Upotreba električne energije nije išla ni brzo ni lako. Prvo je upotrebljavana jednosmjerna struja, a zatim je genijalni Nikola Tesla usavršio polifazni sistem naizmjenične struje, koji je unio revoluciju u svjetsku elektrifikaciju. U početku je električna struja korišćena za rasvjetu gradova, a onda i za druge svrhe. Pariz je uveo javnu rasvjetu 1877. godine, Beograd 1893, Cetinje 1910. godine.
Bar je bio prvi grad u Crnoj Gori koji je počeo sa korišćenjem električne energije, ovog neosporno epohalnog tehnološkog napretka. Na Volujici je, prva na Balkanu, otvorena radio-telegrafska stanica Guglielma Marconija. Za ovaj uređaj električnu energiju obezbjeđivali su dizel motor od 8 KS, dinamo mašina, konverter-pretvarač i 100 akumulatora. Snaga predajnika bila je 5 kW. To je bilo 1904. godine.
Već 1906. godine preduzeće „Barsko društvo“ počinje korišćenje električne energije za potrebe postrojenja za remont, kao i za rasvjetu u krugu oko radionica Društva. Dakle, ovo je druga upotreba električne energije u Crnoj Gori.
Cetinje je za jubilej Kralja Nikole, u avgustu 1910. godine, uvelo javnu upotrebu električne energije izgradnjom električne centrale sa dva dizel motora od po 60 KS i dva generatora od po 55 kVA. Centrala je služila za osvjetljenje u domaćinstvima i za javnu rasvjetu. Cetinje je do tada bilo osvijetljeno plinskim lampama sistema „aladin“ i „auto-lux“.
Električna centrala u Baru
Po ugledu na Cetinje, grupa barskih preduzetnika, podstaknuta vjerovatno stručnjacima „Barskog društva“, već 1911. godine osniva Društvo za podizanje električne centrale, koja bi služila za gradsku rasvjetu, osvjetljenje privatnih kuća, te drugih ustanova i preduzeća, kao i Dvorca, ali i za tramvaj Novi Bar (Pristan) – Stari Bar. Društvo je predlagalo da glavna centrala bude u Starom Baru, a podstanica na Pristanu – Novom Baru. Takođe, tražili su da država pomogne taj projekat.
Osnivačko društvo su činili: Stevo Iličković, Elpidio Kampjelović, Sreten Tuković, M. Dritanović i Đorđe Nikezić. Među ovim Baranima bio je i Elpidio Kampjelović ili Elpi Kampjelo, koji je radio u „Barskom društvu“, inače Italijan. Očigledno „jači razlozi“ su opredijelili da se poslovi povjere „Barskom društvu“ i da električna centrala bude građena u Novom Baru – Pristanu.
Tako je instalirana i puštena u pogon električna centrala u avgustu 1913. godine. Vlasnik je bilo preduzeće „Barsko društvo“, sa povlašćenim položajem na crnogorskom tržištu. Barska električna centrala imala je dva dizel motora ukupne snage 66 KS i dva trofazna naizmjenična generatora ukupne snage 60 kVA. Proizvodili su struju od 50 Hz i 250 V.
Centrala je proširena 1929. godine sa još jednim dizel motorom od 90 KS i jednim trofaznim generatorom snage 87 kVA, tako da je imala ukupnu snagu 147 kVA. Električnu centralu je sagradila firma „Langen und Wolf M.A.N“, Augsburg, Broen Boveri.
Uvođenje električne energije u javnu upotrebu uticalo je na promjenu načina života stanovništva Crne Gore. Postale su dostupne tekovine modernog svijeta kao što su film, radio i drugo. Cetinje je uvelo struju 1910. godine, Bar 1913, Kotor 1916, Herceg Novi 1925, Podgorica i Nikšić 1927, Risan 1928, Kolašin 1929, Ulcinj 1932, Tivat i Pljevlja 1938 i Podgor 1939. godine.
Mnogo je stručnih ljudi učestvovalo u gradnji centrale u Baru na Pristanu i na njenom održavanju. Kada je u novembru 1944. godine njemačka vojska napustila Bar, djelimično su uništili opremu električne centrale, koji su ponovo osposobili Vjekoslav Vanini, Vaso Martinić i Milić Dragović sa pomoćnicima. Prvog januara 1946. godine ponovo je struja obasjala Pristan, nešto kasnije i okolinu.
Dalekovodom 35 kV izgrađenim 1948. godine na betonskim stubovima od Kotora (gdje je bila izgrađena termo-elektrana na ugalj) do Bara, sa transformatorskom stanicom u Baru 35/04 kV, omogućen je prestanak rada električne centrale na Pristanu. Dalekovodom Titograd – Buljarica, izgrađenim 1952. godine, Bar je dobio sigurnije snadbijevanje električnom energijom. Sjećam se kada sam kao dijete gledao, za mene čudo tehnike, kako dizel motori preko prenosnih kaiša pokreću trofazne generatore uz zaglušujuću buku.
Kasnije sam, 1958. godine, radio u Elektrodistribuciji Bar koja se nalazila u zgradi stare električne centrale, koja se nalazila pored mosta na Rikavcu, na samom ulazu na Pristan. U istoj zgradi se nalazilo i dobrovoljno vatrogasno društvo. Stara oprema centrale stajala je nedirnuta. Šteta što nije sačuvana.
Vjekoslav Vanini
Ovaj vrsni elektro-mašinski monter radio je u električnoj centrali na Pristanu prije rata, za vrijeme rata do internacije u Esenu u Njemačkoj i poslije rata. Vanini, porijeklom iz Istre, bio je najzaslužniji što su Pristan i okolina ponovo dobili struju nakon oslobođenja.
Vaso Martinić
Bio je prvi Baranin v.k. elektro-mašinski monter. Radio je u električnoj centrali na Pristanu prije, za vrijeme i poslije rata. Takođe, radio je u preduzeću „Nafta“ u Buljarici, u vojsci i na kraju u Luci Bar. Bio je cijenjen kao vrstan majstor.
Milić Dragović
Bio je ugledni Baranin, prije rata elektro-mehaničar i osnivač Aero kluba „Naša krila“ (1928) i jedan od organizatora aero-mitinga 1935. godine. Poslije rata bio je sekretar Udruženja zanatlija Bara. Radio je u električnoj centrali prije rata i na obnovi centrale poslije rata.
***
Moram napomenuti da je 1939. godine, u barskoj opštini, u selu Podgor u Crmnici, izgrađena hidrocentrala snage 270 kVA za potrebe pogona pumpi za snadbijevanje Cetinja vodom. Bila je najjača i najmoćnija u Crnoj Gori.
