Zavidim ljudima koji se jasno sjećaju svog ranog djetinjstva. Meni su sve slike iz Bara šezdesetih, zamagljene. Nešto su jasnije tek one iz sedamdesetih.
Zapravo, djetinjstvo pamtim po nekim događajima koji nemaju vezu jedan s drugim – iz stana, pa kuće u Popovićima, ispred „Naftinih“ zgrada gdje smo se igrali, iz „Meksiko“ škole, sa utakmica Mornara pod Darovim topolama na koje me otac redovno vodio, sa Pristana gdje su moju glavu svakih petnaest dana obrađivala braća Krajina, Aljo i Tavo, sa neuređene gradske plaže na Topolici, sa puta i boravka u Ulcinju u koji smo išli skoro svake nedjelje kod tetke Borke, plavim „fićom“ 13-15 i, potom, bijelim „folksvagenom“ 26-07… Pamtim i mirise iz banke moje majke – prvo u baraci preko puta gimnazije na Staroj raskrsnici, pa iz nekadašnje zgrade „Prekookeanske“, u centru Bara.
Prvi televizor
Sjećam se koliko sam se radovao Novoj godini, čekajući da oko ponoći dođu komšije iz zgrade, dobri ljudi: Momo Bošnjak, Marko Gvozdenović, Drago Prelević, Peko Šoć i Ilija Marović. Znali su da dignu pjesmu, zvonku, barsku, i da se iz srca smiju… Čitava zgrada je bila na nogama kada je u nju trebalo da stigne prvi televizor. Kupio ga je učitelj Ilija Marović. Bio je marke „Rudi Čajavec“. Danima se vodila diskusija je li pogriješio što je uzeo taj, a ne televizor marke „EI Niš“, jer je na ovom bosanskom bilo mnogo „snijega“. Tada se nije znalo za nacionalizam, bratstvo i jedinstvo je bilo na vrhuncu.
I sad, kad zažmurim, jasno vidim „Naftine“ zgrade, dvorišta između njih i njihove stanare. Bile su tri zgrade, sa po tri sprata, dvije su imale po dva ulaza, a samo je „oficirska“ zgrada bila izdvojena, bliže cesti, sa jednim ulazom. U zgradi koja je bila povezana s našom, živjele su porodice Petrov, Pejaković, Bulatović, Kalinić, Braci, sa dvije nježne plavokose curice Norom i Danijelom, a u jednom stanu su zajedno bile starice Zorka Boroje (za koju moj brat Momo kaže da je pravila najbolju alvu na svijetu) i Marija Savić. Kapetan Sekula Petrov došao je u Bar zbog sina Jasenka koji je imao astmu. Ali barska klima mu nije mnogo pomogla, često je imao napade, pa su se ubrzo odselili. Jasenko je bio plemenit dječak i svi smo saosjećali s njim.
Iz dvorišta u kojem je dominirala topola o čije smo se grane vješali, a u deblo urezivali imena i, povremeno, označavali koliko rastemo, stepenicama se silazilo do „oficirske“ zgrade, u kojoj su živjele porodice starješina iz obližnjeg garnizona „Pero Ćetković“: Raičkovići, Popovski, Zdravkovići, Komnenovići, Vujovići. Stojanovići… Starješine su često dobijale prekomandu i kratko, sa porodicama, ostajale u Baru. Ta zgrada je promijenila mnogo stanara, uostalom kao i druge dvije (u ovom tekstu pominjem, uglavnom, samo „prve postavke”). Mi, djeca, najveći respekt smo osjećali prema Boru Stojanoviću, komandantu garnizona, mislim da je bio potpukovnik. Bio je prav, oštrog koraka, ozbiljan, ali prema nama, djeci, uvijek blagonaklon. Jednom nas je zadivio. S vremena na vrijeme, između zgrada je organizovan fudbalski turnir „na male golove“. Bilo je i nagrada u vidu slatkiša za pobjednike i dosta publike. Igrali su i stari i mladi. Jedan od starijih je nešto bio unavidio Strahinju Straja Kalinića, glavnog „mangupa“ među nama. Kad je počeo i fizički da mu prijeti, oglasio se Boro sa terase svog balkona na trećem spratu: „Nemoj da ti ja silazim dolje!“ Taj kome je viknuo nije bio njegov potčinjeni oficir. Utakmica je, potom, nastavljena u savršenom redu.
Najveća enigma bila je zgrada u kojoj je bilo smještano preduzeće „Nafta“. Mislim da je suteren i prvi sprat bio na raspolaganju ovom preduzeću. U toj zgradi smo se popodne, kad odu zaposleni, igrali rata i „džandara i komita“. Ulaz u zgradu je bio otvoren, ali su kancelarije bile zaključane. Ne pamtim da li je bilo stanara u stanovima iznad „Nafte“, a kad je preduzeće ugašeno svi stanovi su, od suterena do trećeg sprata bili popunjeni. Pored ostalih tu su stanove dobili čuveni profesori Barske gimnazije Slobodan Topalović i Nikola Stanišić.
U drugom ulazu bile su smještene porodice Marković, Karanikić, Vukčević, Popović, Dabović i Jovićević.
Branko Vukčević je, zapravo, bio samac. Dopadao mi se taj čovjek: suvonjav, sa nogom koju je vukao, prijatnog lika, blag, dobronamjeran. On i Blažo Marković igrali su šah po čitav dan. Branko je bio bolji, ali je znao da dostojanstveno nosi svoje pobjede, baš kao i stari Blažo svoje poraze. Bio sam njihov najodaniji kibicer. Već tada sam igrao makar kao i oni, ali sam se pazio da ne kažem neki potez, znam da to nisu voljeli. Mnogo godina kasnije, na Kalemegdanu, u Beogradu, dok je bio grozd kibicera oko dvojice penzionera, dobacio sam dobitnički potez. „Ko je kazao potez, mamicu mu…!?“ uzviknuo je poraženi, ljut kao puška. Naravno, pravio sam se mrtav.
Garo
Kad sam, ne tako davno, pročitao da je propalo cetinjsko autoprevozno preduzeće „Tara”, misli su mi odlepršale u djetinjstvo i dane osnovne škole.
Na putu do škole – zgrade gimnazije, ispod Stare raskrsnice, u kojoj smo popodne učili u klupama koje su prije podne grijali gimnazijalci, obavezno smo sretali makar jedan „Tarin” autobus. Čim bismo ga ugledali potrčali bismo za njim i uzvikivali kao omamljeni: Tara – Gara! Jer, iznad šoferšajbne stajao je natpis cetinjske firme na ćirilici i latinici „Тара“ – „Tara“. Ali niko nije mogao da nas razuvjeri da se firma ne zove Tara – Gara, ni kad smo naučili latinicu ni kasnije.
I sada, 55 godina od tog trčanja za autobusom, mislim da se on, u stvari, zvao Tara – Gara!
Iz škole smo se, u Popoviće, svako veče, od ponedjeljka do subote, vraćali nas petoro-šestoro, ali Srđan Garo Bošnjak, Savo Popović i ja, bili smo uvijek zajedno. Često je sa nama bio i Dejo Vukčević, iako nije bio u našem odjeljenju. Sva četvorica rođeni smo u proljeće, odnosno ljeto 1959. godine. Njih trojica su prelazili prugu i kad je spuštena rampa, a voza, tamo iz Bjeliša, nema na vidiku, a meni je majka to strogo zabranila. Oni su me čekali s druge strane i… još, skoro šest decenija kasnije, vidim njihove začuđeno-sažaljive poglede…
Ne vjerujem da su ikoga mimoišla ona dva idiotska pitanja u djetinjstvu: „Koga više voliš, mamu ili tatu?“ i „Ko je od vas dvojice bolji đak?“ Istina, tada nisam znao da su idiotska… Na prvo sam lako odgovarao – „podjednako“, a na drugo sam „štekao“ pa je Garo uskakao: „Jednaki smo.“ A znali smo dobro da je on bio bolji đak od mene i ostao je to do kraja školovanja. Stariji komšija, uživajući u mojoj nelagodi, insistirao je na tom pitanju, a odahnuo sam kad sam preduhitrio Gara i uzviknuo: „On!“ Komšija više nikad nije bio ljubopitljiv.
Pamtim i jedno popodne u Popovićima kad smo igrali lopte ispred zgrade, a sa drugog sprata čuo se Garo kako se naglas preslišava engleski, jer sjutradan smo imali pismeni. Idućeg dana, za vrijeme pismenog, Garo je, po običaju, pomjerio ruku, kako bih mogao da prepišem od njega, ali negdje pri kraju časa je vratio. „Pomjeri ruku, ne vidim ništa“, rekao sam mu. „Ne može, dosta ti je za četvorku. Ne mogu ja čitav dan da učim a ti igraš lopte i da obojica dobijemo peticu!“
Još odvratnija od prethodne dvije pitalice, bila je: „Smiješ li ga taknut ispod nosa?” Na taj kliktaj nešto starijih „naftaša”, odgovarao sam, sležući ramenima: „Ne smijem.” Problem je nastajao kad pitanje nije bilo upućeno meni nego nekom ratobornom drugu, sa kojim sam do tada mirno igrao lopte ili klikera. To diranje kažiprstom ispod nosa, bilo je, valjda, poziv na tuču. Ali, sve bi se, uglavnom, završavalo na neuspjelom pokušaju mog druga da me takne ispod nosa, blentavog podsmjeha onog koji je postavio pitanje i malo moje nelagode.
Garaža
Najvažniji toponim našeg djetinjstva, pa i pubertetskih dana, nesumnjivo, bila je „garaža”. Na nju me ponekad podsjeti draga Luša Karanikić, jedna od najvjernijih skušateljki Radio Bara i, vjerovatno, najstarija nekadašnja stanarka „Naftinih” zgrada.
Garažu su izgradili Momo Bošnjak i moj otac Pavle da u njoj parkiraju svoje tek kupljene „fiće”. Na garaži se, od početka aprila do kraja oktobra, odvijala svojevrsna škola života, tu je bila naša agora, naše guvno, naša skupština. Sve važne odluke tu smo zajednički donosili, od izgradnje i podizanja koša do zakazivanja fudbalskih mečeva s Bjelišanima. Mi nismo bili ni gradska ni seoska djeca, nego nešto između. Bili smo „svileni”. Bjelišani su znali da nas napune golova, ali i da nam za vrijeme utakmice daju „ćoteka” (tako su se zvale masnice po nogama).
Na garaži se nisu vodili samo trivijalni razgovori. Pričalo se i o pročitanim knjigama, muzici, filmovima, školi… Tu su o svojim prvim ljubavnim jadima govorili budući ministri, profesori univerziteta, ljekari, novinari, poslanici, fudbaleri, pomorski oficiri… Tu smo, ležeći na leđima, za ljetnjih večeri, zagledani u nebo osuto zvijezdama, sanjarili, pokušavajući da predvidimo šta nas sve čeka u životu, o kojem, još uvijek, ništa nismo znali. Moj brat od tetke Srđan Ilinčić, beogradski advokat, jednom mi je rekao da je najviše volio da dolazi iz Ulcinja u Bar zbog – garaže. Tu sam prvi put javno govorio stihove, Arsenovu „Ne daj se, Ines”, uz pratnju Savove gitare.
A ispod ceste, u garaži Crnčevića, zimi smo vježbali i maštali o muzičkoj slavi, Aco Karanikić (harmonika), Savo (gitara), Dejo Vučićević i ja (vokali). Potrajalo je to sve dok nas jedne večeri nije čuo Savov otac Slavko, poznati gitarista. Malo nas je slušao, a onda, uz karakterističan smijeh, zaključio: „Bolje batalite na vrijeme, nemate pojma!”
Biskupovo
Jedino ja nisam išao u krađu „u biskupovo“. Nisam, naravno, bio bolji i savjesniji od svojih drugova, ali sam se plašio da mi ne saznaju roditelji, čak sam izbjegavao i da držim stražu. A tu stražara i nije trebalo da bude – stari, dobri biskup i časne sestre su se jedino ljutili kad lopovi polome grane od krušaka i japanskih jabuka.
Volio sam da igram poker. Karte smo najčešće igrali u Dubovima Mila Iva Radova Popovića ili kod Zečinjaka u Biskupadi. I godinama sam igrao poker, prvo u željezničke karte i prednju stranu šibica, pa u stripove i onda u pare.
Jednom smo u Dubovima, već kao momčići, igrali poker Žaja Dabović, Aco Karanikić i ja. Aco je pored sebe držao pušku vrebajući „kosiće i begrozdiće“ i druge ptice koje su svraćale na dubove. U jednom momentu pušku je okrenuo ka meni i presavio. Čuo se pucanj. Svi smo stajali kao skamenjeni. Tada sam, mnogo prije Moma Kapora pomislio: „Smrt ne boli.“ Desetak centimetara od mene bila je rupa u zemlji od sačme. Za ovaj događaj je čuo moj otac i u njegovom stilu, bez navaljivanja, ali uporno, govoreći da je to izuzetno loš predznak, izmamio od mene zakletvu da više neću da igram poker. I održao sam obećanje. Tada sam bio karakter, da sam mu se zakleo u ovim zrelim godinama, bilo bi to, kako je govorila moja majka, „kao zapisano na mokroj ploči“.
U Dubovima smo svakodnevno igrali i fudbal. Iako smo mu uništavali travu, buduće sijeno za stoku, Milo Iva Radov nas je samo povremeno tjerao, i to više reda radi. Za razliku od njega, neki drugi domaćini su nas i kršima gađali. Nije pomagalo ni to što smo uvijek igrali pod budnim okom već pominjanog Slavka Popovića, čiji je sin Savo bio izuzetno talentovan fudbaler.
Sjećam se i jednog julskog dana kad sam, u Titogradu, postao pionirski prvak Crne Gore u šahu. Žurio sam, ushićen, ka željezničkoj stanici kad me na raskrsnici kod hotela „Crna Gora“ udarilo biciklo. Od tada sam uvijek imao bojazan da će neki moj eventualni uspjeh da potamni neka nevolja. I uglavnom je tako i bilo. Nešto kasnije, u gimnaziji, objasnio mi je o čemu se radi naš najveći pjesnik: „Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči!“
I samo tada, u djetinjstvu, vrijeme mi je sporo prolazilo. U mladosti je trčalo, a sada, u ovom takozvanom zrelom dobu, juri. I sve sam nekako manji, možda i zbog toga što je Bar sve veći.
U proteklih skoro šest i po decenija iz Bara nikuda nisam odlazio, ako se ne računaju dvije i po beogradske godine, jedna zimzelena šibenska i jedno titogradsko proljeće.
Sa rodnim gradom vam je kao i sa pameću – ako pustite stotinu mozgova po livadi, svako će potrčati za svojim, ma koliko pametnih ljudi bilo pored njega. I gotovo svako će vam reći da bi za svoj rodni grad ponovo izabrao grad u kojem se rodio. Ni ja nemam razloga da se stidim svog rodnog grada – naprotiv.
