Četvrta promocija u okviru turneje “Za Barane – knjiga o Baranima”, na kojoj se prezentuje dvotomna monografija “Ljudi iz grada bez vrati – (ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” Željka Milovića premašila je očekivanja, počev od nesvakidašnjeg izbora lokacije do činjenice da su priče i sjećanja iz nekih drugih vremena kod publike probudili sjetu i nostalgiju, kod mnogih i pokoju suzu.
“Iako smo mogli na Staroj Topolici promovisati knjigu na barem deset mjesta, odlučili smo se za ovo, jer se nekoliko puta u različitim vremenima pominje u knjizi. Time nastavljamo ciklus organizovanja promocija na zaboravljenim i zapostavljenim mjestima u opštini. Upravo tu gdje smo sad bile su od 1941. do 1943. barake najvećeg koncentracionog logora u Crnoj Gori; ovdje su prije tačno 60 godina, 28. novembra pred Dan republike pioniri posadili prva stabla tzv. Pionirskog parka koji je brojao nekoliko stotina stabala, od kojih je urbanizacijom ostalo samo ovoliko; ovdje je bio prilazni put do prvog topoličkog hotela ‘Agava’, sagrađenog 1966; preko puta nas je Trikonhos, najstariji sakralni spomenik u opštini, pronađen 1965, i, na koncu, ovdje je na replazu 1969/1970. otvoren prvi i najvažniji zabavni park teta Danijele i čika Nikole, u autobusu koji još postoji, zarastao u drače”, kazao je Milović u uvodnom dijelu promocije.
Publika je na početku uživala u sjećanjima književnika Sava Markoča na autobus, “teta Danijelu i čika Nika”. On i danas, kada ode “da posjeti roditelje” na Lovrijenac, ne zaboravi da obiđe grob teta Danijele.
“To su neka maglovita sjećanja koja datiraju 30 i kusur godina. Tada nijesam imao pojma da će Željko da se uhvati u borbu sa vjetrenjačama i da izađe kao pobjednik, a dokaz je ova dvotomna knjiga”, istakao je on.
Branka Nikezić bila je gošća po dva osnova – u knjizi se govori o njenom ocu, narodnom heroju Petru Vojvodiću, ali i suprugu, Rajku Nikeziću. Kao, kako je rekla, “Crnogorka staroga kova”, više je govorila o ocu, objašnjavajući da za njenu generaciju nije uobičajeno “da žena hvali muža, ni on nju”.
“Tata je bio zaista za poštovanje, i u porodici i šire. U Baru je bio poznat kao narodni čovjek i svakog jutra, svakog dana, svakog praznika i vikenda u našoj kući je bio neko ko je dolazio kod tate po pomoć, po savjet. Moja majka je nastojala da svakog ugosti, a tata da pomogne”, sjećala se ona.
Po njenom mišljenju, Željkova prva knjiga “Bandiera Rossa” ga je “nekako sudbinski dovela do barjaka koji može da nosi kao istoričar Bara i kao čovjek koji sa najviše posvećenosti piše knjige koji su nam svima drage”.
Poseban kuriozitet promocije bilo je gostovanje potomaka dr Dekleve, koji je podigao hotel u kome je sada upravna zgrada Luke Bar, a koji su specijalno za ovu priliku našli nakon putovanja iz inostranstva. Porodica Dekleva iz Bara je otjerana 1941. godine, nakon što je od Italijana konfiskovan njihov novoizgrađeni hotel, osposobljen za prihvat gostiju tek nekoliko dana pred okupaciju aprila 1941.
Unuka poznatog ljekara, dr Ana Đorđević Dikić, istakla je kako je od majke čula životnu priču djeda i bake, predratnih ljekara. Njen djed Dušan osnovao je sanatorijum u Leskovcu, hirurška odjeljenja na Cetinju i Nikšiću, čak je i opjevan u narodnoj pjesmi.
Majka joj je pričala o tome “kako je dolazila sa svojom majkom, dr Angelinom”. “To je bila jedna odlučna žena koja je vodila i posao svog muža, poznatog hirurga. One su zajedno spavale na gradilištu, pored svih radnika, sa pištoljem ispod jastuka, takvo je bilo vrijeme. Mama je tada imala pet godina, i slike nastanka hotela se nalaze sada u knjizi, čime je sva ta priča sačuvana. Sada će i moje unuke jednom znati, kad nas ne bude, kakvi su im korijeni i šta su njihovi prethodnici uradili”, kazala je Đorđević-Dikić.
O prvom novinaru iz Bara, dopisniku “Politike” iz Bara Bošku Miloševiću, govorio je njegov sin Vanja. Podsjetio je na nastajanje “Barske plovidbe”, na očev boravak na Kubi, snimanje prvog albuma “Katapulta”, otvaranju Svetog Stefana. Tipično za njega, kazao je, 15. aprila 1979. godine ostavio je porodicu i otišao da piše tekst o zemljotresu.
“Majka je”, prisjećao se Vanja, “bila u Pljevljima, kod svojih na slavi. Kada smo izašli iz kuće, vidjeli smo tata i ja srušenu zgradu Suda. ‘Ovo je dobro ljuljalo, ‘aj ti sad sa svojim društvom, imam ja druge rabote, reako mi je i otišao da piše. Vidio sam ga tek nakon dva dana, pošto je obišao cijelu opštinu”.
Boško je, kaže njegov sin, želio da umre dok piše, igra karte ili dok je u kafani, sa društvom. Želja mu se ispunila, umro je u “Agavi”, za stolom.
Sin profesora Žarka Kenjića, Bogdan, podsjetio je na teško djetinjstvo svog oca u Metohiji, ali i na njegovu širokogrudost i poštenje. Nakon završenog školovanja 1973. godine, među brojnim mogućnostima izabrao je Bar. U njegovom domu, 1999. godine bilo je mjesta za sve izbjeglice – Srbe, Crnogorce, Albance… U isto vrijeme. Kenjićeva humanost nije imala granice.
Njegovi učenici dobro se sjećaju poklonjenih udžbenika. “Još kao dijete sjećam se tih paketa koji su dolazili. On je imao poseban odnos prema knjizi, s obzirom da se cijelog života družio s njom. Imao je kumstva sa mnogim ljudima različitih vjera i nacija. Zato su na njegovu sahranu došle. pored Barana, familije Albanaca, Srba, Crnogoraca iz Metohije”, rekao je Bogdan Kenjić.
Milovan Perković prisjetio se druženja barskih zanatlija na Pristanu i u Ulici Maršala Tita. Njegov otac je na Pristan došao 1962, a na Topolicu su prešli poslije prvog zemljotresa, 1968. godine, gdje je radio do 1990. Iako je plovio desetak godina, Milovan je odlučio da nastavi očevu tradiciju. Sjeća se da je 15. aprila 1979. godine bio neradni dan “što je bila velika sreća, jer je radnja bila napunjena sa 2-3 vagona stakla”, koje su, nakon zemljotresa “lopatama iznosili”.
Među brojnim gostima u publici bila je i potpredsjednica Opštine, Tanja Spičanović, koja nije krila zadovoljstvo promocijom: “Zaista veče za pamćenje, izuzetno žive emocije, podsjećanje ne samo na ljude koji su obilježili grad Bar i čija djela i dan-danas žive, već i na kompletan sistem vrijednosti koji je krasio to vrijeme. I moje emocije su pomiješane, ali… fantastično veče, divni ljudi koji treba da se pamte i da služe kao svijetli uzor budućim generacijama”.
Monografija “Ljudi iz grada bez vrati – (ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” iduće nedjelje biće promovisana u Ostrosu i Crmnici.
