Sinoć je u kultnom caffe-baru “Dublin Pub” održana veoma posjećena promocija knjige eseja “Nova crnogorska književnost” Dragane Erjavšek, Baranke nastanjene u Nikšiću.
Bila je to, nakon sajma knjiga u Podgorici, a prije buduće crnogorske mini-turneje, prvo predstavljanje jedinog djela koje je ponudilo prikaze knjiga crnogorskih autora.
U razgovoru sa moderatorom Željkom Milovićem, Dragana Erjavšek se najprije dotakla “najbezbrižnijeg dijela života, kad sve učiš”, odnosno članstva u Udruženju književnika “Ars Antibari”, višegodišnjem radu u Radio Baru, “Barskim novinama” i “bARsu”, kao i knjigama koje je štampala u tom periodu kao najmlađi pjesnik koji je u Crnoj Gori u to vrijeme publikovao poeziju za odrasle.
Počela je da radi kao zamjenica redakcije Kulture u “Pobjedi” prije pet godina, a upravo tada je krenuo i intenzivan rad na pisanju književne kritike.
“Tačno tri dana pred Novu godinu, u rukama mi se našao roman Stefana Boškovića ‘Ministar’ i urednik Jovan Nikitović me pitao da li bih napisala prikaz. Uradila sam to, strogo naučno, ali mi je vraćao tekst, objašnjavajući da pišem za dnevni list i moram da ublažim jezik koji koristim, pošto ga čitaju i oni koji nemaju fakultet, niti drže Vujakliju pored sebe. Zato sam počela da pišem na način koji sada po medijima ističu kao specifičnost, običnim riječima, pristupačno, jer je bitno da nagovorim nekoga da pročita knjigu ili bar tekst do kraja. Nakon toga su uslijedile i druge knjige iz korpusa nacionalne književnosti, a onda su počeli autori sami da šalju djela“, objašnjavala je Erjavšek.
Objavljivanje kritika uvijek je spojeno sa problemom ega autora, ni u Draganinom slučaju nije drugačije.
“U dva, tri slučaja sam pohvalila nešto, ali autori to nisu shvatili, pa sam imala priličnih problema s njima. Bila sam oštra prema nekima, neki su to loše podnijeli. Boris Đurović mi je rekao da je nakon mog prikaza njegove prve knjige skoro odustao od poezije, pa je tražio da se sretnemo i pričamo, objasnila sam mu, i evo drugom i trećom knjigom je daleko nadmašio i sebe i mnoge pjesnike koje trenutno rade. Ako hoćeš da pišeš u javnom diskursu, a ne možeš da prihvatiš kritiku, ne treba ni da pišeš. Kad sam oštra prema nekome, uvijek potenciram da sam najgori roman u Crnoj Gori objavila ja. Ako sam spremna za svoj roman da kažem tako nešto, kao osoba koja je u međuvremenu prošla i naratologiju i teoriju književnosti, što god da ima da kažem o nečijem drugom – nije gore no što bih rekla o svom.
Jako je teško reći navalentnim autorima, naročito početnicima, da nešto ne valja, pa pokušavam da im lijepim riječima objasnim da me nešto ne inspiriše. Imala sam situacija kad sam morala da odbranim svoj integritet i rad, ali onda nađem riječi da ne budem previše oštra. Jedino što znam u životu je da tražim riječi, pečurke ne znam da tražim po šumi, ali riječi znam. Danas sve prolazi i kao poezija i proza, ne znam odakle ljudima novci da u drvenim omotima, odnosno tvrdim koricama, objavljuju lošu poeziju. Mnoge od njih ionako kasnije služe da se podboče ormari, niko ih ne čita.
Prvih tridesetak strana mi uvijek kažu kakva je knjiga. Ako me do tada ne ‘kupi’, onda ništa od recenzije, ne čitam dalje. Nikad nisam napisala prikaz ako mi se knjiga ne dopadne, a prava knjiga mora da Vas kupi u tih 30 strana, to sam govorila i dok sam predavala djeci u školi, da je najvažnije uvlačenje u priču“, navela je Erjavšek.
Knjigu “Nova crnogorska književnost” je objavila “Pobjeda”, a kofinansiralo Ministarstvo kulture i medija u Vladi Crne Gore. U njoj nisu, međutim, svi prikazi koje je pisala Erjavšek: “Namjera je bila da se u knjizi nađu djela iz posljednjih pet godina, i to ona čijim sam prikazima ja zadovoljna, tako da sam pravila selekciju. Nisam birala po autorima ili knjigama, već one čiji sam tekst kao cjelinu zaokružila“.
Ne krije da sa kolegama koji pišu kritiku ima “vrlo dobar odnos”, ali da im se mišljenja često razlikuju, te da su greške neminovne. Kao primjer je navela posljednji zbornik “Ars Antibarija” pod naslovom “Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea“ iz 1999, za koji je poražavajući kritiku svojevremeno napisao Ognjen Spahić.
“Bio je to odličan zbornik, pun različitosti, kakvi zbornici treba da budu. Stvarno smo bili ponosni objavljenim, ja sam, recimo, za njega prvi put impulsivno pisala poeziju. Ljudi iz čitave bivše Jugoslavije su tražili da nam se pridruže, izbor autora je bio fascinantan, od totalnih anonimusa do vrlo poznatih ličnosti. Tu je Ognjen potpuno pogriješio poentu, to sam mu negdje i rekla. Ne možeš zbornike da gledaš kao cjelinu, moraš da ih posmatraš kao skup autora i da dva-tri izdvojiš, a ne da daješ tako banalizovane zaključke kakve je tada dao. Ako je Ognjen griješio u životu, taj tekst mu je svakako bio najveća greška. Dokaz tome je i činjenica da se, kako sam saznala, Zbornik i dalje traži, a prošlo je skoro četvrt vijeka od nastajanja. Površnost povodom pisanja tekstova je svakako najveća zamka u ovom poslu”.
Govoreći o autorima djela čije je prikaze sabrala u knjizi, Erjavšek je naročito istakla Tijanu Rakočević, “za čijom knjigom zanijemite dok je čitate, koja vas ščepa i ne pušta“: “Tijana je sigurno najbolja autorka u Crnoj Gori, dokaz tome su i internacionalne nagrade”.
“Napredak u crnogorskoj književnosti vidno postoji. Neki, uslovno rečeno mlađi, autori koji su bili poznati prije 10-15 godina sad su u stagnaciji, nisu iz vizure čitalaca toliko briljantni jer su očekivanja u međuvremenu porasla. Primjer je Spahićev roman ‘Pod oba sunca’ nabijen emocijama, ali nije nadmašio njegov ‘Calypso’ koji sam čitala ama baš svuda. Ima onih koji se ponavljaju, stilski i izborom tema, ali i onih koji pišu drugačije verzije svojih ranije objavljenih knjiga, poput Željka Milovića, mada je dragi beogradski pisac Vladimir Arsenijević šampion u tako nečemu. Dino Burdžović živi u Njemačkoj, i počeo je da malo štanca knjige nauštrb kvaliteta, ali je njegova posljednja poetska zbirka ‘Rifat’ zaista odlična, svaki stih odiše antifašizmom. Scena je šarolika, kakva i treba da bude“, mišljenja je Erjavšek.
Posljednji dio razgovora bio je rezervisan za poeziju i činjenicu da je Dragana Erjavšek slovila kao jedna od najboljih mladih pjesnikinja regiona, ali da gotovo dvije decenije ne želi da izda poetsku zbirku, iako je odavno gotova. Na drugoj strani, u knjizi “Nova crnogorska književnost”, objavila je osam prikaza zbirki poezije.
“U stanju sam da ludost i hrabrost izjednačim ponekad, i kad su se autori već upustili u avanturu koja je potrebna da izdaš zbirku pjesama, htjela sam da im dam do znanja da to cijenim. Poezija sasvim lijepo živi na internetu, vucara se od posta do posta, ima je na blogovima… Ja imam jedno 15 pjesama koje se prenose internetom nepotpisane, kao one narodne pjesme koje je čuo Tešan Podrugović a da ne zna od koga. Kad se to desi, znate da su te pjesme već istrošene, da ih je pročitao svako ko je imao namjeru i zašto bi se trošio papir. Ima poezije koja nije za internet, ni za mreže, a onda znači da nije ni za korice, pa je treba lijepo sačuvati doma i ne trošiti papir. Osim toga, knjige poezije se uglavnom poklanjaju, ne kupuju, jer svi očekuju da ih dobiju na poklon od autora. A i onda, procenat tih koji će pročitati knjigu vrlo je mali, a onih koji će se udubiti i shvatiti je, još je manji. Sličan razgovor sam vodila nedavno sa Pavlom Goranovićem, čiju poeziju cijenim, kome sam šaljivo rekla da pišem bolje i od muškaraca, ali da moju zbirku poezije neće gledati“, zaključila je Dragana Erjavšek.