Sve češće hvatam sebe kako preturam po jednoj kutiji, punoj pisama i starih fotografija. Ona je prečica za sjetu i melanholiju, staza koja vodi u drugačije vrijeme bez tehnoloških čuda: e-mailova, SMS poruka… Vrijeme kada smo jedni sa drugima govorili, kada je riječ bila najjače oružje. Jednako jaka koliko i ćutnja kad ustreba.
U tom haosu emocija, gledam iza sebe sa mješavinom tuge za onim kojih više nema i nostalgije na trenutke sreće koji mi i danas u ovim godinama pune dušu toplinom. Možda je nostalgija porok nas koji smo veći dio života ostavili iza sebe, pa ta pomisao na „zatvaranje kruga“ iziskuje potrebu da sve češće gledamo u prošlost i sumiramo život.
Tek, rane jeseni daleke 1965. truckajući seoskom džadom, stari kamion sa iskrzanom ceradom selio nas je iz jednog malog sela u Crmnici u Bar. Otac je već bio napravio kuću na Ahmetovom brijegu, tj. u Bjelišima, svojom mukom i svojim rukama. Neću puno o ocu, mada njegova životna priča liči na filmski scenario. Sa sedamnaest godina, prvog dana ustanka je otišao u partizane. Ranjavan nekoliko puta u velikim bitkama koje su proslavile NOB. Sa 21-om godinom izašao je iz rata sa visokim činom, a onda po rezoluciji Informbiroa odležao na Golom otoku šest godina.
Imao sam sedam godina i plakao cijelim putem kao da se selimo na drugi kontinent. Ostavljao sam cio svoj mali svijet: šumu kestena ispod kuće, bajkovit pogled na jezero i babu Ljubicu za koju sam bio jako vezan. Tješila me je starija sestra Ljubinka koja je u krilu držala mog mlađeg brata. Sjećam se šoka kada sam sa Paštrovačkih strana kroz rupu na ceradi prvi put ugledao more. Beskrajno plavetnilo i veliki brod na pučini.
Na Ahmetovom brijegu smo zatekli malo kuća. Pored samog puta kojim je jezdio legendarni „Ćiro“ nalazila se kuća Isa Mustafića, iznad nje Cvetka Franovića, kuća Osmana Peročevića, Vulevići i na vrhu Perazići, Čejovići i Pejakovići. Brzo smo se prilagodili i upoznali naše vršnjake Naza Mustafića, Bata i Rajka Franovića i njihove sestre Rajku i Nadu, pa Pejakoviće – Buda, Dragana i Sloba. Ljeti bi iz Mikulića pod Rumijom silazio naš drug i veliki prijatelj, pokojni pomorac Ramo Peročević.
Put do osnovne škole na Krstiputeva išao je trasom stare željezničke pruge i još uvijek su se poznavali tragovi pragova po džadi. Dužinom cijelog puta bilo je puno voća koje nismo puštali da zrene kako treba. Jednom nas je, po povratku iz škole, sreo poznati bjeliški šaljivdžija Iso Mustafić (Nazov otac) i vidjevši nam u rukama nezrele šipkove, šeretski dobacio: “Vala ste ove godine rano počeli berbu.“
Iznad kuća Pejakovića i Čejovića, na vrhu brijega, prostirala se gusta i nepregledna šuma Zabio Mustafića. Bio je to naš „Šervud“, koji je kasnije, kad sam počeo da se bavim muzikom, opjevan u jednoj pjesmi („Sirano i Robin Hud“) na titogradskom Dječjem muzičkom festivalu „Naša radost“. Izveo je tada desetogodišnji dječak, danas gradonačelnik Bara, Dušan Raičević.
Kod Mustafića, sa kojim nas veže četvorostruko kumstvo, živjeli su naši vršnjaci Zeko i Sedo i njihove sestre Nermina, Selma i Azra, sa kojima smo bili, a i do danas ostali, veoma bliski. Stara kamena kula Mustafića, sa koje se vidi cio Barski zaliv kao na dlanu, oronula je, ali još uvijek stoji uspravno kao podsjetnik na bezbrižno djetinjstvo i neko ljepše i sretnije vrijeme. Podsjetnik na dane vršidbe pšenice na kamenom gumnu ispred kuće i neodoljivi miris zlatnožutog hleba iz stare odžaklije koji je pekla Zekova i Sedova majka, dobra kuma Ćame. Mnogo smo hleba i sira u toj kući pojeli moj pokojni brat i ja.
Nekako u to vrijeme, pri kraju osnovne škole, pred dolazak Josipa Broza u Bar, došao je u našu kuću tadašnji načelnik SUP-a i, doduše, veoma učtivo i oprezno zamolio moga oca da, ako ikako može, tog dana ostane kući. Otac mu je uz kiseli osmijeh odgovorio: „Nemojte mu se bojat’ od mene.“
Kako smo rasli, sve manje smo išli u Zabio Mustafića, a sve češće džadom preko Mosta od Rene, pored kuće Tomaša Markovića, Kaluđerovića, Mijovića do Žute zgrade i budućeg centra grada. Put je bio neravan, pun rupa. Ljeti prašina, s jeseni lokve koje je bilo teško zaobići, posebno noću. Nekakva satisfakcija ljeti su bile kupine kojih je pored puta bilo u neograničenim količinama i kojima smo se sladili vraćajući se sa plaže.
Do prije zemljotresa, od željezničke pruge do Topolice bile su nepregledne livade poljoprivrednog dobra, prošarane uskim utabanim prečicama i kanaletama za navodnjavanje. S proljeća je to bila moja omiljena ruta do Gimnazije. Preko rascvjetanih livada, pa onda alejom čempresa koja je izlazila pravo na legendarno košarkaško igralište.
Bio sam prva generacija srednjoškolaca u novoj školi. Od kuće smo svi u torbi nosili papuče, a obuću odlagali u hodniku, sve dok bolje cipele i patike nisu počele da nestaju. Dešavalo se često da usred zime, po kiši i velikoj hladnoći, odemo kući u papučama. Te prve generacije đaka Pomorske škole bile su „upecane“ na priče starih morskih vukova o rajskim ostrvima Pacifika, dalekim morima i ženama sa Kube… I, naravno, kao i cijelo društvo iz mog komšiluka, i sebe sam vidio u toj priči.
Kao učenici Pomorske škole, imali smo besplatna putovanja „Svetim Stefanom“ do Barija, često se dešavalo da bez dinara odemo za vikend i lunjamo po starom gradu po cio dan. Spavali smo po palubi i gdje ko stigne. Na jednom od tih putovanja, Galjo Vulević je zapalio pertlu od patike pokojnom Siniši Vukiću, koji je spavao na palubi i onako dezorijentisan iz dubokog sna, usred mrkle noći, zakoračio preko ograde i krenuo da skače u more. Srećom, slučajno se tu našao stari pomorac Škero i spasio ga velike nevolje.
Galjo nam je bio idejni vođa. Stariji od nas nekoliko godina, veliki mangup i odličan fudbaler Mornara. Jednom osvojimo turnir u malom fudbalu i neke male pare za koje je „veliki šef“ rekao da treba da ih kao pravi muškarci potrošimo na velikom odmoru u obližnjoj pivnici. Po prvi put u životu većina od nas je okusila alkohol. Velika krigla i to na brzinu. Na trećem času kod profesora Đoka Matovića desi se pravi haos. Neko je počeo da povraća i on je odmah shvatio da smo se napili. Izašao je bez riječi i poslije par minuta se vratio sa direktorom Maksimom Lutovcem, koji nam se obratio riječima: „Ako ovdje ima nekoga ko je pri čistoj svijesti, neka kaže ostalima kada se otrijezne da sutra dođu sa roditeljima.“ Sjutradan, dok su vijećali kako da nas kazne, ustane pokojni Simo Unkašević, podvikne im i minira svaku pomisao na bilo kakve sankcije: „Da ostavite đecu na mir, sve su to dobra i čestita đeca. Tobože se vi niste nikad napili u njihove godine.“ Simova taktika iz one biblijske rečenice „Ko nije grešan, nek prvi baci kamen“ je urodila plodom. Svi smo dobili samo ukor.
Moji snovi o navigaciji na prekookeanskim brodovima se nisu ispunili, mada sam svoje nautičke milje oplovio barkama za ovih pedeset godina. Te prve časove iz navigacije i života, kao tinejdžer dobijao sam od mog komšije Omera Peročevića, kojeg sam cio život doživljavao kao starijeg brata. Imao je drvenu „korčulanku“ koja je bila vezana na uski drveni mostić ispred Sveca, tu gdje su danas brodovi ratne mornarice. „Korčulanka“ je davno istrulila ispod masline iza Omerove kuće, a zamijenili smo je barkama od poliestera.
Znam da su mnogi očekivali da ću privilegiju da pišem za serijal „Bar u hodnicima sjećanja“ iskoristiti za pisanije o muzici, o dječjim festivalima, „Sunčanim skalama“, „Uspavanki za Branku B“, Miladinu Šobiću… Nisam, iz prostog razloga što iskreno mislim da je sva ta priča o meni kao nekom barskom trubaduru preuveličana. Ipak, za to pola vijeka druženja sa gitarom, moram pomenuti neke ljude koji su neraskidivo vezani za tu priču: Zorana Bojovića iz Vrbasa koji mi je pokazao prve akorde na gitari, Ranka Opančinu koji je, dok je studirao u Sarajevu, donosio note, ploče i gitarske priče o Goranu Bregoviću, Seadu Lipovači, Bodi Kovačeviću, Slobu Samardžiću… mada ni on sam po gitarskom umijeću nije bio daleko od njih. Ranko je imao divne roditelje kojima nikada nije smetala buka koju smo pravili gitarama kod njih kući. To se ne bi moglo reći za mog pokojnog oca, koji je često znao da ustane iz kreveta u sitne sate i podvikne meni i Miladinu Šobiću: „Pa dobro, đetići, ‘oćemo li zaspijevat’ noćas?“
Veliko prijateljstvo porodica Šobić i Mašanović traje i danas. Mislim da sam jedini čovjek kome je Miladin s prsta na prst pokazao sve svoje pjesme i ispričao kome su posvećene. Ljubomorno čuvam svesku njegovih neobjavljenih pjesama ispisanih rukom, sa akordima i prstoredima. Mnoge od njih mi je slao po jednoj barskoj srednjoškolki u koju je bio jako zaljubljen i kojoj su posvećene skoro sve ljubavne pjesme.
Ipak, bilo je i trenutaka kada je gitarska muzika znala da mi presjedne. Negdje ljeta 1978. na terasi „Inexa“ svirao je Vlatko Stefanovski sa bendom. Uglavnom je to bila etno-jazz muzika koja je tek poslije dvadesetak godina postala planetarni trend. Jedne od tih noći poslije njihove svirke, tek što smo izašli na cestu iznad hotela i krenuli pješke za Bar, pokojni Budo Pejaković i ja, uz škripu guma zaustavlja se taksi iz kog se čulo: „Upadajte“. Bio je to Boško Đurović o čijim se vratolomnim vožnjama prepričavalo po cijeloj Crnoj Gori. Uslijedila je horor vožnja koju ću pamtiti cio život. Na krivini kod Ratca, auto se diglo na jednu stranu na dva točka, i tad sam pomislio. „Gotovo je, izgibosmo…“ Kada se zaustavio kod Žute zgrade gdje je živio, izašao je teatralno da nam otvori vrata i mrtav ozbiljan rekao: „Izvolite, gospodo, nadam se da je bila udobna vožnja.“ A mi izašli istumbani i prestravljeni, ne znajući na koju stranu se ide put Bjeliša.
A prvi koncert gitarske klasične muzike desio se u vrijeme dok je Ćaki Lekić bio direktor Kulturnog centra. Mladi beogradski gitarista Uroš Dojčinović, tek svršeni student u klasi čuvenog Jovana Jovičića, jedan od prvih nastupa imao je u Baru. Pošto nas je došlo svega desetak, Ćaki je odlučio da se koncert održi u holu Doma kulture zbog akustike, a i bilo bi glupo da čovjek svira u gotovo praznoj sali. Kroz čitavu karijeru, profesor Dojčinović je imao prave uvodne performanse – namješta stolicu, gitaru, koncentracija, meditacija, i to bogami traje i traje. I taman kad smo svi pomislili da će početi da svira, čuje se tresak ulaznih vrata i glasan bat koraka koji je poremetio tišinu. Uz škripu stolice, iza mene sjeda Raduz Davidović, majstor fudbala, vješt dribler koji sa klasičnom muzikom nije imao dodirnih tačaka. Na sav glas pita: „Ko je ovo?“ Svi ćutimo, neprijatno nam… A on opet: „Što pjeva ovaj?“… a onda se obraća Urošu: „’Ajde jadan, ti zaspa na tu stolicu, pjevaj ako umiješ.“ Tu je Urošu prekipjelo i povišenim tonom mu se obratio: „Zahtevam apsolutnu tišinu, inače neću početi da sviram.“ A Raduz ustade, glasno viknu ono barsko „UIP“ i ode.
