Dr Zaim Kalamperović je specijalizirao plastičnu, estetsku i rekonstruktivnu hirurgiju u Parizu, a hobi mu je sakupljanje slika, knjiga i antikviteta. Dio njegove bogate kolekcije nalazi se u kući u Gretvi (Stari Bar), u kojoj povremeno boravi, a najdraži su mu trenuci u njoj sa sinovima Kevinom i Lorinom i odabranim ljudima
Put vodi kroz tišinu i sjenu maslina starih više stotina godina u Gretvi u Starom Baru. Stameni kamen, bjelina fasade i stepenice u širini gospodski odmjerenog stopala su putokaz do vrata dobrodošlice. Lijevo od kamenog ulaza svedene saksije pune jedrih čuvarkuća i kaktusa strpljivo čekaju da i one budu primijećene. Jer, kuća bez biljaka, diskretno nam je poručeno, baksuzna je kuća.
Na vratima koja vode do ulaza u dom našeg domaćina ostajete bez daha i zaustavljate se širom otvorenih očiju. Preturate riječi, pa počnete da ih nižete naglas: Galerija? Muzej? Izložba? Onda čujete: Neka bude fondacija. Ostaće mojim sinovima Kevinu i Lorinu. Ostaće i mojoj Crnoj Gori, ako bude znala da je cijeni.
Čvrsti stisak i prijatni osmijeh dobrodošlice dr Zaima Kalamperovića nije ni nalik korona pozdravu koji nam je obilježio prethodni razgovor kada je krajem marta 2020. čitaocima “Pobjede” prenio iskustva u funkcionisanju francuskog zdravstvenog sistema u jeku epidemije.
“Sunce, hladno mi je”, tim riječima nam se domaćin obratio kad je primijetio pokušaj zagrijavanja dlanova. Jeste Bar, jeste osunčana terasa, jeste nešto iza podne, ali je i početak januara.
“Ja sam Zaim Kalamperović, od oca Mema i majke Nurije, porijeklom iz Mrkojevića, rođen u Starom Baru, kuću napravio u Gretvi. Radim u Parizu, stanujem van grada, imam sinove Kevina (30 godina, četvrta godina doktorata na Sorboni, Panteon) i Lorina (27, druga godina mastera prava, profesionalno su ga “otkupili”). Moja profesija je plastična hirurgija, a opsesija mi je skupljanje slika, knjiga i antikviteta”, predstavio se naš ljubazni domaćin.
Kaže da je kuća u Gretvi na parceli među maslinjacima napravljena “sa visinama” zbog umjetničkih djela i antikviteta koje posjeduje.
“Kuća je dugo građena, ‘od krova pa na temelje’, mnogo me je iscrpila, ali sad je završena i u njoj uživaju sinovi i ja. Ovdje u tišini u Gretvi, u miru maslinjaka su moji stari prijatelji iz djetinjstva i njihovi nasljednici, uživamo u prirodi i u mojoj kolekciji umjetničkih djela”, kaže dr Kalamperović, ističući da je ovdje kao u ličnom muzeju, ili, dodaje uz osmijeh, kao što bi Francuzi rekli u šatou (dvorcu).
A ulaskom u njegov dom shvatite da sve gdje vam se zaustavi pogled ima svoju priču, istorijat i porijeklo. Ima ljepotu, smisao i kolorit, ali kuća ima i nenadmašni miris lavande sa stabljikama aranžiranim u kristalnim vazama, kao dah Mediterana u unutrašnjosti naspram maslina vani. U centralnoj, velikoj i visokoj prostoriji dominira impozantan broj izuzetno vrijednih slika, o čijim autorima dr Zaim govori detaljno i sadržajno, zanimljivo vodeći kroz epohe i stilove. I taman kad na jednom zidu izaberete favorita i ostanete zagledani u to djelo, već na sljedećem koraku ta vaša odluka ostane poljuljana. Što dalje odmičete, sve je jača doza znatiželje koja vas motiviše da vidite još slika i crteža.
“Ovo je bila prva slika koju sam kupio 1987. autora čuvenog Voja Stanića koju zovem ‘Dva lika’”, objašnjava naš domaćin dok drži to djelo. Srednju medicinsku školu završio sam na Cetinju i stanovao sam kod mojih prijatelja Ljuba i Rajke Kapisode i kod dr Đurbuzovića. Kod Kapisode sam vidio najveća djela crnogorskih slikara i upravo je iz njegove kuće počela moja ljubav prema umjetnosti. Navodi da su Kapisode imali kuću u Njegoševoj ulici i u naselju Grude, nedaleko od “velikog, velikog slikara Smaila Karaila”, za koga mu je akademik Veličković rekao da je najbolji jugoslovenski slikar.
“Od čika Ljuba sam dosta naučio, a da li me je Bog nahranio ili mi je pokazao put ka medicini i umjetnosti. Počeo sam da se interesujem za slike iz Muzeja, preko prijatelja koje sam tamo upoznao. Nakon Stanića kupio sam sliku Vladimira Veličkovića, pa u hotelu ‘Plaža’ i sliku Magija, na kojoj su 62 oka, a autor je ruski profesor Igor Jurijević Dušećkin”.
Ispričao nam je da je tada prije tri i po decenije u hotelu “Plaža” upoznao Mihaila Lalića, Zuka Džumhura i Vidoja Žarkovića i da mu je, tako mladome, bila čast da sjedi za njihovim stolom.
“Zuko mi je ponudio 15-20 svojih karikatura, ali ja nijesam htio da ih uzmem jer sam se stidio, iako su me nagovarali i on i Njaka, supruga Voja Stanića. Oboje su mi govorili da ću se kajati, ali ja ih ipak nijesam uzeo. I naravno, pokajao sam se”.
Ispričao je da sliku za sebe bira nakon što se zaljubi u nju.
“Kad uđem u galeriju, kod slikara ili vajara, ako mi se svidi slika koju vidi moje ‘oko sokolovo’ (kako je rekao čuveni Vladimir Veličković), hoću da je kupim, nebitno ima li ona dva metra ili dva centimetra. Imam i djela koja ne volim, ali njih držim ispod kreveta ili ih poklanjam”.
Slike jesu neprikosnovene u Zaimovom “šatou”, ali nikako ravnodušnim ne ostavljaju ni antikviteti. Porcelan iz 18. i 19. vijeka sa sitno oslikanom unutrašnjošću i pozlaćenom bordurom, prostirke iz nasljeđa etiopskog cara Haile Selasija, zastori od tigrovog krzna iz Rusije, djelovi Kur’ana, retro garniture presvučene najfinijim plišom, ukrasni jastuci sa navlakama od svile ili kašmira, gusle. I tako sve dok ne ispunite folder znatiželje i meraka ili zatražite tajm-aut uz domaći sok od divljeg šipka.
Imena autora u bogatoj kolekciji prošli smo više puta, iako je neminovno da nikako ne možemo izbjeći tri tačke.
“U mojoj bogatoj kolekciji imam djela Petra Lubarde, Voja Stanića, Fila Filipovića, Eda Murtića, Enkija Bilala, Aline Šapošnikove, Brama Bogarda, Vanga Sam Šenevijea, Uroša Toškovića, Jase Tabučija, Rožea Edgara Žilea, Bengta Lindstroma, Peđe Milosavljevića, Mića Popovića, Vesne Balajske, Ratka Vulanovića, Darka Karadžića, Cila Marinkovića, Nebojše Đuranovića, Anke Burić, te Peka Pekića, slikara i skulptora iz Sutomora od koga je nedavno nabavio djela… Takođe, njegovao sam posebno prijateljstvo sa Batom Mihailovićem, njegovom suprugom Ljubinkom Jovanović-Mihailović, Petrom Omčikusom i njegovom suprugom Kosom Bokšan, Vladimirom Veličkovićem, Ljubom Popovićem, Papom Papovićem, Srđanom Vukčevićem, Spiridonom, Jagodom Buić, Safetom Zecom, Jožem Ciuhom, Kraguljom, Srđanom Trajkovićem, Zaimovićem, velikim Mišom Popovićem, Vojom Saičićem, Markom Stuparom, velikim galeristima Kaćom Granof i Naonom, čuvenim muzičarom Pakom Ibanjezom…”
Kaže da nikada nije dijelio umjetnike prema državama iz kojih dolaze, ipak smo zamolili za imena nekih slikara iz Crne Gore koji su i radili u Francuskoj: Dado Đurić, Srđan Vukčević, Papo Papović, Pero Nikčević, Nikola Kovačević, Jarmila Vešović, Blažo Kovačević i Nata Mijatović-Kovačević, Peko Pekić, Krsto Andrijašević, Ratko Odalović, Muharem Muratović, Naod Zorić, Dragaš, Vojo Stanić, Aco Prijić…
Kaže da su mu slike i antikvitete koje ima u Gretvi uglavnom iz Pariza dopremili prijatelji.
“U Parizu imam ogromnu kolekciju djela (njih oko 150) od po dva ili tri metra, ali ih ne mogu donijeti ovdje zbog komplikovane procedure. Crna Gora je nezainteresovana da ih prebacimo”, rekao je dr Kalamperović.
Kaže da je sada i Francuz i Crnogorac, a više boravi u Francuskoj.
“Francuska mi je dala sve: i fakultet i obrazovanje i kontakte i poznanstva sa svjetskim imenima. Otvorila mi je oči, dala mi je veliki intelektualni nivo i spoznaju čovjeka koji treba da razumije i bogatog i siromašnog. Dala mi je hljeb u ruke, etiku, život i upoznao sam različite nivoe vrednosnih sistema. U Francuskoj su rođena naša dva sina i oni su dostigli veliki intelektualni nivo. Ovdje sam imao kućno vaspitanje i kulturu, stalnu povezanost sa zavičajem, Cetinjem i Crnom Gorom, velika prijateljstva u Beogradu, a svu nadgradnju u Francuskoj”, kaže, naglašavajući da je sad mnogo drugačiji Zaim od onog koji je prije 33 godine otišao iz Bara.
Veliku primjedbu imao je na organizaciju avio-prevoza do Crne Gore.
“Više, nažalost, ne postoji Montenegro erlajnz, pa sad plaćamo karte po 700-800 eura, stigao sam preko Beograda. Vidio sam sad po broju dolazaka naših ljudi iz Francuske za Božić i Novu godinu, preskupo je kad treba da dođe familija. Zdrav porodični odnos je kad djeca poštuju roditelje i kad roditelji poštuju djecu. I onda kad djeca nose iz kuće vaspitanje koje ste im dali i nose ga do kraja života”, jednostavno je sumirao dr Kalamperović.
Tražeći zajedničke crte i praveći paralelu između profesije hirurga i hobija kolekcionarstva, rekao je:
“Plastična hirurgija je povezana i sa umjetnošću i ljepotom, jer im je zajednički estetski pristup, stvaranje ljepšeg lika. A ja kao blizanac u horoskopu to posebno volim. Da nemam ovaj dio znanja i uživanja u kulturi, sigurno ne bih ni bio smiren za vrijeme i poslije operacije. Umjetnost mi daje sve, prvo lagodan život, bez nervoze”.
Naglašava da ljudi koji dolaze kod njega na intervenciju nijesu pacijenti, jer nijesu bolesni, oni su klijenti.
“Hirurgija je moja profesija u koju sam zaljubljen. Mnogo sam se namučio dok sam došao do zvanja hirurga jer sam nakon srednje medicinske završio Višu hiruršku na VMA, pa defektologiju. Sa tim diplomama mogao sam u Parizu da radim u bolnici samo neke pomoćne poslove. Onda sam naučio francuski jezik, upisao medicinu i specijalizirao plastičnu, estetsku i rekonstruktivnu hirurgiju. Malo u kasnijim godinima, ali se isplatilo”.
Od izbora kojima je decenijama vjeran ističe i svakodnevnu rekreaciju.
“Svako jutro vježbam bar 20 minuta, a uveče obavezno, koliko god bio naporan dan i kasno završim posao, hodam 10 kilometara uz rijeku Marnu, desnu pritoku Sene i šetam kroz šumu gdje stanujem. Bez toga, ne daj Bože”, poručuje Kalamperović.
Razgovor ipak nijesmo završili a da ne pomenemo politiku.
“Kad bi se političari kvalitetno i ozbiljno bavili stvaranjem uslova za umjetnost, književnost i sport – bili bismo u vrhu razvijenih zemalja”, smatra dr Kalamperović.
“Moje djetinjstvo je počelo u Brbotu gdje su najljepši trenuci mog života, najbolje komšije i drugovi. Nijesmo znali ko je koje vjere. Moja majka Nurija je farbala jaja i za katolički i za pravoslavni Uskrs jer su djeca redom dolazila na vrata. Takođe smo za Bajram mi išli kod pravoslavnih i katolika na čast. Vezan sam za starobarsku staru džamiju, za katoličku crkvu i pravoslavnu crkvu kod bolnice koje smo zvali našim crkvama. To su tri vjerska objekta u čijoj sam blizini i djetinjstvo provodio. Sedamdesetih godina prošlog vijeka nije bilo naglašen dolazak vjernika kao sada: u pravoslavnu crkvu i džamiju dolazilo je po desetak ljudi, dok je katolička uvijek bila puna na misi. Onda sam primijetio da je nakon 1992-1993. broj vjernika koji su dolazili bio povećan, dok je u posljednje vrijeme opet splasnuo”, kazao je dr Kalamperović ističući da poštuje jevrejsku pravoslavnu, katoličku i islamsku vjeru, a kod kuće ima Hagadu, Kur’an, Bibliju i lijepu kolekciju ikona.
Dr Kalamperović ima posebne riječi hvale za komšiluk u Gretvi.
“Živim pored prijatelja iz djetinjstva Peka Pukića, njegovih sinova Marka i Marjana, Pekovih unučadi i snaha koji su mi kao familija”, rekao je Kalamperović. Naglasio je da postoji osoba koju voli kao drugog oca, a to je Vladimir Lukšić, publicista, šahista, veliki poznavalac književnosti i slikarstva. Takođe, ovih dana je ponosan i zbog objavljivanja knjige o porijeklu Kalamperovića od 17. vijeka do danas, autorke njegove snahe dr Ane Kalamperović.
“Za mene je patriotizam kad ljudi poštuju svoju državu i cijene ljude u njoj, ne prave grijeh prema svojoj državi, nijesu lopovi i ponašaju se etički prema svakome”, jasan je dr Kalamperović.
Ispričao nam je da njegov sin Kevin priprema na Sorboni doktorski rad na temu “Jugoslovenski slikari od 1900. do 1980.”
“Dobio je odgovore iz svih država, nekadašnjih jugoslovenskih republika, osim iz Crne Gore. Očeve, a i njegove države”, rekao je Kalamperović.
Dr Kalamperović navodi da im je čitanje familijarno u krvi, bivša supruga bila je univerzitetska profesorica lingvistike, dosta čitaju i sinovi i to im je veliko zadovoljstvo.
“Televizor nijesmo imali – ni u Baru, ni u Parizu! Najveći književnici koje sam upoznao su Čarls Simić, Gabrijel Garsija Markes, Filip David, Matvejević, Danilo Kiš, Alen Boske, Peter Handke, Rabah Belamari, Oskar Davičo, Maroević...a među omiljenima su i veliki Alber Kami, Rene Šar”.
Od crnogorskih književnika najviše cijeni i voli Mihaila Lalića, Radovana Zogovića i Vita Nikolića.
“Lalića sam upoznao u Herceg Novom kad sam bio veoma mlad i pamtim ga kao velikog čovjeka, tihog i mirnog. Govorili su da je bio veoma strog čovjek, dok je prema meni bio kao da mi je otac. Radovana Zogovića posebno volim kao velikog jugoslovenskog književnika, čovjeka koji nikad nije dijelio ljude. Vita Nikolića upoznao sam u Nikšiću preko Krsta Andrijaševića, zapamtio njegove stihove ‘Sunce, hladno mi je’ i doživio ih kao priču o njegovoj bolesti”, kaže dr Kalamperović.
Po efektu “povratnog putovanja”, put kad se vraćamo prođe nam brže nego kad dolazimo. Ovog puta nijesmo poželjeli da nam prođe brže staza koja vodi kroz smiraj poluvjekovnih maslina u Gretvi. Da makar koji otkucaj više doživimo tu, daleko od vrtloga svakodnevice i nepravdi.
