Sve je bilo savršeno – ubjedljive predgrupe, kristalan zvuk, znalački postavljena play-lista, bend čiji je nastup podigao ljestvicu više u odnosu na sve dosadašnje, sam stari mačak Zucchero koji je vidno uživao u atmosferi i interakciji s muzičarima… I nije nipošto dozvolio sebi da “otalja festivalski nastup”, kako su zli jezici najavljivali, no su on i ekipa više od dva sata hektolitrima znoja natapali binu “Bemax Arene” prvog dana festivala “City Groove”.

Na društvenim mrežama i ovo što sam napisao bilo bi sasvim dovoljno da dočara spektakl koji je sinoć kao meteor pogodio Podgoricu, no, onda ne bi bilo pomena o detaljima koji život krase, i čine čaroliju.

Odlični “Milky Way” i “kotorski Partibrejkersi” – bend “Kukavica” zagrijali su publiku, a onda, uz novi set instrumenata, ozvučenje i adekvatne svjetlosne efekte na binu je, ležerno, sa šeširom na glavi i u teksas đilama, izašla glavna zvijezda. Početak je pripao numerama sa novog albuma “Discover”, a onda je, iskusan i veliki kao što već jeste, posegao za širokim spektrom pjesama koje prisutni dobro znaju, smjenjujući brze i spore kompozicije.

Mnogi bi rekli da je lako biti veliki kad imaš onakav bend iza sebe, i ne bi ništa pogriješili, jer je riječ o virtuozima, ali je sinoć ipak najvažnija bila sinergija dobrih vibracija koje je sastav imao unutar sebe i odlična interakcija sa publikom, puna iskrenih emocija. Praštala je sa svih strana mješavina bluesa, cockerovskog rocka, rhythm’n’bluesa, gospella, prefinjenog mediteranskog popa – svaka je numera bila mala enciklopedija zvukova i različitih stilova.

Nema osobe koja nije bila fascinirana beskrajnom energijom i vokalnim sposobnostima Kamerunke Patricie Ntongo koja, ako ikakve pravde na svijetu ima, mora da dostigne karijeru svjetske zvijezde. Virtuozni gitarski par – “gillmourovski sin” Mario Schilirò i izvanredna Amerikanka Kathleen Dyson (svirala sa Mick Jaggerom, “Eurythmics”, Sealom, Cyndi Lauper, a najpoznatija po radu sa Princeom) je ostavljao bez daha, bubnjar Adriano Mollinari tačan kao sat, klavijaturista Nicola Peruch je suptilnim pasažima držao atmosferu, a basista i violončelista Paolo Jones (radio sa Carlosom Santanom, Ray Charlesom, Stingom, Pavarottijem, Claptonom, Bruce Springsteenom, Miles Davisom, John Lee Hookerom…) suvereno vladao binom, ali i otpjevao gospell uvod za odjavnu pjesmu.

Prva „prelomna tačka“ koncerta bili su dobro poznati uvodni izdasi u pjesmi “You Losing Me”, ali ovoga puta ne semplovani kao na CD-u, već živi, nakon čega je krenula Zuccherova najemotivnija numera, sa krikom na kraju koji je starijoj gospođi do mene izmamio suze na lice. Kad je trebalo da se igra, svirala se “Baila Morena”, “Funky Gallo” ili “Per Colpa Di Chi”; kad je trebalo da se horski pjeva tu je bio “Partigiano Reggiano”, kad je trebalo da se zahvati u vagan tuge, tu je bila “Amore Adesso”…

Poseban momenat spektakla bio je kad se signore Fornaciari uhvatio akustične gitare i stolice, i otpjevao set pjesama iz 1987. sa albuma “Blue’s” – prefinjenu “Dune Mosse” i ne često izvođeni “Hey, man”. U dobrom maniru komunikacije s fanovima ispred pozornice, vidjevši da naša mlada koleginica Tamara u prvom redu uživa, i od stiha do stiha, na sav glas pjeva s njim “Il Volo”, iskusni igrač se okrenuo i pokazao prstom da se refren izvodi samo za nju. Mali veliki gest.

Negdje na početku treće trećine koncerta, pjevač je otišao da zapali cigaretu i ostavio publiku bendu. Da je taj intermezzo trajao tri sata, niko se ne bi kopornuo s mjesta, jer su “Staying Alive”, “Let the Good Time Roll” i “Notbush City Limits” izvedene bolje no što bi iko mogao i očekivati, prava erupcija energije sa bine.

A u publici tokom čitavog koncerta – euforija. Mnogo Barana, poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti Crne Gore, puno stranaca, plakati i natpisi na italijanskom, pjevanje, igranje, vriska… sve što prati istinski spektakl. I kamerna tišina kad se iz mraka začuo semplovani glas Pavarottija u “Miserere”, uz frenetični aplauz na koncu pjesme kojeg je Zucchero tražio “per Lucciano”.

Ultima je ostavljena za neponovljivu “Diamante”, “Chocabeck”, ali i najpoznatiju brzu numeru “Diavolo in me”, koja je u ovoj verziji dobila gotovo desetominutni pumpajući long-play karakter šamanskog plesa na bini i ispred nje.

Nakon dva sata i 10 minuta muzike, upalila su se svijetla i svijet je opet došao na svoje mjesto. Bilo je onih koji su se žalili što nije odsvirana jedina pjesma koju su znali iz Zuccherovog repertoara “Senza Una Donna”, ali takvih je bilo zanemarljivo malo. Bilo je i onih kojima je falila “Madre Dolcissima”, “Voodoo”, “Wonderfull World” i naročito “Cosi Celeste”, ali teško je svima ugoditi.

No, većina je bila svjesna da je Podgorica, i Crna Gora s njom, makar na dva sata bila dio razvijenog modernog svijeta. Ako ništa drugo, i to je više nego dovoljno.  

The post Zuccherov trijumf – svaka numera enciklopedija zvuka i stilova first appeared on BARinfo.

Moja je generacija, naime, stasavala uz italijanske TV programe, uz RAI varijetee i na desetine privatnih stanica koje bi se pojavljivale ljeti, kad se nebo rascibri… Bio je to jedini “pogled u šareno dvorište” izvan socijalističke svakodnevnice za radne ljude i građane koji su na crno-bijelim (i kasnije kolor) televizorima na svoja dva kanala mogli pratiti jugo-program samo do negdje malo poslije 22:00. Na istom fonu bio je i Festival San Remo, kojeg sam pratio, kao i većina kojih sam znao, priljubljen na tridesetak santimetara uz ekran, sve polako pojačavajući ton da se ne probude oni koji su spavali u dnevnoj sobi, bez daha slušajući blagoglagoljivog Pippa Bauda ili zanosnu Lorettu Goggi.

Uljuljkani u sladunjavi pop zvuk italijanske scene, bili smo te 1988. najednom iskreno iznenađeni kasetom na čijem je omotu, uz gomilu ljudi u odijelima poređenih kraj klavira, stajao jednostavni naziv “Blue’s”. Jeste, i ranije smo imali, naravno, dodir sa takvom vrstom muzike, ali ovo je bila italijanska verzija bluesa, soula i rocka, na jedan suptilan način, ne stadionsko prangijanje. Sve nas je kupila ta naoko neugledna PGP-ova kaseta, iako o dotičnom nismo znali ama baš ništa, čak je bila po nekoj sniženoj cijeni u music-shopu “Oaza” u Ulici Jovana Tomaševića, svima dostupna jer je malo ko čuo za čupavog kantautora. Bilo je to potpuno drugačije viđenje Italije: Zucchero je psovao i prozivao onog istog Pippa, rušeći tako uvriježene veličine, kao istinski ljevičar urlao je o uticaju crkve na slobodumnu omladinu, ali je znao i baršunastim glasom da nas uvuče u emotivnu mediteransku kolijevku sa “Senza una donna” i, naročito, suptilnom “Dunne Mose”. “Grube dine” po kojima smo gazili misleći da ćemo dovijeka biti lavovi. A dolazile su najgore godine, “un viaggio in fondo ai tuoi occhi” u vojničkim čizmama.

Negdje u to vrijeme Vesko i Mili su otišli na gastarbajt u Italiju, i donijeli nam “Litfibu”, ponavljajući po cio dan “Woda Woda”, govorili da je to “italijanski EkV”… Jeste, i to je bila drugačija Italija, ali je onda Zucchero povukao strateški potez. Objavio je album pod svojim imenom za strana tržišta, neku vrstu “Greatest Hits”, u kojem je neke pjesme nanovo otpjevao i ukrasio sa svjetskim zvijezdama.

U ranim jutarnjim satima, pretoplog jula, dobri Pobro je na video kaseti sa “Rette 4” usnimio spot za prvi singl, “Mama (Madre Dolcissima)“… Zvukovi radio stanica i kadrovi puni nesnosne vrućine, šarenih zmija, olinjalih akustičnih gitara i voodoo atmosfere, i namah smo uronili u neistraženi prostor kolektivne podsvijesti naših pramajki koje znaju odgovore na sva pitanja. Mediteran, zvuci noćnih ptica, vlaga, bol… sve je bilo tu. Ta kaseta sa Zuccherovim likom u molitvi na prednjoj strani bila je posljednja koju smo kupili pred početak ratova.

Nije se skidala s mog walkmena tokom prve godine studija u Beogradu, svaki je autobus od Trga Republike do Konjarnika ispratio “Diamante” i “Wonderful world“… Završni krik u hipnotički umrtvljenoj “You Losing me” bio je vapaj u beznađu depresije i letargije koja je tako lako jela pridošlice iz provincije, iz čega nas je vadila jedino grmljavina samoterapeutske “Diavolo ine me”, ostavljene za ultimu albuma. Čak je i taj englesko-italijanski miks riječi u pjesmama izgledao savršeno dobro. Bio je to jedini zvuk mora u betonskoj džungli, jedina spona sa burom koja dođe i raščisti sve, jedina muzička razlika između mene i dobrih beogradskih prijatelja. Oni su Zucchera mogli da konzumiraju i poštuju, ali ne i da osjete. Ta je kaseta, simbolički, ujedno označavala i kraj jedne političke i životne ere. Tako se pogodilo.

Ali, naravno, tu nije bio kraj. Kad su u prvoj polovini devedesetih sankcije, nemaština i zatvaranje kanala pojeli sve postulate života i doveli nas na ivicu samopoštovanja, dovijali smo se na sve načine kako da dođemo do informacija, onih muzičkih, iz spoljnog svijeta. Brodovi “Prekookeanske” su prestali da plove, našli smo se nasukani, a onda je predstavniku Radio Bara, gdje sam počeo da radim 1994, dozvoljeno nakon brda dozvola i provjera da putem neke humanitarne akcije ode za Italiju i donese komponente neophodne za rad. Jedina prokrijumčarena stvar, koja nije bila na strogo kontrolisanom spisku što su pregledavali namrgođeni strani graničari bio je Zuccherov album “Spirito DiVino”. Igor je naredno veče spektakularno ušao u tonsku režiju i pokazao originalni nosač zvuka, sa sveščicom unutar njega, ali i dodatak – bonus CD sa vanvremenskom “Un Piccolo Aiuto”, uživo sa dječjim horom. “Mala pomoć” odozgo spuštena na trošnu baraku često poplavljenu vodom. Bila je to naoko beznačajna pobjeda smisla nad besmislom, nad situacijom kojoj nismo kumovali i koju nismo zaslužili, ali za nas velika. Sa tog albuma, “Cosi Celeste” se vrtila do bjesomučnosti, čak sam, nekih petnaestak godina kasnije, i kćerku uspavljivao uz taj napjev, “she’s my babe”. 

Prolazile su godine, mijenjale se države i ljudi s njima, mijenjala se i naša svijest o svemu što postoji, često nagore, rijetko nabolje, a Zucchero je postao svjetska zvijezda, snimao sa Stingom, Claptonom, Stevie Ray Vaughanom, Jeff Beckom, B.B. Kingom, Davis Milesom… Natjerao svijet da pleše uz “Baila Morena”, Verdijev “Nabucco” pretvorio u “Va Pensiero” i približio zapadnoj civilizaciji, a sa Pavarottijem donio “Miserere” u Royal Albert Hall (džabe, sve su pjesme i dalje ljepše i prirodnije zvučale kao izvornici, a italijanski izgovor Paul Younga u “Senza una donna” bio je groteskan)… Postao veliko ime, bogati… Malo ko je od nas očekivao da će ipak zgrabiti šansu, izgledao je i ponašao se tako obično, tako “neselebritno”, da se izrazim jezikom tabloida.

Evo ga 2023. godine u Crnoj Gori, napokon, nakon toliko odlaganja. I ako misli da je došao u samo još jednu lokaciju na listi turneje, grdno se prevario… U ćoškovima, sjedeći, s čašom u ruci, biće i gomila Barana koji su ga upoznali na svoj način još onda, pa su došli da vide u šta se izrodio njihov nekadašnji bliski prijatelj. Da vide je li, i jesmo li, još “Bambino io, bambino tu”. I koliko smo.

The post Zucchero – dolazak starog barskog prijatelja first appeared on BARinfo.

Najveća Italijanska zvijezda, Zucchero, nastupa prvi put u Podgorici i Crnoj Gori u nedjelju 2. jula na otvorenim terenima Bemax arene i svojim koncertom otvara osmo izdanje City Groove festivala. Ovogodišnji festival biće od 2. do 4. jula u glavnom gradu Crne Gore i to na dvije bine- City (Bemax arena) i Groove (Kolektor).

U ponedjeljak 3. jula na istom mjestu će nastupiti “Parni valjak”, jedan od najboljih sastava Balkana. U utorak 4. jula, u Kolektoru (bina Groove) će nastupiti Lehar, sjajni italijanski producent.

Zucchero, čije je pravo ime Adelmo Fornaciari popularni je italijanski muzičar koji je postigao veliki uspjeh kako u rodnoj Italiji, tako i u svijetu. Tokom svoje karijere prodao je više od 60 miliona nosača zvuka. Muzičku karijeru počeo je u ranim osamdesetim godinama, a prvi album “Un po’ di Zucchero” objavio je 1983. godine. Njegov muzički stil je veoma karakterističan jer kombinuje rock, blues, soul i pop muziku. Takođe je prepoznatljiv po svojoj moćnoj vokalnoj interpretaciji i emotivnom izražavanju u svojim pjesmama.

Zucchero je postao poznat van Italije zahvaljujući saradnji s međunarodnim muzičkim zvijezdama poput Claptona, Pavarottija, Stinga, Bryan Adamsa, The Blues Brothers, U2, Joe Cockera, Miles Daviesa, BB Kinga, Iggy Popa i drugih. Njegovi hitovi poput “Senza una donna” (“Without a Woman”) i “Baila Morena” (“Sexy Thing”) postali su uspješne širom svijeta, ali i danas rado slušani.

Bio je aktivan i u humanitarnim inicijativama, posebno u saradnji s Pavarotti & Friends koncertima, koji su služili kao dobrotvorne priredbe za prikupljanje sredstava. Poznat je po održavanju impresivnih turneja koje privlače veliki broj obožavalaca. Njegovi koncerti uvijek karakteriše spektakularna produkcija, energični nastupi i živopisna atmosfera pa će tako biti i u nedjelju.

Iste večeri Zucchero će imati podršku domaćih bendova, a nastupaju “Milky Way” i “Kukavice”.

Drugi dan festivala, 3. jul, takođe je rezervisan za ljubitelje rock zvuka. Njihovim nastupom ozvaničena je era City Groove festivala 2015. godine, a ovoga puta legendarni hrvatski bend “Parni valjak” stiže sa novim pjevačem Igorom Drvenkarom.

Drvenkar je jedan od najperspektivnijih hrvatskih pjevača, te je na festivalima osvajao brojne nagrade. Nastupao je na pozorišnim daskama u mjuziklima “Uskrsli”, “Jesus Christ Superstar”, “Legenda Ružica-grada” i “Ljepotica i Zvijer”, a od 2015. do 2022. bio je frontmen grupe “Gea”, sa kojom je snimio autorski album. Široj publici Drvenkar je poznat kao najbolji vokal kultne emisije “A strana” koja se emituje na HRT-u. Nakon smrti Akija Rahimovskog Drvenkaru je pripalo mjesto glavnog vokala u ovom kultnom bendu, a zajedno su početkom godine objavili hit “Moja glava moja pravila”. Prije Valjka na City bini nastupiće crnogorski bend “Prizma”.

Treće večeri festivala, 4. jula, program će se odvijati na bini Groove u Kolektoru, a za dobar provod biće zaduženi domaći producenti Buba i Lerr b2b koji su već dobro poznati ljubiteljima elektronskog zvuka u Crnoj Gori, a zavjesu na osmo izdanje City Groove festivala spustiće italijanski DJ i producent Lehar. U pitanju je jedno od najtalentovanijih imena iz Diynamic porodice. Njegov zvuk je karakterističan po preplitanju mračnih i dramatičnih zvukova sa basovima i intrigantnim i napetim melodijama.

Od osnivanja 2015. godine festival City Groove je postao jedan od najvažnijih muzičkih događaja u Crnoj Gori. Usmjeren je na promociju elektronske, rok, alternativne, ali i moderne muzike. Festival City Groove, po ugledu na festivale u zemljama zapadne Evrope, rađen je po najvišim evropskim standardima kad je u pitanju muzička produkcija, pa će tako biti i ove godine.

Već prve godine festival je okupio oko 20.000 ljudi i poznate izvođače sa prostora bivše Jugoslavije, a narednim izdanjima bio je mjesto susreta regionalnih i svjetskih imena kao što su: Simple Minds, Morcheeba, Bob Sinclar, Fedde Le Grand,Dubioza kolektiv, Antoine Clamaran, Gibonni, Dario Nunez, Cubeguys, Stereo MC, Shiller, Gabriela Ćilmi, Kosheen.

MEDIJSKO SPONZORSTVO FESTIVALA

The post City Groove od 2. do 4. jula: Zucchero, Parni valjak, Lehar first appeared on BARinfo.

Zucchero, jedan od najvećih svjetskih izvođača, nastupiće u nedjelju 2.jula. Podgorica i Crna Gora će opet biti dio svjetske muzičke mape.

U ponedjeljak, 3.jula, nastupiće Parni Valjak, najbolji svirački sastav sa ovih prostora. Ovoga puta će nam se predstaviti sa novim pjevačem i novom energijom Igora Drvenkara, koji je široj publici odavno poznat kao najbolji vokal kultne emisije HRT-a, A strane.

Pravilo festivala je da svaku festivalsku noć otvaraju domaći sastavi, tako da će ove godine predstaviti Kukavice, Milky Wave, Prizma…

Ove godine festival će imati dvije bine City- koja je smještena na otvorenim terenima Bemax arene, dok će Goove bina biti u Kolektoru.

Već godinama City Groove stvara dinamičnu i energičnu atmosferu koja privlači ljubitelje elektronske muzike i mladu publiku, pa će i ove godine posljednje veče biti upriličeno za one koji vole elektronski zvuk. Na Goove bini u Kolektoru nastupiće DJ Lehar, kojem je ovo prvi nastup u Crnoj Goro, kao i domaći producenti Buba i Lerr b2b.

Od osnivanja 2015. godine festival City Groove je postao jedan od najvažnijih muzičkih događaja u Crnoj Gori. Usmjeren je na promociju elektronske, rok, alternativne, ali i moderne muzike. Festival City Groove, po ugledu na festivale u zemljama zapadne Evrope, rađen je po najvišim evropskim standardima kad je u pitanju muzička produkcija, pa će tako biti i ove godine.

Već prve godine festival je okupio oko 20.000 ljudi i poznate izvođače sa prostora bivše Jugoslavije, a narednim izdanjima bio je mjesto susreta regionalnih i svjetskih imena kao što su: Simple Minds, Morcheeba, Bob Sinclar, Fedde Le Grand,Dubioza kolektiv, Antoine Clamaran, Gibonni , Dario Nunez , Cubeguys, Stereo MC, Shiller, Gabriela Ćilmi, Kosheen.

Ulaznice su u prodaji, komplet za prvo i drugo veče ukupno košta 20 eura, dok pojedinačno za prvo se ulaznice mogu kupiti po cijeni od 15, a za drugo 10 eura. Treće veče na Goove bini ulaz je besplatan.

Ulaznice se mogu kupiti u München pabovima u City Kvartu, Njegoševoj i na Starom Aerodromu, ili putem ovog linka.

The post City Groove festival, glavne zvijezde Zucchero i Parni valjak first appeared on BARinfo.