Fudbalski klub Mornar oduvijek je bio simbol Barana, pokretač sportskog duha u našoj sredini. Čak ni mnogo veće sredine ne mogu se pohvaliti tradicijom od sto godina postojanja, očuvanjem svijetlih tekovina koje su brojne generacije našeg kluba prenosile do današnjih dana.
Mnogi od nas koji smo pripadali klubu, bilo kao igrači ili na drugi način, ugradili smo u Mornar jedan dio sebe. Dio naših snova smo ostvarili, ostao je nedosanjan san mnogih generacija, pa i naše, da „Topolicaˮ dočeka neki klub iz Evrope. Nadam se da će se naš san ostvariti u nekoj od narednih godina.
Lično, podsjetio bih na rezultate i istoriju Mornara iz vremena od 93. do 96. godine, koja je bila puna uspona i padova – baraž za popunu Druge lige, godinu dana kasnije ulazak u Drugu B ligu i iste godine osvajanje Kupa Crne Gore, te na kraju i ispadanje iz saveznog ranga. Tih godina na „Topolicuˮ su dolazili najbolji igrači, i igrale su se vrlo kvalitetne, interesantne i zanimljive utakmice u kojima je publika uživala. Mornar se volio, a na stadion se uvijek dolazilo.
Fudbalska romantika na Madžarici je rađala nove i nove generacije odličnih fudbalera. Tri godine za pamćenje, zaista, o kojima svjedoči dovoljno imena koja su sa Mornarom osvojili ove trofeje. Naglo je poraslo interesovanje za fudbal. Teren na „Topoliciˮ je postao luka u koju su željeli da uplove i ostanu mnogi igrači. Mornar je tih godina imao jedan od najkvalitetnijih sastava od kako se igra fudbal u gradu pod Rumijom.
Sezona u klupskom istorijatu ostaje upamćena i po tome što je Mornar dobio i svoju himnu, koja se i danas čuje na utakmicama kluba, ali i navijačku grupu „Serdari”.
Svjedočanstvo jednog velikog klupskog napretka na koji sam izuzetno ponosan.
Naravno da je sve bilo rezultat timskog rada, gdje je svako radio svoj posao na najbolji mogući način. U stručnom štabu smo svojim radom unijeli mnogo novina u igri ekipe, forsirajući ofanzivnu igru sa modernim karakteristikama, kako na svom terenu, tako i kada smo igrali na strani.
Sve pohvale idu na račun igrača i stručnog rada u klubu. Nemjerljiv je doprinos Dragana Nikezića, kao predsjednika kluba, ali i pokojnog Danila Dana Delibašića i Krsta Dabanovića, bivših igrača i sekretara pokojnog Svetozara Bata Jovetića, koji je, zajedno sa mnom i Draganom Nikezićem pratio sva dešavanja u klubu i učestvovao u njima.
U stručnom štabu su, pored mene, bili Branko Davidović, bivši golman Crvene Zvezde, Milan Vorgić, kondicioni trener Reala iz Madrida, i profesor Milorad Đonović. Igrači su za mene, ali i za ostale tih godina, bili svetinja. Na njima je sve počivalo, čitav klub, od njihovih rezultata zavisio je i broj navijača. Nismo dozvoljavali da neko bude nezadovoljan, jer kako onda sa njim raditi? U klubu tada fudbaleri nisu živjeli od obećanja. Znalo se koja su njihova prava i sve ostalo što treba. Tako je bilo i sa stručnim radom, složile su se potrebne kockice i rezultat nije izostao.
U sezoni 1993/94. Mornar se plasirao na drugo mjesto Crnogorske lige, koja je brojala 18 klubova. Bolja je bila Iskra iz Danilovgrada koja je sakupila 56 bodova, a mi smo imali 51, sa gol razlikom čak 73:32. Osvojeno mjesto nam je omogućilo tamičenje u baražu za popunu Druge B lige.
Baraž
Prvu prepreku, Župu iz Aleksandrovca, uspješno smo prošli. Na našem terenu se igrala prva utakmica i pobijedili smo rezultatom 4:2. Na poluvremenu su gosti imali gol više, 1:2. Već nakon 16 minuta imali su prednost od dva gola, pa je i poluvrijeme završeno tim rezultatom. Daleko bolje odigrali smo u drugih 45 minuta. Ulazak mladog Đukića promijenio je sve na terenu. Kakvo je to bilo navijanje, čini mi se da mi je godinama kasnije odzvanjalo u ušima. I zbog toga sam im i danas zahvalan. Kakva smo ekipa bili, pokazalo je to drugo poluvrijeme. Takav minus mogla je da nadoknadi samo kvalitetna ekipa. I to smo još primili gol iz ofsajd pozicije. Kad sam se uvjerio u mogućnosti protivnika i kako igra Župa, nisam se plašio revanša.
Igrali smo u sastavu: Kaluđerović, Petranović, Bojbaša, Beatović, Raspopović, Aničić, Ljutica (Đukić), Ivanović (Dacić), Bišević, Vukićević, Kasnecović. Golove su postigli Aničić, Kaluđerović (penal), Ivanović i Đukić.
Čekajući revanš, spremali smo taktiku. U stručnom štabu smo zapazili da igrači Župe puno trče, imaju brzu pas igru, ali i nekoliko individualaca koji su mogli biti prevaga. Uspjeli smo da ih nadigramo iako smo izgubili 2:1, ali smo prošli dalje jer gol Župe u samom finišu njima ništa nije značio. Na stadionu je bilo pravo ludilo, preko 5.000 gledalaca. Domaći su poveli u 63. minutu, a mi poravnali preko Kasnecovića dva minuta kasnije. Trubači koji su bili namijenjeni vinarima, ispratili su nas kući pjevajući. Nakon meča, u povratku, neko od naših u autobusu povika „mornari su uspješno plivali u župskom vinu”. Bilo je zasta veličanstveno.
Moram podsjetiti da je utakmica trajala 102 minuta, i da nismo bili zadovoljni kako je ondašnji internacionalac Čolić dijelio pravdu, a kojeg smo mnogi od nas i lično poznavali jer je sudio ondašnje Sportske igre koje su se održavale u Čanju.
Na ovoj utakmici igrali smo u sastavu: Kaluđerović, Petranović, Bojbaša, Beatović, Raspopović, Aničić, Đukić, Ivanović (Dacić), Bišević, Vukićević, Kasnecović.
Naši drugoligaški snovi su se raspršili u drugoj utakmici sa Borcem iz Banja Luke. U prvoj utakmici protiv Borca slavili smo na „Topoliciˮ 1:0. Gol je dao Skender Bišević. Na žalost, bili smo u prilici da izrešetamo mrežu Banjalučana, ali se samo jedna lopta našla u mreži golmana Jokića. Imali smo i priliku iz penala, ali Kaluđerović nije uspio da veliku šansu pretvori u još veću radost svojih saigrača i oko 2.000 prisutnih gledalaca. Nije nas taj promašeni penal obeshrabrio, nastavili smo još jače i šanse su se ređale, ali eto, na kraju samo je ta jedna lopta završila iza leđa njihovog golmana. Nakon meča sam se pitao da li će nam taj gol biti dovoljan u revanšu. Istina, bio sam uvjeren sve vrijeme baraža da imamo odličan sastav, te ni sanjao nisam da nam se može desiti ono što se ipak desilo u Baču, gdje se igrala ova utakmica.
Igrali su: Kaluđerović, Petranović, Bojbaša, Beatović, Raspopović, Aničić, Đukić, Ivanović (Mirković), Bišević, Vukićević, Kasnecović.
Kako sam i rekao, revanš je odigran u Baču, a Banjalučani su bili sjajni i pobijedili sa čak 7:1. Naš gol u 18. minutu, koji je postigao Petranović iz penala, kao da je bio injekcija za njih. Od tog trenutka na terenu je postojao samo jedan tim – Borac. Nakon što su oni izjednačili pokušavali smo da sačuvamo tih 1:1. Međutim, u nastavku mi je sve ličilo na igru mačke i miša. Dan danas ne mogu da vjerujem da smo prepustili na tako lak način Borcu da ide dalje, koliko god to bio kvalitetan tim. A bili su kvalitetniji i vještiji od nas…
Igrali smo u sastavu: Kaluđerović (Otašević), Petranović, Bojbaša, Aničić, Raspopović, Ulama, Đukić, Kasnecović, Bišević, Vukićević, Mirković.
Crnogorska liga
Baraž je bio naše novo iskustvo, i to što nismo prošli dalje nije bio neuspjeh. Sjeli smo predsjednik Nikezić i ja, i dogovorili se da u novom prvenstvu ponovo krenemo u borbu za prvo mjesto. Doveli smo pojačanja, određene promjene desile su se i na organizacionom planu. Krenulo je maksimalno od prvog kola, i držali smo sve konce u našim rukama do kraja.
Stadion na „Topoliciˮ je bila neosvojiva tvrdjava. Svih 17 utakmica smo riješili u našu korist. Na strani smo zabilježili šest pobjeda, sedam remija i četiri poraza. Ubedljivo smo stigli do titule, ali nije bilo lako. U svojim redovima imali smo dva zaista vanserijska igrača u to vrijeme, Gorana Miškovića i Stanka Dumnića.
Sve 34 utakmice odigrao je samo golman Predrag Vuković, po 32 meča imali su Čuljković, Brđanin i Šćepanović, Zejak je 30 puta oblačio dres, Raspopović 29, Marčić 28, Mišković 23, Ratković 21, Bojbaša 18…
Najbolji strijelac bio je Goran Mišković sa 36 golova, Šćepanović je tresao mreže 13 puta, Marčić osam puta, Bojbaša četiri, Čuljković i Dumnić dva…
Bili smo hit prvenstva. Recimo, nakon osam odigranih kola, od mogućih 24 uknjižili smo 20 bodova. Osovinu tima činili su Vuković, Brđanin, Čuljković, Popović, Mišković.
Nije bilo lako doći do titule. Na kraju prvog dijela prvenstva, mi i Mladost imali smo isti broj bodova, i vjerovalo se da će trka za prvo mjesto trajati do samog kraja. No, kako je prvenstvo odmicalo mi smo sticali sve veću prednost. Na kormilu Mladosti bio je legenda podgoričkog fudbala Janko Miročević. Ipak, bili smo bolji jer smo prije njih iskoristili ukazane šanse. U igri za prvo mjesto bili su i Kom, Ribnica i Lovćen.
Druga liga
Nakon što su formirane dvije grupe druge lige, A i B, Mornar se počeo takmičiti u B ligi. Početak nije bio očekivan. Igrali smo nekoliko utakmica na strani jer teren na „Topoliciˮ nije zadovoljavao uslove za takmičenje. Gubili smo utakmice i pored solidne igre minimalnim rezultatom. Konačno je sređen teren i došla je utakmica sa ekipom Badnjevca. Moram ponoviti da smo zaista imali kvalitetan sastav. Sjećam se, sreo sam se sa trenerom Badnjevca Miličićem, i u razgovoru kažem: „Nemate što danas da tražiteˮ. I mislio sam zaista tako. Igrali smo borbeno, hrabro, lijepo, ali smo primili gol iz ofsajda. Sudija na toj strani bio je Vukoje iz Novog Sada. Istina je i da mi nismo imali iskustvo saveznog ranga, posebno ne sa sudijama, pa nam je bilo čudno kako je priznat gol iz čisto nedozvoljene pozicije, koju su svi vidjeli samo ne Vukoje.
Nakon utakmice sjeli smo svi u restoran „BBˮ. Imao sam priliku da porazgaram sa kontrolorom suđenja Rajkom Folićem. Potvrdio mi je da je bio ofsajd, i da će Vukoja ocjeniti slabom ocjenom. Ispratili smo Vukoja na voz, ali nisam izdržao da ga ne pitam kako je slabo procijenio situaciju kod gola. Naravno da nije prihvatio grešku, ali je ipak dobio jedinicu i nisam kasnije o njemu ništa čuo.
Preuzeo sam krivicu za tih pet uzastopnih poraza na sebe i podnio ostavku, mada su ostavke kasnije podnijeli i predsjednik Nikezić i sekretar Jovetić.
Neprekidna jurnjava za fudbalskom srećom, često i pored velikog i uloženog truda, umije da bude bezuspješna. Ta emocija ne može uvijek da se održi, jer se uglavnom oslanjamo na okolnosti. Ja sam se oslanjao na svoju sposobnost, na energiju i naravno veliki potencijal igrača. Uvijek sam zagovarao tezu da je lako praviti tim i rezultat od dobrih igrača. Uspio sam u onome što neki prije mene nisu. Igrači su bili sjajni, često sam im dovikivao sa klupe, ili na sastancima kad se prave analize utakmica „tako se brane boje kluba”.
Nažalost, Mornar je te godine uzeo samo osam bodova, i zajedno sa Jastrepcem ispao iz lige i preselio se u republički rang.
Osvajači kupa
Na stadionu Pod Goricom smo 24. maja 1995. godine po prvi put u istoriji osvojili Kup, i to potpuno zasluženo. Za rivala smo imali ekipu Crvene Stijene, koja je ostavila dobar ustisak tada već u meču sa novim drugoligašem.
Ovu utakmicu su igrali: Vuković, Maraš, Duraković, Čuljković, Brđanin, Zejak, Marčić (Pejaković), Ulama (Ratković), Šćepanović, Starčević, Raspopović, a golove su postigli Šćepanović i Pejaković.
Bila je ovo nimalo laka utakmica. Prevagnula je naša želja za duplom krunom. Bili smo bolji u drugom poluvremenu, i uspjeli da ostvarimo trijumf. I sada dok pišem i ponavljam imena igrača, kažem da je to bio izuzetno kvalitetan tim, sjajni momci, među sobom veliki drugari… Nažalost, neki danas nisu među živima.
