Sedma stanica prve književne turneje u barskoj opštini “Za Barane – knjiga o Baranima”, na kojoj se promoviše dvotomno djelo “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” Željka Milovića, bila je Virpazar.
Sinoć je na platou ispred bivšeg objekta biblioteke bilo riječi o Crmničanima koji se nalaze među 87 ličnosti čiji su životi opisani između korica knjige. Kroz niz priča, anegdota i prisjećanja, prisutni su se vratili u prve ratne godine, a potom i u prve poslijeratne decenije, govoreći o ljudima koji su svojim životom obilježili jedno vrijeme i epohu, svako na svoj način.
“Iako smo mogli u Crmnici promovisati knjigu na barem deset mjesta, odlučili smo se za plato ispred Stare biblioteke, nedaleko od posljednje stanice Malog voza, jer se sam centar Vira toliko puta pominje u djelu. Ovim nastavljamo ciklus organizovanja promocija na zaboravljenim i zapostavljenim mjestima u opštini, i iskreno se nadam da će ovo biti podstrek da zgrada biblioteke ponovo oživi”, rekao je Milović, istakavši da prema Virpazaru gaji posebnu emociju, jer je njegov otac Ilija bio upravnik hotela “13. jul” krajem šezdesetih, te da je i sam živio na Viru i bio evakuisan “tokom Velike poplave, na majčinim ramenima”.
Veče je započeo Milović sjećanjem na “najljepšu Crnogorku Milenu Delibašić, udatu Leković”.
“Ova ljepotica je bila dio crnogorske delegacije na Izložbi balkanskih država u Londonu 1907. Upravo je njena životna storija jedan od primjera kako ne treba previše vjerovati novinarima jer vole da uljepšavaju stvarnost – decenijama se pisalo o njoj kao o pobjednici izbora za miss 1907, što naravno nije bila istina. Možete li zamisliti izbor za miss u tradicionalnoj Crnoj Gori, kada đevojka sama nije išla ni na vodu. Ne, nije bilo izbora za miss, ali Mileni to nije ni trebalo. Ona je dospjela u London, nakon što je knjaz Nikola pitao serdare ko je najljepši u državi, a nakon tri dana razmišljanja odlučili su se za Kosta Nešova Milića iz Spuža, Mašana Gošova Ćupića iz Duge, Petrušu Stevanovu Ušćumlić iz Nikšića i Milenu Mišurovu Delibašić iz Spuža. E, ta Milena, ljepotica za kojom su se okretali Englezi, zagledala se po dolasku iz Londona u Nika Lekovića iz Godinja, udala se, i rodila tri sina i kćer”, rekao je Milović.
Jedan od kurioziteta knjige “Ljudi iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” je činjenica da su u od šest ličnosti u dijelu koji obrađuje Drugi svjetski rat čak četiri iz Crmnice. O njima je sa posebnim pijetetom govorio predsjednik UBNORa Bar, dugogodišnji predsjednik MZ Crmnica Đuro Marković.
“U ovoj knjizi našli su se ljudi koji su, nakon istaknute uloge u Drugom svjetskom ratu, živjeli u Baru kao osobe tihe naravi i velika srca: Raško Jokov Vukosavović – komandant prve oslobođene teritorije u Evropi, jedini koji je odbio prijedlog za narodnog heroja, zatim Nikola Mićov Masoničić – revolucionar, zakleti komunista i bezbjednjak koji je o svemu govorio otvoreno, Veliša Andrijin Leković – slikar i revolucionar iz Godinja, i Đoko Andrijin Lekić – direktor Luke, predsjednik Opštine, a sve u sjeni mita o njemu kao o čuvenom Kapetanu Lešiju”, rekao je Marković, i pažnju u izlaganju posvetio Rašku Vukosavoviću, ispričavši anegdotu iz prvih dana nakon Trinaestojulskog ustanka, kada je na pregovorima u kući Iva Vukosavovića prevario nacionaliste, tvrdeći da je “selo opkoljeno jakim partizanskim snagama i da ga moraju pustiti da se vrati u odred bez žrtava sa obje strane, a u kuću je došao sam samcijat“.
Đuro Marković je posebno apostrofirao kako Milović “slikovito i nadahnuto piše o običnim ljudima, velikog srca i dobre duše. On razmišlja o njihovim čašću i junaštvu, karakterima i humanostima, velikim djelima o kojima će s divljenjem govoriti i naredne generacije”.
U publici su bili i članovi familije Joličić, koji su na Vir došli sa tek završenog 12. Memorijala “Ljubo Joličić”, u okviru koga su krv dali davaoci iz nekoliko država. Pjesnik, novinar, glumac Rajko Joličić je govorio o svom bratu Ljubu Joličiću.
“Ljubo je bio sušta dobrota, humanista. Osnovao je Društvo dobrovoljnih davalaca krvi, a sam dao tačno 151 bocu, često ne misleći na sebe. Uz njega smo postali davaoci i mi, svi Joličići su skupa dali krv oko 500 puta. Bio je atleta, jedan od jačih momaka u Nikšiću i u Baru, izuzetno pravičan i pošten, vazda spreman da se pobije ako bi ko bio ugnjetavan. Još je živo sjećanje kako su se provela dva jaka momka u Baru, kad su psovali i vrijeđali jednu zor-đevojku koja nije imala oca. Potukao se s njima, nokautirao ih, i nikad im više tako nešto nije palo na pamet, iako je i sam dobio dobre batine“, sjećao se Rajko Joličić, koji i ovog septembra namjerava da prepliva dio Skadarskog jezera u sklopu ekološke akcije.
“Ja sam to, u stvari, uradio ponukan Ljubom. On i Žarko Stajović su kao mladi skočili sa vapora kod Petrove ponte i plivali do Virpazara. Tad je to bio skandal, policija je raegovala kad su izašli na gat, a oni su ušli u legendu kao prvi maratonci Skadarskog jezera”, zaključio je Joličić.
O prvom prvoligaškom fudbaleru iz barske opštine i prvom koji se pojavio u albumu sa sličicama, legendarnom gorostasnom napadaču koji je uveo “Sutjesku” u Prvu ligu pod nadimkom “Tenk u kopačkama”, “Divu iz Bukovika” Laletu Bokanu, govorio je brat Veselin Bokan.
“Mi smo živjeli na Viru kao djeca, kada je gradić bio kao jedna porodica, pa su se svi znali. Bio je živo dijete, a stariji su znali da dođu kod oca i prijave ga kako skače sa dizalice. Kad smo se preselili u Bar, bili smo u Željezničkim zgradama, nije bilo prodavnice, niti bilo čega, trokolicama su nam hleb donosili. Trebalo se izboriti među Pristanjanima za mjesto u ‘Mornaru’, a on se izborio. Uveo je ‘Sutjesku’ u Prvu ligu, povrijeđen je u majstorici dao gol, bio je dio atomske navale Tibljaš-Stamatović-Kovačević-Bokan-Zeković, pa poslije igrao za zenički ‘Čelik’“, govorio je sinoć Veselin Bokan i u razgovoru sa autorom knjige prisjetio se dva meča: legendarne “Sutjeskine” utakmice sa “Hajdukom” 3:0 uz dva gola Bokana 1970, kada se izvanredni Dragan Holcer “odbijao od njega kao od trambuline”, jer ga je “dva puta ‘okrenuo’”, te debija za reprezentaciju Crne Gore u prijateljskom meču protiv SSSR, gdje ga je čuvao Albert Aleksejevič Šesternjov, i zvanično najbolji defanzivac ove zemlje ikada, “ali se proveo isto kao i Holcer”.
“Paradoksalno, tolika gromada od čovjeka, a bio je izuzetno nježan”, govorio je Veselin Bokan, “ogroman, a čini mi se da smo ga sestra Bose i ja mogli tući, psovku od njega nisi mogao čuti”: “Bio je posvećen porodici i nije htio da ode u Španiju, gdje mu je Miljan Miljanić obezbijedio angažman, jer nije htio da se više odvaja od žene i djece. Ni u Jugoslaviji nije htio da igra u klubu iz koga ne može za vikend da dođe kod porodice”.
Književna turneja “Za Barane – knjiga o Baranima” završava se sjutra, specijalnim programom u Kapljevi, na imanju Masoničića. Prva promocija je bila na platou ispred crkve Svetog Ivana u Zupcima, druga u “Makini Vučinića” u Dobroj Vodi, treća ispred Čitaonice u Starom Baru, četvrta u Pionirskom parku na Staroj Topolici, peta u Domu kulture Ostros, šesta je priređena za jedina dva žitelja Đuravaca Đura i Dilju Maljević u dvorištu njihove kamene kuće, a sedma juče na platou ispred Stare biblioteke u Viru, uz pokroviteljstvo restorana “Badanj”.
Centralna, oficijelna promocija će biti u drugoj polovini septembra u Dvorcu kralja Nikole, a posljednja u Sutomoru početkom oktobra.
