Omaž prerano preminulom Zoranu Gojiću, autoru knjige „Podrumijske priče“, bio je posljednji program u sklopu „bARS-a“, novog segmenta festivala „Barski ljetopis“, posvećenog lokalnim umjetnicima. Time je spuštena zavjesa na ovogodišnje izdanje Festivala, koje je trajalo tri sedmice.
Ispred Dvorca kralja Nikole o autoru i njegovom djelu govorili su Željko Milović – urednik i izdavač knjige, recenzent Neđeljko Necko Đurović, te Suljo Mustafić i Nenad Darmanović. Moderator je bio novinar Radomir Petrić.
„Onima koji su ga znali i voljeli (a kažu da jedno bez drugog nije moglo), Zoran je djelovao kao da je izašao iz one čuvene Lesove pjesme ‘Ljudi sijenke’: ‘Živio je tiho, govorio je tiho, otišao je nečujno’, a njegovo djelo, ne samo ono oličeno između ove dvije korice, već i sve što je uradio za zavičajnu publicistiku, da se zna i da se ne zna, odzvanja i dalje“, kazao je Petrić u uvodnom dijelu.
U ime porodice pokojnog Zorana Gojića obratila se Marina Božović. Ona je zahvalila svima koji su pomogli da Gojić objavi „Podrumijske priče“.
„Moj dobri Zoki – tako smo ga zvali mi iz biološke porodice, a i komšije sa kojima je dijelio ljubav i poštovanje ravno porodičnom. U njemu su živjela dva svijeta – tradicionalni i moderni. Bio je svjestan toga i volio je tu svoju osobinu, pa se trudio i da je istakne. To se prepoznavalo u njegovim manirima, govoru, pa i u pisanju, što će znati svi koji su knjigu pročitali. Zoran je u svakom pogledu bio čovjek kontrasta. Spreman da se našali, ali i da oštro zauzme stav i oplete oštru kritiku. Moj dobri Zoki je uvijek bio upravo – dobar. Život mu je bio satkan od ljubavi i požrtvovanosti prema porodici i prijateljima s jedne i od principa i čojstva s druge strane. Uvijek spreman da pomogne, uvijek na oprezu da ne povrijedi i, kako reče jedan naš prijatelj nakon susretna s njim, ‘Čini mi se da mu ovu kuću slomim, on bi se meni izvinjavao’. Živio je tiho i neprimjetno, ali kad bi jednom ušao u nečiji svijet ozbiljno ga je promijenio. Tome svjedočimo svi mi koji smo s njim živjeli, a i njegova publika će, bez sumnje“, kazala je Božović.
Recenziju za Zoranovu knjigu pisao je Neđeljko Necko Đurović.
“Ovaj književni legat je nešto poput zlatne prašine koja je ispunilla ćup u kojem je ono što svih ovih decenija o našem gradu pod Rumijom pišu istoričari, sociolozi i svi ostali. Ova knjiga će, definitivno, iako je Zoranova jedina, biti ona koja neće biti samo puka dekoracija na policama, naprotiv, mislim da će biti inspiracija i za druga i slična književna, dramska, ako ne i filmska stvaralačka djela”, smatra Đurović.
Nenad Darmanović je pričao o svom druženju sa Zoranom, te kako je on uvijek pričao o pozitivnim stvarima, znajući da sagovornicima izmami osmijeh. Naglasio je i kako bi knjiga “Podrumijske priče” trebalo da bude školska lektira, makar u barskim školama.
“Definitivno, ovo veče treba ostaviti kao sjećanje na Zorana i njegovo djelo. Ali ovakve stvari treba baštiniti iz godine u godinu. Trebalo bi da postane tradicija da se predstavljaju autori koji naš grad ovako divno oslikavaju i ovako lijepo pričaju. Jer Bar je grad koji je u sto godina tri puta presađivan – od Starog Bara, Pristana do Topolice. Jednostavno, uspjele su ovakve divne žile korijena da se puste kao što je Zoran, koji ima svoje mjesto, koje mu niko ne može oduzeti i zato smatram da bi trebalo nastaviti iz godine u godinu ako nikome drugom, a ono opet o Zoranu, zašto da ne”, kazao je Darmanović.
Suljo Mustafić je istakao da smo Gojićevom knjigom dobili potvrdu da je mnogo ljudi koji vole Bar, ali malo onih koji znaju kako on pulsira.
“Zoran je sebe upisao među one koji su o ovom gradu rekli i lijepu i trajnu riječ, riječ koja će se čitati i prepričavati. Ne treba ga posmatrati samo kao hroničara, jer ova je knjiga istoriografska sa mnogo bitnih podataka koji su dio narativne istorije. Ona je zbirka onoga što je najdragocjenije, a to su mitovi o ovom gradu”, podsjetio je Mustafić.
Milović je objasnio da je Zoran pisanju ove knjige pristupao kao kroz neku vrstu zadužbine.
“Kad smo predali knjigu u štampu, krenula je bitka za vremenom da li će Zoran dočekati da je drži u rukama. Srećom, to se dogodilo i nevjerovatno je uživao u tome. I bio ponosan što su pare za štampanje prikupili njegovi Barani sve tri vjere, pod uslovom da se ne otkrije da su to učinili, jer to ne rade da bi se znalo. Štampano je 300 knjiga, od čega je izdavaču pripalo 100, a njemu je dato 200, sa obavezom da bar pola da u prodaju, kako bi zaradio nešto od svoje knjige. Zoran da zaradi? Smiješno. Nije prošlo ni 10 dana od izlaska, a on mi je javio da je sve svoje primjerke podijelio, svim prijateljima koje je imao i svima koji su željeli da pročitaju. Naravno, džabe”, ispričao je Milović.
Tokom večeri, kao poseban kuriozitet prikazani su dokumentarni snimci obraćanja Zorana Gojića, napravljeni za potrebe priloga za Bar Info i RTCG (autori Vesna Šoškić i Adi Karađuzović).
U emotivnom finalu, Milović je otkrio u kom smjeru je išla njihova komunikacija posljednih dana Gojićevog života.
“Mi smo kao izdavači, nakon što smo ispoštovali proceduru slanja knjiga po bibliotekama u Crnoj Gori , pustili u prodaju u knjižari ‘Olovka’ nekih dvadesetak komada knjige, jer smo htjeli da dobijeni novac ide njemu pošto mu je predstojala teška operacija srca u Podgorici i ugrađivanje defibrilatora. Knjižara nije uzela ni jedan jedini cent marže, već je sve pare od zarađenog stavila u kovertu. Sredinom maja, desetak dana pred smrt, nazvao me je i pitao me kako ide prodaja knjige, ima li ih još… Nije ličilo na Zokija da pita bilo šta za pare i sve mi je to bilo sumnjivo. U daljem toku razgovora, ozbiljan, natjerao me da mu dam časnu riječ da ću nešto završiti. Rekao mi je da pare od prodaje tih knjiga njemu neće trebati, i da ih, ako ne stigne do bolnice, predam jednom dječaku koga smo zajedno znali da bi kupio kopačke i mogao da ide na fudbal, jer nije imao para za to. Pristao sam, misleći da je to još jedna od Zokijevih fantazija i da će u bolnici ipak sve biti u redu, međutim, nije. Najavljeno ugrađivanje defibrilatora u srce u KBC nikad nije dočekano. Dječak je kupio kopačke, a kad je čuo od koga su pare, vidio sam poslije ne znam koliko godina one prave suze. Ne ove naše, no dječije, one što najviše bole”, ispričao je Milović.
Zoran Gojić je umro 31. maja 2021. godine.
“Posljednja poruka koju sam mu poslao, bila je pet dana ranije. U njoj je stajala naša stara zafrkancija crnog humora, kojeg smo njegovali: ‘Zoki, nemoj da mi umreš prije septembra’, u smislu ‘Čuvaj snagu za Ljetopis’. I eto, nije je sačuvao, ali ipak je na ‘Ljetopisu“, održali smo riječ’”, zaključio je Milović.
U odjavnom razgovoru sa moderatorom, selektor programa “bARS” Željko Milović je istakao kako je on “dokazao razlog postojanja i ispunio svoju misiju, uz manje ili više postavljenih prepreka, koje je uspijevao da preskoči”.
Zahvalio se publici koja je došla u “više nego zavidnom broju za ovakve manifestacije”, organizatorima iz BLJ, ali i “ljudima iz sijenke, ton majstorima, ljudima iz rasvjete, fizičkim radnicima, koje najčešće niko ne pominje, a koji su tehnička pomoć bez koje ništa ne funkcioniše”.
On je takođe rekao da se izložba “Bar.Ljudi.” na barskom korzou, zbog velikog interesovanja građana, produžava do 15. avgusta.
Producentkinja 34. “Barskog ljetopisa” Milena Charan istakla je nakon večeri da je zadovoljna interesovanjem publike za sve segmente ovogodišnjeg izdanja Festivala, koji je trajao tri sedmice.
“Raduje me što primjećujemo zadovoljna lica publike i učesnika programa u neposrednoj komunikaciji koju imamo sa njima, što je svakao jedan od većih uspjeha ovogodišnjeg festivala. Iako je festival održan u neizvjesnim okolnostima i sa lokalnim snagama – sredstvima Opštine Bar i TO Bar, moram istaći angažovanost umjetničke i organizacione ekipe koja je realizovala festival, kao i rad selektora programa (Milun Lutovac, Željko Milović, Vladimir Maraš, Milija Šćepanović i Stefan Bošković) gdje je kvalitet u prvom planu, a vrijednost festivala porasla za stepenik više. Nakon, u potpunosti uspješno održanih 24 programa u šest selekcija, preostaje da se i dalje predano radi na programu, umrežavanju i konekciji sa drugim festivalima i umjetnicima. Festival je važan za grad, njegov imidž i prepoznatljivost i ima sve preduslove da i dalje bude uspješan. Zahvaljujem se dobrim domaćinima Kulturnom centru Bar i direktoru Erolu Marunoviću na saradnji i uspješno naredno izdanje festival”, kazala je producentkinja “Barskog ljetopisa” Milena Charan.
