U Gornja Poda je ima’ veliko društvo. Neki su išli za stoku, neki u imanje, a on je volio da s prijateljima gore provodi dan u igru, pjesmu i priče momačke. Tako je bilo i tajput, no ga prevari zimsko doba i rano pade akšam. Grede po mraku doma.

Tačno na Skaljicu, kad je Kodru proša’, ustavi ga pored potoka đevojka u bijelo. Do nje još jedna, pa još jedna, sedam, osam ih bijaše.

‘Đe si, đe si, mlad junače, skoči s nama u kolo’, povikaše, uzeše ga za ruku i zavrtiše oko dubova, a jedna prutovima od drače po zemlji pravljaše krugove pod nogama im.

Kad je doša’ sebi, ruku nije mogao pomjerit’, onu za koju su ga držale dok su u kolo skakale, od tog igranja ostala mu je osušena cio vijek.

Živio je pošlje dolje, pri moru, bio fiškal, ali ruku nije moga’ savit’, stojeći se potpisiva’ i pisa’ ćage dok nije umro u duboku starost”.

***

“Jedan iz Zubaca, veliki domaćin, vrćaše se iz Starog Bara s pazara, doma Glatkijem putom.                          

Dan sunčan, lijep. No, na put srete dvije zmije đe se biju. Veća manju da ubije. Uze jednu granu od masline, uz put palu, razdvoji ih, a one pasaše svojim putem. 

Stiže kući, odmori, utoliko pade noć. Kad neko lupa na vrata.

‘Ko je?’.

‘Hitno! Zborno mjesto u Dabanovo! Skuplja Gospodar vojsku’.

On otvori vrata, a ono zaista dva vojnika. Spremi se i pasa šnjima. Uz put, kad su prošli komad puta, viđe da su im stopala naopako, prsti ozad a pete napriđe. Diže mu se kosa na glavu, ali, mora nastaviti put.

Stigoše u Dabanovo. Golemi šatori, još golemija vojska, svijetla kao da je dan. ‘Moraš se javiti našem Gospodaru! U najgornji šator je!’.

On pogleda uzbrdo, blizu Velembusa ga viđe. Nema mu druge, zaputi se kroz vojni logor do tamo. Stiže i straža ga uvede pred Gospodara. Stariji čovjek, ali nije Nikola. A usput je gledao, svijama od vojnika, pa i ovoj straži, stopala bjehu naopako.

Gospodar bješe u odoru, drži jednu granu od masline u ruke: ‘Ja sam car od zmija, a ti si ovom granom spasio život mom jedincu sinu danas. Što da uradim? Kako da ti se odužim? Mogu i znam sve što želiš!’.

Najrađe bi kazao samo da ga živog puste doma, ali se sjeti… Imao je problem i to preveliki godinama, ništa od svoje muke nije mogao da izije… Bagaši brašna doma, on ga po mirisu pozna da je njegovo, neće niz grlo. Tako sir, tako iz džardina, tako sve. Pored svoga, po selu je kupovao da bi zalak izio. A famelja mu zdrava.

‘Čestiti Care, ti možeš i znaš sve, onda znaš za moju muku. Pokušaj, daj mi ključ od jela’.

‘Samo to!? Imaš ključ i sreknji ti put doma bio!’.

U zoru preko Begova doma stiže. Žena se tek digla. Đeca još spiju.

‘Daj ženo da ijem, ali sve od moje muke!’.

Žena postavi i poče plačući da se krsti. Ispriča joj što je bilo. Godinama je potlje zdrav živio”.

***

“Iako si tada bio dijete, pamtiš da sam godinama išao pješke na posao, na onu stranu jezersku.                

Kreni odmah poslije pola noći, pa polako preko Bijele skale da bih oko sedam ujutro bio u školu, do osam da popijem čaj, sredim se i za nastavu pripremim.

Kolege su mi skrenule pažnju da se ne uplašim kad na Bijelu skalu čujem zveket mača, tuku se Dukljani i Vizantinci. To sam u samu zoru slušao skoro sto puta. Vjetar ječi kao da je bitka.

Ali, jutros da ti pričam, u onim odlascima na posao, jednom, sedamdeset osme, približih se selu, ali još visoko bijah u planini. Oko pet sati ujutro, od straha se ukočih, ni naprijed, ni nazad.

Žene iz sela, gole ka’ od majke rođene, kuvaju nešto u kazanu, mrmljaju za sebe… Poznajem ih sve redom, majke mojih đaka, što ću – kako ću…

Odoh okolo da me ne primijete. Nisam htio da znaju da sam ih vidio, poslije da mi se nekako svete.

Što su tačno radile, ne znam ni sam, evo njima na dušu”.

***

“Prebaciše me za učitelja u Ostros iz Đuravaca. I ja pješke na posao putovah. Prelijepi predjeli. Bistro jesenje nebo ka’ iz bajke.

Uhvati me pola noći blizu Briske, đe iz šume začuh ljudski glas kako ječi, pa pjeva, pa opet ječi i doziva me po imenu. Samo da bih zadržao o sebi glas muškoga koji se ne plaši, ne svratih u kuću Pekića, koja mi je poznata, no nastavih.

U Gvozd, onaj kestenov raj put Ostrosa, dočeka me vila sva u bijelom koja leti. Trudila se da me odvede sa sobom, pjesmom dozivala, ali ni njoj se ne dadoh. Sjetih se seoskih priča da je to ona što rađe izabra smrt nego od roditelja nametnutu ljubav. Ni sam ne znam odakle mi snaga, ali ne pristadoh sa njom na pođem.

Konačno dođoh do Ostrosa, a bjehu školu podigli na starom groblju, danas je tu motel ‘Rumija’, zatvoren. Oko škole grobovi, ističe se jedan najveći – kao i svi, znam za njega… Vori i Kurtit, Kurtijev grob. Na njemu gola đevojka, ljepotica, od svojih 20 godina. Rukom mi maše i poziva da joj priđem.

Uđoh u školu, đe zatekoh direktora kojem sve ispričah. On me gleda i ne trepće. Samo pita kad sam osijedio. Za tih par sati putovanja, nijedna moja vlas mi ne bješe ostala. Nikad više nisam po noći tuda odio.

Potom nisam bio dobro, pa pođoh đe treba. Za njega se govoraše da je odradio 40 dana zavjeta i da mu se javlja pet pomoćnika, možda i Nepomenik lično. On mi je ‘Knjigu otvarao’. Tačno u detalj mi sve kazao što me na kom dijelu puta i u koliko sati snašlo. Trajalo je više od godinu, ali preboljeh.

Noć nije za ljude”.

***

“Predratni Bar i prelijepa spratna kuća za izdavanje. Cijena mjesečnog zakupa više nego smiješna. Nije mogla dugo vremena da nađe stanare.

Iako mu je skrenuta pažnja zašto i kako je tako niska cijena, direktor Gimnazije kaza da su te priče najobičnije gluposti i kao podstanar sa svojom fameljom useli se u nju.

Od prve noći čula se škripa, tupi udarci i larma u potkrovlju. Đeca se uznemirila. Pokušavao je profesor da otkrije o čemu se radi, bez uspjeha. Preko njegove volje dolaziše i sveštenici da ‘oposle svoje’, ali i to bi uzalud.

Neko mu suprugu nauči da će otkriti ima li zaista nečeg ako pospe pepelom po potkrovlju. Učinje tako, i nakon neprospavane noći zbog larme, pope se gore da vidi.

Tragovi ljudskih stopala, a sve unatraške.

Izdržali su 15 dana u kući i našli drugi smještaj. Kuća dugo, dugo prazna ostade.

Šetajući, vidim da je renovirana, ljepotica iz bajke. Neko stanuje u njoj, do kad – vidjećemo”.

(iz istomenog ciklusa u knjizi “Podrumijske priče”)

The post Zoran Gojić: Priče sjenovite first appeared on BARinfo.

Zoran Gojić je bio izuzetan poznavalac Bara i okoline – običaja, govora i ličnosti koje su obilježile zajednički život Barana sve tri vjere. Njegov doprinos pri izradi nekoliko monografija o našem gradu bio je od suštinskog značaja za rasvjetljavanje događaja i sudbina opisanih u njima.

Telegram saučešća porodici u svoje, i u ime Opštine Bar, poslao je i predsjednik Opštine Dušan Raičević.

Nekoliko decenija Gojić je slušao, skupljao i zapisivao legende, anegdote i priče sa ove strane Rumije, koje su publikovane prije nekoliko mjeseci u zbirci “Podrumijske priče”.

To je bila njegova prva i jedina knjiga, s kojom je, kako je istakao prof. Neđeljko Đurović, recenzent izdanja, “zaslužio da stane u red nezaobilaznih zavičajnih pisaca”.

Povodom izlaska ovog vrijednog djela, ekipa Radio Bara i Bar Infa je posjetila u martu Zorana Gojića u njegovoj kući u Burtaišima:

“Kada sam čuo prije mnogo godina izreku velikog Baranina Miloša Petrovića ‘Nije važna vjera, no je važna mjera’, trudio sam se da cijeli svoj život posvetim tome, jer zaista postoje samo ljudi, i oni drugi”, govorio je Gojić tada.  

I umjesto nekrologa piscu i prijatelju, prezentujemo posljednji zapis u knjizi “Podrumijske priče”:  

“Kufin… Kiljan…

A ista pamet.

A noga i zaloga ispod međe.

A među gradi onaj, ali je ovoga.

A maslina je tvoja, ali hlad je moj.

A koliko biranih glava pade zbog reda od vode, kao da nas ima 800 miliona?

A što… na kraju…”.

The post In memoriam: Zoran Gojić (1973 – 2021) first appeared on BARinfo.

Osnovnu i srednju školu završio je u mjestu rođenja.

Nekoliko decenija slušao je, skupljao i zapisivao legende, anegdote i priče sa ove strane Rumije, koje su publikovane prije nekoliko mjeseci u zbirci “Podrumijske priče”.

To je bila njegova prva i jedina knjiga, s kojom je, kako je istakao prof. Neđeljko Đurović, recenzent izdanja, “zaslužio da stane u red nezaobilaznih zavičajnih pisaca”.

Bio je izuzetan poznavalac Bara i okoline – običaja, govora i ličnosti koje su obilježile zajednički život Barana sve tri vjere. Njegov doprinos pri izradi nekoliko monografija o našem gradu bio je od suštinskog značaja za rasvjetljavanje događaja i sudbina opisanih u njima.

Zoran Gojić će biti sahranjen sjutra u 16:00 na gradskom groblju Gvozden brijeg.

The post Preminuo Zoran Gojić, pisac i jedan od hroničara prošlosti Bara first appeared on BARinfo.

Izdavač knjige je NVO “Mediteran Multimedia”, a recenzent profesor Neđeljko Đurović. Naša ekipa posjetila je Zorana Gojića u njegovoj kući u Burtaišima.

 Puno je ispričanih priča o prepoznatljivom barskom duhu, multikulturalnosti i multivjerskom skladu stanovnika pod Rumijom, događajima i ličnostima koje su obilježile ne samo njegovu, već i istoriju Crne Gore. O svemu tome dobili smo još jedno vrijedno svjedočanstvo, posve drugačije i originalnok, iz pera Baranina Zorana Gojića.

Njegove “Podrumijske priče” su istinita kazivanja onih koji pamte dugo, ali u knjizi su se našle i priče koje izviru iz gotovo fantastičnih i mitoloških usmenih predanja. Poenta je sačuvati dobri duh Bara i kao takvog ga ostaviti budućim generacijama.

“Kada sam čuo  prije mnogo godina izreku velikog Baranina Miloša Petrovića ‘Nije važna vjera, no je važna mjera’, trudio sam se da cijeli svoj život posvetim tome, jer zaista postoje ljudi, i oni drugi, a nema vjera, niti nacija”, počinje svoju priču Zoran Gojić, koji ističe da bi trebalo sačuvati moral nekadašnjih žitelja Bara, iz vremena kada se jednim duhom živjelo i disalo.

Pisao je autentičnim jezikom, koristeći arhaične barske izraze, kako se na našem prostoru govorilo unazad više vjekova.

“Pokušao sam da svoje pripovijedanje što više pripodobim rječniku, naglasku i dijalektu starih Barana, naših predaka. Nadam se da sam uspio u tome, a da će oni koji pročitaju moje priče makar malo razmisliti o svojim postupcima”, naglašava Gojić.

Najbolja smjernica knjige, smatra recenzent, profesor Neđeljko Đurović, jeste poruka da živimo zajedno, kao odvajkada u Baru, jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih.

“Ova knjiga je poput zlatne prašine koja je u jednom ćupu prepunom zlatnih predmeta, dijamanata i perli, našla svoj prostor i pokrila najtananije sadržaje, koje bi trebalo da razgrne svako ko voli i želi da spozna što grad pod Rumijom i njegovi žitelji dijele svih ovih vjekova kao univerzalnu, zajedničku i neponovljivu vrijednost. Ako pričamo o tome i ako se dičimo time, onda bi trebalo da pronađemo etos koji briše sve razlike i daje pravu vrijednost. U knjizi Zorana Gojića za to možemo pronaći putokaz. Neka ljese našeg mozga budu otvorene za sve koji žele život jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih”, kazao je Đurović, koji ističe da je posebna dragocjenost Gojićeve knjige i veliko leksičko bogatstvo koje odslikava duh našeg prostora.

Ovom knjigom NVO “Mediteran Multimedia”, nakon djela Peđe Milovića – “Košarkaške priče”, CD-a rock grupe “Akademia” i dokumentarnog filma “Bar na vremenskoj kapiji” u posljednjih godinu dana, nastavlja svoju misiju očuvanja, prvenstveno, pisanog nasljeđa Bara, ukazivanja na kulturu i umjetnost podrumijskog kraja, ali i publikovanja djela čiji su autori zavičajni pisci. Urednik, Željko Milović, najavljuje do kraja godine još jednu knjigu o Baru, barskog autora.

The post VIDEO: Podrumijske priče Zorana Gojića, na nov, originalan i prijemčiv način o barskom duhu i zajedničkom životu first appeared on BARinfo.

Riječ je o zbirci legendi, anegdota i priča sa ove strane Rumije, koje je Gojić slušao, skupljao i zapisivao unazad nekoliko decenija.

Knjiga, koju čine 153 priče, podijeljena je u četiri poglavlja: “Priče usputne”, “Priče iz prve ruke”, “Sjenovite priče” i “Dumanja uz kafu”, i u njima se na najsuptilniji način pokazuje nit zajedničkog života sve tri vjere u Baru, uz međusobno uvažavanje i izuzetno poštovanje. Ona je svjedočanstvo o drugačijim prošlim vremenima, a način naracije, naročito u poglavlju u kome se citiraju sagovornici, odaje dah zaboravljenih riječi i govora kakav odavno nije u upotrebi. Posebnu pažnju svih koji su već pročitali djelo izazivaju priče o natprirodnim pojavama u selima i naseljima iz okoline Bara, koje je Gojić bilježio od Šestana do Zubaca.

“Pred vama su priče koje sam čujao, upijao, bilježio i uz njih rastao (…) Ovo nije, niti može biti istorijska knjiga, već su samo zapisane riječi o događajima iz života Barana, od kojih mnogi više nisu među nama. Ako se nađe i poneka greška u faktima, praštajte, svašta se i u raznim verzijama čulo pokraj ognja. Prvi dio knjige su prepričane priče, iz raznih izvora, usmenih i štampanih; u drugom dijelu sam citirao sagovornike koji su mi otkrivali djelove nepoznatog Bara. Među njima ima poljoprivrednika, radnika, ali i profesora i inženjera, te su zbog toga stilski različite, jer sam se, koliko se moglo, držao izvornog stila pripovjedanja, dijalekta i lokalizama; treće poglavlje je nastalo na isti način i pripada stvarima koje ne možemo da objasnimo savremenim načinom razumijevanja, a četvrti su razmišljanja koja sam zapisivao uz jutarnju kafu, između kompjutera i šporeta na drva”, zapisao je, pored ostalog, autor u uvodu svoje prve knjige.

Recenzent djela “Podrumijske priče”, prof. Neđeljko Đurović, potencira da je ova knjiga “romansirano svjedočanstvo o ljudskoj empatiji koja se nije povinovala diktatu jednog vremena”.

“Ova hronika originalnih kazivanja otkriće nam suštinu međuljudskih odnosa i dokazati koje vrijednosti našeg postojanja ne smijemo izgubiti. U njenim redovima, u kojima su ispisane priče iz perioda autorovog odrastanja i stasanja, uočićemo zašto su i naši, današnji intimni strahovi, utajena sagrešenja i lažni uspjesi nebitni spram iskrenog priznanja i zahvalnosti dobročiniteljima”, ističe prof. Đurović.

Po njegovom mišljenju, Zoran Gojić je svojom spisateljskom kreacijom zaslužio da stane u red nezaobilaznih zavičajnih pisaca.

“Iako su o našem Baru ispisane mnogobrojne, veoma lijepe i sadržajne stranice, svaki čitalac ove knjige neće se oteti utisku da je njena autentičnost ispunila određene spoznajne praznine. Naša najtananija, najmaštovitija i najemotivnija interesovanja o jednom razdoblju, o jednom načinu razmišljanja iz kojeg su proistekle vrijednosti po kojima je Bar prepoznat kao multikulturološka zajednica, u ovoj knjizi imaju svoje zadovoljenje. Njegova pouka da su ‘ljese našeg mozga, duše i srca otvorene za sve koji hoće život, jedni sa drugim kao odvajkada u Baru, a ne suživot – jedni pored drugih’ najbolja je smjernica koju je jedna knjiga o Baru ikada imala! Ovo pripovjedanje satkano od izvornih riječi starih Barana, koji su ‘s mukom živjeli’ i zbog toga sve upamtili, ali i koje nam poručuju da istina može živa izići iz groba sa riječima: ‘Čekaj me, stizam te ja!’, mora postati školsko štivo. Mlađe generacije u Crnoj Gori podučavane po pouci da ‘niko s bande nije nam svojiji no mi što smo sami sebe’ najbolje će usvajati vrijednosti građanskog društva, ali će i na osnovu izreke ‘ne učini sve što ti šake dođe’ i te kako pravilno percipirati demokratske vrijednosti”, ističe Neđeljko Đurović.

Zoran Gojić je rođen 1973. u Baru. Osnovnu i srednju školu završio je u mjestu rođenja. Kako stoji u biografiji unutar knjige “Podrumijske priče”, živi u Burtaišima, “na po puta između Mosta Karanikića i maslina Prorokovića kod Brijega Đurovog. Štreka sa desne, Ekonomija s lijeve strane kao omeđnica”.

Izdavačka kuća “Mediteran Multimedia” jedan je od segmenata istoimene NVO koja se bavi promocijom Bara, njegovog kulturno-umjetničkog nasljeđa i djela lokalnih autora. Iza sebe u tri godine postojanja potpisuje šest knjiga i publikacija, jedan muzički CD, jednu izložbu i jedan dokumentarni film praćen DvD izdanjem.

The post Prva knjiga Zorana Gojića – Podrumijske priče first appeared on BARinfo.