Gošća „Promenade četvrtkom” Radio Bara bila je rođena Baranka Nikoleta Kralj Mujić, prvi ženski civilni pilot u Crnoj Gori. I prvi put u studiju Radio Bara.
RB/BI: Draga Nikoleta, završila si Vazduhoplovnu akademiju u Vršcu, prije toga Osnovnu školu „Srbija“ i Gimnaziju „Niko Rolović“. Odličan đak, sve petice, odličan student, što odmah implicira da ćemo, jednom, biti u sigurnim rukama, ali koliko će još vremena proteći, otprilike, dok ti ne budeš glavna u pilotskoj kabini?
Kralj Mujić: Pošto trenutno imam curicu, od nepunih jedanaest mjeseci, neophodno je da budem uz nju, dok još malo ne poraste, a onda nadam se da ću u skorije vrijeme naći posao, jer je to sad malo teže nakon čitave situacije sa koronom. Inače, posao pilota je jako tražen svuda, i u svijetu i ovdje kod nas.
RB/BI: Što te motivisalo da postaneš prvi ženski civilni pilot u Crnoj Gori?
Kralj Mujić: Prije svega, velika želja i volja i izuzetno interesovanje za taj posao i avijaciju uopšte. Od malena sam često letjela avionom i putovala. Nisu me baš uzimali za ozbiljno da ću jednog dana stvarno postati pilot, ali kako je vrijeme odmicalo, ja sam bila sve odlučnija i nakon srednje škole obavila sam sve ljekarske preglede, položila prijemni ispit i upisala Vazduhoplovnu akademiju.
RB/BI: Šta su ti govorili muškarci oko tebe, dva brata, pokojni otac, koji, nažalost, nije dočekao da upišeš akademiju?
Kralj Mujić: Jako sam ponosna što sam to sve izdržala, jer mi je otac samo deset dana pred moj početak iznenada preminuo. Njegova smrt je bila jako stresna za mene, plus sva ta neizvjesnost da krećem u nešto novo, što sam toliko željela, što nije nimalo jednostavno. Ali, valjda mi je to dalo još veću snagu i volju i samo mi je jedino krivo, što tata nije dočekao da završim Akademiju. Ipak, nadam se da odnekud sve ovo posmatra i da je ponosan. A braća i majka su bili uz mene sve vrijeme, kao i ostala porodica, meni dragi ljudi. Bilo je teško u tim trenucima, ali nisam htjela da odustanem.
RB/BI: Inače, Nikoletin otac je ugledni Baranin, Nikola Bato Kralj, a Nikoleta je udata Mujić. Kakva je bila Vazduhoplovna akademija, da li je to bilo ono što si očekivala? Studentski dani su uglavnom svima u prijatnoj uspomeni, posebno dobrim studentima kao što si ti bila. Kakva su tvoja sjećanja na Akademiju?
Kralj Mujić: Prije svega bih napomenula da i na sam grad, Vršac, imam jako lijepa sjećanja i lijepe uspomene. I stalno volim da odem tamo i posjetim ljude koje sam upoznala. Imam velika prijateljstva odatle. Pamtim samo lijepe uspomene, i u kontaktu sam i dalje sa svojim profesorima, instruktorima, i stalno se, da kažem polazimo, kad dođu oni ovdje ili ja odem tamo. A što se tiče same Akademije, ispunila je sva moja očekivanja, jer sam nju odabrala kao jednu od najboljih čak i na Balkanu i šire. Na tu Akademiju dolaze iz svih krajeva svijeta.
RB/BI: Kad si došla u Radio, skromna, tiha i produhovljena, mislio sam da je neka učenica, jer pravimo ovih dana „Gimnazijal“, emisiju koju uređuju i vode učenici Gimnazije „Niko Rolović“. Međutim, ti već imaš 25 godina i u avionu, kako su govorili piloti stariji od tebe i instruktori, nisi baš povučena i skromna, nego si potpuno druga osoba, što je dobra stvar.
Kralj Mujić: Da, baš tako, to su mi stalno govorili. I prvi utisak mog prvog instruktora, kad sam se pojavila, to mi je kasnije rekao, na brifingu (razgovor koji obavljamo nakon leta) „moram iskreno da ti kažem, prvo sam pomislio, kad sam te vidio, kako li ćeš se ti snaći u svemu ovome jer izgledaš jako povučeno i mirno, kao neko dijete, ali poslije, u avionu, uopšte nije tako, nisi ni povučena ni skromna, znaš šta želiš.“
RB/BI: Dakle, bićemo u čvrstim, ne samo sigurnim rukama. Ti imaš 200 sati, kako vi kažete, naleta, to je sveukupno, i sa instruktorom i solo, i oko 100 sati solo naleta. Kakva je razlika između ovih sa instruktorom i solo? Pretpostavljam da je mnogo veća trema i veća odgovornost kad si sama u avionu? I koji su to avioni na kojima ste se obučavali?
Kralj Mujić: To su male cesne stosedamdesetdvojke i imamo starije tipove sa analognim instrumentima, i novije tipove cesne stosedamdesetdvojke sa digitalnim instrumentima. Prvo smo letjeli na tim starijim cesnama, da bi bolje savladali analogne instrumente, da se upoznamo sa svim tim procedurama, kasnije sa novim i imali smo posljednji dio obuke na većem tipu aviona, cesna 310. I ima, takođe, simulator FNPTII, kako se stručno naziva, na kojem se obavljaju letovi. Sat proveden na tom simulatoru računa se kao sat vremena da se letjelo u pravom avionu. Razlika je velika, jer kad letim sa instruktorom znam da ja sve obavljam, ali sve mi se čini da je opet on zadužen za to, da mi sve nekako pomaže, a u suštini ništa ne dira, da tako kažem. A kad ste prepušteni sami sebi, to je dobar vjetar u leđa. Takav let vam daje samopouzdanje za dalju obuku i kad, u komunikaciji sa kontrolom leta, bezbjedno obavite let, to je veliki uspjeh i poseban osjećaj.
RB/BI: A reci mi jesi li u Vršcu imala drugarice ili si sve bila okružena sa drugovima?
Kralj Mujić: Na Akademiji nisam imala nijednu drugaricu, bila sam jedina tada na obuci, ni sada nema ni jedna djevojka, a van Akademije, naravno, upoznala sam drugarice.
RB/BI: Jesi li imala podršku od sugrađanina Nikole Pavlićevića? Jeste li se našli na Akademiji ili je on više od četiri godine stariji od tebe?
Kralj Mujić: Jeste, on je stariji od mene, on je završio, i već je tada radio kad sam ja bila na obuci. Mi smo, inače, komšije, i bila sam u kontaktu s njim i bio je tu uvijek da mi pruži podršku ili ako mi zatreba neki savjet.
RB/BI: Meni se čini da je avion, Nikoleta, najsigurnije prevozno sredstvo. Šta sve treba da se “upakuje” da let bude zaista apsolutno bezbjedan?
Kralj Mujić: Tvrdim, ne zato što se bavim ovim poslom, nego stvarno je tako, a to i statistika dokazuje, da je avio saobraćaj najbezbjedniji. Avijacija je jedna grana i oblast koja je jako sređena i sve se po već zakonski utvrđenim procedurama obavlja, sve se zna, kako se obavlja, po kojem redu, ništa nije slučajno. Zato postoje i čekliste koje se iščitavaju i sve procedure. Koliko je do nas, pilota, toliko je i do kontrole leta, kao i do održavanja aviona tj. aviomehaničara, jer svi mi učestvujemo u procesu da se svaki let obavi bezbjedno i sigurno. Avion je, kao što ste i rekli, najsigurnije prevozno sredstvo.
RB/BI: Ti se naravno držiš procedura, pretpostavljam da sve znaš napamet, ali pretpostavljam i da imaš pred sobom neki, ne znam, papir ili nešto slično, za vrijeme leta?
Kralj Mujić: Da, pa, koliko puta se prođe kroz sve procedure, baš tako kao što ste i rekli, znamo ih napamet. Ali zakonski ne smijemo da ih iščitavamo napamet, već svaki tip aviona ima svoje čekliste koje su potrebne. Znači, prije startovanja motora aviona, nakon startovanja motora aviona, prije startovanja taksiranja po platformi, prije izlaska na pistu, za sve postoji ček lista. Istina, postoje neke stvari koje se odmah, u trenu, kad vidimo da se nešto nepredviđeno dešava, rade napamet, da što prije spriječimo eventualne posljedice.
RB/BI: Da li si za ovih 200 sati, kako vi kažete naleta, imala neku kriznu situaciju, koja te malo zabrinula?
Kralj Mujić: Pa, imala sam dvije situacije, obje su bile kad sam solo letjela. Jedna je bila kad su mi, nakon slijetanja, otkazale kočnice. Prvo nisu skroz, ali vidjelo se da to nije to, i onda su odjednom skroz otkazale. Poslednja sam bila od solista koji su bili na ruti, i čekalo se da sletim, da krenu trke „poršea“, održavale su se tog dana. I baš su svi bili tamo na terasi i posmatrali slijetanja. Morala sam da malo kočim, pa malo skrećem, i to je izgledalo onako, ni tamo ni ovamo, baš je bilo smiješno, i rekoh: gdje to baš da mi se desi sad kad svi posmatraju i očekuju se trke. Aviomehaničar se našalio sa mnom, pošto me zna, i kaže: „Šta ti se desilo, kakvo je ono taksiranje, jesi li imala tremu pred publikom?“ Kad sam mu objasnila šta mi se desilo, on se stvarno zabrinuo, jer to, prosto, ne smije da se dešava.
Imala sam još jednu situaciju gdje sam išla prva na solo rutu i trebala sam da odlučim kakvo je vrijeme, jer je bilo malo nezgodno da se ide na rutu. Poletjela sam, imamo tu granicu, „Badub“ se inače zove, mjesto Banatska Dubica, u vazdušnom prostoru gdje se odlučuje idemo li dalje jer napuštamo terminal Vršca. Odatle je bilo jako loše vrijeme i ja sam procijenila da stvarno nije za soliste i vratila sam se i javila kontroli leta da se vraćam sa rute. Znam da me neće grditi, što bi se reklo, jer to je prije svega bezbjednosna odluka koju sam donijela i za sebe i za kolege koje su trebale nakon mene da polete, ali sam razmišljala da će možda nešto da kažu i komentarišu. Svejedno, odlučila sam: reći ću im da ja ne bih krenula, i to je to, smatram da nije bezbjedno za soliste. I nakon slijetanja, takva je procedura, poletio je instruktor da vidi da li sam donijela dobru odluku. Kad se vratio stvarno je rekao da „ovo nije ni za duplo (da se leti sa instruktorom), a kamoli solo“.
Tako da to su bile dvije situacije koje su se, ipak, dobro završile.
RB/BI: Čekamo i tvoje dobre odluke u TO Montenegro, pretpostavljam da imaš volju da tu počneš svoj radni vijek, pa Bože zdravlja, poslije u nekim velikim avio kompanijama…
Kralj Mujić: Da, to mi je oduvijek bila želja, da ovdje započnem karijeru, naravno, i ostala bih ako budu dobri uslovi. Znate i sami da nije nigdje ljepše nego kod nas, da se radi i živi. Jedino, eto, što bi me povuklo da idem dalje jeste neki drugi, veći tip aviona, inače, ovdje bih sigurno ostala.
RB/BI: Reci mi, pri kraju ovog razgovora, šta treba imati za dobrog pilota, koje osobine i karakteristike po tvom mišljenju?
Kralj Mujić: Prije svega, u ovom poslu jako je bitno, kao i u svakom drugom, da ostanete dobar čovjek, da na vas ne utiču komentari drugih, niti da vas povuče sujeta, želja za uspjehom u poslu, karijerom, dokazivanjem. Treba biti skroman, znati šta želite i samo gurati i ići ka tome. To prije svega. A konkretno za ovaj posao, velika volja i ljubav su potrebni da bi se istrajalo, i, naravno, želja, rad, disciplina i upornost.
RB/BI: E, pa, da ti kažem nešto: toliko mi je milo što sam te ugostio, zahvaliću Adiju Karadjuzoviću koji te preporučio, upravo zbog te tvoje skromnosti. Nisam ni znao da si već gostovala na Televiziji Crne Gore i da ti je ovo prvi put na Radio Baru i radiju uopšte?
Kralj Mujić: Ja sam se trudila da što manje koristim stručne termine, da što više približim i Vama, a i svim drugim ljudima, da bolje shvate i da im bude bliže ovo zanimanje.
RB/BI: Nikola Pavlićević, isto civilni pilot, bio je nedavno u Radio Baru. Ne znam jesi li slušala razgovor?
Kralj Mujić: Jesam, slušala sam. On i Marko Milić iz Bara, od ovih starijih su već duže u tom poslu. Kapetani su i jako su uspješni. Stvarno mi je zadovoljstvo da ih poznajem i da su mi i oni dali podršku dok sam bila na školovanju. A, ima takođe i drugih, mlađih koji su na obuci. I Jovan Raičević je završio Akademiju, isto je iz Gimnazije „Niko Rolović“, ali on radi van Crne Gore.
RB/BI: I, znaš šta bih te zamolio? Kad budeš, jednom, negdje na, recimo, osam hiljada metara, kad kažeš ono: „Govori kapetan Nikoleta Kralj Mujić…“ da pozdraviš putnika tamo u nekom dvadesetom redu, „on je moj Baranin!“ I svi se čude ko je to, a ja srećan, ponosan, pozdravio me kapetan. Tu nema ono „kapetanica“, zar ne?
Kralj Mujić: Nema, baš je ono samo kapetan i pilot. Biće mi zadovoljstvo da Vas ugostim i pozdravim.
