Gost 77. izdanja serijala “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Nikola Ćići Vukoslavčević (1967), fudbaler iza koga je zavidna regionalna i internacionalna karijera, danas trenira mlađe kategorije Barana.
Pored ostalog, govorio je o čuvenoj generaciji “Vaskovih pionira” iz početka osamdesetih, svom nastupu u Ligi šampiona, igranju u Grčkoj i Tunisu, o Jegulji Lekoviću kao nenadmašnom golmanu (“bio je kao od gume, realno zasluživao veće klubove nego one u kojima je u inostranstvu igrao”), o Robertu Prosinečkom kao najboljem igraču protiv koga je igrao (“čovjek koji ne staje, koji traži loptu 90 minuta, to u životu nisam vidio”), te kako su najgore prošli kao pioniri u gostovanju protiv “Lovćena” (“Sačekali su nas navijači prije utakmice i tukli. Čak su izbili i oca Beća Begzića, masnicu ispod oka je zaradio kad je krenuo da nas brani, dok su nas lovili oko autobusa”).
“Ja sam rođen u Bačkoj Topoli, a do 1974. smo živjeli u Lovćencu, u Vojvodini. Moji su tamo naseljeni nakon Drugog svjetskog rata i čuvene ‘Osme ofanzive’, otac Crmničanin, majka iz Cuca. Došao sam u Bar u drugoj polovini prvog razreda u Bar, imao sam šest i po godina, u Popoviće, sad se taj dio zove Androvića brijeg, kod Naftinih zgrada. Godinu prije došao je otac, zaposlio se, pa smo i mi prešli, sestra Vanja je tada bila u trećem razredu”.
Dani djetinjstva vezani su za igre u samom naselju.
“Dok još put kroz Popoviće nije asfaltiran igrali smo baš na njemu, a kad bi prošao neki auto sklanjali smo golove. Igrali smo pod imenom ‘Jadran’ ili ‘Primorac’, ne sjećam se više, čak je moj otac bio kao trener te ekipe. Bili smo i na terenu u Bjelišima pored pruge, svako popodne, bilo je 5-6 ekipa koje su se mijenjale, ko pobijedi taj ostaje. Za Popoviće su sa mnom igrali Ivica i Vanja Karanikić, Perica Đurković, Zlatko Pavlović… Igrali smo i košarku i stoni tenis kod Zlatka. Postojalo je jedno mjesto okupljanja, zvali smo ga Stepenice, to je bio ulaz u dvorište Željka Karanikića – tu bi se nalazili nekoliko puta dnevno ljeti. Bilo je najviše sporta, a bilo je i drugih stvari, pa i tuča, ali fer tuča, nakon kojih se znalo poći na sok ili nastaviti druženje, makar i sa masnicom na oku”.
U OŠ “Meksiko” je bio od prvog razreda, a ona je imala odličan stadion…
“Moj početak u Meksiku je bio strašno težak. Dolazili smo iz mirne vojvođanske sredine u kojoj nije bilo bezobraznih riječi, i to u Crnu Goru koja je bila sasvim drugačija, i u kojoj si psovku mogao čuti ne znam koliko puta tokom dana. Iako je otac radio u školi i prilično nas dobro upoznao sa svima, tih prvih desetak dana proveo sam uglavnom plačući jer sam promijenio drugove, sve je bilo novo i drugačije, ali sam morao da se snađem. Iskreno, čitav taj kolektiv nastavnika gledao je malo drugačije na mene jer mi je otac radio tu.
Inače, svakih 5 ili 10 minuta odmora mi smo koristili da budemo na prašnjavom fudbalskom terenu škole. Ta moja generacija ‘Meksika’ je iznjedrila puno dobrih fudbalera. Zanimljivo možda, omiljeni predmet mi nije bilo fizičko, no matematika, odlično su mi išli brojevi, volio sam da se igram njima. Išli smo u školu starim putem, preko željezničke pruge, niko se nije plašio voza, a malo je bilo i auta. Moj otac je imao kola, ali nas je vozio samo ako je bila baš neka grozna oluja da se ne može doći. Pa, ja sam i na treninge na Topolicu kao mali išao biciklom ili pješke, a ne u školu”.
U Gimnaziju je došao 1982. godine, u vrijeme kad su poseban kuriozitet bili fudbalski turniri odjeljenja.
“Posebno sjećanje imam na prof. Draga Mandalinića i omiljenu Branku Korać. Sestra se bavila gimnastikom, otac je bio i trener, pa sam se i ja tu često vrtio. Gimnazija je bila teška škola. Moralo se puno učiti i roditelji su nas baš ribali da budemo i po nekoliko sati dnevno sa knjigom. Fudbalski turniri koji su počinjali krajem aprila bili su posebna poslastica, posebno kad se na njima pojavila ekipa profesora. Gubio se šesti čas i svi su dolazili da gledaju, čak i djevojčice. Koliko se sjećam, profesori su stigli u mom drugom razredu do IV kola, gdje smo ih mi iz II-4 izbacili. Bile su to vrlo ozbiljne utakmice protiv njih, nismo pazili na to što su profesori, Miki Novaković je bio dobar, recimo. Nismo bili nimalo nježni i kad se završio turnir, neki su nas namjerno prozivali… Ono “Vukoslavčević, nisi bio baš… hajd’ izađi na tablu”. U prvom razredu smo stigli do finala i tamo izgubili od tzv. ‘Sportskog odjeljenja’, u kome su bili Jegulja, Bobo, oni su vazda osvajali nešto”.
Počeo je da igra ozbiljnije fudbal već u 7. godini, u prvoj školi tog sporta. A onda – legendarni Vasko!
“Od 7 godina počinjem da pohađam Školu fudbala kod prof. Miće Petrovića na Staroj Madžarici, mislim da je to prva takva škola u Baru. A u njoj i Bobo Petranović, Jegulja Leković, Koko Perović, Bećo Begzić, Jugo Vučinić, Gajo Ugrenović… Poslije godinu dana prelazimo kod Vaska Miloševića u ‘Mornar’. Tad su postojali smo pioniri do 14 godina i iznad omladinci. Čak su neki od nas od 9 godina igrali za pionire. Teren je bio grozan, imao je čak neki pad, ali za nas je to bilo super u odnosu na livade. Imali smo šorc i dres, prve kopačke dobili Bećo i ja, skroz crne, kožne, sa kramponama koje smo odšarafljivali, to je za nas bilo fascinantno. Oko terena je bio kanal, u kome smo se ponekad prali kad nije bilo vode, ali smo uvijek imali limunadu poslije treninga i svlačionicu da se presvučemo. Taj kanal je služio i da odvoji gledaoce od terena. Sjećam se jednog meča prvog tima kad je ‘Zeta’ dobila ‘Mornar’ 5:0, bio sam pionir. Puno publike koja je nakon meča, kao da je neko naredio juriš, uletjela u teren da lovi gostujuće igrače koji su se usudili da dođu u Bar i ponize naš tim.
Vasko je bio poznat po specifičnim metodama u radu sa igračima. Bio je dobar trener i na početku karijere pun entuzijazma. Cio se davao i svi smo mislili da mora završiti u Prvoj ligi ili u reprezentaciji. Na početku je naletio na našu generaciju, tako da smo osjetili sve benefite njegovog rada. Bio je izuzetno strog, nije bilo nikakve demokratije i nije se smjelo iskočiti iz šeme koju je on zamislio, ali smo tačno znali što u svakom trenutku treba da se radi. Naučio nas je prvim koracima u fudbalu i još važnije – disciplini u radu.
Često se dešavalo da se neko sakrije tokom trčanja krugova oko Madžarice na treningu, jer su bili nasipi zemlje na tom putu, pa bi pojedini tako zaklonjeni sjeli dok ostali na optrče cio krug. E, kad bi to Vasko shvatio, nevezano o kome se radi, svi smo morali trčati za kaznu do iznemoglosti. Znalo je i da nas počupa za uvo, za zulufe, da nas baci u lokvu, ali se niko nikad nije bunio da ja znam, niti su se roditelji bunili. Ali, zato nas je disciplinovao, što nam je u životu pomoglo, imalo je svrhu. I morali smo da imamo dobre ocjene u školi i zdrave zube. Ovo prvo je moglo da se progleda kroz prste i da Vasko ‘pomogne’ kod profesora oko ocjena, a ovo drugo je moralo da bude, stalno nam je gledao u zube”.
Početkom osamdesetih, održana su dva turnira pionira, na kojima je “Mornar” bio bolji od omladinaca “Zvezde” i “Partizana”. Ćići je bio kapiten Barana.
“Čini mi se da je čitav grad bio tu, oko terena, bili su to prvi koraci koji su pokazali da ‘Mornar’ ima odličnu generaciju pionira. Ti turniri su bili odskočna daska za mnoge, postali smo pionirski reprezentativci. Dževad Rastoder i Jegulja su bili reprezentativci Jugoslavije, što je bio fenomenalan uspjeh – iz malog kluba, iz malog grada, dva reprezentativca. Dževad je bio godinu stariji. Odmah nakon tih turnira pravi se reprezentacija Crne Gore za turnir republika i pokrajina. Iz Bara je uvijek bilo 5-6 igrača. Bili smo u Somboru, Mariboru, Đevđeliji, gdje smo postali prvaci. U toj je reprezentaciji bio Brnović, Zirojević, Jegulja, Bobo, Bećo, ja, Mijo Radulović sadašnji selektor. Na tim turnirima u Baru sam bio kapiten, iako sam bio najmanji u timu.
Igrao sam od početka veznog igrača, a kasnije su me vraćali na desnog beka. Defanziva mi nikad nije bila neki adut, uvijek sam želio da dam gol. I Bećo i ja smo imali isti problem, nismo se vraćali u odbranu, mada se ranije i igralo tako, bilo je fudbalera koji nisu morali da se vraćaju nazad. Znalo se da bekovi ne prelaze centar, bar kod omladinaca. Vasko je razmišljao uvijek da ne primimo gol, a znao je da ćemo mi u napadu već nešto da iskonstruišemo. Jugo je imao strašnu lijevu nogu i odličan centaršut, a Gajo brz kao metak – u kopačkama je trčao 11,7 na 100 metara, Bobo je igrao desnoga beka i završavao sve zadatke. Na golu Jegulja i Koko, tu je bio i Neven Leković. Vlado Čkulj Vučković je bio špic i davao je golove, znao je tačno da bude đe treba, a Gajo i Jugo su ga hranili loptama.
Bećo Begzić je sigurno bio od svih najveći talenat. Mislili smo – ako Bećo ne zaigra u seniorskoj reprezentaciji, neće niko, sa 15-16 godina mogao je da igra za prvi tim. Ali, Bećo je do 18-te dostigao maksimum, i umjesto da ide gore, samo je stajao. Iz ‘Mornara’ je pošao u ‘OFK Beograd’, ali se vratio u Bar i kao mlad batalio fudbal i otišao u Švedsku. Kendi Bišević je tek sa 13-14 godina došao u ‘Mornar’, na brzinu zaslužio svoje mjesto, i napravio strašnu karijeru, od Sarajeva do Kine. Gajo i Jugo su pošli u ‘Sutjesku’, ali su se brzo vratili.
Inače, djevojčice su najviše voljele Beća, Juga i Gaja, bila je to mrtva trka. I Bobo je bio tu blizu s njima, nisam ni ja bio daleko. Ali, za razliku od svih nas, Bećo je i tu bio napadač, on se nije libio ulazaka, dok smo se mi malo i stiđeli ponekad. On ne”.
U 16. godini Ćići postaje omladinac “Budućnosti” i uči srednju školu u tadašnjem Titogradu.
“Već sam tamo imao prijatelje, u školi je bilo meni poznatih fudbalera. Postao sam prvotimac omladinaca kod Gana Ćerića, koji je po meni jedan od najboljih naših trenera koji nije želio karijeru u Crnoj Gori. I Jegulja je malo bio sa mnom u omladincima, ali je brzo prekomandovan u prvi tim. Igrao sam veznoga, bili smo dvije godine prvaci Omladinske lige. Čak sam jedno vrijeme bio i štoper, kao četvrti vezni igrač, imao sam slobodu da uzmem loptu i da je dalje distriburiram.
Uslijedila je godina dana izgubljena u JNA, godina stagniranja taman kad sam bio na korak od prvog ugovora. Bio sam u vojsci u Somboru, prvih šest mjeseci obuke nisam mogao da izlazim, a nakon toga su me pustili da treniram sa tamošnjim ‘Radničkim’”.
Poslije vojske, kreće karijera u prilično velikom broju klubova.
“Bilo je interesovanje ‘Hajduka’ iz Splita za moje usluge, ali se nismo dogovorili. Bio sam pred potpisivanjem ugovora sa ‘Budućnosti’ u kojoj su bili Savićević, stariji Janović, mlađi Brnović, Petrović, i teško da sam mogao odmah da igram tu, a pošto nisam htio da me daju u ‘Titex’ ili ‘Tekstilac’, potpisujem za drugoligaški ‘Kabel’ iz Novog Sada. Tu sam ostao dvije godine, vjerovatno dvije moje najbolje igračke godine.
‘Vojvodina’ je u sezoni 1988/89. osvojila titulu šampiona Jugoslavije, a ja sam u taj tim kod Ljupka Petrovića došao u ljeto 1989. Došao je da me gleda direktor kluba Milorad Kosanović i bio zadovoljan, rekao da im baš takav igrač treba. Potpisao sam ugovor na 4 godine i već na prvoj prvenstvenoj utakmici zaigrao, od 34 utakmice počeo sam 20. A u timu skupa sa mnom Jokanović, Siniša Mihajlović, Vujačić, Vorkapić… Na polusezoni je Miha otišao u ‘Zvezdu’, a Jokan i Vujačić u ‘Partizan’, pa se otvorio prostor da više igram.
Ušao sam u 77. minutu u utakmici Kupa šampiona protiv mađarskog ‘Honveda’ u Mađarskoj. U mojoj glavi je na tom meču sve bilo jako haotično, mislim da nisam bio spreman za evropsku scenu, iako sam dobio dobre kritike, bili su zadovoljni. Tamo smo izgubili 1:0, u Novom Sadu dobili 2:1, pa ih je gol u gostima odveo dalje.
Ali, iako sam igrao više nego dovoljno za novog igrača, bio sam nezadovoljan i tražio da idem. Da sam sačekao malo, dobio bih u idućoj sezoni mnogo više šanse, ali džabe, takva mi je bila narav… Dobio sam ispisnicu i pošao u subotički ‘Spartak’. Sedamnaest igrača je došlo tog prelaznog roka. Ni tu nisam bio standardni kod trenera Gojka Zeca, igrao sam, ali ne previše. Iz Spartaka idem u ‘AIK’ iz Bačke Topole, u Treću ligu da spasim karijeru, igram skupa sa Zlatkom Krmpotićem i Nikicom Klinčarskim. Poslije toga ide drugoligaš ‘Vrbas’, pa odlazak u Grčku”.
Za prvi inostrani transfer zaslužan je Krmpotić, koji je u međuvremenu postao menadžer.
“Igrao sam u Korinthosu, Druga liga Grčke, borili smo se za ulazak u Prvu ligu. Tamo je moralo žestoko da se radi, a navijači nevjerovatno fanatični. Ako bi izgubili, nema šetnje po gradu, samo u kola pa kući. Zanimljivo je da smo se kupali u dva mora, Jonskom i Egejskom.
Onda se vraćam u I-B jugoslovensku ligu, u ‘Mladost’ iz Bačkog Jarka, 13 km od Novog Sada, pa opet u I-A ligu u ‘Mladost’ iz Lučana. Igrao sam meč kad smo prekinuli niz ‘Partizana’ od 22 neporažene utakmice, generacija Nađa, Miloševića, Vukićevića, Ćirića… Nakon toga provodim u ‘Radničkom’ iz Beograda dvije godine, pa idem za Tunis, u klub ‘Hammam-Lif’, u Prvoj ligi, pa se vraćam u zemlju gdje sam igrao za ‘Čelarevo’, ‘Veternik’, i na kraju dvije posljednje godine za naš ‘Mornar’, kod trenara Miodraga Kustudića, skupa sa Srđanom Radonjićem i Nikolom Žigićem. Postao sam trener, čak sam vodio i seniore, a onda se odlučio za mlađe kategorije”.
Fudbal u Jugoslaviji bio je oličenje dešavanja u zemlji, kaže Vukoslavčević.
“Vojvodina je bila prvak Jugoslavije, a sljedeća godina je bila teška, prvo su na polusezoni otišli važni igrači, a onda je i moralo da se vraća malo bodova. Tako je jednom, na gostovanju u Tuzli, u našu svlačionicu ušao kapiten ‘Slobode’ Nedžad Verlašević i počeo da viče: ‘Šta je, da nećete da uzmete bodove danas? A bi li bili prvaci Jugoslavije da nije bilo nas prošle godine?’. I bili smo mirni na terenu.
A dok sam igrao u ‘Radničkom’ iz Beograda, bila je jedna ‘zanimljiva’ situacija. To je godina kad je Arkan držao Obilić, a protežirao ‘Dinamo’ iz Pančeva čijih je pet igrača bilo i u ‘Obiliću’. Ako ‘Dinamo’ izgubi, ispada iz lige. Pred meč, dolazi u restoran pored stadiona Arkan sa 5, 6 džipova i kaže direktoru našeg kluba da ‘Radnički’ mora da pusti utakmicu, ali da će igrači dobiti premije. Trener Miodrag Ješić je odmah ustao i rekao da ne želi da bude trener na toj utakmici. I još nekoliko igrača, među kojima je bio i naš Roki Marčić, odbilo je da igra. Mi ostali ipak nevoljno odlučimo da izađemo na teren, pametnije je, i nakon 10 minuta vodimo sa 2:0. Međutim, onda počinje puštanje, lakrdija, publika je brzo počela da odlazi s terena i mi smo meč izgubili”.
Posljednji segment “Priča s Baranima” najčešće je vezan za zemljotres iz 1979. godine.
“Bio sam u u kući, u Popoviće, ujak i ja budni na krevetu u dnevnom boravku. Počinje da trese, ujak me diže, došli smo do štoka od vrata kad počinje da pada televizor, ormari, čaše, porcelan… Ujak pokušava da to spriječi, ja ga guram, ostali su po sobama, kasnije izletjeli napolje. Iz kuće se vidio dim od hotela ‘Agava’ i dim od Suda, pitali smo se šta sad i gdje sad. Počinje kuknjava u komšiluku, plaču, neću zaboraviti nikada taj dan. Ali, meni je veći strah donio onaj zemljotres od 24. maja. Igrali smo fudbal kad je počelo da drma, uhvatio sam se za ogradu neku i imao utisak da ona ide, i ja sa njom”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Nikola Ćići Vukoslavčević.
