Gost u 71. izdanju emisije “Priče s Baranima” u petak je bio Milenko Lokmer (1965), kompozitor i tekstopisac neke od najljepših pop pjesama Bara osamdesetih, basista grupa “Carlo V” i “Don Kihot”.
I danas slovi kao “najbolji nepoznati muzičar Bara”, a i pored javnih nastupa i gotovo kultnog statusa kojeg je imao naročito među mlađima, u 58. godini prvi put je u životu gostovao na Radio Baru.
Kroz iskrenu i emotivnu priču o sebi i naselju Ahmetov brijeg, govorio je i o tome kako je funkcionisao urbani Bar osamdesetih (“Bioskop je mjesto đe si mogao da vidiš simpatiju, jer su samo tu cure izlazile, u kafiće nisu išle”), na koji način i gdje se “sticalo momaštvo” (“U Dom učenika su dolazile ekskurzije iz Kikinde, bile su igranke i tu je znalo da bude priličnih problema”), o tome kako je čitav život proveo “na krše” (“Bilo je raznih i dobrih ulova, ali su grujevi bili posebni jer su se lovili u rupama. Pođem na korzo, prije toga ubacim tunju u rupe, vežem za bitvu, i šetam sa društvom. Kad završim izlazak, pokupim grujeve i odem kući sa društvom da sviramo, pijemo vino i pržimo ribu”), o danas zaboravljenim muzičarima i nastupima, ali i o vremenu kad je svirati akustičnu gitaru na korzu, u šumici, ispod prozora ili u nečijem ulazu bilo nešto potpuno normalno.
“Mi, Lokmeri, vodimo porijeklo od njemačkih oficira koji su službovali u Lici, u tadašnjoj Vojnoj krajini. Moj otac Milo je došao pedesetih godina u Bar da radi na probijanju tunela Rikavac. Nakon toga se vratio nazad, zatim bio u Titovoj gardi, i nakon problema sa jednim vodnikom završio u zatvoru, poslije čega je prekomandovan da služi ostatak vojnog roka u garnizonu u Baru. I ostao. Njemu je pravo ime bilo Mile, ali je ovdje postao Milo, a nadimak Džoni po kome ga svi znaju dobio je zbog svojih omiljenih kaubojskih filmova, a i tukao se po starobarskim kafanama u kaubojskom stilu. Po drugoj verziji, nadimak je dobio po Johnny Weissmulleru koji je glumio Tarzana, jer su bili slične građe. Majka mi je iz Ulcinja, upoznali su se u staroj bolnici – došla je da obiđe majku koja je bila bolesna”, započinje priču Milenko Lokmer.
Prve godine života proveo je na periferiji i u centru grada.
“Ja sam po rođenju donešen u Rap, živjeli smo još dvije godine u kući naših kumova, Bose i Savića Đukića. Onda smo došli u Ulicu maršala Tita, ulaz između ‘Borova’ i pekare. Na našem spratu su živjeli i Aleksa Šćepanović – učitelj, Tomo Perišić – policajac i Marko – mesar u ‘Izboru’. Igrao sam se s njihovim sinovima Gojkom, Rankom i Mićkom. Tu nas je zatekao i zemljotres 1968. godine, a tu se rodio i moj brat Miodrag. Iz tog se perioda sjećam Ljetnje bašte, odnosno filmova koji su se davali, jer je otac radio na obezbjeđenju, kod cijepanja karata. Na vrhu zida bili su komadići stakla da niko ne može preskočiti, tako da su morali proći pored njega ako su htjeli džabe ući, a to baš nije moglo lako”.
Nedugo nakon 1968. familija se seli na Ahmetov brijeg, gdje Milenko živi i danas.
“Prešli smo u montažnu baraku sa čvrstim temeljima, koju je Danska poklonila nakon zemljotresa. Kuhinja, spavaća soba, još jedna soba i balkon obima 17 metara. Prva godina nije bila baš ono što zovu ‘humano preseljenje’ jer su Lučke zgrade, jednospratnice, tek bile u izgradnji, pa smo jedno pola godine po useljenju proveli bez struje. Puta nije bilo, išli smo stazom do gore. Livade su bile na mjestu današnjeg Makedonskog naselja, a kroz Bjeliše put kojim je nekad išao voz. Kad smo išli u bioskop, govorili smo: ‘Idemo u grad’.
Ako je na nešto ličilo to naselje, ličilo je na favelu, radničku favelu, današnjim jezikom bi rekli da je to bio melting pot radnika iz svih krajeva Crne Gore, ali i van nje. Zadržali su dio navika iz starog vremena, jeli u dvorištima i obrađivali bašte oko kuće ili oko trafostanice. Organizovale su se mobe da se nekome istovare drva, da se kopa kanal, da se nose blokovi, ali su znali i da na parkingu kolju tele ili slično. Vrata se nisu zaključavala, svako je kod svakoga išao. Nije moglo da prođe ni sedam dana, a da se neko ne posvađa, najčešće žene, pa se uključe i muževi, no se svi pomire nakon 20 dana. Najčešće je bilo svađe oko djece, ali i oko kokošaka, dva kila masti, oko pomoći za zemljotres…”
Naselje bez automobila donosilo je ogromnu slobodu.
“Po čitavi dan smo bili napolju. Išli smo na Malo igralište između maslina, tu su se odvijale sve naše aktivnosti. Jedna stativa je bila maslina, a aut-linije žbunje i nasip od zemlje. Bio sam i sudija na Malom igralištu, kući napravio žuti i crveni karton. Koljena vazda svima u komade, laktovi isto, jedan je sletio nizbrdo u ogromne drače pokušavajući da uhvati loptu, pa smo ga vadili čitavog izgrebanog i krvavog – poveli ga doma, a majka mu se imala onesvijestiti. Sa Malog igrališta su kretali i naši odlasci u lov na kostiće, koje niko nikad nije ulovio, praćkom ili peckalicom. Danas su tu kuće i zgrade, ni maslina nema, a ne igrališta.
Kad bih nešto uradio što ne valja, majka i tetka su me slale da sam sebi izaberem prut kojim će da me biju. Ako izaberem tanki, jadni, onda one pođu i uberu odgovarajući, što nije bilo dobro, a pošto sam živio u naselju gdje je bilo puno mrčela, dobro sam ih zapamtio. Ljeti smo išli skupa, čitavo naselje na gradsku plažu, porodice, poneseš ručak i uveče dođeš doma. Plivali smo od plaže do lukobrana, danas ne znam kako nam je to uspjevalo za rukom. Odmah po ulasku u vodu bio je kanal u kome su se mnogi davili, ne očekujući naglu dubinu. Sjećam se, jednom se neko topio, pa su ga izvukli na obalu, i kroz pijesak ga vukli za kosu, vazda su čitali da davljenika treba vući za kosu, samo nisu znali da to važi samo za more. Srećom, ni tome nije bilo ništa, samo se nagutao vode”.
Za đake iz Ahmetovog brijega, put do stare škole “Meksiko” donosio je “dobar komad hoda”.
“Sjećam se prvog dana u školi, ali mene nisu vodili roditelji. Braća Aleksići, braća Krivokapići i ja smo sami pošli preko štreke pored Đinovića, i to je bilo to. Učiteljica mi je bila Biljana Popović, vrlo stroga, ali pravična. Bilo je to vrijeme kad su mnogi učitelji i nastavnici primjenjivali sasvim konkretne vaspitne mjere, ali se niko od roditelja nije bunio, to je bila normalna stvar. Iz ‘Meksika’ se dobro sjećam i Đine Leković, koja je na jednom času fizike donijela gramofon i puštala nam ‘Čegovića’ u interpretaciji Petra Božovića.
‘Meksiko’ je bilo divna škola. Igrali smo na stadionu fudbal, podijeljeni na Partizanovce i Zvjezdaše – ja sam bio crno-beli, a skoro svaka utakmica se završavala tučom zbog iljanja. Moj najbolji drug Sajo Kovač je u 4. razredu prešao kod nas iz OŠ ‘Srbija’. U fudbalskim mečevima, za razliku od brata Ikote koji je bio odličan fudbaler, Sajo je bio golman jer je bio najvisočiji u odjeljenju. Ja sam bio na beka, kao čuveni Jusuf Hatunić, lopta može proći, igrač ne. Međutim, prvo čega se sjetim vezano za školu je Kiki, dobri Kiki koji je prodavao ušećerene jabuke, lizalice i sjemenke, a onda i čuvene tapke u ‘Paninijeve’ sličice fudbalera.
Odmah kraj škole, Stara Raskrsnica, sa dvije poslastičarnice i pored njih Pogrebno preduzeće, ali što je najbitnije, i trafika – srijedom ‘Alan Ford’, petkom ‘Politikin zabavnik’. Skupljao sam stripove dok nisam pošao u vojsku i imao primjerke posložene po broju, a onda je moj brat sve to razdijelio.
Školovanje sam poslije nastavio u Poljoprivrednoj školi, gdje mi je izborni bio voćarstvo, pa sam u sezoni branja mandarina morao da uberem dvije gajbe kako bi me pustili doma”.
U osnovnoj školi počinje ljubav prema muzici, konkretno – gitari.
“Počeci mog sviranja vezani su za Saja. On je počeo da svira pod uticajem brata Cafa koji je bio nevjerovatni sluhista, a uz to je učestvovao na svim radnim akcijama koje su postojale. Došao bi sa jedne, a odmah sjutra išao na drugu radnu akciju, tako čitavo ljeto, što je njegovu majku jako nerviralo. Cafo je, kad bi ugrabio vremena, učio Saja uz vaspitne mjere, a Sajo mene bez vaspitnih mjera. Izmolio sam roditelje da mi kupe akustičnu gitaru u knjižari ‘Kole’, bila je toliko loša da je bio cenat prostora između žica i pragova. I prva stvar koju sam svirao sa Sajom nije bila ni ‘Crni leptir’, ni ‘Krivo je more’, već ‘Oye Como Va’ Carlosa Santane, ja držao ritam, on solirao. Boljela me ruka danima od bare hvatova. Sajo i ja smo onda pošli kod Miška Vujića i učlanili se u KUD ‘Jedinstvo’. Pošto sam slabije znao gitaru, dobio sam da učim bass, Precision, veći od mene. Prvi smo nastup imali kao klinci, na priredbi u Domu kulture i mislim da smo svirali na play back, jer je Miško htio samo da pokaže da KUD ima instrumente i mlade članove. Sjećam se da su mi se odsjekle noge od straha. Ubrzo je Sajo počeo da svira i u bleh-orkestru koji je imao probe u barakama kod Stare ambulante. Dali su mu francuski rog koji se nudio samo dobrim sluhistima, a ja sam često išao s njim na probe, bilo mi interesantno, a bili smo nerazdvojni. Kad smo vremenom stekli malo više sviračkog znanja, prešli smo u KUD ‘Luka Bar’, jer su oni imali prostorije za vježbanje. Da te komšija ne bi likvidirao, morao si da nađeš neđe baraku da bi vježbao”.
Ulazak u bendove, desio se slučajno, “skupili se ljudi”.
“Sredinom osamdesetih, zanimljiva je stvar bila dolazak iz Srbije Neše Mladenovića, bubnjara koji je tvrdio da je pohađao Jazz Akademiju u Gracu i da je izraelskim brodom kao slijepi putnik išao u Kobe da trguje Yamaha bubnjeve. Njegovi su roditelji kupili poslovni prostor u Makedonskom naselju u glavnoj ulici, koji je postao sjedište Udruženja muzičara Bara. Dolje su bile kancelarije, a gore su živjeli njegovi roditelji, pa se često moglo desiti da dođemo u prostorije koje mirišu na kupus ili na otkuvavanje veša. Onda su tu pojavljuje i Dragan Knežević, pjevač iz Nikšića, s kojim nas je upoznao Bogi Stanković koji se danas odaziva na ime Šanta Panta, a koji je živio u Domu učenika. Dragan, Neša, Sajo i ja smo oformili tu prvu akustičnu verziju grupe ‘Carlo V’, s namjerom da to preraste u ozbiljan bend. Napravili smo nekoliko pjesama, ali je Dragan otišao za Nikšić, pa ga je zamijenila Pegi, mislim da smo neđe i nastupali. Priključio se i pokojni Ivica Vlajnić. Zatim smo snimili jednu instrumentalnu kompoziciju po imenu ‘Klementina’ kod Zorana Boškovića u Makedonskom naselju, vježbali smo je tri dana. Došli smo da predstavimo snimak u Radio Bar i voditelj nas je predstavio kao heavy-metal grupu, a onda je krenuo snimak u kome nema nijedan električni instrument osim Ivicine italijanske klavijature.
Inače, jedne prilike, grupi ‘Neverne bebe’ koja se drugačije tada zvala i svirala u Sutomoru, razbolio se bubnjar, pa su zvali Nešu da dođe da ga zamijeni. I sve je bilo OK dok Neša uspred svirke nije prešao na narodnjačku ‘dvojku’, a ovi se samo gledali. Ipak, svirka je nekako privedena kraju, iako ih je potpuno pogubio vrlo čudnim prelazima. Više ga nisu zvali. Mladenovići su prodali sve što su imali početkom devedesetih i otišli, nikad ništa nisam saznao o Nešu nakon toga”.
Ubrzo slijedi i “elektrifikacija”.
“Tad sam negdje, prvi od muškaraca u Baru, ofarbao kosu u mat-crno, bio je to mladalački hir. Frizerka Dragana Dimitrijević, Beograđanka, naša Ester, završila je posao kod mene kući. Meni se sviđelo i htio sam da ličim na pjevača grupe ‘Spandau Ballet’. Nosio sam ‘italijanku’, a izlazak iz kuće nije bio moguć bez stavljanja raznih gelova. Stvrdnu ti kosu tako da si mogao da padneš sa bicikla na glavu i da ti ništa ne bude. Ja sam usput ka gradu na izlozima provjeravao da li se što na frizuri promijenilo.
U prostorijama KUD-a ‘Luka Bar’ kod Samačkog hotela počele su probe ‘električnog’ ‘Carla V’. Išao sam redovno, ali me mrzjelo da nosim futrolu, pa sam bass kačio niz leđa. U crno obučen, sa crnom kosom, bio sam vjerovatno neuobičajena pojava, u koju su mnogi zagledali. Svako je mislio što je htio, ali se nisam puno sjekirao. Kako je to neđe javno rekao i Božo Gagović, multitalentovani muzičar koga smatram svojim mlađim bratom, ta neka slike mene kako idem preko trga opredijelila ga je da se i on okrene muzici. Ne mogu reći da nisam ponosan radi toga, iako nisam ničim stvarno doprinio da se to desi.
Božo je tada bio žuti, mršavi dječak, koji je dolazio da gleda probe, i jednom sjeo da zamijeni bubnjara – odmah su svi vidjeli koliki je talenat. Ja sam brzo napustio ‘Carlo V’, zamijenio me Dragan Čobić, pa sam sa Igorom Marojevićem, danas piscem, u njegovoj sobi beskonačno svirao Jimi Hendrixa, ja na akustičnoj, on na električnoj gitari. Vazda sam imao s njim neke prepirke oko stavova u životu, no dobro smo zvučali. Realno, imao sam sa dosta njih prepirki, i u muzici i van nje, ali sam se držao svojih principa i od njih nisam odustajao”.
Naredna stanica bila je grupa “Don Kihot”. Nakon albuma “Zašto” kompletirao se bend za svirke i spotove.
“’Don Kihot’ su osnovali Ivica Vlajnić i Branko Cikić. Božo i ja smo pozvani kad je ploča bila snimljena, da vježbamo za tezgu. Nismo nikada javno nastupili, ali smo snimili nekoliko spotova za RTV Titograd. Ivicina ideja je bila da svi budemo u havajskim košuljama i laganoj garderobi, što u mom slučaju nije dolazilo u obzir. Ja sam, iako je bio, mislim, kraj maja i poprilična vrućina, snimao onako kako sam ja zamislio da treba, vjeran svom imidžu, u crnoj teksas jakni, sav u crno i sa crnim naočarima, a oni su bili u havajkama. Režiser Husein Bato Dukaj, divan čovjek, vikao mi je: ‘Mrdaj se što više’, i meni se činilo da letim, a jedva sam se pokretao. Bio je tu i kamerman Čedo od koga smo imalo logističku podršku, pošto je imao bocu vinjaka vazda ispod sjedišta.
Kad smo snimali spot za naslovnu pjesmu ‘Zašto’, kod teniskih terena blizu mora, okupilo se brdo naroda, svi gledaju u nas, a mene režiser 20 puta vraća da vičem ono ‘Zašto’. Bio me blam, došlo mi je da napustim snimanje u jednom trenutku. Kad je propala tezga, bend se razišao, a ja više nikad nisam bio aktivni dio muzike”.
Sasvim neočekivano, Milenko je jedne noći prijateljima u svojoj kući prezentovao sopstvene pjesme na akustičnoj gitari.
“Sjedili smo na onom betonu ispred trafostanice u sredini Spuških, kad je prošla jedna djevojka dignute glave, kao Monica Bellucci u filmu ‘Malena’. Rekoh: ‘Ova ima nešto posebno’. Njoj sam napisao sve pjesme. I to je bila platonska ljubav, jer da sam je upoznao, odnijelo bi sve čari. Tad sam radio kao noćni čuvar stovarišta ‘Rugovo’ na Staroj raskrsnici; duge noći, pa se piskaralo, znao sam par akorda na gitari… Svaku sam pjesmu napravio kao baladu, sporu, nježnu, a onda su je aranžmanski promijenili Božo i Sajo. Pjesme je prvi put izveo ‘Carlo V’ na onom čuvenom koncertu koji je propao – Nebojša Đukanović i ja smo sjedjeli skupa i gledali sve to iz publike. Iskoristio bih priliku da javno kažem Nebojši da ne mora da mi vrati ploču ‘Saxona’, original iz Francuske, koju sam mu pozajmio 1986. godine, kod njega je ostala sačuvana, ja sam sve svoje ploče razdijelio.
‘Noć bez kraja’ je prvi na CD snimio Gula, Božo je tražio dozvolu, i za njegovu ljubav sam je dao. Ta pjesma sad ima 5-6 verzija. Razni je pjevaju. Napisao sam nekih petnaestak kompozicija, ali sam sve tekstove zaboravio, o akordima da ne pričam, i pojma nemam kako su tada zvučale. Nisam ih nikad pravio da se snime, pisao sam ih za sebe i za tu djevojku. I nikad nisam imao osjećaj prema materijalnom, pa sad živim kako živim, i radim bravariju sa mojim drugom”.
Tih osamdesetih, u ekipi koja je u muzičkom dijelu sebe zvala “The Acropolyss Band” (Milenko: “Ja nikada nisam bio u tom bendu, ja sam bio sam za sebe”), a privatno nerazdvojna, bili su, pored Milenka, Sajo Kovač, Vesko Dašić, Slavko Strahinja i Željko Milović, poslije su se pridružili Peđa Tomašević i Dejo Mirotić.
“Vesko je sve nas u stvari upoznao dok je živio u kući sa garažom, na kojoj je pisalo ‘garža’ jer je bio isječen srednji dio. Mene i Željka je povezao na sjedeljci dan prije svog rođendana, on i Slavko su učili zajedno mašinski smjer u Gimnaziji, s Peđom je valjda pošao u vojsku. Slavka sam od ranije znao jer je komšija, na 50 metara od mene. Slavkov otac Blažo je dobio stan u Lučkim zgradama, pa smo se on i ja zbližili preko heavy-metala kojeg smo obojica slušali.
Mi, dječaci i momci sa Ahmetovog brijega, igrali smo fudbal na parkingu koji je tada bio samo gomila nasute zemlje, tačno na ulazu njihovog balkona, pa je lopta znala da završi i u tanjiru dok ručaju. E, Blažo je znao da nožem razbuči lopte jer mu je smetala graja. Onda je na tom mjestu, na parkingu, podignut koš, i to od stuba za struju kojeg su na volšeban način donijeli braća Milorad i Duško, i njihov drug Avnija, a koji je funkcionisao punih 15 godina, dok ga Slavko nije otkinuo sjekirom iz istih razloga kao Blažo nekad.
Ova ekipa je bila nerazdvojna. Ljeti i zimi, u kućama, na plaži, ispod strehe Robne kuće, u bioskopu, u kafanama, svuda… A kad si drugačiji, upadaš u oči. Zvali su nas i ostale takve drogaši, darkeri, a Tošo je dobio nadimak ‘panker’ iako je nosio dugu kosu što sa pankom nema veze. Nosili smo na plažu ogromni kasetofon koji je trošio baterije kao lud, ili bi išli s gitarom na Crvenu plažu ili u Šušanjsku šumicu… Diskoteka ‘13. jul’ je bila jedino pravo mjesto za izlazak ljeti, jedini zvuk Evrope kod nas. Sjećam se da sam uveo na silu jednog našeg druga koji do tada nije bio u diskoteci, jer mu nisu davali roditelji pošto ‘tamo ima pijanih ljudi’, a danas piše o muzici.
Išli smo po korzu svake noći, i po najvećem sjeveru, samo da vidimo tu neku djevojku koja nam se sviđa. Ponavljam, samo da vidimo, ne i da priđemo, jer su tada cure oko sebe imale dva zaštitna prstena drugarica. Ako te drugarice ne aminuju, nemaš nikave šanse. Čak je jedan iz našeg društva dobio korpu na neviđeno – šetali smo gore-dolje, a cura se odvojila od drugarica i rekla mu: ‘Znam da se interesuješ za mene i da ti se sviđam, ali odmah da ti kažem da ne pokušavaš i da mi ne prilaziš, jer nemaš šanse kod mene’. Zato smo čekali ljeto i dolazak Novosađanki i Beograđanki koje su bile mnogo emancipovanije. Zna se zašto počinje da se svira gitara, popularniji si kod djevojaka. Tad je to bilo vrlo atraktivno u njihovim očima. Djevojke su željele da me upoznaju, nije da nisu. Na njihovu žalost. Tada sam znao poprilično da popijem, a to ne ide skupa sa djevojkama”.
U tom periodu ekipa je snimala i izmišljene radio emisije, najbliže onom što danas rade “Buksovci”, samo sa mnogo manje smisla i bez ikakvog scenarija, samo improvizacija.
“Snimali smo ih iz zabave, za svoj gušt, bez ikakvih drugih poriva. Mislim da je za sve to kriv moj drug Goran Janković, otac današnje pjevačice ‘Grimma’ Ivane, koji je bio nekako kao mudrac-hipik, guru čitave te naše družine, vazda u razgovorima koje s drugim nisi mogao voditi. Sjećam se i kad se Ivana rodila, tu smo noć žestoko proslavili u stanu iza ‘Vračara’… Ima ih koji se sjećaju da je neko te noći donio ploču ‘Scorpionsa’, neko u specifičnom stanju zaspao u WC-u, a neko pao s balkona, srećom prizemlje je bilo…”
Često se pominje da je Milenkova kuća bila, maltene, hipi komuna za sve namjernike i umjetnike i muzičare krajem osamdesetih.
“Tu zasluga ne pripada samo meni, već i mom ocu koji je bio širokih pogleda, prošao je cio svijet, i nikad mu nije smetalo da neko dođe. A sve je počelo kroz muziku. Mislim da je prvi počeo da dolazi Bogi, i da dovodi đevojke i drugove, među njima i Dragana Kneževića. Nakon njih došli su Nikšićani Boćo Petković, Točak, Promaja… pa momci iz ‘Glembajevih’, onda Lale, Grunf, Škrbo… Bar je zimi noću bio pustinja, kafići samo ‘Prisli’ i ‘Laki’, družili smo se uz gitaru, girice, bocu vina… Sve te naše sjedeljke su se završavale bluzom, koji sam svirao i po 45 minuta. To su bili uglavnom molski akordi, iako se blues svira obično iz durskih. Ja sam imao svoje momente i time sam želio da završim dan.
Poslije su počeli da dolaze i na spavanje: prvo Slavkovi gosti jer kod njega nije bilo mjesta, pa je došao dečko jedne naše poznanice predstavljajući se kao moj drug iz vojske a ja ga nisam poznavao, živio je kod mene 15 dana, dolazio je jedan književnik sa curom konobaricom pa sam morao da spavam pored šporeta na drva… Ko god nije imao đe da bude, ili je htio da provede sa đevojkom nekoliko dana, ili se posvađao sa roditeljima ili ženom, naša kuća je bila otvorena. Uvijek je bilo tu gitare i pjesme”.
Milenko Lokmer potencira da su osamdesete bile vrijeme kad su se svi znali, i družili.
“Ta ekipa iz osamdesetih, koja je voljela rock muziku, sva se znala, na žalost mnogih nema više. I družila, ne uvijek intenzivno, ali stalno. Vlatko Vlahović je znao da svira gitaru na korzu ili na plaži, skupljali smo se i kod Miša Pejanovića u garsonjeri, ponekad i kod Šukija Jahaja, dio ekipe iz naselja bio je malo stariji Zlatko Glamočak, danas svjetski vajar… Od došljaka, upečatljiv je bio Lale Đokić, Beograđanin od dva metra koji je prvi izvodio break dance pokrete u diskoteci ’13. jul’, pa Džoni Urošev – autor čuvene ‘Ana – ljubavna pjesma’, a Dragan je pisao kao Vito Nikolić stihove po salvetama, računima iz kafane i kutijama cigara, pa od toga sklapao pjesmu.
Krajem osamdesetih, ništa nije bilo kao kafić-kiosk ‘RR’. I tu smo se okupljali. Pajo i Rajko, pivo i mornarski sendvič. U ‘RR’ doneseš svoju kasetu, pa ti puste, a ti uživaš i svijet je tvoj. Peđa i ja smo znali da slušamo tako muziku, pijemo, a i da malo polomimo nešto, ali nikad gazde nisu rekle ni riječ. Sa velikim uživanjem sam noći provodio tamo. A kao konobarica tu je radila i Ivona, egzotična ljepotica, kojoj sam napisao pjesmu, snimili su je Božo i Željko nakon 30 godina za neki film. Pored ‘RR’-a je bio kiosk ‘Mornar’, gdje su puštali ‘Magazin’, od čega smo se gnušali. Kod nas ‘Azra’, ‘EkV’, stari jugo-rock, što je moglo više da nam treba”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Milenko Lokmer.
