Trebalo mi je vremena da odlučim da napišem sjećanja na Bar. Pomogao mi je jedan barofil (novinar i književnik), odani prijatelj moje familije, uporan i drag, na čemu sam zahvalna.
U početku su me sputavala sjećanja… Moja prva su neminovno vezana za babinu kuću gdje smo živjeli i gdje sam rasla uz svakodnevno prisustvo velike (tako mi se tada nije činilo) familije, sa mojim sestrama i braćom: Stana Bošković, moja baba, imala je šesnaestoro unučadi!
U dvorištu babine kuće rasle su smokve različitih krošnji i boje plodova. Svako drvo je imalo svoju posebnu ulogu: jedno za pentranje i igru, na jednom su rasli najslađi plodovi, a debeli hlad jednog bio je posvećen „čašici razgovora”: naša agora pod smokvom bila je moj prvi centar svijeta. Dolazila je rodbina, ljubazne babine komšije Zorka i Radovan, Mara i Hajrija, dolazili su odsvukuda prijatelji, svraćali su i Pašo i Rukija, glasni i neobični (pa nije ni tako čudno što je njihova ćerka Ljubica Adžović ostavila traga u našoj filmografiji). Moja baba je voljela ljude, znala je pozdraviti svakog uz poštovanje, pažljivo saslušati, ponuditi kafu, sok ili rakiju, kako to već tradicija nalaže.
Da različitosti bogate i oplemenjuju u tom dvorištu sam davno shvatila. Babini snahe i zetovi nisu bili samo iz Bara, sa Pristana i iz Starog Bara. Familija Boškovića je prošla odlično na ispitu tolerancije: prihvatila je i neke navike snaha iz Zagreba i sa Brača, zahvaljujući tečama obogatila se pitomim dalmatinskim i hercegovačkim duhom.
Naše centralno okupljanje je bilo za slavu, Nikoljdan. Vrata kuće širom otvorena, jednako po decembarskom suncu, po buri ili južini, da se svaki prolaznik osjeti dobrodošao i ugošćen: onako kako priliči tipičnom barskom gostoprimstvu. Na trpezi je i danas moj omiljeni nemrsni meni.
Glavno jelo je marinirana skakavica ulovljena na ušću Bojane, usoljena sedmicama prije u kamenici u babinoj polači, uz kupus i pasulj skuvani na ribljem temeljcu. Za kraj tespišta, ni previše mekana ni krokantna, uvijek precizno simetrično izrezana. Uz babinu budnu pažnju, pripremale su je strine i majka. Bio je to idealni timski rad i samo jedno od mnogobrojnih druženja rijetko iskrenog, dugogodišnjeg prijateljstva jetrva.
Nadomak Bjeliša, Topolica je rasla, sve više se gradila. Mi smo se tamo preselili. Igrala sam se bezbrižno ispred zgrade u Ulici Popa Dukljanina. U blizini je radila moja tetka Sonja Dabanović koja me je svakodnevno obasipala beskrajnom pažnjom i ljubavlju. Kako je puno znala da nas voli! Umjela je da nam ugodi, da nas bodri. Ona je bila, kako to lijepo reče Duško Radović, „najlepši, nezamenjivi dar mom detinjstvu.”
Na korak od mjesta igre i čarolija okupljanja bila je barska apoteka.
Poguraš teška vrata i zapuhne te aromatični miris mente, kamfora, eukaliptusa… Odjednom zamre žagor glavne ulice i nađeš se u oazi mira i tišine. I najmanja stvar je na svom mjestu, pravilno poređana. Ispred tebe apotekar u bijelom mantilu ukrašenim brošem simboličnog značenja (Eskulapova zmija koja pije iz Higijine posude), spreman da te sasluša i da ti pomogne.
Početak je sedamdesetih, glavna barska apoteka je velika (ili mi se samo čini).
Tako započinju moja sjećanja na apoteku u centru Bara, u Ulici maršala Tita, blizu Vračara.
Ne krase je ni tipični drveni kredenci starih apoteka, ni primamljivi šareni izlozi, ali u svojoj esencijalnosti ima sve, i lijek i „nelijek”, tablete, kreme, kapi i sirupe… uz nesebičan stručni savjet.
Pamtim sigurni, ohrabrujući glas Gordane Knežević, profesionalnost i znanje Šunje Marić, autoritativni, zvonki ton nove im koleginice Cace Nikezić i toplu riječ, uz familijarni osmijeh Milanke Popović, ažurnost i preciznost Žane Nikezić i Bube Šoškić. Adekvatan izbor riječi, umjerenost, siguran stav; tada nije bilo puno govora o tehnikama komunikacije sa pacijentima, još manje o empatiji, no one su znale kako govoriti o zdravlju što ni danas nije lako.
Kao u hramu znanja, apoteka je vrvila od podataka, brojeva i sakrivenih značenja; u toj važnoj instituciji provjere i kontrole su bile od izuzetnog značaja, poštovali su se procesi i metode, nije bilo mjesta za improvizaciju. U ime multidisciplinarnog pristupa razmjene znanja tu su redovno i rado dolazili i ljekari i medicinske sestre, da se posavjetuju, prodiskutuju i da se dogovore.
Taj mali, veliki lijek, za lakši i za teži zdravstveni problem, za prevenciju i za očuvanje zdravlja svima nam je bio pristupačan na pravi humani način. U toj ustanovi, bolest i samoća su gubile bitke.
No, tu nije bio kraj. Sakriven u unutrašnjim prostorijama, nalazio se „galenska laboratorija” za izradu medikamenata. Ta branša farmaceutske umjetnosti, ne slučajno, nosi naziv po grčkom ljekaru i filozofu Galenu, po intelektualcu i, poslije Hipokrata, najvažnijoj figuri antičke istorije medicinske nauke, čiji su metodi vjekovima bili aktuelni.
U toj magičnoj radionici, punoj iznenađenja i ljepote, bilo je stručnih časopisa i knjiga, među kojima i najvažnija, farmaceutska Biblija, Farmakopeja. Bilo je pregršt apotekarskog pribora, vage i raznovrsno laboratorijsko posuđe od stakla i porcelana: erlenmajeri, menzure, tarionici sa pistilom, avani i tučkovi, špatule… Zidovi popunjeni ormarima sa policama punim pravilno poređanih stojnica, čuvara ljekovitih sastojaka, različitih veličina, oblika i boja, manje ili više kitnjasto uljepšanih karakterističnim signaturama. Većina su od stakla, neke od porcelana ili keramike, mnoge su tamnobraon da zaštite supstance od svjetlosti, neke se teško otvaraju, imaju neophodne sigurnosne poklopce, neke su uskog, a neke širokog grla, neke su pod ključem. Pažljivo su čuvale sirovine, manje ili više prijatnog mirisa, obojane ili bijele, tečne, praškaste ili masne, specificne i efikasne, svaka na svoj način.
Ta magistralna laboratorija je čudnovato funkcionisala. Izrađivali su se preparati po receptima ispisanim na latinskom gdje svaka riječ, broj, zarez i najkraća prepozicija imaju kardinalni značaj. Tu su svaka kap ili miligram važni, mogu da poboljšaju ili promijene djelotvornost, ukus i miris. Pravili su se od praha i tečnosti sirupi za djecu, čak i krema ili unguentum za najosjetljiviju kožu.
Zaista nije bilo teško zaljubiti se u ovu profesiju… Išli smo u Beograd, Sarajevo, Zagreb, na priznate farmaceutske fakultete, da stičemo znanje, ugledajući se na njih koje su to radile tako dobro u barskoj apoteci.
Godinama kasnije, u toj ulici, u istoj zgradi, radila sam kao mladi farmaceut u mojoj apoteci. Zahuktavale su se devedesete, započinjao je rad privatnih apoteka i bila su neka sasvim druga vremena…
Danas živim u zemlji najstarije apoteke na svijetu. Prepuna je stila i ljepote – nikla u Firenci 1221. godine. Ona me, magičnim hodnikom sjećanja, podsjeti na barsku apoteku, zahvaljujući moći paralalenih života ujedinjenih hodnicima koji spajaju i ono što izgleda daleko i nedokučivo.
Dakle tako, zahvaljujući i barskoj apoteci žive važna sjećanja na moje profesionalne korijene, na Bar u kome sam rođena, gdje sam porasla, kome se vraćam, gdje i danas, pomalo nostalgično, živim i dalje, u mislima. Pa se sjetim dragih ljudi koji su obogatili ovaj grad ljudskošću i stvaralštvom, sjetim se djelova Bara, Pristana i Volujice, Marovića i Sutormana, preko dragog mi Starog Bara i onog Brijega – vječnog počinka, sa koga puca pogled na planine i na more.
Za moju veliku familiju, ubrajajući i nove članove sa svih strana svijeta, Bar ostaje krstiput gdje razmjenjujemo crtice iz naših novih života koji se odvijaju od Kanade do Rusije, od Finske i Švajcarske do južnijih Španije i Italije, pa do Splita, Beograda i Podgorice.
Moja sjećanja dobijaju na dimenziji znajući da i nova generacija familije zna da uživa u našim barskim druženjima, čak i oni rođeni daleko, kao Matija i Tina – moji sestrići. Nisu bili ni u babinoj kući, ni u apoteci mojih sjećanja, nisu šetali starim korzoom uz parapet, ali kao i ja, isčekuju i ponekad sanjaju snove o našem sledećem susretu u Baru.
