Pozorišna scena od sinoć je bogatija za smjelu, intrigantnu teatarsku priču, koja bez zadrške, surovo ogoljeno, na momente brutalno i otrježnjujuće, bode u oko i svijest uljuljkane individue. Rođen je, i dobro uzdrmao scenu Barskog ljetopisa i srca publike, komad “Bez portfelja”, nastao u koprodukciji Festivala i Gradskog pozorišta Podgorica. Predstava priča o nama – sada i ovdje, a suštinski je bezvremena i nemoguće ju je čak i teritorijalno odrediti.
Komad je rađen po tekstu Stevana Koprivice i po idejnom konceptu i u režiji Branislava Mićunovića.
Koprivica, nakon premijerne izvedbe, objašnjava da se „otrgao“ od prvobitne ideje da se osloni na Nušića i prikaže šta bi bilo sa njegovom ministarkom u našem vremenu i mentalitetskim okolnostima. Zaključio je da to nije ova zemlja danas, niti mentalitet, a na kraju krajeva ni vrijeme u kojem su živjeli Karađovđevići nije ovo u kojem bitišemo.
„Ipak, postoje zajednički imenitelji političke bestijalnosti u svim sistemima. Junaci su ljudi našeg doba, čovjek kome se desi vlast – ima li šta strašnije? Nijesmo na satiričan način targetirali fenome vlasti, nego objasnili šta se dešava i kakve su to patološke malformacije koje živimo, a dominantne su u ovom društvu. Sve može lako da se ispriča, ali ako nemate ovakav ansambl i ovakvo rediteljsko vođstvo, ostalo bi to samo na papiru, a komadi kojima se to desi, nemaju funkcionalnost“, ne štedeći riječi, pohvalio je ekipu sa kojom je sarađivao čuveni dramaturg. I publika je, zadovoljan je on, bila odlična, jer „publika kojoj je dosadno, gledaoci koji ne reaguju i nijemo isprate sve, znači da nijeste dobro odradili posao“.
„To kažem bez namjere podilaženja publici, a mislim da smo svjesno išli na neki atak, provokaciju, subverziju prema njoj, što je jedan od zadataka pozorišta“, kazao je Koprivica.
Prisjećajući se rada na ranijim komadima, kada je bio skloniji različitim vrstama pozorišnog promišljanja, krećući se u koordinatama melodrame, komedije u užem smislu…, predstave sa ovom tematikom, direktan angažman, nešto što pripada i političkom teatru je, kako kaže, izbjegavao, ne iz straha, već zato što mu je bilo – dosadno.
„Sve provokativno što iz tog domena možete da vidite, dešava se na Dnevniku i prenosu Skupštine, bilo gdje u regionu. Evo sad se dogodilo, i ovaj komad me je dematovao da itekako može da se progovori na jedan način umjetničke nadgradnje koji je pokušaj da se napravi korak više ka katarzi. Svrha pozorišta je upravo katarza, a ne to što prepoznajemo sve ‘majmunluke’ u kojima živimo. Komedija, kao i tragedija, ima svjestan zadatak da kod publike dovede do neke vrste pročišćenja. Ako smo to večeras uspjeli, onda je naš put pravi“, poručio je Koprivica.
Kada je reditelju Branislavu Mićunoviću tražen tekst za program predstave „Bez portfelja“, sjetio se citata Vladana Desnice, koji je komentarišući svoj esejizovani roman „Proljeća Ivana Galeba“, napisao da se „čovječanstvo toliko prozlilo, da mu više ne vrijedi fabulizovati“.
„Mi živimo u vrijeme pritisaka u društvu. Pozorište ne smije da propušta takve teme, jer ono što jeste stvarnost, to jeste najbolnije. Nažalost. Svjedoci smo da je taj bol sve dublji, a pritisak na ljude sve agresivniji i zbilja stojimo na pragu velikog, ne samo društvenog, nego i životnog rizika. Angažovani teatar u kome ima (naravno) i politike i kritike, ne samo vlasti, nego i pohlepe i svake vrste zla, je nešto o šta se ne možete oglušiti ni kada sjedite u kafani i pijete kafu, a kamoli kada izlazite pred publiku sa savješću u odnosu na ono čime se bavite i kako živite“, podvukao je Mićunović i otkrio da je, „iako je možda pretenciozno reći, ova predstava imala zadatak da probudi savjest, namjeru da posredstvom nje osvijestimo našu poziciju i da sa nje izađemo neravnodušni“.
Slojevitost predstave, uz nekoliko odličnih rediteljskih rješenja, došla je do izražaja i prilikom odabira muzičkog lajtmotiva iz filma „Titanik“. Objašnjeno je, vrlo eksplicitno i bolno, da smo se zaputili ka santi leda, na koju ćemo se sasvim sigurno nasukati, ako nastavimo da biramo ministre bez portfelja i pravimo ustupke ljudima poput njih.
„Kada se odlučite za melodiju iz ‘Titanika’, ta asocijacija može da ispadne pomalo i bukvalna, može da ispadne ‘iz zgloba’ estetičkog. Međutim, mislim da se to nije dogodilo. Doduše, mi smo udarili u stijenu, ali nam to još uvijek niko nije javio“, duhovito je poentirao reditelj.
Junaci predstave, svi do jednog, došli su na pozicije koje im ni po čemu ne pripadaju. Priča o nama sada i ovdje, a ipak posve bezvremena koja se može dešavati svima nama, bilo kada i bilo gdje je, između ostalog, dio repertoarske politike Gradskog pozorišta, objasnio je umjetnički direktor Dušan Kovačević, ujedno i jedan od glavnih aktera komada.
„Ne možemo se oduprijeti našoj svakodnevici u kojoj su političari najveće zvijezde, niti činjenici da se kod nas o politici priča više nego bilo gdje u regionu, pa i svijetu. Čovjek se stalno preispituje da li možda on, ili ljudi u njegovom okruženju zaslužuju neku visoku funkciju. Svjedoci smo da se oko nas rađaju i njeguju bolesne ambicije, sigurnost bez utemeljenja, dobijanje jako važnih pozicija… Ti ljudi uporno rade da se sve što je kvalitet građanskog društva uništi“, kaže Kovačević.
Priča, tvrdi, nije usmjerena ni prema jednoj vladi, niti partiji… Siguran je da će komad za nekoliko godina sa podjednakom aktuelnošću moći da se igra i u nekoj drugoj državi, jer ništa ne ukazuje da se radnja odigrava u Crnoj Gori.
„Ministar bez portfelja kojeg igram ja je, možda, najviše i zaslužio tu poziciju, jer je čestit, pošten, lojalan, ali je polusvijet koji ga okružuje, snažniji, jači… Teško je bilo igrati i donijeti ovu ulogu, posebno u sceni kada lik kojeg igram u svojoj kući zatiče sve aktere, nema ni trunke intime, pa njegova ogoljenost dolazi i do bukvalnog izražaja i jakog znaka. Ovo je i priča o čovjeku, njegovoj borbi za svoje mjesto, a kako to obično biva, baš oni najbliži mu to ne daju. On svoju ženu voli, upućeni su jedno na drugo, pa kada naposljetku odluči da ode, ona ipak odlučuje da ode sa njim“, kazao je Kovačević.
Ženu ministra bez portfelja, nezajažljivu, britkog jezika, agresivnu, neostvarenu, nezadovoljnu, maestralno je dočarala Dubravka Drakić. Na momente je iritantna, potom nesređena i ranjiva, ponekad plijeni komikom, a odmah potom izaziva žaljenje i empatiju.
„Proces je bio zaista dosta komplikovan jer smo u priču ušli ne znajući da gorčina treba da bude naš glumački zadatak i da se naš lični odnos, koji se u drugom dijelu priče prepoznaje, u svemu tome i otvori. Bilo nam je teško da radimo i zbog toga što je na svakodnevnom nivou naša stvarnost bila još teža od onoga što smo radili. Probali smo da učinimo ono što umjetnici treba da rade uvijek i svuda – da našim djelanjem damo kritički odnos prema svemu i igrom doprinesemo da se uzajamno razumijemo sa publikom i da pozorište bude ‘živo’, da ne igramo neke zamišljene likove i neku literaturu, da budemo svesni da su to naše stvarnosti. Mi smo produkt tog prostora i sredine kojoj pripadamo“, naglasila je Drakić.
U predstavi igraju i Simo Trebješanin, Ivana Mrvaljević, Jelena Nenezić Rakočević, Miloš Pejović, Omar Bajramspahić, Ivona Čović, Jaćimović i Vahidin Prelić.
Dramaturgiju potpisuje Dragana Tripković, za scenografiju je zadužen Marko Petrović Njegoš, a kostimi su djelo Line Leković. Asistentkinja režije je Branka Knežević.
Prvo reprizno igranje zakazano je za četvrtak, 4. avgust na Ljetnjoj pozornici Doma kulture, od 21 sat i 30 minut. Pred podgoričkom publikom predstava će premijerno biti izvedena 22. septembra u Velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“.
