Katolička župa Svete Marije iz Sutomora organizovala je juče, u istoimenoj crkvi, veoma emotivan događaj – “Susret o ljudskom bratstvu“.
Podstaknut nedavnim saopštenjem za javnost sa zasjedanja Međunarodne konferencije sv. Ćirila i Metodija u Prištini, te naglaskom kako su pomirenje, saradnja, suživot i mir moralni imperativ upravitelj župe don Dejan Turza okupio je petoricu „običnih ljudi“ koji su svojim postupcima, iako su time ugrozili sopstvenu bezbjednost i život, ukazali na humanost i herojstvo.
Na samom početku, don Turza je predstavio encikliku pape Franja „Fratelli tutti“, istakavši da taj dokument pokušava osmisliti socijalni smisao života, bratsku dimenziju duhovnosti i podsticaj da sve ljude jednako prihvatamo i volimo.
„Svaka nova generacija mora prihvatiti borbe i postignuća prethodnih generacija kao svoje lične i voditi ih ka višim ciljevima. To je put. Dobro, jednako kao i ljubav, pravda i solidarnost, ne može se postići jednom zauvijek, moraju se sticati svaki dan iznova. Nemoguće je zadovoljiti se onime što je već postignuto u prošlosti, i stati da bismo u tome uživali. Time bismo zanemarili da mnoga naša braća i sestre trpe situacije nepravde koje od svih nas traže djelovanje. Zato je važno, da u katehezi i propovijedanju na direktniji i jasniji način budu uključeni socijalni smisao života, bratska dimenzija duhovnosti, uvjerenje u neotuđivo dostojanstvo svake osobe i podsticaj da sve ljubimo i prihvatamo“, naveo je Turza.
Nakon njegovog izlaganja, Jovan Deura pročitao je evanđelje po Luki o milostivom Samarijancu, a, iako je bila planirana, zbog tehničkih problema nije puštena projekcija dokumentarnog filma “Biti ili ne biti Ivan Hiti”. To se ispostavilo kao bolja opcija, jer su prisutni imali priliku da čuju emotivna i potresna svjedočenja Amira Reka iz Sarajeva, Ivana Hitija iz Varaždina, Frana Đokvučića iz Šestana koji je govorio o svom stricu don Pavlu Marvuliću, don Kelmenda Spaćija i priču o Kotoraninu Mladenu Popoviću. Njihove sudbine značajno su im promijenile i obilježile živote, dokazali su da i u najtežim i najmračnijim vremenima postoje primjeri ljudskosti koji sijaju poput zvijezda, a sve u crkvi podstakli su na razmišljanje, ali i na pokoju suzu.
Amir Reko bio je oficir JNA, a početkom rata u Bosni je dezertirao. Ipak, kako se školovao u tom pravcu, njegova dužnost bila je da pomogne porodici u toj teškoj situaciji. Ono što mu se tada dogodilo, zauvijek je odredilo njegov život. Kao komandant dijela Armije Bosne i Hercegovine tokom raspada Jugoslavije dobio je naređenje da napadne većinski srpsko selo Bučje u okolini Goražda. Iako su mu samo tri dana ranije živi zapaljeni majka i članovi najuže porodice, Reko nije želio osvetu, već je spasio 52 civila iz tog sela.
„U toj situaciji u junu ’92 godine, kada zdrav razum nije mogao ovladati čovjekom, rekao sam da se maknu puške, a Srbima kazao – ja vas neću pobiti, svima vama ću pomoći, idite s milim bogom i pričajte. Tada sam obezbijedio njihov odlazak i od tog događaja sam imao velikih problema. Sam vrh te stranke u Goraždu je pripremao moje ubistvo u dvije kuće, ja sam nekako uspio da izađem i ostanem živ“, sa knedlom u grlu prisjetio se najtežeg perioda u svom životu Reko.
Dugo je živio u Danskoj, a kada se vratio Gradsko vijeće Goražda proglasilo ga je personom non gratom. Nakon mnogo godina, svoju priču predstavio je i medijima. „Supruga mi je rekla tada da se suzdržim, da to nije dobro za skromnog čovjeka, ali na neki način, osjetio sam potrebu i mislim da ova priča ipak treba da bude putokaz onog najvrijednijeg što u sebi nosimo kao ljudi, bez obzira kojem se bogu molimo, a to su ljubav, čestitost, iskrenost, poštenje. Sa ovog mjesta, u ovoj božjoj kući želim da poručim da izdržimo bez obzira koliko teško bilo, da zaista budemo iskreni jedni prema drugima i da budemo ljudi, pogotovo u vremenima kada još na Balkanu nije došlo vrijeme da se oslobodimo tereta. Ne mogu da mrzim nikoga samo zato što je druge vjere, zato što je Srbin ili Hrvat, ne mogu moje kumove da mrzim i nikada neću dati nikome da to uradi dok sam ja živ“, podvukao je Reko.
Ni priča profesora Ivana Hitija iz Varaždina nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim. On je, takođe za vrijeme rata, kao dobrovoljni vojnik hrvatske vojske odbio naređenje da zapali srpsku pravoslavnu crkvu i Vladičanski dvor u Pakracu. Umjesto toga, spasio je vrijedne knjige knjige i umjetničke slike koje su pripadale Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zbog toga je momentalno, iako sa završena dva fakulteta, dobio otkaze na svim funkcijama koje je obavljao, te nije mogao nigdje da se zaposli.
„I stvarno nisam dobio posao 20 godina, iako imam dva fakulteta. Moram priznati, izvrsno sam naučio baratati mješalicom za beton, nema toga ko će bolje od mene odrediti kvalitet betona treba, tu sam savršen. Rekli su da je za mene velika lopata, mislili su da ću sa njom brzo odustati, ali nisam, jer mi je supruga rekla šta ti je to sve trebalo, pa sam onda ćutao, trpio i radio, tako sam zarađivao novac i štitio porodicu“, ispričao je Hiti, iako težak, na duhovit način svoj životni put.
A o zaboravljenom podvigu barskog katoličkog sveštenika, don Pavla Marvulića, govorio je njegov sinovac Frano Đokvučić. Kako je istakao, tokom rata 1941. godine Marvulić je svojim znanjem i umijećem uspio da spasi oko 600 pravoslavaca koje su Italijani zarobili s namjerom da ih zatvore u njemački logor u Albaniji. „Da je nekim slučajem ubio te ljude, sigurno bi bio heroj, imao bi spomenike, ulice i trgove, ali on nema nijednu ulicu u Crnoj Gori“, naveo je Đokvučić.
Spomenuo je i priču kada je don Pavle Marvulić, tokom službovanja u Ulcinju, crkvenim zvonima tokom Ramazana obavještavao vjernike islamske vjeroispovjesti da je vrijeme za obrede, jer su u to vrijeme Njemci zabranili da se puca iz topa. „Dugu starost je doživio, imao sam sreću da živim i rastem uz njega. Jednom prilikom sa ga upitao – striko, da li si ti bio katolički sveštenik ili hodža, a on mi je odgovorio – Isus nas je, sinko, učio molitvu ‘Očenaš’, u njoj se ne kaže oče moj, već oče svih nas, a ja sam svoj život posvetio Bogu, da služim narodu“, kazao je Đokvučić.
Iako već nekoliko godina službuje u Baru, malo ko je znao za težak i izazovan život don Kelmendija Spaćija tokom službovanja na Kosovu, ali i njegovom podvigu, kada je u crkvi Svetog Antuna spasio muslimanski narod za vrijeme rata 1999. godine.
„Svi ti ljudi našli su utjehu u ckrvi Svetog Antuna. Cijeli taj grad spasila su djeca, svi su bili u crkvi, svi su zahtjevali da imaju krunicu i molili su, tako da se kroz cijelo selo čuo glas djece, i to nas je spasilo. Sveti Antun je bio najveće oruđe koje je branilo taj narod. Ljudi, život bez Boga je ništa, vjerujte u Boga i sve ćete imati. Kao što se kaže u molitvi ’Očenaš’ – oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim“, istakao je don Kelmend Spaći. I on je, slično kao i don Pavle Marvulić, za vrijeme iftara zvonio iz crkve za muslimansko stanovništvo.
Iako o svojim djelima nije želio govoriti, ovom događaju prisustvovao je i Kotoranin Mladen Proročić. On je za vrijeme opsade Dubrovnika bio jedan od stražara u Morinju, a prema svjedočenju mnogih logoraša, jedini je stražar koji se prema zatvorenicima ljudski odnosio. Don Dejan Turza pročitao je svjedočenja logoraša o dobrim djelima Mladena Proročića, među kojima i jedno u kojima se navodi da im je Proročić spasao život.
Zbog svojih hrabrih, humanih djela i velikog srca nagrađeni su dugim aplauzima, a uručene su im i diplome što su svojim herojskim činom pokazali da da su „fratelli tuti“ svima, te da se može činiti ono što je ispravno, a ne ono što je lakše. Posebnu emociju izazvao je Amir Reko kada je kazao da je ovo njegovo prvo priznanje koje je dobio za učinjena djela.
Predvođeni časnom sestrom sv. Križa iz Bara Teutom Augustini, prisutni su otpjevali predivnu ariju „Neka cijeli ovaj svijet“ iz mjuzikla „Jalta, Jalta“.
Na kraju je don Turza podsjetio na nedavno izrečene riječi nuncija za Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu nadbiskupa Francis Assisi Chullikatt, kako je potrebno svojim životom biti svjetlo u svakodnevnici, te je izveden svojevrstan performans. Na stolu ispred crkve dječak je postavio globus, a svaki učesnik je upalio svijeću, dajući time mali doprinos. Osim toga, svi su dobili i vrećicu sa sjemenom cvijeta i zadatak da ga moraju posaditi.
Događaju su prisustvovali i predstavnici Društva maslinara Bar, Zajednice Italijana za Bar i Ulcinj, Žene Bara i članovi društva „Vitezovi Svetog Jovana Vladimira“.
Ovim se večeri okupljeni simbolično priključili događajima „Not Alone“ na Trgu svetoga Petra u Rimu, uz prisustvo pape Franja, gdje su se, uz svjedoke bratstva i umjetnike kao što je Andrea Bocelli, Al Bano, Stjepan Hauser i drugi, okupile porodice i udruženja zajedno s onima koji žive na rubu društva, od najsiromašnijih i beskućnika do migranata i žrtava nasilja i trgovine ljudima, i gdje je potpisana „Deklaracija o bratstvu“ kojom će Crkva cijelom svijetu ponoviti „ne“ ratu i potaknuti na zauzimanje za dijalog i izgradnju mira. Osam gradova u svijetu bila su povezana u direktnom televizijskom prenosu kako bi mogla podijeliti i širiti iskustvo bratstva, i to u Kongu, Srednjoafričkoj Republici, Etiopiji, Argentini, Izraelu, Japanu, Peruu i Italiji.
