O kampanji „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ na programu Radio Bara sa psihološkinjom Vesnom Jukić, koja radi u barskom Centru za socijalni rad razgovarala je Ivanka Leković.
RB/BI: Sigurni smo da je nasilje nad ženama u fokusu Centra za socijalni rad tokom čitave godine.
Jukić: Tako je, centri za socijalni rad imaju jako važnu ulogu u procesu zaštite od nasilja, koje uključuju posebne aktivnosti Centra i koordinaciju sa svim službama koje mogu da zaštite žrtvu u postupku nasilja. Tu prije svega mislim na policiju, pravosudne organe, zdravstvene i obrazovne institucije, kao i organizaciju civilnog sektora. Centar za socijalni rad je koordinator svih tih aktivnosti, shodno Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti i Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Osim što koordinišu svim aktivnostima, Centri za socijalni rad prate žrtvu duži vremenski period na njenom putu ili rehabilitacije, ili izlaska iz začaranog kruga nasilja. Prisutni su i kada se jedan takav događaj desi, jer istraživanja su pokazala da je žena spremna da prijavi nasilje tek nakon sedam do osam godina intenzivnog trpljenja nasilja. To takozvano osnaživanje žene, po meni je izostalo u našem društvu, uvijek se pozivamo na to da smo i dalje patrijarhalno društvo.
RB/BI: To je ona čuvena rečenica: Trpi, sve smo mi trpjele.
Jukić: Jeste, kao i: Ništa to nije strašno i ako je vikao, ako je slomio i ako je jednom, možda i udario. Nedavna istraživanja UNICEF-a su jasno pokazala da većina naših stanovnika i dalje misli da šamar nije nasilje, da vikanje nije nasilje, da prijetnje nisu nasilje… Kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“, posebno napominjem i djevojčicama, upravo treba da informiše javnost i da skrene pažnju na velik i ozbiljan državni problem, da izađemo iz šablona da se to dešava u porodičnom krugu i da je to porodični problem. Ne, to nije problem samo te porodice, niti je privatna stvar, to je problem države i društva. Potpisivanjem Istanbulske konvencije i donešenim zakonima, mi smo se kao država obavezali da ćemo štititi svaku žrtvu nasilja i da ćemo počinioca privesti pravdi. Moram da kažem da je nasilje sistemski problem, da ne postoji institucija koja samostalno može da ga riješi i da je međusobna povezanost i sinergija u postupanju nešto što će svaki slučaj nasilja riješiti. Ili, ako jedna karika izostane, do rešenja problema neće doći. Ova, takozvana narandžasta kampanja, koja počinje 25. novembra, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, simbolično se završava 10. decembra, Međunarodnim danom ljudskih prava, te je na globalnom nivou prihvaćeno da je nasilje nad ženama i djevojčicama nešto što predstavlja globalno kršenje ljudskih prava i najteži oblik diskriminacije.
RB/BI: Ipak, bilo je žena koje su u posljednjih nekoliko godina, izgubile život u porodičnom nasilju. Ti slučajevi su opomena i centrima za socijalni rad i svim institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.
Jukić: Nažalost, svjedoci smo da je u Crnoj Gori bilo više slučajeva femicida, nad čim treba svi duboko da se zamislimo i vidimo gdje su naše lične, institucionalne i društvene greške, na koji način se treba prilaziti žrtvi nasilja, na koji način se treba kažnjavati nasilnik i na koji način se treba štititi kompletna porodica od jednog nasilnika. U tu svhu, mi u centrima za socijalni rad se, kada su u pitanju slučajevi nasilja nad ženama, trudimo da ženama objasnimo šta su sve koraci koje moraju da preduzmu. Imali smo prilike da vidimo zašto su odustajale, sjećam se odlično predavanja čuvenog profesora iz Amerike, koji nam je tada objasnio da još nije sreo nasilnika koji mu je bio antipatičan. Nasilnici su jako dobri manipulatori.
RB/BI: Obično budu izvinjenja, nikad se više neće desiti i tome slično.
Jukić: To su ti čuveni dani „medenog mjeseca“. Oni nastupaju nakon ciklusa nasilja, kada nasilnik obećava, moli, ponaša se znatno drugačije nego uobičajeno i gdje žena, kako pod pritiskom i porodice i to što ima djecu i što možda materijalno nije stabilna, ni zbrinuta stambeno, povjeruje manipulatoru da je to bilo nešto sasvim slučajno, da je bilo situacionog karaktera, da ga je nešto navelo na to… Moramo se uvijek voditi jednom istinom, a to je da je nasilje izabrano ponašanje. Niti alkohol, niti droga, niti neka riječ ili rečenica, događaj u kući, ne mogu nekoga, ako nije nasilan, natjerati da se nasilno ponaša. Nasilje je izabrano ponašanje, nasilnik je izabrao da se tako ponaša i apsolutno treba da odgovara za to.
RB/BI: Nažalost, na odustajanje te žene nekad navede i činjenica da su nasilnici često samo novčano kažnjeni. To baš razočaravajuće djeluje.
Jukić: To djeluje poražavajuće na sistem i možda smo zbog toga došli do toga da istraživanja kažu da jedna od tri žene tokom života doživi nasilje. Pandemija korona virusa je te brojke povećala i na odnos jedna od dvije. Pražavajući su rezultati istraživanja koja se sad sprovode, pa mislim da će biti izuzetno teške brojke. Novčano kažnjavanje počinioca nasilja u porodici je, po meni, nešto što apsolutno nikada ne treba da bude praksa, nigdje. U centrima za socijalni rad svjedočimo da te žene koje su pretrpjele to nasilje i ta djeca, koja su bila sekundarne ili direktne žrtve tog nasilnika, kasnije plaćaju te iste kazne.
RB/BI: Oni su, zapravo, dvostruko kažnjeni.
Jukić: Dvostruko kažnjeni i još će možda, pošto je prošao onaj „medeni mjesec“, opet dobiti batine, jer su zbog nje, eto, sada, platili nekih 150 ili 200 eura.
RB/BI: Osim tog fizičkog nasilja, koje jeste najbrutalniji vid, nerijetko je i ekonomsko i psihičko nasilje, koje ženu slomi do kraja. Koliko često se srećete sa ovim vidovima nasilja?
Jukić: Jako često. Mislim da nijedno fizičko nasilje nije prošlo bez pripreme, da tako kažem, psihičkog zlostavljanja, mada ima i nasilja koja su dominantno emocionalnog karaktera. To su duboko, duboko teški oblici zlostavljanja. Imali smo slučajeve gdje su godinama žrtvama ponavljanje jedne iste rečenice, iste stvari, gdje su se žene osjećale toliko klonulo i čak izgovarale: Lakše bi mi bilo da me je udario nego što stalno podsjeća na izvjesni događaj. To sve odslikava jednu tešku patologiju učinioca nasilja.
RB/BI: I zlu namjeru.
Jukić: Naravno, direktnu namjeru da ugrozi, ponizi, prijeti, da izvrši dominaciju nad svojom ženom, ćerkom, drugaricom u školi, bilo kojom ženom ili djevojčicom. Za njih je prirodno da zato što su jači od žena misle da to mogu sprovoditi i u porodici i svugdje, što apsolutno ne treba da bude slučaj.
RB/BI: Ipak, nasilje se najčešće dešava u porodici i ona vremenom postane disfunkcionalna. Kako se sve to manifestuje na djecu, njihov razvoj, uspjeh u školi?
Jukić: Svaka porodica u kojoj postoji nasilje je disfunkcionalna. Prvenstveno u partnerskim odnosima, to je očigledno. Djeca sve to trpe i posljedice po njih su nekad gore nego po samu žrtvu.
RB/BI: To su oni usvojeni obrasci ponašanja, koji se kasnije aktiviraju.
Jukić: Dijete, pogotovo dječak koji je odrastao u porodici gdje je otac dominantno bio nasilan, ne zna za drugi obrazac ponašanja. Njemu žena nije predmet poštovanja, nego nešto sa čim može da upravlja na razne načine, a ako to ne dovodi do cilja, on može da upotrijebi silu. Nažalost, dječaci iz porodica u kojima je bilo nasilje obično postanu nasilni i problematični i u periodu adolescencije budu jako agresivni. Takođe su skloni da koriste psihoaktivne supstance, svi oblici rizičnog ponašanja su prisutni u njihovom odrastanju. Djevojčice, opet, imaju submisivan oblik ponašanja, povučene, tihe, sa manjkom samopoštovanja, biraju dominantne partnere, što negdje isto tako odslikava poziciju majke, koja je uvijek bila tiha, izbjegavala je svađe, nije se direktno suprotstavljala nasilniku. One su uočile da je taj obrazac donekle normalan za njih, iako, naravno, nije i ne smije da bude.
RB/BI: I to onda opet stvara jedan začarani krug, jer oni su novi počinioci i žrtve nasilja.
Jukić: To je nešto što se dokazalo kao istina i zato jako puno treba raditi, prvenstveno na razbijanju predrasuda u društvu. Potrebno je osnaživati žene da prijavljuju nasilje, da sistem sinhronizovano djeluje kada je nasilje u porodici u pitanju. Ono što smo ranije pomenuli, novčano kažnjavanje učinioca nasilja, a u posljednje vrijeme mi u Centru za socijalni rad primjećujemo da se sve češće, nakon tragičnih događaja koji su se desili u Baru, izriču mjere kazne zatvora.
RB/BI: I institucionalno, to nekako drugačije djeluje. Jer, kazne se plaćaju i za prekršaje u saobraćaju i brzo se zaborave. A zatvorska kazna ostaje negdje ubilježena, neko će se sjetiti da je taj i taj ponovio to djelo.
Jukić: I ta osoba je u registratoru nasilnika. Pravosnažna presuda za nasilje u porodici će tu osobu diskreditovati u nekim oblastima kojom se možda mislio baviti.
RB/BI: Centar za socijalni rad bavi se i vršnjačkim nasiljem. Čini se, barem po onome što su mediji u posljednje vrijeme zabilježili, da imate baš dosta posla.
Jukić: U Baru, a ja lično mislim na teritoriji ne samo Crne Gore, nego i cijelog regiona, nažalost se može konstatovati ekspanzija vršnjačkog nasilja, koje je danas dostiglo zabrinjavajući stepen. Imamo jako puno vršnjačkog nasilja. Lično, mislim da je neophodno raditi na prevenciji i to na način da od najranijih školskih dana djeca budu uključena u radionice. Dječaci, prvo iz kuće, a kasnije u školi i vrtiću, treba da nauče da se međusobno poštuju i uvažavaju, da nasilje nije odgovor, da drug nije meta, da loše ponašanje nije prihvatljivo. U okviru porodice, jako puno se mora raditi sa djecom koja su učinioci vršnjačkog nasilja. Moram da kažem da to nisu samo djeca koja potiču iz disfunkcionalnih porodica, već iz svih porodica. Generalno, sad se može reći da je vršnjačko nasilje najdominantniji oblik nasilja.
RB/BI: I da poprima razmjere pandemije.
Jukić: Da, poprima razmjere pandemije. Pojava društvenih mreža i on lajn nasilje dobija sve veći zamah. Transformišu se oblici nasilja.
RB/BI: Da, primjetno je. Mi kao djeca, a spadam u stariju generaciju, znali smo da se ne volimo, da se posvađamo, potučemo, ali bi poslije toga nastavili normalno da se družimo. Sada svjedočimo mržnji, zloj krvi, nevjerovatnoj količini surovosti, ne staju dok ne povrijede žrtvu koju su zacrtali.
Jukić: Čak i kad je povrijede, oni ne prestaju. Imamo slučajeve gdje po deset-petnaest učenika napada jednog. Imali smo i u Baru takve slučajeve. Mi smo, kad se vratimo u ranija vremena, imali takvo vaspitanje da ako neko napadne slabijeg, obično je uskakao treći da to prekine ili odbrani. Danas to nije slučaj. Djeca koja trpe vršnjačko nasilje mogu da budu i najbolji učenici, tiha djeca, oni koji trenutno prolaze kroz neki problem. Vjerujte da nasilnici znaju da izaberu koga će da stave kao metu i onda su nemilosrdni. Zaista su nemilosrdni.
RB/BI: Komentarisala sam, kada je bio jedan slučaj nasilja, da su stajali i snimali. Šta odrasla osoba koja to vidi može da uradi, a da samom sebi ne napravi problem, osim što treba da pozove policiju?
Jukić: To je vrlo teško odgovoriti, šta odrasla osoba može. Ja se više zapitam, gdje je empatija? Svi smo rođeni sa nekom empatijom prema drugim bićima, ako smo urednog razvoja, ako smo normalni treba da osjećamo potrebu da pomognemo drugima. Stajati i snimati, ili ovako u školama, samo gledati ili navijati i podsticati je zaista poražavajuće.
RB/BI: Da li oni pomisle da to može da bude njihov brat, sestra, drug? Kako bi se onda ponašali?
Jukić: Mi sa njima radimo u Centru, nakon što se prijavi slučaj vršnjačkog nasilja. Radimo sa njima i sa kompletnom porodicom. Svi su oni uključeni i moraju sa nama provesti određeni period da vidimo na koji način će se razvijati situacija, da li je dijete usvojilo promjene u ponašanju, da li su i dalje zadržani nasilni obrasci. Vjerujte, nekad se i mi zapitamo kolika količina ravnodušnosti postoji kod djece, iako su suočeni i sa sudskim postupcima i sa Tužilaštvom, policijom, centrima za socijalni rad.
RB/BI: Savršeno dobro znaju što su njihova prava, ali prava žrtve ih ne interesuju.
Jukić: Okrenuti su isključivo sebi. Opet se vraćamo na pitanje empatije koja izostaje, što je po meni razlog za najveću moguću zabrinutost.
RB/BI: Jeste, jer se po empatiji razlikujemo od životinja. No, za kraj, da pomenem i jedan lijep gest košarkaša ABA lige. Oni na licu, u znak podrške ženama, na mečevima nose prugu karmina.
Jukić: Čula sam za to, da su košarkaši istakli karmin na licu kao znak podrške ženama i djevojčicama koje trpe nasilje. Odajem im duboko poštovanje. Košarkaši, svaka čast, ponosni smo na vas. Svaka podrška znači. Ako i jedna žena koja trpi nasilje, a koja nije do sad smogla snage, prijavi policiji ili Centru za socijalni rad, postigli su značajan uspjeh.
RB/BI: A one koje trpe nasilje i to još nisu uradile, nadamo se da će biti dovoljno osnažene da se izbore za sebe i svoju djecu i da izađu iz tog začaranog kruga.
Jukić: Ja ovim putem pozivam sve žene i djevojčice koje trpe bilo koji oblik nasilja da slobodno dođu u Centar za socijalni rad u Baru, da popričamo, da nam objasne o čemu se radi, slobodno i bez ustručavanja. Nadam se da će nakon toga, uz našu podršku i pomoć, uspjeti da izađu iz svega toga.
