Milija Šćepanović (1986), po vokaciji reditelj filmova i TV formata, koji se 2019. vratio u rodni Bar, zapošljen kao urednik umjetničkog programa Kulturnog centra, prepoznatljiv po radu na revitalizaciji barskog bioskopa, bio je gost 75. izdanja emisije “Priče s Baranima”.
Govorio je, pored ostalog, najviše o “groznim devedesetim u Baru” (“Postojala su jasna pravila šta se i đe smije, a šta ne”), saradnji sa čuvenim piscem Branimirom Šćepanovićem (“Ostalo je da uradim još jedan film po scenariju koji smo skupa pisali”), o vremenu kad je bio jedan od šest reditelja prvog reality programa na ovim prostorima – Velikog brata (“Snimalo se sa 38 kamera, u rijalitima je gotovo sve režija, daju se zadaci i produkuju psihoze, a tadašnji VB nije imao čak ni poljubac, a ne seks ili svađe i tuče), o svojoj kolekciji oldtajmer automobila (“Kupio sam ih upravo od honorara za Velikog brata, moj Ford Taunus GXL iz 1974. glumio je u nekoliko reklama i filmova”), o svom posljednjem kratkom filmu “Orlovsko gnijezdo (“Uskoro će biti na festivalu u Los Anđelesu, a od septembra 2002. prikazan je u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Rusiji, Kolumbiji i Crnoj Gori”)…
“Vrijeme do studija sam čitavo proveo u tzv. Donjem Šušanju, u Ulici Nikole R. Lekića, od kafane ‘Mimoza’ i ‘Izborove’ prodavnice do OŠ ‘Anto Đedović’, četvrta kuća s desne strane. Moj đed je krajem šezdesetih napravio kuću, imamo fotografije na kojima je skoro pa u šumi, oko nas se jedino naziru obrisi izgradnje dva objekta, faktički van civilizacije. ‘Pravi’ Šušanj su bili Carevići, oko crkve i oko Stare škole, a ovdje nije bilo ništa. Otac je dugo godina radio u Katastru, oženio je majku, Podgoričanku, sredinom osamdesetih”.
Prva sjećanja vezana su za vrtić, i za početak osnovne škole koja je bila u komšiluku.
“Išao sam samo jedan ili dva dana, jer sam se odmah uključio u neku malu družinu petogodišnjaka koja je pobjegla iz Vrtića. To je bio veliki skandal, pozvali su mi majku i oca, dobio sam dobre batine kući, ispisali su me, i od onda do škole sam provodio vrijeme kod babe i đeda, koji su držali svinje, kokoške, imali veliko imanje… Taj događaj mogao je mojima pokazati da se sa mnom neće baš lako izlaziti na kraj.
Prvi dan me majka povela u školu, kasnije nije bilo potrebe. U odjeljenju je na početku bilo 38 đaka, učiteljica je bila Ljubica Nikočević, Šiškova majka, jako nježna žena, ona nas je najviše pazila od gadnih dešavanja u okruženju. Naše dvorište se graničilo sa dvorištem škole, pa sam ja, kad sam htio socijalni momenat, išao ulicom sa društvom na časove, a kad sam kasnio preskakao sam ogradu i išao preko imanja. Škola je bila neugledni, montažni objekat koji je prokišnjavao, nije imao salu, imali smo fizičko napolju samo kad je sunce, nekad bi unosili i kozlić u učionicu. Kad je bio vjetar, znali su da otpadnu prozori, curilo je na sve strane, struja je nestajala“.
Bio je uvijek odličan u osnovnoj školi, ali je imao problema sa vladanjem. I to dosta.
“Đed je volio da kaže kako sam ‘živo dijete’, ali to je bio uljepšani izraz za moje ponašanje. Kući se nisam savijao, čitavo naše društvo je bilo takvo, ispred i iza škole, na terenima, krili smo se kad pobjegnemo s časova u ogromnom imanju Poljoprivrednog dobra koje je počinjalo iza moje kuće. Postojao je jedan čuvar, ali bi ga lako izbjegli. Tu kad uđeš, kao u džunglu, niko te nije mogao naći. Na roditeljskim sastancima u nižim razredima vazda bi govorili da sam, što se tiče uspjeha, sve kako treba, ali da se na vladanju mora poraditi. Naučio me đed da se uči na času, a u kući se ne uči nego ponavlja pred pismeni ili odgovaranje, i ja sam se toga držao”.
Nerazdvojno društvo je sve do Gimnazije bilo isto. Komšije Šušanjani.
“Bio je tu Đorđije Đikanović – danas advokat – koji je prve korake prolazio s našim ‘gangom’ pa sad bolje razumije problematiku, pa Jovan Tomić sin Čupa automehaničara, Salko Škrijelj, Aleksandar Glavanović, Nikola Đokmarković sada kapetan, Pajo Đokmarković, Vasko Janičić, Milan i Dejo Dabanović, Milić Šarović poslije muzičar i suvlasnik ‘Dublina’, Aleksandar Vujošević, Toni Trceta… U prvo vrijeme opsesija nam je bio sport, prije svega fudbal i košarka na glavnom terenu kod škole. Samo si nas tu mogao naći, dok nas pod svoje nisu uzele video-igrice“.
Kako je istakao, za životne stavove i afinitete opredijelile su ga četiri stvari iz djetinjstva: video igrice, stripovi, filmovi i muzika. Igrice su bile dominantne za čitavu generaciju.
“U prvoj polovini devedesetih su počele da se pojavljuju prve konzole, mislim da je prvu imao Milan, sin Tolja Bulatovića, ‘super-nintendo’ originalnu, a mi smo nabavljali neke tajvanske kopije besmislenih imena. Igrice su u tom vremenu bile vrhunac najveće magije, imao si uređaj kod kuće i igrao kad hoćeš, nisi morao da ideš u klub i kupuješ žetone. Naravno, pošto smo mi svi imali neoriginalne konzole, kasete sa igricama smo kupovali na pijaci po pola marke.
To je bio prvi momenat kad smo počeli da idemo po kućama kad roditelji nisu doma, pravili smo takmičenja na kojima sam bio sasvim solidan. U tom periodu najviše sam volio da igram Nintendovu ‘Donky Kong’ igricu u kojoj varijanta King Konga ide po ostrvima, gađa zlotvore buradima i spašava dragu. Pribjegavali smo raznim taktikama da što duže igramo, jer je trebalo ukućanima okupirati televizore. Došli bi kod mene sat vremena, pa bismo rekli mojima da idemo da učimo kod Đoleta, a njegovim roditeljima bi kazali kako smo kod mene do sada učili i da je vrijeme da razbistrimo glavu.
Nije bilo para, pa su najbitniji bili drugari čiji su roditelji bili pomorci. Marko Jovanović je imao oca na brodu, i mi smo mu rekli da ne želimo ni čokolade, ni majice, ni lopte, kao prije, samo kasete sa igricama. Donosio nam je časopise o video igrama, nismo ni znali da to postoji, znao sam samo za ‘Pobjedu’. Donosio je i konzole, Marko je prvi imao play-station zahvaljujući ocu, ali kad je imao on, imali smo i mi. Marko igra ‘Sony’ nekoliko dana, onda da meni, vazda nas je bilo 5-6 na čekanju. Taj socijalni momenat je bio bitan, danas su djeca sama za sebe na uređajima, povezani internetom, igraju sa tako s drugom djecom, a mi smo se pribijali pri ekranu TV-a sa kratkim kablovima. Prepirali se i navijali jedni za druge“.
Djetinjstvo u najgorim uslovima nakon Drugog svjetskog rata bilo je sve samo ne idilično, svako je bježao od surove realnosti na svoj način.
“Pošao sam u osnovnu školu 1993. usred rata u BiH, a završio 1999. usred NATO bombardovanja. Pa, mi smo pošli na polumaturu u diskoteku ‘Flash’ u hotelu ‘Topolica’, a kad je počela sirena za vazdušnu uzbunu, poslali su nas kući. Ratovi, siromaštvo, izbjeglice, sankcije, nasilje, kriminal, kamioni sa vojnicima prolaze magistralom nedaleko od kuće… Sve ružno što može da zadesi jednu generaciju, nas je dohvatilo kao male… Kad bismo upalili TV, mogli smo da vidimo samo beskonačan niz Dnevnika. Jedino što je moglo da se vidi zabavno, gledali smo na italijanskim stanicama, kod njih su bile boje, na našem samo sivo, zeleno, nikakvo. A onda su se te iste boje pojavile u ‘Super Mariju’. Njegov crveni kombinezom, Luiđijev zeleni, pečurke, kockice, duge, postaneš dio izmaštanog svijeta jer je ljepši“.
Milijin kratki film “Orlovsko gnijezdo” koji se prikazuje širom svijeta je, u stvari, dijelom autobiografski, a videoteka kao centar dešavanja je “prenijeta” iz njegovog djetinjstva.
“U mojoj ulici su bila dva video kluba, u kojima su se mogli iznajmljivati VHS filmovi isključivo lošeg kvaliteta. Sa moje lijeve strane je bio video-klub koji je držao Braco Đurašinović i on je nudio holivudske blokbastere. Tako sam film ‘Matrix’ gledao dva dana nakon svjetske premijere, a na snimku ljudi koji šetaju ispred platna, jedu kokice, vidio sam sve osim filma. Ali sam ipak nešto vidio i bio u kontaktu sa svijetom, čak i na taj način. Sa desne strane je bila videoteka koju je držao Dragan Joković, kod njih sam išao kad sam htio ‘azijsku priču’, Hong Kong, Bruce Lee, Jackie Chan… Te dvije videoteke su me opredijelile ka filmu, došle su u pravo vrijeme, u srednjoj školi”.
Druga fascinacija bili su stripovi.
“Meni i Aleksandru Vujoševiću su bili druga najvažnija stvar. U tom trenutku, devedesetih, stripovi više ne izlaze, ali mi skupljamo ostatke starijih generacija. Naravno, ne radi se o Marvelovim ili američkim stripovima, već o italijanskim edicije ‘Lunov Magnus Strip’ i ‘Zlatna serija’, naravno i ‘Alan Ford’, koji su oblikovali moje poimanje svijeta na jedan specifični način. Strip je definisao i moj karakter, to je sigurno.
Ti stripovi su, u suštini, govorili o borbi protiv jačeg neprijatelja, o bitkama za slobodu, što je bila naša priča još od Drugog svjetskog rata. Jedan od razloga što je ‘Alan Ford’ toliko popularan u Jugoslaviji, Turskoj i siromašnom dijelu Italije je taj što su te zemlje sadržinu stripa vidjele kao sebi blisko. Tu Njujork izgleda kao zadnja šupa, svi nose zakrpe, svi su bili uštogljeni ali puni humora, a oko njih sve crno i sivo, što je nekako ličilo na naše živote”.
Strip ga je, kaže naučio kadriranju u filmu, a i danas je kolekcionar.
“Majci su znali da dosade moji stripovi jer sam ih svuda ostavljao, pa sam ih zaticao u gomili pored kontejnera kad bih se vraćao iz škole. Srećom, nisu nikoga zanimali, tako sam ih ponovo krišom unosio u kuću. Stric mi je živio u Beogradu, pa su moji znali da mi daju 10 maraka da idem kod njega i provedem se, a ja potrošim samo jednu marku na izlaske, a za ostalo na Buvljaku ili Kalenić pijaci kupim video kasete ili stripove, jer su ljudi u siromaštvu iznosili čitave kolekcije kako bi se prehranili”.
Ipak, od svih strip junaka jednog izdvaja “kao svog”.
“Svima je idol bio Zagor ili Blek Stena, a meni Mister No. Ljudi su željeli da vide heroje koji su iznad njih, recimo Zagora koji baci sjekiru pa ubije deset ljudi i opet mu se vrati u ruku, ili Bleka koji je mogao da diže stijene, a Mister No je bio čovjek naš, antiheroj, u svakom stripu ga prebiju, otmu mu ribu, ostane bez para, vozi raspali ‘Pajper’ za koga ne zna da li će moći da ga upali, ima traume od rata jer je bio američki pilot koji je pobjegao u Amazon. Nikada, ni među sportistima, ni među rediteljima, ni među glumcima, nisam imao idola, meni je idol bio samo Mister No.
Tokom studija sam imao priliku da upoznam na jednoj žurci sina ambasadora Brazila. Cijelu sam se noć družio s njim da bi mi pričao o Manausu, gradu u kom živi Mister No, jer sam mislio da je to najbolje mjesto na svijetu. Srušio mi je sve iluzije, rekavši da goreg mjesta nema. To je početna tačka za turiste koji idu ka Amazonu, i tome je sve posvećeno, sa vlažnošću od čak 80%, pa voće ne može da stoji napolju duže od sat vremena jer se ubuđa“.
Polazak u Gimnaziju, septembra 1999, donosio je drugačije svjetonazore, ali i dodir sa načinom života koji je “na ivici”.
“Odlazak u Gimnaziju bio je prvi put kad sam došao na Topolicu, a da nije bilo s majkom i ocem, vjerovali ili ne. Šušanj je bio kao geto, a i ostali krajevi grada imali su svoje ekipe, svoje mini heroje i svoja pravila ponašanja. Rijetko se moglo desiti da se neko iz jednog kraja upetlja u drugi. Bio je to prekopiran način života američkih kvartova velikih gradova, nije to tajna, svi su to znali.
Mi smo Šušanjani, recimo, strašno željeli da se kupamo na gatove, jer smo čuli da je tamo sve izbetonirano i super za skakanje, ali nam nije moglo biti, to je bila teritorija Topoličana. Čuli smo i da ne možeš da posječeš palac kao mi sa stijena jer je sve ravno, i da se penju na jarbole brodova i skaču, ali džabe, znalo se da oni ne dolaze u Šušanj na naše plaže, a mi ne smijemo tamo jer ćemo dobiti batine. Nije nam padalo na pamet da idemo tamo.
Tuče su se intenzivirale dok sam bio u srednjoj školi. Ja sam, recimo, svog najboljeg prijatelja u Gimnaziji Đoka Petrovića upoznao tako što smo se potukli s njihovim društvom. Otvorili su mu glavu, a ja sam s njim završio u hitnoj pomoći da ga sašiju. Tuče su bile dogovorene, zakazivale su se, kao u filmu ‘Ratnici podzemlja’, dođe njih deset – nas deset. A dešavalo se i da zvoni fiksni telefon, javlja mi se majka, kaže – traži te Goran. A Goran će: ‘Milija, Marko iz Makedonskog je viđen kod trafike u Šušanj, svi izlazimo da ga tražimo’. Ako je sam, ne diramo ga, to je bio kodeks, a ako ih je više – kreće tuča, ili se dogovorimo da on dovede sjutra tu i tu proporcionalan broj svojih na tuču. Ako ne dođu, onda su pi.kice i to će svi znati. A nisu bili”.
U Šušanju su devedesetih kuće počinjali da iznajmljuju italijanski mafijaši, ni to nije bila tajna.
“Tek kasnije smo saznali da je naš komšija, s kojim nismo imali nikad nikakve grke, u stvari najtraženiji italijanski mafijaš Santino. On je nama djeci poklonio ‘pajero’ mali električni automobil da se vozimo kroz ulicu, to je tada bila vrijednost pravog auta. Mi bi ulovili hobotnicu, prodali bi njemu, a on bi nam umjesto jedne marke dao pet maraka. Imali smo bliski kontakt sa svima njima, tada su ih zvali ‘italijanski turisti’, ali bez problema. Ja sam se zaljubio u njihove automobile, kakve nismo vidjeli nikada u životu, od ‘Alfa Romea’ dvosjeda do ‘Ferarija’… Kad su Santina hapsili, sa kalašnjikovim uperenim u čelo, mi smo sve to gledali.
Više smo se plašili domaćih likova koji su bili fascinirani svim tim bogatstvom i blještavilom, pa su ušli u tu priču, nisu se bojali da se usude. Nama se dešavalo da igramo basket kod škole i da najednom krene pucnjava, onda zalegnemo i čekamo da prođe. Kad bismo vidjeli da se pojavljuju adekvatno obučeni, u trenerci i sa kajlama, i da može da počne obračun, brzo smo se sklanjali, jer je znalo da bude ranjenih od rikošeta tokom pucnjave”.
U samoj Gimnaziji nisu cvjetali ruže, ali…
“Postojali su jezički, prirodno-matematički i tek uvedeni opšti smjer. U našem odjeljenju su bili sve Šušanjani. Znali su da se ne trpimo međusobno, pa su pravili odjeljenja sa momcima iz krajeva, tako da je to bilo produženo druženje iz osnovne škole. Tek u drugom, trećem razredu, počinju da otopljavaju odnosi i ja stičem prve prijatelje, a da nisu iz mog Šušanja. Izlazim iz getoiziranog načina života.
Topolica mi je bila otkrovenje jer sam shvatio da postoje ljudi koji slušaju rep kao ja, poput Đoka Petrovića, koje zanima film poput Nemanje Bečanovića, koji znaju za rege kulturu… Tokom srednje škole buja dens i turbo folk kultura, a ja aktivno slušam crnačku muziku – soul, jazz, blues, hip-hop, posebno rege.
A u Gimnaziji je bilo tako da mi se činilo da su i učenici i profesori jedva čekali da se završi dnevna smjena. Često nismo ni išli na časove, učionice su bile u ružnom stanju, najgori mogući grafiti s uvredljivim parolama na sve strane, tmurno, samo su pojedini profesori nama učenicima stvarno posvećivali pažnju. Kakve sekcije, kakva vannastavna aktivnost… Tada strašno padam u školi, što se uspjeha tiče. Kreću problemi, jedva sam prošao godinu koliko sam jedinica nakupio”.
Šušanj tokom godine i Šušanj ljeti bili su neuporedivi pojmovi.
“Šušanj se ljeti devedesetih multiplicirao, dolazili su ljudi od svuda. Jednom me stric poveo na Šabački vašar i ja sam shvatio da je to moj Šušanj. Tako je izgledao, svuda štandovi, limeni kiosci sa svim i svačim, šarene tende, brza hrana, dim, mirisi, najgora muzika od svuda, nikakvog pravila… U Bar i Sutomore su dolazili ljudi manje platežne moći, tako da je jasno šta su očekivali od odmora – da kupe šlauf za 50 pfeninga, da kupe bajatu pljeskavicu sa podgrijanom lepinjom, da uzmu njih pet veliku bocu piva i sjednu na parapet pa gledaju ko prolazi i slušaju turbo folk iz kafana…
Niko od nas iz ekipe nije radio ljeti, jer je bio mali protok novca – sve su bili porodični biznisi na tim štandovima, niko nije mogao da priušti radnika. Zato smo dane provodili muvajući cure i kupajući se, naročito na Betoniranoj plaži koju su stariji zvali Kod Porušene kuće. Tu su se kupali svi iz naše ulice, ja sam odrastao na toj stijeni, od 7 ujutro do 7 uveče. Lovili smo ribu i hobotnice i prodavali Italijanima, pa uveče izlazili kod tih trash kafića da bi sačekivali cure koje su obično bile iz Mionice ili tako nešto, a nama su se predstavljale kao Beograđanke. One su željele da slušaju Indiru Radić, bila im je baš omiljena, pa bi ih izveli na jedno piće ili dva, radi đevojaka smo sve trpjeli.
Skakali smo sa stijena, takmičili se ko će biti bolji, mislim da svi imamo ožiljke na tijelima, ja na butini, time smo se hvalili pred turistkinjama. Marko je jednom skočio sa Pečurke i izronio sav krvav, ali se ponašao kao da se nije ništa desilo. Sa Vojničke stijene postoji prostor od metar kvadratni u moru da se skoči u njega, sve okolo su stijene, i skače se na glavu. Ako hoćeš da te prihvate u društvo, nema drugo osim na glavu, ostali su seke perse. Naravno, nikome od turista nije padalo na pamet da to uradi, svi oni su u nas gledali kao u čuda, posebno kad se skače lasta, zgrčka, bomba, a ‘level više’ bio je čuveni mrtvak. Staviš ruke iza leđa i skočiš na glavu. Ko je to radio, bio je glavni. Sve, naravno, radi turistkinja – kao dobar domaćin morao si da im pokažeš prirodne ljepote, a onda bi one nama pokazivale njihove prirodne ljepote”.
Nakon srednje, upisao je i završio Režiju na beogradskoj Akademiji, u klasi profesora Slobodana Šijana, autora kultnih “Maratonaca”, “Davitelja”; “Ko to tamo peva”…
“Ja sam u životu htio da budem samo reditelj i ništa drugo. Te 2004. kad sam završio srednju, na Cetinjskoj akademiji nije bilo filmske režije. Moji su iz pravničke familije, i kad sam im rekao da želim da upišem Filmsku akademiju, to je bilo kao da sam im rekao da ću da budem propalica i klošar. Jedini razlog zašto su me pustili da polažem prijemni je njihova loša procjena nakon našeg dogovora – trebalo je, ako padnem na prijemnom za režiju, a bili su 1000 odsto ubijeđeni da će se tako desiti, da upišem Pravo. Međutim, mene prime na Akademiju i ja se upišem u klasi prof. Slobodana Šijana, vraćam se učenju, zaljubljujem se u režiju, posvećujem se tome i završavam sa sasvim solidnim prosjekom od 9,3.
Od Šijana sam jako puno naučio, on me definisao kao čovjeka i stvaraoca, otvorio mi je novu dimenziju umjetnosti, ipak je riječ o čovjeku koji je završio Likovnu akademiju, pa Režiju i napravio neke od najboljih filmova ovih prostora. On nam je rekao na prvom času da sve o režiji kao zanatu možemo naučiti za 45 minuta, sve ostalo je naša intelektualna nadogradnja, jer moramo da gledamo i stvaramo filmove.
Kad sam bio na drugoj godini, napravio sam film o jednom hirurgu, ispitni, i Šijan je nakon samo dva minuta emitovanja ustao, ugasio projektor i rekao da ne valja. Bio sam strašno povrijeđen, bio je to smak svijeta, držalo me bogami, ali kasnije sam shvatio da mi je to pomoglo da se oblikujem kao režiser, jer bio je u pravu. Naime, prikazao sam hirurga koji drži skalpel kao olovku, a on se drugačije drži. Tada nam je rekao rečenicu koju i danas nosim u glavi: ‘Reditelj u svakom trenutku mora da zna sve, ili da glumi da zna sve’. Ako te uhvate u nesigurnosti ili neznanju publika ili ljudi koji s tobom rade, nisi relevantan”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Milija Šćepanović.
