo. Majka je bila ispred, na terasi kuće kod Stare ambulante. Počelo je malo da drma, ali sam pretpostavljao da će proći kao i nekoliko dana ranije, međutim, krenulo je da ljulja strašno. Moj brat, kasnije odličan atletičar, skočio je kroz prozor koji se slomio, malo je rasjekao nogu i izašao van. Brzo sam i ja izletio na terasu. Sjećam se mnogo ljudi koji su bez glave pobjegli iz domova, neko obučen, a neko, poput jedne moje komšinice, u donjem vešu, brzo se nekako vratila da uzme robu. Topola, promjera skoro metar, ljuljala se i savijala kao prut, imali smo utisak da zemlja pravi talase. Najednom, sve staje, gledamo ka Rumiji, Sutormanu, Topolici, vidi se samo oblak prašine. Šule i ja smo potrčali ka Topolici da vidimo što se desilo. Došli smo do ‘Agave’ koja je već bila klonula i vratili se.

Imali smo izviđački šator pa smo ga razapeli, a stigla je i nekako i prikolica ‘Rumijatransa’ u kojoj su đeca spavala. E, ta prikolica je bila vrlo nezgodna kad je zemljotres jer se čitava drmala, to je bilo neizdržljivo, onaj ko je bio u njoj imao je utisak da je kataklizma. Vesna Bokan, sada doktorica u KBC, pala je u njoj u nesvijest od straha.

Kako smo kao izviđači znali da podižemo šatore, zvali su Sinišu Dragovića, Šuća i mene iz Civilne zaštite da pomognemo. Bili su tu i Tanjo Masoničić, Đoko Perčobić, Nikica Vuksanović, Slavko Bakić. Vojska je zauzela poziciju da sačuva objekte, a nas su razvozili po Baru. Prva veza, koliko ja znam, tog prvog dana, nije uspostavljena putem radio-amatera već preko željeznice, jer su tamo postojali stari telefoni ŽAT-ovi, induktorskog tipa, pa je pozvan Titograd. Zanimljivo, narod nije bio paničan, prihvatio je to kao nešto što se desilo i, ono, hajdemo da vidimo što može da se uradi.

Štab izviđača je bio u šatoru od ‘Agave’ prema putu, i odatle su nas angažovali da i dalje dižemo šatore po Opštini, da istovarujemo pomoć sa brodova, a po selima pomažemo nemoćnim starcima… Sreća je što je tada na čelu opštine bio tim odvažnih i mudrih ljudi koji su znali Bar u prste, što se kaže – znali su ko šta ruča, na čelu sa Blažom Orlandićem. Ti ljudi su poslije dali oblik gradu, otvorili bulevare, imali su ideju šta da urade za tako kratak period… Pa, mi smo već Novu 1980. godinu čekali u Makedonskom naselju u novim stanovima“.

U mladosti, Bošković je bio u muzičkim vodama, što kao član Bleh-muzike, što kao basista tinejdžerskog rock benda „Đavoli“.

„Bio sam dugogodišnji član Duvačkog orkestra kod Mikija Jelenića, dio ritam sekcije, dobošar, činele i bas bubanj. Sjećam se svakim praznikom šetnji kroz grad, dan ranije se uzme pasta da se instrumenti sijaju kao sunce. Krenulo bi se Ulicom maršala Tita, svirali bi se marševi, a stanovništvo je izlazilo da nas gleda, djeca trčala pored nas. Uniforma, crvena kravata, kapa, veliki bedž…

Naši ‘Đavoli’ su svirali uz podršku ‘Antibarumnovusa’, imali smo 15-16 godina. Vježbali smo u prostorijama Duvačkog, bila je ‘Hofner’ gitara stara, ‘Rickenbacker’ bass, bubnjevi ‘Holivud’, ‘Tesla’ pojačalo, tuga, ali mi uporni. Na bubnjevima Mićo Stojanović, gitare Dragan Čobić i Goran Jovanović, ja na bass gitari, a priključivao nam se Sajo Kovač na solo gitari. Pjevao je Dragan. Sajo je, inače, bio nevjerovatan sluhista, svirao je u bleh-muzici francuski rog za koji treba nevjerovatni sluh, i za koga mislim da ga ni prije, ni poslije, nisu nikome dali. Jedan jedini je on svirao, niko nije mogao da ga ‘pokrije’. Za jedan doček štafete je s nama pjevao Džigi Jovićević, i to Zdravka Čolića ‘Pjevam danju, pjevam noću’… Pošto je Džigi naglašeno izvodio ono Zdravkovo ‘pjeuaaam’, Mikiju Jeleniću je pao mrak na oči i skoro nam prekinuo generalnu probu. Te noći je, naravno, glavni bio njegov ‘Antibarumnovus’, a nastupao je i gimnazijski bend braće Nikitović. Kad bi četvrtkom ‘Antibarumnovus’ svirao na feribotu, kombi Poljoprivredne škole bi donosio njihove instrumente u salu, i onda bi mi tu svirali malo. Tako sam prvi put stavio ‘Fender precision’ na prsa, go do pasa, kakav je to osjećaj bio“.

Zoran je bio šest puta na omladinskim radnim akcijama, od čega tri puta udarnik. Međutim, samo jednom s Baranima.

„Đoko Perčobić je onako, malo fakinski lukavo, poslao iz naše Opštinske konferencije Ljuba Sekulića, Sinišu Dragovića i mene da pomognemo ulcinjskoj ORB ‘Vlaznimi Baškimi’ u Mariovo, Makedonija. Kao, mi smo stručnjaci pa da im pokažemo nešto, a mi smo znali koliko i oni. Na toj akciji se sprijateljim sa Splićanima, a i bio sam navijač ‘Hajduka’, pa smo naredne godine uhvatili vezu Siniša i ja da idemo s njima na radnu akciju. Tako sam sa Splićanima bio na ORA 4 puta, a sa Ulcinjanima i sa našom ‘Vladimir Popović Španac’ samo jednom, i to na obnovi Bara poslije zemljotresa. Bio sam akcijaš, pa referent za jutarnju fiskulturu, pravio biltene… Sa Ulcinjanima sam radio Zidne novine, jer sam lijepo crtao i pisao, što je zasluga moje učiteljice Stanke Ćetković, koja nas je do perfekcije učila krasnopisu. Uspjela je da izvuče dobru generaciju, svi su ispali dobri ljudi. Iako je znao često i prut da radi. Mijo Lalević je, recimo, morao da bere šipkovinu za mene, a ja za njega“, zaključio je gostovanje u emisiji „Priče s Baranima“ Radio Bara Zoran Bošković.

(O aktuelnoj temi ulaska privatnih željezničkih kompanija u Crnu Goru, obnovi Stare pruge i željeznici uopšte, biće riječi za vikend na Bar Infu)

The post Zoran Bošković: Savjeti čika Lea, zabavni park teta Mevlide, Bedrove kopačke, šipkovina za Mija first appeared on BARinfo.