„Postoji tajni grad, u njemu nikoga ne mori glad / Tajni grad, u njem si čitav život zdrav i mlad / Tajni grad, po njemu mirno teku ulice / Tajni grad, ajde poljubi me i zbuni se…“
Darko Rundek
Kratka horor priča
Imam četiri godine. Nebojša, ispričaj nam svoju priču, kaže mi naša vaspitačica, brižna i nježna, teta Beba Janjić. A ja odgovaram: „Idem ja, nema svjetlosti, nema vrata, nema prozora.“
Tereza
„Ovaj mali ne jede ništa“, to je stalna sjekiracija svih u kući. Da bi me natjerali da jedem, primijenjene su različite taktike sa promjenljivim uspjehom. Jedna od boljih ideja je bila da sjedim pored prozora i uzimam zalogaje za automobile koji prođu: „Ajde, jedan zalogaj za kola čika Sveta, čika Nova, čika Mitra, čika Raša, kuma Marka…“ Pa hvale vrijedan pokušaj da jedem za naše slavne ličnosti, sportiste, glumce i pjevače: „Ajde jedan zalogaj za Tihija i Prleta, za Miša i Olivera, za Moku i Mirzu, za gospođu Nikolajević i Milenu Dravić…“ Danas me hrane moja sestra Olja i njena najbolja drugarica, buduća kuma, Marina. Njih dvije imaju najviše strpljenja za moje štrajkove glađu, za moja protestna gladovanja. Marina mi kaže: „Ajde, Nebika, sad jedan zalogaj za Terezu Kesoviju!“
Pominjanje Terezinog imena sve je promijenilo. Za nju sam bio spreman da se žrtvujem, da uzmem još jednu kašiku, da „očistim“ tanjir, da tražim repete. Tereza je bila, tu dvojbe nema, zvučni „Beviplex“ za mene, ko može znati zašto? I dok Olja i Marina zadovoljno gledaju kako ručam poput pravog pionira, a Marina veselo komentariše: „Ajde, mali, bogoti“, sa gramofona odjekuju stihovi što se kao zraci zalazećeg sunca probijaju kroz žaluzine u topli septembarski suton: „Reka si, sićan se dobro i glasa tvog / Život je spleten od tuge i od veseja / I pamti uvik puni smo želja / Al malo se ostvari od tog.“
Dan Armije
Dan Armije, 22. decembar 1976. godine. U zabavištu vlada veliko uzbuđenje jer odlazimo u posjetu vojnicima u kasarnu JNA. Moji drugovi sa nestrpljenjem očekuju da vide topove i tenkove, puške i mitraljeze, možda i da nauče kako se puca. Ali ja, iz razloga nepoznatih, ne želim da učestvujem u svemu tome. Dok se drugovi veselo ukrcavaju u autobus, ja ostajem u zabavištu i sakrivam se u kupatilo, uplašen i prestravljen. U kupatilu me, nekoliko sati kasnije, poslije velike i filmske potrage, pronalazi moj otac Ljubo, bolno svjestan činjenice da neću nastaviti slavnu vojničku tradiciju pradede, Ilije K. Pejovića, crnogorskog barjaktara na Skadru i Tarabošu.
Ulcinj
Na starom terenu na Madžarici gledam svoju prvu fudbalsku utakmicu uživo, derbi južnog Jadrana, Mornar – Ulcinj. Utakmici prisustvuju i navijači Ulcinja, čije se navijanje ne bi moglo nazvati sportskim, da ne kažem fer i korektnim. Njima ću se „osvetiti“ mnogo decenija kasnije kad budem pročitao tekst o lažnom mesiji, Sabataju Ceviju, koji je umro u Ulcinju 17. septembra 1676. godine. Na ovu me je poučnu priču uputio moj rođak Zoran Ž. koji je enkciklopedija znanja, erudicije i duhovitosti. On uvijek voli da sa mnom podijeli mudrosti, zgode i anegdote sve od Spiča do Ulcinja, pa do na kraj svijeta. Ali sada, dok fokusiran pratim šta to navijači Ulcinja zapravo pjevaju, propuštam da vidim gol koji je dao neko od naših igrača, Ljuljić ili Pekić ili neko treći. I tada ocu postavljam pitanje: „A tata, kad će da nam prikažu usporeni snimak?!“
Crnogorsko
Moja baba Marija je stroga žena koja ne trpi nepravdu i licemjerje. Svakom kaže ono što mu sleduje, po pravdi i po zaslugama. Njena nježnost i njena ljubav za nas i za mene nemaju granica. Ali posebno mjesto u babinom srcu zauzima njen stariji brat, ujak Simo. Večeras stričevi i moj otac sa babom vode ozbiljan razgovor dok ja uživam u „Eurokeksu“ koji baba kupuje i čuva samo za mene. Od tog šta odrasli pričaju malo šta razumijem, malo šta shvatam. Šest mi je godina i u mom svijetu ne samo Hajduk, sve živi vječno! Ipak, uspijevam da naslutim da slušam nešto važno, nešto za cio život, amanet koji baba Marija ostavlja svojim sinovima, njima trojici: „Djeco moja, ako umrem prije Sima, sahranićete me u crnogorsko, u haljini u kojoj sam se udala. Ako umrem poslije Sima, sahranićete me u onome u čemu me nađete!“ Kada smo šest mjeseci kasnije, 8. marta 1978. godine, babu Mariju ispratili u tišinu, mir i spokoj Gvozden brijega nosila je crnogorsku nošnju.
Njegoš
Našim novim Citroenom GS 1.3 Super vraćamo se iz Slovenije gdje smo kod babice (moje babe Lucije) proveli dvije nedelje. Čuli smo da je u međuvremenu u Bar uplovio novi feribot Prekookeanske plovidbe, „Njegoš“. Nestrpljivi smo da ga vidimo. Dok kolima prolazimo Ratac i hvatamo onu veliku krivinu, pogled nam pada na luku. A u njoj brod, kao da je vasionski, poput priviđenja, poput bljeska, poput stiha, boje bijele kao pjena od mora, ogroman, skladan, elegantan, sa velikom crvenom petokrakom na dimnjaku, da se zna čiji je. U kolima slavlje, kao kad Hajduk da gol Zvezdi!
Bijela pita
Na meni je sve pod konac: frizura, nokti, košulja, džemper, cipele… Danas sa ocem odlazim u posjetu časnim sestrama Svetog Križa da im u njihovoj kući u Starom Baru poželimo srećan i čestit Božić. Dočekuju nas časne sestre divnih osmijeha i divnih imena, sestre Arnolda, Klaudija, Ksavera, Bernarda, Mercedes… Na zidu u dnevnoj sobi nalazi se slika pape Jovana / Ivana Pavla II, ali nema slike druga Tita. Taman spreman da započnem ideološku raspravu po ovom pitanju, na stolu primjećujem kolače i torte koje kao da su došle sa rajske trpeze, spremljene znanjem, umijećem i ljubavlju svih časnih sestara. Među svim tim đakonijama, kolač nad kolačima – Bijela pita. Kolač koji će od tada majka uvijek spremati za moj rođendan. Kolač čiji će me nebeski ukus uvijek podsjećati na ove posebne i drugačije žene što su se odrekle svih zemaljskih dobara ali ne i dobrote, koju su nam poklanjale nesebično, bez ostatka, svom svojom dušom.
Himna
Bilo je vrijeme u osnovnoj školi kad sam znao da čitam note, znao smisao povisilica i snizilica, znao za uzdah molova i tutnjavu durova, znao za ljepotu ritma i takta. Sve je ovo bila zasluga našeg nastavnika muzičkog, Viktora Ujesa. Bili su nam to najdraži časovi. Učili smo tajne muzike, tajne umjetnosti, tajne ribolova (što je bio strastveni hobi našeg dragog nastavnika). Pamtim kako nam govori da naša himna „Hej, Sloveni“ ima i treću i četvrtu strofu. I pamtim njegovo ozbiljno, preplanulo lice i emociju na licu, njegovu dugu, već sijedu kosu i njegove duge prste dok nam diriguje. I pamtim stihove što se zlatnim slovima utiskuju u notnu svesku mog srca: „Proklet bio izdajica svoje Domovine!“
Crvene košulje
Večeras su „Crvene košulje“, 6. jul 1982. godine. Otac je održao govor koji je završio riječima: „Neka se radosne pjesmu pišu, neka iščeznu tužbalice! Neka ljudi žive u slozi, neka vojuju duhom! Mač u trnje, pero o desno rame! Slava djevojkama i mladićima sa Belvedera!“ A onda je uslijedio aplauz koji je trajao minutima. Koliko svijeta, cio Bar je došao da se još jednom pokloni pred svojih jedanaest heroja. Njih jedanaest, od sve naše tri vjere, ujedinjeni u inatu, u hrabrosti, u junaštvu. Njih jedanaest što sa Belvedera vječno čuvaju svoj grad. Njih jedanaest, od 16 do 20 godina. Njih jedanaest, djevojčice i dječaci, djeca. „Ubiše nam djecu“, jecao je i plakao očev striko Milivoje tog strašnog julskog jutra prije 38 godina. A ja, koji imam jedanaest godina, počinjem da shvatam da je zastava napravljena od njihovih jedanaest košulja, crvenih, krvavih, prkosnih košulja, jedina zastava pod kojom Bar može da raste, da cvjeta, da živi. Da postoji. I shvatam kome je pjesnik Izet Sarajlić posvetio stihove:
“Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
Večeras ćemo za njih voljeti.“
Transfer
Ljeto je u punom sjaju, a nama su samo dvije stvari na pameti: da idemo na more i da igramo fudbal. U toku je takmičenje za nas važnije i od Mundijala: prvenstvo Topolice! Učestvuju skoro sve zgrade: Spuške, Lamele, Komgrapove, Tri kule, Pivnica, znalci iz Maršala Tita, mi iz Jovana Tomaševića 5… Uvidjevši kakva je konkurencija, shvatamo da moramo da se pojačamo. Dajem predlog da potpišemo ugovor sa mojim bratom od strica Kikom, koji je došao iz Beograda na raspust. Igor, naš selektor i kapiten, prihvata predlog. Pošto je u pitanju ozbiljno takmičenje, a UEFA je stroga, Igor sastavlja ugovor koji obije strane svečano potpisuju. Cijena transfera: 50 novih dinara! Kiko je pojačanje koje nam je trebalo, igra odlično, napadački, brz je kao vjetar, kao Zlatko Vujović. Sa njim ređamo pobjede, a ja mu stalno ponavljam, kao Đura Iliji Čvoroviću: „Nije što si mi brat al’ si stvarno genije!“
Hokej
Završile su Olimpijske igre u Sarajevu. Burno smo proslavili prvu zimsku olimpijsku medalju za Jugoslaviju: srebro Jureta Franka u veleslalomu. Ali na nas je najveći utisak ostavio hokejaški turnir. Naša je reprezentacija ostvarila jednu, ali kakvu pobjedu: svaladana je Italija, 5:1! Preko noći naši su idoli postali: Mustafa Bešić, Murajica Pajić, Cveto Pretnar, Gorazd Hiti, Blaž i Domine Lomovšek… Odlučili smo da i mi zaigramo hokej, pored mora, gde mu mjesto nije. Umjesto na ledu igrali smo na betonu, umjesto paka imali smo loptice za tenis, umjesto klizaljki imali smo patike, umjesto kaciga imali smo tvrde glave, a umjesto pravih hokejaških štapova imali smo štapove iz domaće radinosti koji su više ličili na letve, motke i močuge. Pa, ipak, igrali smo hrabro i poletno, sa entuzijazmom dostojnim olimpijske medalje. Noge su nam bile pune rana, uboja i modrica, šake žuljeva, usne podliva… Ali niko nije kukao, nije se žalio, nije plakao, znali smo da stisnemo zube, da savladamo strah. Bili smo opasna družina, mi, hokejaši sa Topolice, te olimpijske 1984. godine.
Zanimanje
Kad se zemlja poslije zemljotresa konačno smirila, Bar je počeo da raste poput Feniksa iz one močvare, iz ruševina, iz ničega. Nicale su nove zgrade, nova naselja, novi bulevari, nove škole i Domovi zdravlja. A onda se u aprilu 1984. godine pred nama stvorila nova Izborova robna kuća, to čudo imaginacije, zanosa i nadahnuća. Bili smo ponosni što imamo najveću, najmoderniju i najljepšu robnu kuću u Jugoslaviji. Naš je ponos bio još i veći jer je robna kuća bila djelo Baranina, arhitekte Batrića Mijovića, našeg Macana, čika Baća. Fasciniran ovim zdanjem, počeo sam i sam da crtam i „projektujem“ kuće i zgrade. Vidjevši moju novu opčinjenost arhitekturom, otac me pita: „Dobro, sine, šta hoćeš da budeš kad porasteš, doktor ili arhitekta?“ Odgovaram mu bez oklijevanja: „Hoću da budem čika Baćo!“
Majica
Otac i ja idemo u Podgrad starim putem pored biskupade i garnizona. Kao i uvijek, ubrzo se zaustavljamo, jer tu, pored puta, sa svojim društvom, sjedi naš prijatelj, Ibrahim Jahović. On je u invalidskim kolicima ali mu to ne smeta da uvijek bude vedar, nasmijan i pun života. Sa njim sam u stalnoj „svađi“, nikako da odlučimo i presudimo ko je od nas dvojice veći navijač Hajduka. U prošlu srijedu je bio u Titogradu, gledao je utakmicu Kupa Maršala Tita, Budućnost – Hajduk. Družio se sa igračima u svlačionici, donosi mi najnovije vijesti i zgode iz bilog tabora. A onda mi kaže: „Imam danas nešto za tebe.“ I poklanja mi bijelu majicu sa hajdukovim grbom. Od tada je prošlo četrdeset godina, a toplotu te majice i toplotu Ibrahimovog osmijeha čuvam i danas, kao drago sjećanje, kao blistavu uspomenu, kao grumen čistog zlata.
Finale
Danas je finale fudbalskog (malonogometnog) turnira osnovne škole „Blažo Jokov Orlandić“. Moje odeljenje VIII 2 igra utakmicu protiv odeljenja VII 1. Kladionice, komentatori i fudbalski znalci kažu da smo blagi favoriti. Utakmicu sudi naš nastavnik istorije, Draško Šoć, i zna se: pravila igre i ferpleja moraju biti poštovana do kraja. Vodi se rovovska borba, „ginemo“ za svaku loptu, utakmica završava neriješeno, 1:1. Odlučivaće penali. Aktuelni rezultat u raspucavanju je 3:3. Ali poslednji penal pucam ja. Ako dam gol, pobijedili smo.
Drugovi me bodre, hrabre, daju savjete, pucaj špicom po sred gola, pucaj dolje lijevo… Dok mi srce udara u ritmu tam-tama, uzimam loptu, namještam je na bijelu tačku, još jedan pogled ka golu, duboki uzdah, zalet i udarac. Pucam kao da sam Njemac. Lopta ulazi u gol ispod prečke, tačno u desne rašlje. Pobjeda! Dok slavimo, dok se radujemo, ja u publici tražim dva plava oka koja su do malo prije bila tu. Ali njih nema, i nema ih opet, tražim ih uzalud. Otišla je, a da moj penal nije vidjela, shvatam u nevjerici. I dok me drugovi podižu na ramena, ja u sebi ponavljam stihove velikog Vladike, koje kao da je napisao samo za mene:
„Što se više k vrhu slave penje,
To je viši sreće neprijatelj.“
Polumatura
Sa mojom drugaricom Vanjom, koja mi se pomalo i sviđa, vraćam se sa polumaturske večeri. Polumaturu smo imali u školi, a proslava je završena u 22.10 h dok smo slušali i plesali pjesmu Pol Janga „Everytime you go away“ kada je jedan zabrinuti otac došao u školu i rekao: „Đeco, što je sa vama, jeste li potpuno poluđeli, pogledajte koliko je sati, a vi još niste pošli doma!“
Dok se vraćamo, Vanji pričam svoju priču radnog naziva Sudbonosni susret: „Start: Semjon Sergejevič Smirnov, sa sinonimom Simo snimatelj, skraćeno Sims, sa svog skromnog, sivog, sporog splava, snima strašnu srebrnu sabljarku. Sa svom silnom srdžbom, svom snagom, sijući smrt svojom stravičnom sabljom, spram Sima snimatelja skoči strašna srebrna sabljarka. Splav se strahovito savi, simultano spade sidro, stabilnost se sruši, Simo sa stolice skliznu. Shvativ svu svoju suludu situaciju, sasvim sam, strepeći, susprežući suze, Simo snimatelj saopšti slavodobitno sledeće: Slušaj super-sabljarko, smiri se, spusti se, stresi strah sa sebe, sve sumnje sahrani, sigurna si, Simo snimatelj samo snima. Stop!“
Vanja mi kaže: „Ajde sada da čujem priču na slovo NJ?!“ A ja odgovaram samouvjereno: „Njoj njače!“ Smijemo se na sav glas, naš smijeh odzvanja ulicom Jovana Tomaševića u ovo toplo veče na pragu novog ljeta, 12. juna 1985. godine. Jedan poljubac u obraz na rastanku čini da vijest koju saznajem po povratku kući prihvatim sa potpunim mirom: naša je reprezentacija u četvrtfinalu Evropskog prvenstva u košarci, nakon što smo bili prvi u grupi, izgubila od Čehoslovačke 91:102.
