Dohvatila sam i ja godine moje baba Jelene, od kojih je, kako je starila, sve više pričala o svojim Vujovićima ono najljepše što je o njima znala. Dopala sam u godine kada sam već upoznala dobre i loše ljude, pregurala manje teška i lijepa vremena, pa sve bolje shvatala i razumjela moje Maliće i njihove vrline.
Početkom prošlog vijeka prađed Nikola Malić, vrativši se iz pečalbe iz Carigrada, kupio je imanje i preselio se sa svojom porodicom iz Dračevice sa obale Skadarskog jezera, u Bartulu nadomak Starog Bara.
Umro je mlad, pa ga njegov najmlađi sin Petar nije ni upamtio. Petar je bio jedan među sedam sestara. Čim je stasao, oženio se Velikom iz Podgori, iz Crmnice.
Moja baba Velika je rano ostala bez svog oca, koji je poginuo na Tarabošu, pa je kao najstarija, sa majkom odgajala svoju ostalu braću i sestre. Navikla na rad, uspjela je vrlo brzo da organizuje veliko gazdinstvo Malića, veliki maslinjak u Džidžarinu i imanje, te rađajući djecu i svakodnevno mukotrpno radeći, nalazila je povoda da okuplja familiju, svoje zaove sa porodicama, uvijek sa osmijehom i vedrinom. Organizovala je mobe i nadničare, u vrijeme branja maslina, krašćenja i čišćenja maslinjaka i tako sa njima zajedno, bar tri puta godišnje, obilazila svaki kutak velikog imanja.
Rodila je Danila 1930, Nikolu 1931, Gojka 1933. i Milevu 1937. godine.
Stric Danilo je bio nježan i slabog zdravlja, pa je često bio pošteđen napornog rada. Baba Velika nije klonula duhom kada se njen prvijenac razbolio od teške bolesti koja je imala simptome dječije paralize, već je odlučnost i upornost da ozdravi, prenijela i na svog sina i nije moglo biti drugačije. Ozdravio je. Kasnije je upisao medicinu, po svojoj želji, ali kada je zastao i počeo da se dvoumi, baba je zamolila dr Jovanovića da ga angažuje jednog ljeta u bolnici, kako bi ga ponovo zainteresovao za studije i natjerao da nastavi. I nastavio je. Završio studije i postao ljekar.
Masline su rađale, imanje se uvećavalo, tako da su pred sami početak Drugog svjetskog rata Malići imali hiljadu korijena maslina. Tada su počeli da zidaju kuću. Odlučna da je završi, moja baba Velika nije prezala od velikog rada, pa je sav šljunak iz rijeke, potreban za gradnju, zajedno sa radnicima nosila.
Rat je bio težak, donosio neizvjesnost i strah. Vojske su dolazile, otimale hranu, ali izdržalo se. Komunizam poslije rata nije bio blagonaklon prema bogatima. Prve poslijeratne godine, kada su masline donijele veliki rod, dva vagona maslinovog ulja, nove vlasti su sve oduzele, a Malićima odredili “tačkice”. Bilo je dovoljno za šećer, brašno, so i kafu, i novi par cipela za najstarijeg sina koji je odlazio na studije u Sarajevo.
Baba Velika je znala da ide samo naprijed.
Stric Nikola je bio dobar, miran i nenametljiv čovjek. Vedrinu je naslijedio od svoje majke. Predano je radio na imanju i nikad ga nije napustio. Tu je živio sa svojom porodicom. Pored službe u Domu zdravlja Bar, obrađivao je svoje voćnjake i bašte, nastavljajući da okuplja svoju braću i sestru povodom svetkovina: Božića, Uskrsa, slave. Dok je đed bio živ, slavio se i njegov imendan, Petrovdan.
Đed je bio uvaženi gost na svim proslavama, kako u našoj crkvi Svetog Nikole, tako i u Biskupadi. Svakog pazarnog dana oblačio je odijelo, stavljao šešir i odlazio u Stari Bar. Tamo je kupovao potrepštine za kuću, obilazio prijatelje i rodbinu.
Kad je umrla baba Velika, đed je postao još tiši i neprimjetniji. Izgubio je saborca i druga, sagovornika. Ni sinovi, kćerka i unuci nisu uspjeli da ga oraspolože. Odlučio je da više ne može. Umro je nekoliko godina poslije babe.
Moj otac Gojko je bio najmlađi od braće. Bio je nestašan, volio da se igra alatom. Uvijek je nešto majstorisao, volio je da rasklapa gramofone, muzičke kutije. Malo mu je teže išlo da ih sastavi. Bio je neobičan u svojoj jednostavnosti. Mislim da moj mlađi sin liči na svog đeda. Vrlo praktičan u svemu i skroman. Kada bi morao prvi put da obuje nove cipele, prvo ih je u prašini dobro isprljao, pa krenuo među poznanike, samo da ne štrči i privlači pažnju.
Završio je pravo, zaposlio se u “Izboru” i preselio se da živi u kući na Žukotrlici, ali u stvari nikada nije napustio svoje selo Bartulu. Sa mojom majkom je svakog vikenda odlazio da sređuje baštu. Gajio je pčele. On je radio grube poslove, a majka, temeljna i pedantna, “udarala je lijepu ruku”, kako je on to volio da kaže. U toj baštici je uvijek bilo mladog luka, cvekle, šargarepe. Trešnje, smokve i jabuke oko bašte su bile naše dnevne sobe u kojima smo se moja sestra i ja igrale sa našom sestrom od strica. Volio je svoju braću, a posebno sestru Milevu.
Tetka je bila brižna sestra svoje braće. Kalila se pored njih trojice, pa je, iako krhke građe, izrasla u veoma jaku i izdržljivu ženu. Osjećale smo moja sestra i ja da u njenom srcu postoji posebno mjesto za nas. Mi smo uživale da pođemo u Renu. Obuvale smo njene štikle, šminkale se njenim karminima, pile kafu i pričale, a najviše smo voljele da uletimo u sobu naše sestre i igramo se njenim nakitom i barbikama, tada su bile rijetke.
I naša djeca su voljela da dođu kod Meve. Kod nje se sve moglo. “Pustite djecu da se igraju”, govorila nam je kad bismo pokušale da ih obuzdamo i umirimo.
To su moji Malići o kojima sam slušala i koje pamtim. To su Malići kojih više nema. Ostavili su svoju djecu i unuke da ih se sjećaju i da ih vole.
