Gost Tamare Marković u studiju Radio Bara bio je novinar i kolumnista Brano Mandić. Čovjek britkih misli, autor duhovitih, ali i gorkih tekstova.
RB/BI: Prije nekoliko dana imali ste samostalnu izložbu slika pod nazivom “Strah i želja uma” u Galeriji naivne umjetnosti u Trebnju. Ne znam koliko su slušaoci i čitaoci našeg portala upućeni u to da se Vi bavite i slikarstvom. Koja je simbolika ovog naslova i same izložbe?
Mandić: Pa eto, jedva da sam i ja upućen da se bavim slikarstvom, ali nekako sam se uputio u to prije pet godina dok sam bio u Americi i prolazio kroz neke teške životne stvari. Desila se potreba da se izrazim likovno, jer tada riječi nisu bile baš moj prvi izbor. Po prvi put u životu sam shvatio da silom prilika nisam okrenut ka pisanju, a kako sam se čitav život družio sa slikarima, izgleda to nije bilo slučajno. Najbolje se razumijem sa tom vrstom umjetnika i ljudi. Provodio sam dane, sate, noći u ateljeima i upijao neka znanja, pretpostavljam nekakve boje… i to je samo izašlo iz mene. U jednom podrumu gdje sam to radio, u Sinsinatiju, u Americi, napravio sam za vrlo kratko vrijeme oko stotinu slika i crteža. I ostavio ih. Nisam znao šta ću s tim, bilo mi je još nejasno. Onda je došao poziv iz Slovenije, poslao sam svoje radove, a ljudi su organizovali izložbu. I to baš dobru, ponosan sam i zadovoljan jer je sve bilo na visokom nivou. To je galerija koja ima 60-ak godina iskustva, a naivnom umjetnošću su se bavili kako se to nekada radilo u Jugoslaviji. To je bilo ono – bakice, dekice, seoski crtež… Međutim, kako je vrijeme počelo da se mijenja, a time i umjetnost, sve više se savremena umjetnost okretala tzv. outsider artu, gdje slikari nemaju akademsko znanje. Na tom talasu sam i ja, ohrabren počeo da se bavim time i primam komplimente. Srećan sam jer sam u tome potpuno čedan, nisam ni obrazovan za to, nego istražujem svoje biće.
RB/BI: Rekla bih po komentarima, dok sam istraživala o Vašoj izložbi, da su i ljudi jako zadovoljni i da im se dopada Vaš rad.
Mandić: Ljudi vole tu vrstu iskrenosti. Juče nam je u Podgorici u gostima bio kolektiv iz Beograda koji se zove „Matrijaršija“, a bavi se upravo tom rubnom umjetnošću. Mislim da su teorije umjetnosti dosta ubile neposrednost, ubile su emociju, sve se konceptualizovalo, pretvorilo se u cerebralne, moždane, konceptualne forme, i onda kad se stvarno desi čista emocija, pa makar ne bila ona uvijek po tim akademskim pravilima, nekako dopre do čovjeka. Smatram da je dopiranje do čovjeka, odnosno komunikacija, smisao umjetnosti. Ne vidim drugi razlog zašto bi umjetnost postojala, nego da ja dođem do tebe, da me ti razumiješ i osjetiš što ja osjećam.
RB/BI: Do mene je doprlo i jako mi se dopada, a interesuje me da li je doprlo do ljubitelja likovne umjetnosti u Trebnju i kako su oni doživjeli Vašu izložbu, kao i kakvi su Vaši utisci?
Mandić: Pa, ja sam relativno kasno u sve to ušao, tako da mi je sve to novo. Vidio sam da je to rad na umjetničkom planu, koji bi trebalo i mi ovdje da usvojimo. U pitanju je čuvena slovenačka preciznost, sve je produkovano na tako visokom nivou da je samo trebalo da se pojavim i budem dio toga sa najvećim zadovoljstvom. U Crnoj Gori se često troši energija na nekakva druga gloženja i međusobna propitivanja. Ja sam, recimo, mogu to slobodno podijeliti s tobom, konkurisao i za jednu crnogorsku izložbu i prošao sam. Kustosi su se složili i javili mi da imamo izložbu. Rekli su „ovo nam se sviđa, ovo je svježe, ovo je novo“. Onda je direktor (nema potrebe da ga pominjemo) te institucije, kazao „ovo je dobro, nije ovo loše, ali ne možemo“. Nije moglo jer nisam slikar. Neki od najvećih umjetnika XX vijeka nisu završili akademiju. Smiješno je u današnjem vremenu govoriti o akademskom, kad je sve pomiješano i sve dostupno… No, da ne širim, nije meni uopšte gorak ukus ostao zbog toga, ne ulažem svoj ego u to.
RB/BI: Mislim da to ne utiče na Vašu karijeru, niti na Vas, i voljela bih sada, baš zbog toga, da naglasim da ste prošle godine primili nagradu u Sloveniji. O kakvoj nagradi je riječ?
Mandić: Nije bitna nagrada, bitno je da ću sada raditi u Crnoj Gori. Imam još nekolika projekata koja ću da realizujem sa Video artom i sa timom, okrećem se prema tome što me interesuje. Sređujem radni prostor u Podgorici i možda će slušaocima i čitaocima to izgledati kao „malo odjedanput“, ali nije, to je proces koji traje, samo što ja nisam opterećivao javnost time. Volim da život učinim zanimljivim i da istražujem u više pravaca. Mislim da svi to treba da radimo, mi ovdje dosta patimo od titula, od tih profesionalnih ograda – „ti si to, čitav život ćeš biti to“. Jednostavno volimo da se stavljamo u okove, a život prolazi bez da smo se zaista zapitali ko smo..
RB/BI: Pređimo sada sa slikarstva i izložbi na Vaš put novinarstva. Možete li nam ukratko reći odakle ljubav za pisanu riječ i kakvi su bili Vaši počeci, ko su Vam tada bili uzori?
Mandić: Ljubav za pisanu riječ je počela tako davno, da ja nisam siguran da mogu da kažem kako je nastala. Vjerovatno sam se rodio s tom misijom.
RB/BI: S tim talentom, ja bih rekla?
Mandić: Kad se nečemu toliko posvetiš, jednostavno se izgubi ideja je li to talent ili je rad. Čak mislim da treba biti talentovan da sjediš osam sati na jednom mjestu. To je talenat. A za pisanje je vrlo često potrebna apsolutno manijačka fokusiranost na riječi. To te vjerovatno deformiše u određenim životnim situacijama. Socijalno te isključi. Ali, zato je tu bilo novinarstvo da mi da vezu sa svijetom, da ne izgubim potpuno kontakt sa ljudima, za koji sam izgleda negdje predodređen, jer nisam baš da idem u kolibu i pišem 3.000 strana romana, mada sam i to u životu htio. Poenta je da se ponašaš kao dijete koje se igra. Ono je fokusirano do te mjere da mu ništa pažnju ne može srušiti. E, pa ja mislim da je stvaranje takav proces, đe ti jednostavno prevariš sebe i apsolutno si u tome. Mnogi ljudi koji prođu tu barijeru, a mnoge sam talentovane ljude imao sreću da upoznam, nikad nisu fokusirani isključivo na jednu stvar, kad provališ igru, uz tu jednu stvar obično i nešto drugo možeš na takođe neobičan i važan način da predstaviš.
RB/BI: Vi ste glavni i odgovorni urednik portala normalizuj.me, kako je došlo do toga i kako se nosite sa tom odgovornošću?
Mandić: Do toga je došlo, opet, iz jedne vrste zasićenosti stalnim kolumnističkim radom koji me je i etablirao u crnogorskim okvirima. Malo sam se toga zasitio i krenuo sam da vidim šta bih mogao drugo da radim, na drugačiji način. Moja supruga Slađana Kavarić Mandić, još nekoliko saradnika i ja, osnovali smo portal koji ima za cilj da se ne takmiči sa ostalim medijima u Crnoj Gori. Nas je baš briga hoćemo li biti konkurentni na ovom medijskom tržištu, jer nas to baš ne interesuje. Neću elaborirati zašto nas ne interesuje, ali se, prema mom mišljenju, u pisanim medijima (televiziju odavno ne pratim) desio toliki pad da jednostavno treba apsolutno podvući crtu. Osmislili smo koncept da to budu neki, mogu slobodno da kažem, ideološki, lijevoprofilisani angažovani tekstovi. I, guramo koliko možemo. Organizujemo tribine u Podgorici u 201 Engaging place. Svakog mjeseca dovodimo goste, sa kojima Slađa ili ja razgovaramo. Dođe po stotinjak ljudi, što je za Podgoricu značajan broj. Publika postavlja pitanja, interaktivno je, to je stvar koja nas je baš preporodila.
RB/BI: Sigurno ste prešli dalek i trnovit put da bi izbrusili talent i izgradili vrlo prepoznatljiv i upečatljiv način pisanja. Kako je biti jedan od najčitanijih kolumnista u Crnoj Gori?
Mandić: Dugo sam pričao da nije tako, ali čovjek mora da se pomiri. Nije to glumljena skromnost, ali jednostavno nisam sebe tako doživljavao. Ali, onda te prepozna policajac, pa te prepozna pekar, pa shvatiš da neko i među “normalnim narodom” čita to što pišeš, a ja volim da moji čitaoci budu iz raznih sfera. To je posao koji mnogo daje, prije svega iluziju uticaja, koja je nekad stvarno jaka, pa stvarno i pomislim da sam u nekim tekstovima uspio da “pomjerim” ljude, da ih zamislim… S druge strane, to je ogroman pritisak. Znam neke kolumniste i pisce koji su moji uzori, koji to rade, čini mi se, mnogo lakše, a onda meni dođu i kažu „ti vrlo lako pišeš“. Jeste da lako pišem, ali stalni je pritisak, to je ono što novinarstvo čini malo zeznutom rabotom, jer moraš biti non-stop konektovan na dešavanja. Sada sam počeo u kolumnama da bježim od negativnosti, od onoga što sam prerastao u mladim danima. Pomirio sam se, vidio sam da ovo niđe ne vodi, i pokušavam da dam neku vrijednost, ne samo kritiku. Ali, situacija je takva da nije to lako, povuče te crni talas svega što se dešava oko nas, povuku te negativni komentari, povuče te ta sičija, zloba koja se toliko izliva u medijima i postaješ dio te kaše. I onda ti se zgadi to što pišeš, čini ti se da pišeš u prazno. Dakle, to se meni dešava, i iskreno to pričam kao neko ko bi trebalo da bude baš zadovoljan. Jer, izađe tekst, pročita ga trideset do pedeset hiljada ljudi, a to nema „na svijet’“ koliko ljudi ovdje vole da čitaju pojedine autore. Ali kažem, baš je ambivalentno – nekad ti se čini da imaš najbolji posao na svijetu, da je to prosto privilegija, ne moraš da kopaš, nego pišeš, a nekad, bogami, uzima svoj danak.
RB/BI: Posebno mi je ostao upečatljiv pomalo tužan opis Bara, koji ste prije nekoliko godina napisali u Vašoj kolumni, a glasi „niđe ljepšeg grada, s manje osmjeha“. Da li mislite da se u međuvremenu nešto promijenilo? Da li se Barani danas više osmjehuju?
Mandić: Mentalno sam stanovnik Bara, zato što sam se rodio u Baru i to je moja koordinacija pokreta, moj istok, zapad, sjever i jug, što bi rekao čika Rajko „niđe nebo nije plavo“. Organski sam dio ovoga grada, ali moramo se suočiti sa činjenicom da sam ja „ufatio maglu“ iz njega prije dobrih 25 godina. E sad, zašto je to tako? Svaka ljubav je teška, pa i ljubav moja prema Baru. Jednostavno nisam mogao ovdje izdržati. Kako i zašto, ne znam. Jednostavno nisam se ovdje pronašao. Čak bih se usudio reći i mentalitetski. To je neka vrsta mrzovolje koju ja ne mogu podnijeti. Ja volim da se malo više opuštamo u životu. To mi je vazda falilo. Ne znam zašto, ne znam ko nas je urekao, ali Bar ima te neke oštre ivice, đe ne bi trebalo da ih ima. I hoću da pomenem, ako sluša i čita lokalna zajednica, da sam prošao pored Gimnazije dok sam dolazio ovamo. Stvarno je sve zapušteno. Ne znam o čemu se radi. Korov je uhvatila oko onih krugova, oko čuvenih čempresa, ni na šta ne liči. Možda čekaju da pokose kada prođe zima… Sada izgleda tako mrtvo, tu je Gimnazija, to je centar grada, a vrlo je zapušteno. Nadam se da to još neko primjećuje, da nisam jedini.
RB/BI: Voljela bih da se osvrnemo na početak Vaše karijere koji se dogodio baš u našem studiju. Kakve Vas uspomene vežu za naš Radio Bar?
Mandić: Kada sam imao 15 godina, možda i manje, htio sam da budem u Radiju. Otišao sam čak u one barake, kojih se ti ne sjećaš, nisi bila ni rođena tad… Zapamtio sam barake, a baš sam bio mlad. I, ne znam zašto, je li zato što ne znam da izgovorim slovo ’r’ ili zato što se nisam svidio Vasku Laloševiću, mene su odmah makli. Nisam prošao audiciju. To me je strašno pogodilo, baš sam se razočarao, jer sam mislio da sam najpametniji, najbolji i stvoren za to. Kasnije sam dobio šansu, bio sam uporan. Mogu da kažem da je Ljilja Đinđinović zaslužna za moju novinarsku karijeru, i za sve. Ona je prva koja je prepoznala taj neki moj energetski momenat i jednostavno mi dala potpunu slobodu. Kasnije me čak i usmjerila da odem u neku novinarsku školu… Vodio sam dva noćna programa, prigušio bih svjetla u studiju i bukvalno bih improvizovao. Osjećao sam veliku slobodu, jer je radio tada malo „padao“ kao medij. Mislim da se sada vraća, jer su ljudi već zasićeni slikama, sve više su u pokretu, sve više su sa slušalicama, pa radio doživljava neku vrstu renesanse. U tom trenutku, to je bilo ’99, možda i ’98, neko vrijeme gadno, Radio Bar je bio moje malo ostrvce, baš mi je bilo super, osjećao sam se alternativno i lijepo.
RB/BI: Neizostavno pitanje, kad sam u prilici da razgovaram sa Vama, je kakav savjet biste dali mladim novinarima, kako da u ovim teškim vremenima izgrade svoj put?
Mandić: Ne znam to da kažem. Novinarima, da se ne doživljavaju kao novinari, piscima da se ne doživljavaju kao pisci, slikarima da se ne doživljavaju kao slikari, nego da se fokusiraju na to da su ljudska bića i da pokušaju da pronađu nekoliko stvari, ne puno, samo nekoliko, do kojih im je mnogo stalo u životu. Kad ih pronađu, onda treba da krenu za njima, bez zadrške, a ostalo će im se već kazati na putu. To je, možda, neki moj recept kako se prevariti da sve ovo ima smisla.