RB/BI: Gospodine Nikitoviću, za početak, predstavite nam ukratko firmu Hemosan – čime se bavite, koliko dugo postojite i koji je osnovni cilj vašeg djelovanja u oblasti ekologije?

Nikitović: Hemosan je firma koja već 33 godine aktivno posluje u oblasti ekologije. Kompanija se bavi svim vrstama opasnog otpada — hemijskim, farmaceutskim, naftnim derivatima, elektronskim otpadom, bojama, lakovima, bocama pod pritiskom, kao i manjim vrstama opasnih tereta. Pored toga, Hemosan obavlja čišćenje rezervoara i reaguje na ekološke incidente na kopnu, moru i jezerima. Ovaj sektor se neprestano razvija, jer zahtjevi tržišta i privrede postaju sve veći. Inače, osnovna djelatnost Hemosana je zaštita mora od zagađenja. Kompanija posluje u okviru Luke Bar i posjeduje sve potrebne međunarodne licence prema MARPOL konvenciji. Zaduženi smo za prihvat i tretman zauljenih voda, nafte, mazuta, ulja i komunalnog otpada sa brodova. Ove poslove ne mogu obavljati komunalna preduzeća, već isključivo specijalizovane firme. Hemosan ovu licencu posjeduje već dvije decenije, a iako ima mnogo posla, sve ide u dobrom pravcu.

RB/BI: Kada govorimo o opasnom otpadu, mnogi građani i dalje ne znaju šta tačno spada u tu kategoriju. Možete li pojasniti koje vrste otpada se tretiraju kao opasne i zbog čega je njihovo pravilno zbrinjavanje toliko važno?

Nikitović: Taj termin se odnosi na sve materijale koji mogu negativno uticati na zdravlje ljudi i životnu sredinu ako se njima nepravilno rukuje. Opasni otpad može postati inertan, ali samo ako se stručno tretira. Imamo primjer staklene vune, koja se mora izvoziti u Njemačku radi pravilnog tretmana, jer se tretira kao poluopasan otpad. Posebno bih se osvrnuo na azbest, koji postaje opasan kada se ošteti i oslobađa mikroskopske čestice koje ulaze u pluća i izazivaju ozbiljne bolesti, uključujući azbestozu i rak pluća. Ovaj standard prepoznat je najprije u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom i u Evropskoj uniji. Crna Gora je u posljednjih 15 godina počela da primjenjuje iste principe.

Hemosan je učestvovao u velikim projektima sanacije, uključujući Porto Montenegro, Porto Novi, Lušticu Bay i Katar Diyar gdje su uklanjani ostaci nafte, maziva, hemikalija i azbestnih materijala. Samo sa tih lokacija uklonjeno je oko 680 tona azbesta i staklene vune. Azbest se ne nalazi samo u brodogradilištu Arsenal, već i u brojnim drugim objektima u Baru i okolini — uključujući bolnicu u Baru i objekte Primorke. Uprkos najavama o subvencijama države za zamjenu i uklanjanje azbesta, projekat se sporo razvija, jer je proces skup: transport do Njemačke košta oko 5000 eura po šleperu, a do Austrije 3500 eura. Izražavam zadovoljstvo što Crna Gora nema deponije za industrijski otpad, jer bi to otvaralo prostor za „lake kombinacije“ i zloupotrebe. Umjesto toga, Crna Gora se oslanja na međunarodne propise poput Bazelske konvencije, koja reguliše prekogranični transport i odlaganje opasnog otpada. Resorni inspektorat u posljednje vrijeme pojačava nadzor na terenu, iako mali broj inspektora otežava efikasnu kontrolu. Hemosan je, uprkos izazovima, nastavio da razvija svoje aktivnosti, posebno u oblasti zbrinjavanja jestivih ulja, koja preuzima bez naknade i dalje izvozi.

RB/BI: Nedavno ste pokrenuli saradnju sa Opštinom Tivat u projektu sakupljanja elektronskog otpada. Šta ovaj projekat konkretno obuhvata i na koji način funkcioniše sakupljanje?

Nikitović: Hemosan danas pokriva teritoriju čitave Crne Gore, ne samo primorje. Kompanija sarađuje sa opštinama poput Nikšića, Danilovgrada, Žabljaka, Mojkovca i Kolašina, i aktivno radi na sakupljanju raznih vrsta otpada. Kada je riječ o projektu sa opštinom Tivat, radi se o organizovanom sakupljanju elektronskog otpada, koje je po zakonu u nadležnosti komunalnih preduzeća. Ona otpad prikupljaju i odlažu na svojim centrima, nakon čega Hemosan preuzima materijal. Ova saradnja traje već pet godina, a kompanija uslugu prevoza i reciklaže Tivtu ne naplaćuje. U posljednje vrijeme, primijećen je značajan porast količine elektronskog otpada koji stiže u Hemosan iz svih krajeva Crne Gore.

RB/BI: Kolike su količine elektronskog otpada koje se prikupe u prosjeku tokom jedne akcije, i šta se dalje dešava sa tim materijalom nakon što ga Hemosan preuzme?

Nikitović: Imamo ozbiljan problem koji nastaje kada građani sami pokušavaju da se riješe elektronskog otpada, posebno spaljivanjem kablova da bi se izdvojio metal. U tim aktivnostima često učestvuje romska populacija koja od toga živi, ali ne shvata koliko su isparenja i dim toksični i opasni po zdravlje. Takva praksa česta je u Sokolani i naselju kod Barbilja, gdje su osim kablova spaljivane i gume. Zbog toga su komunalna policija i menadžment grada pojačali nadzor, što je dalo određene rezultate, ali se problem i dalje povremeno javlja.

Pohvaliću ovom prilikom stručni kadar na deponiji Možura, radnici su im vrlo obučeni i odgovorni. Zahvaljujući njihovom angažmanu i svakodnevnoj komunikaciji sa Hemosanom, Bar je jedini grad u Crnoj Gori koji može potpuno da zbrine opasni otpad.

RB/BI: Elektronski otpad često sadrži materijale koji mogu biti i korisni i opasni. Da li u Crnoj Gori postoji dovoljan kapacitet i tehnologija za njegovu adekvatnu preradu?

Nikitović: Mi preuzimamo elektronski otpad od građana, institucija i privrednika potpuno besplatno, s ciljem da spriječimo njegovo nepropisno odlaganje. Kao primjer, evo juče je preuzeto pet računara, pet štampača i pet ekrana sa jedne lokacije u Baru. Na Zapadu, prerada jedne tone otpada košta oko 400 dolara, dok Crna Gora zahvaljujući novoj tehnologiji više nema potrebu da otpad izvozi-Hemosan je kupio najsavremeniju mašinu za preradu elektronskog otpada, koja je puštena u rad u aprilu i omogućava preradu na nacionalnom nivou.

Proces prerade izgleda ovako: najprije se vrši fizičko razdvajanje opasnog i neopasnog otpada, potom se opasni dio pakuje i šalje na spaljivanje u Austriju, dok se korisni materijali vraćaju u proizvodni ciklus, čime se ostvaruje princip cirkularne ekonomije. Zahvaljujući ovim rezultatima, Hemosan je upravo dobio nagradu za cirkularnu ekonomiju Privredne komore Crne Gore i udruženja “Hub”, među konkurencijom od 50 kompanija sa Balkana, čime je potvrđen kao lider u oblasti reciklaže.

RB/BI: Za ovakve poslove su potrebne zahtjevne licence. Kakva je situacija u Hemosanu kada su u pitanju dozvole i sertifikati države?

Nikitović: Poznati smo po tome što posjedujemo sve potrebne dozvole i licence za rad sa opasnim materijama — od pomorskih do onih iz oblasti zdravstva. Procedure z anjihovo dobijanje jesu brojne i složene, ali, najveći problem je sporost sistema. U Crnoj Gori se previše govori i planira, a premalo realizuje, uz skromnija finansijska sredstva, naša država bi mogla samostalno da organizuje čitav proces prerade otpada. Hemosan godišnje plaća stranim partnerima gotovo pola miliona eura za preradu otpada, što bi, da se posao obavlja unutar zemlje, značajno povećalo broj zaposlenih. Trenutno zapošljavamo oko 40 radnika, ali postoji potencijal da se taj broj poveća za dodatnih 20 do 30 zaposlenih. Hemosan posjeduje i dozvole za farmaceutski i hemijski otpad, što potvrđuje visok nivo kontrole i usklađenosti sa zakonskim propisima. Takve dozvole ne mogu se dobiti bez dokazane stručnosti, jer rukovanje opasnim materijama, poput kiselina koje mogu eksplodirati u dodiru s vodom, zahtijeva maksimalnu odgovornost. Navešću da smo sproveli složen transport 68 tona otpada iz vojnih objekata u Austriju, koji je realizovan bez ijednog incidenta. Iako je posao bio stresan i zahtjevan, završen je uspješno i profesionalno, što potvrđuje reputaciju Hemosana kao pouzdanog operatera.

RB/BI: Koliko je, iz vašeg iskustva, važna saradnja između privatnog sektora, javnih institucija i građana u izgradnji održivog sistema upravljanja otpadom?

Nikitović: Odgovoriću ovdje primjerom iz prakse. Zbog povećanih potreba i zahtjeva iz inostranstva, Hemosan je instalirao četiri nove linije za preradu, uključujući i specijalizovanu liniju za reciklažu frižidera, koji su među najproblematičnijim vrstama otpada. Naime, frižideri sadrže gasove u motorima i hemijsku pjenu između metalnih slojeva, koja je izuzetno opasna po okolinu. Ova pjena mora se zbrinjavati u specijalizovanim spalionicama.

Nova linija za frižidere je automatizovana, što znači da mašina sama odrađuje kompletan proces – od uklanjanja gasa do drobljenja kompletnog uređaja. Svi materijali, poput plastike, aluminijuma i metala, automatski se razdvajaju. Sistem ima kapacitet prerade 50 frižidera na sat, što omogućava Hemosanu da dnevno obradi do 400 uređaja, što je izuzetno za domaće prilike.

Hemosan sarađuje sa brojnim velikim kompanijama, poput Coca-Cole i Leda, koje sada sistematski sakupljaju i predaju otpad, plaćajući njegovu preradu. Kompanija je takođe sklopila ugovor sa udruženjem američkih firmi koje posluju u Crnoj Gori, preuzimajući i njihov otpad uz naknadu. Poslovni sektor prepoznaje značaj pravilnog zbrinjavanja otpada i sada, nakon početnih teškoća, svi procesi su stabilni i dobro organizovani.

RB/BI: A u kom stepenu su građani i institucije u Crnoj Gori ekološki osviješćeni kada je riječ o pravilnom odlaganju otpada – da li ste primijetili napredak posljednjih godina?

Nikitović: Prije petnaest godina situacija je bila mnogo teža, u periodu od pet godina prikupljeno je svega 20 tona ovakvih otpada. Danas se, zahvaljujući saradnji sa lokalnim samoupravama i kampanjama, prikuplja između 500 i 600 tona godišnje. Za poređenje, Slovenija godišnje prikupi oko 2500 tona elektronskog otpada, što pokazuje da Crna Gora ide u dobrom pravcu. Da bismo podstakli prikupljanje, uveli smo model otkupa otpada, odnosno plaćamo određenim kompanijama da nam predaju elektronski otpad, što je u zapadnim zemljama neuobičajeno, ali se pokazalo kao efikasna motivacija. Zahvaljujući tome, u Crnoj Gori su se pojavile tri do četiri nove firme koje se bave istom djelatnošću. Imamo ugovor i sa Deponijom Podgorica, preko koje se vrši izvoz obrađenog otpada. U poređenju sa ranijim periodom, danas se mjesečno prikuplja oko 30 tona otpada, što je ogroman napredak u odnosu na početak.

Što se ekološke svijesti građana i institucija u Crnoj Gori tiče, napredak je vidljiv, ali, sistem mora da funkcioniše kao lanac odgovornosti — od ministarstva i inspekcije, preko komunalnih službi, do samih građana. Tokom devedesetih godina, zbog ratova i sankcija, došlo je do pada ekološke svijesti, ali, vjerujem da su građani Crne Gore dobar narod koji ima potencijal da se ponovo ekološki opismeni. Evidentno je da niska primanja građana utiču i na njihovu spremnost da učestvuju u ekološkim programima. Prosječna plata od 700 do 900 eura ne omogućava visoke ekološke standarde. Kao primjer, navodim slučaj u Baru gdje je jedna sugrađanka nepropisno izlivala jestivo ulje pored zgrade više puta, izazvavši ekološki incident. Održivost nije moguća bez ekonomske stabilnosti, svi treba dobro da budu plaćeni, ali da za to daju maksimum. Hemosan je još prije 15 godina imao plate od 700 eura, kada je prosjek bio 200, jer je kvalitetan rad jedini način da se napreduje i razvija ekološka odgovornost. Ekonomska situacija je izuzetno teška, posebno za male privrednike koji se suočavaju s brojnim fiskalnim i administrativnim opterećenjima. Cijene robe, hrane i osnovnih resursa su naglo porasle, što dodatno otežava poslovanje i stvara začarani krug troškova. U takvim okolnostima, svako dodatno ulaganje u ekološke projekte ili pravilno zbrinjavanje otpada za mnoge postaje luksuz. Uprkos tome, Hemosan zadržava društveno odgovoran pristup-i dalje besplatno preuzimamo elektronski otpad od građana Bara i Komunalnog preduzeća, snoseći sve troškove transporta i ljudstva bez naknade.

RB/BI: Kako vidite ulogu lokalnih samouprava u unapređenju sistema za upravljanje otpadom? Da li bi, po vašem mišljenju, projekat poput tivatskog trebalo da postane obavezan i u drugim opštinama?

Nikitović: Navešću primjer Podgorice kao modela dobre organizacije. Glavni grad se značajno istakao po pitanju upravljanja otpadom. U saradnji sa Deponijom i Čistoćom Podgorica, svake dvije sedmice sakupljaju se velike količine elektronskog otpada. Podgorica je uspostavila tzv. zbirna ekološka ostrva, gdje zaposleni radnici stalno borave i selektuju različite vrste otpada. Kada Hemosan dođe na lokaciju, otpad je već razvrstan i spreman za preuzimanje. Dio materijala koji nije pogodan za reciklažu odvozi se na deponiju, dok grad zarađuje od prodaje sekundarnih sirovina-prošle godine, Podgorica je od Hemosana prihodovala oko 30.000 eura. Smatram da će sličan model uskoro postati obavezan i u drugim opštinama Crne Gore.

Što se tiče koncepta eko-ostrva, ja lično preferiram termin “reciklažni centar”, po uzoru na slovenački model. U Sloveniji su takvi centri funkcionisali kao prijemne tačke gdje građani sami donose otpad i plaćaju simboličnu naknadu, dok država subvencioniše troškove obrade. Na primjer, za svaku predatu gumu građani su plaćali 50 centi, dok je država davala 230 eura subvencije operateru koji ih je samljeo i izvezao. Ovakav sistem motivisao je operatere jer im je omogućavao da pokriju visoke troškove prerade-oprema za preradu guma do praha košta oko 2,8 miliona eura, a dodatnih 2,5 miliona potrebno je za izradu proizvoda poput ležećih policajaca, kocki ili sportskih podloga. Ukupna investicija, s uračunatim nepredviđenim troškovima, dostiže i 7 miliona eura, jer se cijene materijala i opreme mijenjaju iz dana u dan.

RB/BI: Možete li istaći projekte koji su vam posebno značajni, te na šta ste lično najponosniji kada je Hemosan u pitanju?

Nikitović: Hemosan trenutno aplicira za veliki grant Evropske unije namijenjen privredi, koji će omogućiti direktno učešće preduzeća bez posrednika. Ključno je imati kvalitetne projekte, konsultante i lobiste, jer konkurencija za ove fondove raste. Kompanija planira da sredstva usmjeri isključivo na nabavku nove opreme, bez finansijskog profita, čime bi Hemosan postao jedna od tehnološki najopremljenijih firmi u regionu. Već sada, preduzeće posjeduje licence i kapacitete za preradu uljanih voda, elektronskog i električnog otpada, kao i mulja, što ga čini jedinstvenim u Crnoj Gori.

Najponosniji sam, bez dileme, na svoje ljude. Bez posvećenih radnika nema ni uspjeha ni održivog razvoja. U firmi njegujem horizontalne odnose, bez formalne distance između menadžmenta i zaposlenih. Vrata su uvijek otvorena, a međusobno poštovanje i zajedništvo smatraju se osnovom poslovne kulture. Radnici su zajedno sa mnom stvorili sve što Hemosan danas jeste, firma je pomogla desetinama zaposlenih da magistriraju, pa čak i doktoriraju.

Posebno je ponosan na rad tokom projekta TENI, kada smo bili angažovani na zbrinjavanju otpada nastalog prilikom bušenja podmorja u okviru istraživanja naftnih bušotina. Taj proces, koji je trajao šest mjeseci bez prekida, obuhvatio je zbrinjavanje oko 16.000 tona otpada, bez ijednog incidenta ili povrede na radu. Zahvaljujući profesionalnosti i efikasnosti, Hemosan je od međunarodnih partnera dobio “Golden Letter” – zlatno pismo preporuke, kao najbolja kompanija u Evropi koja je ikada radila na sličnim projektima. To zasluga mojih zaposlenih, koje vidim kao porodicu, spreman sam da im pomognem i u ličnim problemima jer vjerujem da se istinska snaga preduzeća nalazi u solidarnosti.

RB/BI: Insistirate na društvenoj odgovornosti u biznisu?

Nikitović: Spadamo u značajnije donatore u zajednici, a posebno smo posvećeni pomaganju barskoj bolnici i Crvenom krstu, gdje rado učestvujemo u humanitarnim akcijama. Duh porodične i društvene odgovornosti čini suštinu našeg poslovanja i doprinosa društvu.

The post Zoran Nikitović: Elektronski otpad sve veći problem first appeared on BARinfo.

RB/BI: Priča o Vama obično se veže za „Hemosan“. Ali nije uvijek bilo tako. Prvo ste bili pomorac.

Nikitović: Poslije završene srednje škole 1979. sam prvi put otišao na brod. Odradio sam kadeturu, nakon toga vojni rok i nastavio da plovim za „Prekookeansku plovidbu“, oko deset godina. Plovio sam sa poznatim zapovjednicima i starim kapetanima. Težak hleb, pretežak, često neizvjestan. Važila su tri pravila: nema “neću”, “ne mogu” i “ne znam”. Ako ne možeš, pomoći će ti se, ako ne znaš, pokazaće ti se, ali ako nećeš ili ne želiš, to znači da si iskrcan i da plaćaš svoje troškove puta i troškove onog ko se ukrcava da bude tvoja zamjena. To su za to vrijeme bila jako velika sredstva i to se zaista rijetko dešavalo. Bilo je tada vrlo teško komunicirati sa porodicom. Ali zato nije nedostajalo drugarstva, poštovanja i druženja unutar kolektiva, tako da taj period života čuvam u lijepoj uspomeni. Bio sam na desetak brodova, posada je bila jako disciplinovana, znala se hijerarhija: zapovjednik – pa Bog. Oficiri su znali svoj posao. Moja generacija, oni koji su na brodovima, danas su većinom zapovjednici.

RB/BI: Nakon toga, slijedi period kada ste radili kao pilot u Luci Bar, nekih devet godina?

Nikitović: To je neki period mira, stabilnosti, iako su bile sankcije. Bio sam uz svoju porodicu, znalo se radno vrijeme, imao sam odmore, što brod ne poznaje. Svi oni koji su stvorili „Prekookeansku plovidbu“ tada su bili još uvijek aktivni – Orlandić, Knežević, Dabanović. Kada sam prestao da plovim, bilo je 26 ili 28 brodova, od čega devet novih. U to vrijeme se govorilo da ova firma puni preko 50 posto državnog budžeta. Crnogorska flota je imala 86 brodova, a danas ih ima četiri. Svako vrijeme nosi svoje breme. Novi kadrovi, nove promjene, možda i naše nesnalaženje u prestrukturiranju, uz sveukupna svjetska dešavanja doveli su do toga. Rezultat je da je dosta pomoraca bilo prinuđeno da plovi za strane kompanije. Naši pomorci su u to vrijeme bili proslavljeni. Dok sam bio u Luci, osnovao sam agenciju za ukrcaj pomoraca. Imali smo šest hiljada najelitnijih pomoraca, koji nisu upotrebljavali alkohol, drogu, nisu imali kriminalni dosije, koji su znali da ostaju i po trinaest do petnaest mjeseci na brodu.

 RB/BI: Ipak, na poslovni kurs tada tek formiranog preduzeća „Hemosan“ uticale su okolnosti.

Nikitović: Desio se veliki incident sa brodom koji je pretovarao naftu. Bio je jedan udar vjetra, kao ljetos što je bio kad su stradale lučke dizalice, otkinuo je konope tankera i puklo je crijevo za pretakanje. Izlilo se 100-140 tona nafte. U to vrijeme nije postojala nikakva oprema na nivou Crne Gore, ni firma, niti odjeljenje unutar Luke. Tada me pozvao generalni direktor Petrašin Kasalica, a bili su tu i zamjenik direktora Rajković i direktor sektora Nikezić, da sagledamo situaciju. Procijenili smo da možemo to da saniramo, ali da treba da se oformi tim. Preuzeo sam inicijativu. „Hemosan“ je tada bio formiran, ali se bavio drugim poslovima. Naši tehničari su, uz pomoć rukovodstva Luke za 72 sata su, upotrebom “štapa i kanapa“ uspjeli da sve riješe. Tada smo, kao firma, reagovali nabavkom dijela opreme. Nabavili smo je iz svojih sredstava, nije bila jeftina, a nismo imali podršku banaka. Tada nam je Luka na upotrebu dala dio prostora i od nas tražila da formiramo, shodno MARPOL konvenciji, centar za prihvat svih vrsta otpada sa brodova i ta je priča počela da živi i traje do danas. Napredovali smo od tada, ne volim da govorim da smo na evropskom nivou, ali sve svjetske organizacije koje su nas posjetile i koje izdaju sertifikate, ocijenile su nas visokom ocjenom. Specijalizovali smo se za sve vrste otpada, sa akcentom na opasne otpade i akcidentne situacije.

RB/BI: Do 2014. godine, dok država nije nabavila opremu, bili ste dežurni kad bi se (bilo gdje) prevrnula cisterna, potopio brod…

Nikitović: U jednom danu smo imali tri teška incidenta: prvi je potapanje broda „Meksiko“, drugi prevrtanje cisterne sa mazutom u kanjonu Morače, usred avgustovskih gužvi, a treća incidentna situacija bila je kada je kamen slomio ventil na rezervoaru kaustične sode u Luci Bar. Sve je krenulo jedno za drugim, ali smo sve uspjeli da saniramo, čak i brod „Meksiko“, koji je bio veliki problem. Uspješno je podignut sa dna i otplovio na rezanje. Prvi put je iz kanjona Morače, kranovima, sa dubine od 80 metara, izvučena cisterna. Do tada to niko nije ni pokušavao. Problem curenja kaustične sode riješili smo uz pomoć kompanije „Nimont“ i Luke Bar. Brzo smo odreagovali i bukvalno za 2-3 sata smo zaustavili curenje. Kada postoji volja i želja, sve je moguće. Nema nemogućeg. Mi smo izuzetni u vanrednim situacijama, tada se pokazuje ta nota humanosti, dobrote, zajedništva, dok u svakodnevnom životu i nije tako.

RB/BI: To je slučaj i u našoj profesiji. Za obične stvari gunđamo, ali kad se nešto važno dešava, svi smo tu, bez pozivanja.

Nikitović: Rekao bih da smo mi stalno u vanrednoj situaciji. Jer, mi smo prošli sankcije, mi smo izgubili industriju. Bar je pogotovo bio biser privrede, čak bih rekao i najveći biser Crne Gore, iz prostog razloga što nije bilo zagađivača. Živjeli smo u zdravom i zadovoljnom okruženju, jer svi smo bili zaposleni. Sjećam se, ujutro sam morao da čekam 5-10 minuta da mogu da dođem do posla. Postojala je „Primorka“, „Centrojadran“, „Centrocoop“, “Luka Bar”, „Prekookeanska plovidba“, „Duvanski“, „Bar bilje“… Ima ih još mnogo, zaboraviću nekoga sigurno. Grad je bio izuzetno bogat. Svi smo bili bogati. Nismo bili bogati ako pričamo o milionima, jer mislim da nije bogat onaj ko ima milione, nego onaj ko može normalno da živi i da ispunjava svoje obaveze prema društvu i porodici.

RB/BI: Do 2014. vi ste bili zaduženi za sve nezgode na moru?

Nikitović: Tada je Uprava pomorske sigurnosti kao donaciju dobila set opreme i mi smo se dijelom relaksirali kada je more u pitanju. Na kopnu smo i dalje aktivni, zovu nas i na svakom incidentu većih razmjera na moru. Što se tiče drugih otpada, radimo farmaceutski otpad, medicinski rade naše kolege iz “Eko-medike”, koji imaju koncesiju, a mi radimo hemijski, elektronski, električni otpad, zauljene otpade, sa posebnim akcentom na otpad sa brodova, opasan i neopasan i zauljane vode. Imamo za to svu tehnologiju. Nadam se polovinom godine da ćemo biti na najopremljenija firma na Balkanu, što se tiče tehnologije. To je zadnja riječ tehnike, u proizvodnji je i očekujemo da će biti završena negdje početkom aprila. Do polovine maja ili početkom juna počeće da radi pet novih pogona. Mi sami ćemo unutar Crne Gore obezbijediti reciklažu, odnosno ponovnu upotrebu svih materijala koji mogu da se iskoriste.

RB/BI: To je dobra priča. Mi svi govorimo o ekologiji, a ovo je, u stvari, ekologija na djelu.

Nikitović: Imam običaj da kažem da mi nismo akademici, bavimo se realnom ekologijom. Mi rješavamo probleme na licu mjesta, ili eventualno u našem centru. Nauka je spojiva sa ekologijom, kao i sa bilo kojom privrednom granom. Prosto, dnevno imamo obaveze koje moramo da rješavamo. Ljudi se ne snalaze, izašli su novi zakoni, sa mnogo rigoroznijim kaznama. Mi zaista dajemo podršku čitavoj privredi – samo jedan poziv i dajemo ugovore o prihvatu, zbrinjavanju i konačnom rješavanju otpada. Time se smanjuje i izvoz i tako će dosta sredstava ostati u Crnoj Gori, a sad, u ovom momentu, mi to izvozimo u zemlje EU. To je skupa priča, ali za sada sve servisiramo. Nemamo problema sa partnerima. Slobodno mogu reći, svi naši partneri su veoma korektni, nema finansijskih problema u dijelu naplativosti potraživanja.

RB/BI: Reklo bi se da ste zadržali pomorsku radnu etiku.

Nikitović: Ovo je jedan brod koji plovi i ploviće, bilo mene ili ne, jer mi rješavamo probleme koji su i na državnom nivou teški i složeni. Imam običaj da kažem da je ovo firma koja je pedeset odsto države, pedeset odsto moje supruge. Dajemo dosta donacija u dijelu ekologije i državi, ali gledamo da budemo racionalni, da ne izgubimo likvidnost i da možemo da servisiramo sve obaveze prema partnerima, kao i lične dohotke.  U firmi radi skoro četrdeset ljudi, sa svim prijavljenim doprinosima i punim platama. Nemamo većih problema, banke su nas prepoznale, zadnjih pet godina, kao dobrog partnera i daju nam, za sada, zaista dobru podršku.

RB/BI: Kad smo kod donacija, pamtimo vrijeme korone, kad je Radio Bar od vas dobio maske, a znamo da ste kao pojedinac i kao društveno odgovorna firma, pomagali gdje god ste mogli.

Nikitović: Imao sam tragedija u životu, za devet godina četrnaest članova moje bliske porodice je preminulo. Za tih devet godina obišao sam sve bolnice: KBC, beogradske bolnice, barsku bolnicu. „Kad je lijepo, svima je lijepo, a kad je teško, svi se izmičemo“. Sjećam se kad je počeo kovid. Mi smo bili firma koja je imala pravo da se kreće bez ograničenja, normalno sa svom pratećom dokumentacijom, koju su tražili policija i državni organi. Tada su nam se obratili iz Podgorice, Koordinaciono tijelo za Kovid. Imali su veliki problem kako da zbrinu kovid otpad i kako da se ponašaju kad je taj otpad u pitanju. Mi smo odmah, već sjutra ujutro krenuli da rješavamo Igalo i dio Petrovca. Pomagali smo kolegama iz Komunalnih preduzeća da shvate kako se postupa s tim otpadom. Pratili smo sve sajtove i shvatili da nije problem u otpadu, već u načinu odvajanja i zadržavanja i da je, nakon četiri dana njegovo zbrinjavanje potpuno bezopasno.

Prvih dana, najveći problemi su bili maske, zaštitna odijela i naočare i sve ono što su ljekari i sestre trebali da imaju. Igrom slučaja, mi smo imali 12.000 komada specijalnih maski, nekoliko stotina kombinezona, nogavica, kapa… Odreagovao sam odmah, vidio sam da se nešto dešava i zvao sam direktora Bolnice, dr Dragana Tomanovića i rekao da, u slučaju da se ukaže potreba, ima na raspolaganju maske, bez naknade. Desio se kovid – medicinsko osoblje bez opreme, nespremno, niko ne zna kako se liječi ni što se dešava. Uglavnom, tada smo u prvom naletu 5.000 maski dali barskoj Bolnici, prepoznali smo problem kod vas, kod Komunalnog preduzeća, Hitne pomoći, KBC-a, Instituta za javno zdravlje… Čuvali smo jednu rezervu za građane – ako je neko tražio, ja sam trčao na kapiju, nosio. Imali smo dezinfekciona sredstva, to je dio naše struke (dezinfekcija, deratizacija) znali smo kako da se ponašamo i bili smo jako oprezni i dobro zaštićeni, nijedan radnik se nije razbolio za vrijeme kovida. Sve smo pustili kući, samo je pet ljudi ostalo i ja sam stalno bio tu.

Pomagali smo koliko smo znali i umjeli, davali smo mašine, poklanjali prskalice i sve što smo mogli da poklonimo, čak i kupovali da bi poklonili drugima. Uz to, sve vrijeme smo rješavali problem otpada iz karantina (više od 400 tona), bez naknade, koji je u to vrijeme propisivao Institut za javno zdravlje.

Što se tiče donacija, gledamo da najviše pomognemo bolesnima. Imamo tu i davaoce krvi, među njima ima ljudi koji su u teškom socijalnom stanju, gledamo da pomognemo, kao i da Crvenom krstu Bar svake godine za našu dječicu obezbijedimo 100-150 paketa. Mi to ne reklamiramo, jer ne želimo, to je prosto za našu djecu. Ta djeca će sjutra biti građani Bara, možda će biti i nešto više, mogu postati i svjetski poznati, niko to ne zna, ali neka tog dana budu radosna. Zašto bi moja djeca imala radost, a druga ne?

Radili smo dosta na edukaciji djece o ekologiji, donirali smo neke ekološke klupe, pomažemo školama, ne naplaćujemo naše usluge državnim organima, odnosno naplatimo samo ono što baš mi plaćamo drugima. Najviše donacija je dobila naša bolnica, jer smo prepoznali da ima dosta problema. U saradnji sa menadžmentom i ljekarima, nismo uzeli pravo za sebe da biramo što ćemo da kupimo, nego smo to pravo njima ustupili, predali firmi koju je ministarstvo odobrilo, da je u skladu sa zakonom i sve što su tražili – to su i dobili. Zadnju donaciju dali smo ortopediji, koja je na sreću građana, zadnje dvije godine, a pogotovo prošle, pokazala svu opravdanost ulaganja menadžmenta bolnice i nas kao privatnika. Nisam ja jedini, ima nas još koji ne pričamo nego radimo sa ljudima, nabavljamo im i dostavljamo što im treba. Vidno je poboljšano stanje u Bolnici i neka rješenja su odlična. Nastavićemo u tom tonu koliko god budemo mogli. Vidite i sami da se usložnjava situacija, na globalnom nivou. Očito je da se ekonomske prilike mijenjaju, cijene skaču, plate stagniraju. Ja ne mogu da utičem na vođenje politike i ekonomije, ne bavim se politikom.

RB/BI: Ali svojom djelatnošću, na ono što možete, utičete pozitivno.

Nikitović: Sve vrijeme gledamo da ne smetamo nikome, da ne tražimo ništa, ne očekujemo ništa. Ljudi koji ovdje rade sve su sami stvorili. Vidite kakvi su uslovi: nema čega nema. Sve što im treba: organizovan topli obrok, prevoz. Da li sam zadovoljan? Iskreno da kažem, i nisam. Volio bih da moji radnici primaju po dvije-tri hiljade eura platu, ali to nije realnost. To je moja želja, nadam se da će mi se ispuniti dolaskom nove opreme i modernizacijom, da ćemo dio ljudstva uposliti na drugim aktivnostima, a da ljudi koji rade u ovoj firmi imaju takve plate da sebi mogu da priušte što žele. Gledamo da i na druge načine izađemo u susret radnicima, odobravajući kredite, garantujući za njih na svaki mogući ljudski način, vodeći pri tom računa da ne dovedemo poslovanje u pitanje. Suština je da svi imaju mjeru u svojim zahtjevima, da ne bi ugrozili druge kolege.

RB/BI: Što je, po vama, u životu najveći uspjeh?

Nikitović: Najveći uspjeh je porodica. Zdravlje, porodica – ne postoji vrijednost kojom može to da se mjeri. Što je jača porodica, sve je jače. Ako imate zdravlje u porodici, to je sreća. Volim da citiram patrijarha Pavla: „Sretan je onaj ko živi za danas. Jadan je onaj ko živi za prošlost.“ Ono što je bilo vratiti ne možemo, ali možemo učiniti sve da nam bude bolje. Vjerujući u druge, vjerujemo u sebe. Prosto, morate biti dobar čovjek da priznate da neko ima probleme i da se ne pravite da ih ne vidite, da i ne ignorišete, nego da pokušate da se umiješate u onolikoj mjeri koliko je to pristojno i da im pomognete da te probleme prevaziđu. Bez velike priče. Ja nikad nisam govorio da imam problem. Govorio sam da imam izazov. Inače sam komunista, nikad nisam ušao ni u jednu partiju, nisam želio, nije me neko ni tražio, nešto se nisu lomili oko mene, ni ja oko njih.

Smeta mi što se u posljednje vrijeme vidi da nam je jako pala kultura komunikacije. Nažalost, pogotovo kod državnih organa i kod Skupštine kao najvišeg organa jedne države. Daju loš primjer drugim ljudima da se tako ponašaju: u bolnicama, u pošti ili bilo gdje drugo. To je baš očigledno.

RB/BI: Definitivno nedostaje lijepo vaspitanje, ako mogu tako da kažem – elementarno vaspitanje koje se ispoljava u pristojnom odnosu prema drugim ljudima, u neuskakanju preko reda, u tome da se ne mora biti glasan ako nisi saglasan sa onim drugim, da ne mora da se uđe u raspravu…

Nikitović: Uvijek sam volio u firmi, sa radnicima, sukobe mišljenja. Imam običaj da kažem: Imamo određeni zadatak, što vi mislite, kako ćemo? Pet glava je pametnije od jedne. Uhvatio sam godina, mada u šali kažem da imam 35, ali postoji razlika između mog životnog iskustva i iskustva mladih ljudi. Tu je sukob generacija i sukob mišljenja. Ali to ne mora da prouzrokuje svađu i nervozu i da se ulazi u lični sukob. Često moji ljudi znaju da mi kažu potpuno suprotno od onoga što ja mislim, ali ja stanem, ne komentarišem, pustim da prođe jedan dan, pa onda opet sjednemo i objanim zašto nije u pravu. U zadnje vrijeme, često, ljudi mi prilaze i traže dodatni posao. Uvijek sam za to. Mi ne možemo stići koliko posla ima. Ali, od svega pravimo priču ili se bavimo politikom, za što uopšte nema potrebe.

Svako neka radi svoj posao. Ja ne želim da budem premijer ili predsjednik Opštine, niti mi pada na pamet. To nije moj put. Ja imam zacrtan svoj put kojim idem i neću da ga mijenjam jer prepoznajem da to mogu i dosta uspješno to radim. Da li je neko pametniji? Definitivno. Da li mogu dovesti menadžera koji će biti uspješniji? Definitivno. Ali ja ne dam, jer hoću sebe da usavršim i želim sjutra moga sina, koji će preuzeti ovaj posao, da usavršim, da nastavi da radi. To je tako prirodno. Ali, isto tako, primam mlade inženjere, mlade ljude. Ako odu, ne nerviram se, vjerujem da su otišli na bolje. A znam da su po dvije-tri godine intervenisali da dođu u ovu firmu. I nemam nikakav problem s tim. Imali smo i magistre, doktorande, nikakvu ljutnju ne nosim. Samo da to bude na pristojan, kulturan, korektan način. Ko želi bolje i ima ponudu za bolje, neka mu je sretno. Dovešću druge inženjere, obučiti ih. To tako ide, to je proces i to ne može niko da zaustavi.

Problem ne vidim nigdje osim u nama – mnogo smo se promijenili, mnogo smo spremni da obećamo. Ne stoji iza toga kako se pojedini predstavljaju ni porodična tradicija, ni kapital, ni znanje. To mi često smeta, pa se ujedem za jezik, jer imam pogan jezik, da ga ne povrijedim, iako to zaslužuje. Ta neka nadmenost, ničim pokrivena, ni školom, ni znanjem ni porodičnom tradicijom ili uspjesima – to mi smeta. Uvijek sam više poštovao svakoga mehaničara, svakog radnika koji je uspio da napravi za sebe i porodicu svoje mjesto na ovome svijetu, svojim rukama zaradio to, nego kvazi biznismena. Šta je biznismen? To ne može svako biti, zna se koja je hijerarhija i u tom dijelu. Sada imate takoreći milionera, ali niko neće da kaže da iza tog milionera stoje milioni kredita.

RB/BI: Ili neke druge stvari.

Nikitović: Ono što me strašno zabrinjava, to je nagli porast kocke, narkotika i plašim se da gubimo konce i gubimo mlade ljude, čiji roditelji pate.

RB/BI: Mislim da gdje god dođe droga, bude uništena čitava porodica.

Nikitović: Satre cijelu porodicu. Alkohol isto. Ali ono što jeste vidno to je da su nam kockarnice pune djece, starijih ljudi, i vrlo mi je interesantno kad vidim bračne parove da ulaze u kockarnicu. Meni je to neshvatljivo, ali novo vrijeme, novi ljudi. Valjda će se nešto i mijenjati, nadam se. Naše komšije su zabranile kocku, a mi imamo kockarnice koje rade 24 sata. Često, jer ustajem rano, u 3-4 ujutro, vidim bračni par ili dijete od 14 godina kako izlazi iz kockarnice. To je veliki problem.

The post Zoran Nikitović: Bavimo se realnom ekologijom first appeared on BARinfo.

Projekat finansira Ministartsvo turizma, ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, na osnovu javnog konkursa.

Učenicima škole „Jugoslavija“, koji su u Hemosanu boravili u pratnji pomoćnice direktora Rose Vlahović i profesorice biologije Mirjane Vučinić, predstavljen je način i obaveza proizvođača, odnosno uvoznika, da mu se nakon isteka roka proizvod vraća, uz obavezu da ga reciklira, preradi ili odstrani.

O značaju proširene odgovornosti proizvođača otpada na prezentaciji u Hemosanu govorile su prestavnica ministarstva Branka Milašinović i rukovoditeljka u sektoru za zaštitu životne sredine Opštine Zeta Milanka Baljević.

Posebno je apostrofiran elektro energetski otpad,  solarni paneli – čija je ugradnja u Crnoj Gori intezivirana, a njome je obuhvaćen i znatan dio obrazovnih ustanova. Naglašeno je da je primjena sistema proširene odgovornosti za tu vrstu otpada hitna, jer bi se za 20 do 25 godina, istekom njihovog roka javio problem odstranjivanja, s obzirom da je riječ o opasnoj vrsti otpada.

Posebne vrste otpada nastaju istekom roka trajanja, poput električne i elektronske opreme, vozila, baterija i akumulatora, guma, ambalaže, plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu i ribolovnog alata koji sadrži plastiku.

„Posjeta Hemosanu je bila izuzetno uspješna, a učenici su na licu mjesta informisani na koji način funkcioniše ovlašćeni sakupljač otpada“, kazala je mr Ivana Durutović, izvršna direktorica NVO Svetionik.

Proširena odgovornost proizvođača je mehanizam definisan Zakonom, koji je usvojila Skupština Crne Gore. Njime se propisuje odgovorno postupanje sa otpadom. Cilj je da uvoznici ili prodavci proizvoda budu odgovorni za pravilno upravljanje otpadom koji od njihovih proizvoda nastaje, sa akcentom na posebne i opasne vrste otpada.

Učesnici prezentacije su na kraju posjete zahvalili  Zoranu Nikitoviću, vlasniku DOO „Hemosan“, na izuzetnoj predusretljivosti i gostoprimstvu.

The post Mladi ekolozi posjetili Hemosan first appeared on BARinfo.

„Prošle godine smo, prema mojoj, želji moje porodice i zaposlenih u barskoj Bolnici, investirali značajna sredstva u opremanje ove zdravstvene ustanove. Nastavili smo i ove godine. Nadamo se da će do juna stići još 40 kreveta, čime bismo, u tom dijelu, opremili kompletno Interno odjeljenje. Ukoliko bismo bili u prilici, realizovali bi i druge donacije koje su u ovom momentu za Bolnicu najpotrebnije. Na ovu zdravstvenu ustanovu se svi oslanjamo. To nam je dodatno postalo jasno u vremenu pandemije“, smatra Nikitović, koji procjenjuje da se „po humanosti, ništa ne može mjeriti sa dobrovoljnim davanjem krvi i investicijama u zdravstveni sistem“.

U ovom momentu, prema njegovom mišljenju, država ne može da isprati potrebe u oblasti zdravstva, ali je srećna okolnost što pojedinci iz svijeta biznisa iskazuju veliko interesovanje i volju da podrže zdravstveni sistem i institucije.

„Opština, privrednici i društveni djelatnici bi mogli da organizuju donatorsko veče sa ciljem prikupljanja značajnih sredstava, kako bi bolnici i ljekarima ove ustanove, koji uživaju ugled i povjerenje i van državnih okvira, omogućili pristojan rad“, poručio je Nikitović.

Generalna direktorica Direktorata za javno zdravlje, dr Ivana Živković izrazila je zadovoljstvo što je sa kolegom Stevanom Đurišićem prisustvovala isporuci donacije, koju je okarakterisala kao „divan, humani gest velikog prijatelja crnogorskog zdravstvenog sistema, Zorana Nikitovića“.

„Ministarstvo zdravlja ulaže u, višedecenijskom nebrigom, oronuli zdravstveni sistem. Veoma sam zadovoljna što imamo odgovorne pojedince koji prepoznaju našu brigu i pomažu nam u naporima da ga modernizujemo. Željela bih da se u ime Ministarstva, građana i krajnjih korisnika zahvalim humanim ljudima na donaciji vrijednoj preko 30.000 eura u zajedničkom nastojanju da zdravstveni sistem i kvalitet zdravstvene zaštite ‘podignemo na noge’ kako bi bio što dostupniji korisnicima“, poručila je dr Živković.

Velikodušna je i važna donacija našeg prijatelja i sugrađanina Zorana Nikitovića za potrebe Internog odjeljenja, ne skrivajući emocije, istakao je direktor Opšte bolnice Bar, dr Igor Karišik.

„Zoran je humanista, istaknuti privrednik, čovjek koji razumije potrebe svih građana Crne Gore. Ovo je prilika da mu izrazimo veliku zahvalnost. Nije prvi put da donira našoj bolnici, odnosno pacijentima. Prošle godine smo, zahvaljujući ‘Hemosanu’ opremili odjeljenje hemodijalize sa osam novih kreveta, televizorima, dva EKG aparata, dva kardio-tokografa, dva transportna inkubatora, tri defibrilatora…“, podsjetio je direktor Opšte bolnice Bar, dr Igor Karišik.

Veliku zahvalnost Zoranu Nikitoviću i kompaniji „Hemosan“ u ime zaposlenih na odjeljenju i svih korisnika, izrazio je i načelnik Internog odjeljenja, internista kardiolog Mirko Šaranović. Na pitanje šta je još potrebno da bi ovo odjeljenje pratilo savremene standarde, dr Šaranović je decidan da barska Bolnica održava korak sa modernim tokovima i odolijeva tom izazovu.

„Kada je kardiologija u pitanju, praktično smo zaokružili sve neinvanzivne metode – radimo ultrazvuk, ergometriju, holtere… Nakon stavljanja u funkciju novog skenera, radićemo i neinvanzivnu koronagrafiju, a imamo i dobro razvijenu Službu hemodijalize koju vodi dr Miodrag Stanković. Plan je da se napravi i Intezivna njega koja će obuhvatati intenzivnu metaboličku njegu i intenzivnu njegu neuroloških pacijenata“, najavljuje dr Šaranović, koji je izrazio uvjerenje da će uz podršku odgovornih pojedinaca i kompanija zdravstveni sistem Bara i ubuduće pratiti evropske standarde.

The post VIDEO – Nikitović: Kada bih bio u mogućnosti, sagradio bih i opremio novu Bolnicu u Baru first appeared on BARinfo.

Grupa “Flamingo” nastala je od učenika OŠ “Kekec” u Sutomoru 1972. godine. Članovi su bili Goran Noveljić – gitara, Siniša Pilić – bubnjevi i Goran Dragović – gitara, vokal i klavijature, osnivač i frontman. Na nekoliko nastupa s njima su nastupali i Dragan Rogić – klavijature, Velimir Vuksanović Bućo – vokal, Stefica Obradović – vokal i Vesna Ostojić – vokal.

Repertoar su činile poznate numere Lea Martina, Boba Stefanovića, grupa “Pro Arte”, “Dubrovački trubaduri”, “Lutajuća srca”, “lndexi”… Na skromnoj opremi i sa gitarskim pojačalom u vidu radio-aparata (na nastupima upotrebljavali i rusko pojačalo – učilo “Elektrodelo” iz kabineta za fiziku) “Flamingo” je nastupao u sutomorskoj školi “Kekec” u naredne tri godine na proslavama državnih praznika, dana škole, školskim priredbama… Bilježe i nastup u sali Poljoprivredne škole u Baru na proslavi 29. novembra 1973. sa revolucionarnom kompozicijom “Komandant Sava” u zabavnom aranžmanu, te svirke u autokampovima u Sutomoru. Grupa nije imala svojih kompozicija, sem par autorskih pokušaja koji nisu zvučno zabilježeni. Završetkom osnovne škole 1974. Goran Dragović se seli u Bar, a sastav i dalje povremeno vježba, sve do kraja 1975. godine kada prestaje sa radom.

Grupa “Kadeti” nastala je 1976. godine u Baru kao VIS Gimnazije “Niko Rolović”. Oformili su je Goran Dragović (bas), Rade Nikitović (gitara) i njegova brat Zoran na udaraljkama. Odmah nakon osnivanja pridružuje se i Pero Pavlović (gitara), a u toku naredne godine Mladen Vitas (vokal) i Sanja Mašanović (klavijatura).

Repertoar su činile kompozicije hard i glam rocka, odnosno grupa “Sweet”, “Slade”, “Status Quo”, “Moody Blues”, “Black Sabath”, “Deep Purple”, uz samo nekoliko pjesama domaćih autora (“Time”, “YU grupa”…), a jedini autorski otklon bila je nesvakidašnja verzija “Creedence” standarda “Proud Mary”. U toku tri godine postojanja, “Kadeti” su zabilježili tridesetak nastupa, u sklopu proslava mnogobrojnih državnih i školskih praznika, i igranki održavanih u holu Gimnazije.

Ono što je ovu gimnazijsku grupu uvrstilo u istoriju crnogorske pop-rock muzike jeste izvođenje prve rock opere u Crnoj Gori, za Dan škole aprila 1978. godine.

Zasluga za tako nešto pripada neumornom barskom muzičkom pedagogu, svojevremeno članu prvog benda Muzičke škole “Njegoš”, profesoru Viktoru Vitu Ujesu. On je prearanžirao i raspisao partiture za električne instrumente, klavir, harmoniku, hor i soliste za operu “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca. Gimnazija nije imala hor, pa ga je Ujes “pozajmio” iz OŠ “Blažo Jokov Orlandić”, gdje je takođe predavao, a solista je bio Mladen Vitas.

Na bini Doma kulture, nakon višemjesečnog vježbanja, “Kadeti” su, pred oko 1000 posjetilaca, nastupili na skupim pozajmljenim instrumentima, uz ovacije na kraju izvođenja rock opere. Muzički stručnjaci iz Crne Gore koji su došli da čuju djelo, imali su samo riječi divljenja za “Vitov supermoderan aranžman”. Taj je nastup bio ujedno i labudova pjesma benda, jer su završetkom srednje škole prestali sa radom.

The post Rock u školama: Flamingosi, Kadeti i Ero s onoga svijeta first appeared on BARinfo.

Direktor bolnice dr Igor Karišik iskazao je zahvalnost Zoranu Nikitoviću i njegovoj firmi, pri čemu je naglasio da je, samo u ovoj godini, ovo već druga donacija „Hemosana“ bolnici.

„Zoran je uspješan porodični i poslovni čovjek i ovo je samo još jedan primjer njegove plemenitosti. Moram da naglasim da je ove godine donirao osam kreveta za potrebe hemodijalize, gdje se liječe najteži bolesnici. I prošle godine je bio donator ove bolnice, tako da želim da iskoristim priliku da mu se u ime zaposlenih, pacijenata i građana Bara, zahvalim od srca na svemu što čini za našu ustanovu, i uopšte, za naš grad“, istakao je dr Karišik.

Zahvalio se i Nikitovićevom poslovnom partneru, Vitu Episkopu, koji je donirao transportni inkubator za dječije odjeljenje i porodilište, ali i kompaniji „MMK komerc“ na čelu sa Mirom Jaredićem, koja je donirala televizore za potrebe odjeljenja na kojima se vrši hemodijaliza.

U ime Ginekološkog odjeljenja i porodilišta na donaciji se zahvalila glavna sestra Sanja Lojić.

„Zahvaljujem se u ime Ginekologije i porodilišta na divnoj donaciji i brizi o našem odjeljenju, koje se u posljednje vrijeme obnovilo i napredovalo, zahvaljujući i direktoru koji je sve učinio da prepozna naše potrebe“, navela je Lojić.

Nikitoviću se zahvalio i dr Miodrag Stanković na ranijoj donaciji – specijalnim krevetima za dijalizu.

„Ovo je jedan veoma lijep i human gest korporacije ’Hemosana’ prema Bolnici i zaslužuje pažnju ne samo bolnice i grada, nego i šire. Bilo bi dobro da ima više ovakvih donatora. Našim pacijentima, koji na hemodijalizu idu tri puta nedjeljno, ’vezani’ na ekstrakorporalni krvotok po više sati, kreveti donirani od strane kompanije mnogo znače za njihov boravak. Osim toga, poklonjeni su i TV aparati, za svaku salu po jedan, kako bi pacijentima olakšali vrijeme provedeno na hemodijalizi“, kazao je dr Stanković.

Direktor kompanije „Hemosan“ Zoran Nikitović zahvalio se barskoj bolnici i svim zdravstvenim radnicima koji su brinuli o našem zdravlju za vrijeme COVID-a. On je apelovao na sve one koji su u mogućnosti da doniraju što više tehničkih sredstava bolnici, kako bi bila uspješnija u svom radu.

„Nadam se da je korona iza nas i da se više nikad neće ponoviti. Ono što vrlo brzo zaboravljamo je požrtvovanost ljudi u bijelim mantilima koji svoje porodice nisu gledali, niti su smjeli da im prilaze dugo vremena, dok smo se mi nalazili u toplini svojih domova. Takođe, u ime moje firme želim da se zahvalim svima koji su prepoznali požrtvovanost zaposlenih, kako u Bolnici, tako i u Domu zdravlja i Hitnoj pomoći. Bio je to dosta dobro organizovan lanac, a rezultati koji su se pokazali nakon COVID-a govore sami za sebe“, podvukao je Nikitović.

On je istakao da ovime nije završena donacija „Hemosana“, te da već pripremaju nova iznenađenja za Barsku bolnicu.

„To će, za sad, biti tajna, ali u svakom slučaju ćemo ih prijatno iznenaditi sagledavajući njihove potrebe. Uz naše kolege, iz preduzeća “8. red” sa kojima vrlo dobro sarađujemo, obavljamo uredan i redovan servis aparata i svega što je nabavljeno za potrebe Bolnice Bar“, zaključio je Nikitović.

The post Hemosan uručio još jednu vrijednu donaciju Opštoj bolnici first appeared on BARinfo.

Firma “Hemosan“, vlasnika Zorana Nikitovića, donirala je profesionalne zaštitne maske sa filterom, sa zaštitnim ventilom za radnike u RJ  Čistoća. Firma “Cavitcleaner“, direktora Marka Raičevića, uspjela je da za barska preduzeća nabavi po dva motorna atomizera za potrebe dezinfekcije.

Oba preduzeća iskazala su veliku zahvalnost firmama donatorima, na vrijednim donacijama koje su došle u pravom trenutku, i koju će radnici već danas koristiti i staviti u pogon na teren. Iz Komunalnih djelatnosti ističu da je jutros odrađena kompletna dezinfekcija Vatrogasnog doma, ali i svih vozila i platoa ispred njega.

Iz ovog preduzeća su još jednom apelovali na sve naše sugrađane da se pridržavaju mjera koje su ranije propisane, a tiču se odvoza smeća. Naime, jutros je zabilježeno novo kršenje ove odluke. Kako su nam rekli, nesavjesni građani koji vrše renoviranje svojih objekata, iznosili su i ostavljali pored kontejnera kabasti otpad – sanitarije i građevinski materijal. “U saradnji sa nadležnim službama i Komunalnom policijom vršiće se pojačani nadzor i sankcionisanje ovakvog ponašanja, koje je za svaku osudu”, kažu iz Komunalne djelatnosti doo.

The post Vrijedne donacije Komunalnom i Vodovodu first appeared on BARinfo.