Otišla sam iz Bara prije mnogo godina i rijetko sam mu se vraćala, što ne znači da moji “hodnici sjećanja” nisu u svojim njedrima sakrili puno uspomena.
Moj prvi impuls, podsticaj, prvi dodir sjećanja, moj temelj, polazište… su one, za mene, čarobne, magične, autentične zgrade “Prvoborca”.
“Prvoborac”, toplo pulsirajuće životno jezgro, srce našeg odrastanja. Bojao je raskošnim bojama tajanstva, nježnosti, zaštite, osjećanja sigurnosti, topline doma moje djetinjstvo od prvih koraka, od djeteta do djevojke. Oni mistični borovi, intenzivne smaragdno-zelene boje, poređani kao vojnici u kilometarskoj koloni prema staroj ambulanti. Naspram njih, rezedo zelena boja lišća platana i onaj tako lijepi bijeli kamen, kojim je, kao štepom, obavijen donji dio dvije zgrade “Prvoborca”, sve do balkona prvog sprata. Miris, pečat, trag, pokret, dah, dušu, život našem “Prvoborcu” smo davali mi, djeca “Prvoborca” i naši roditelji.
Ja ću ovdje, listajući požutjele stranice iz knjige sjećanja, ispisane rukopisom prohujalih vremena, pomenuti ljude koji su u meni ostavili najviše traga, neke događaje koji su mi se u “tkivo” pamćenja urezali kao zapis.
Tanja Drašković, posebna, svoja, drugačija, duboka, pouzdana. Tanja i ja smo imale svoj sopstveni kosmos, ispunjen zezanjem, iskrenim prijateljstvom. Ona je bila sportski tip, poput Brazilke, tamnoputa, vitka, ponosna. Često me je znala zbog nekim mojih “bubica” zezati. Uvijek je bila uz mene, nikad zakulisna, uvijek direktna, mudra, moja stijena, moj oslonac. Pouzdan, častan čuvar mojih tajni. Bila je “oslobođena” sujete, nekih ženskih “dilema” kojima sam ja, ponekad, robovala. Bila je moj korektor, smirenje, pouka. Blaga prepreka mojoj, možda prevelikoj eksplozivnosti i naglosti. Tako različite, a opet tako povezane u usklađenom ritmu prijateljstva.
Dubravka Jovićević, moja divna prijateljica od djetinjstva. Djevojčica vedrog duha, kasnije žena raskošne ljepote, drugarčina. Pomenuću Branku, Dudinu sestru, sa kojom sam imala tako lijepe godine druženja. Željku Popović, Igora Remsa, Snežanu Tošković, Nina, Sašu Mijovića…
Sada… evo, kuca na vrata sjećanja onaj divni dječak, sa osmjehom na licu i dobrotom u očima i srcu. Čovjek koji je u sebi nosio toliko smisla za humor, zezanje, ali ne ono sa dodirom koprive da te ožeže, povrijedi, ostavi pečat, nego laganica, sa šmekom i istinskim, zdravim smijehom. Da se stvori atmosfera. Taj nasmijani dječak, ta blagost, dobrota, osmijeh koji je “Prvoborcu” poklonio toliko vragolija, šarma, iskričavosti… bio je Miko Popović, naš komšija, drugar zbog koga sam provela nedjelje u Beogradu plačući, želeći snažno i duboko da preživi. Život nije uspio da prevagne, kec je ostao u rukavu. Otišao je. Ostavio trag. Nebo je bilo na dobitku.
Evo odmotavam predivo proteklog vremena dalje. Očima prošlosti kroz “trepavice” sadašnjosti vidim Mika, Sašu Mijovića, mene. U magnovenju, kao da čujem smijeh. Provodili smo dane zajedno sjedeći ispred “Prvoborca”. Svako naše druženje je bila “eksplozija” smijeha, pošalica, dosjetki.
Sjećam se… Miko, uz njega nas nekoliko, ali Miko glavni. Sjedimo ispred zgrada. Već smo bili izašli iz “odijela” onih pubertetskih godina. Danima smo ponavljali istu foru. Ljeto pršti oko nas. Vrućina opija. Vazduh od vrućine treperi poput damara iznad asfalta. Stavljali smo novčanik, onako veći, pun novina, na cestu kod mostića. Novčanik vezan onim providnim koncem za pecanje. Kola prolaze, ljudi zaustavljaju kola, izlaze i saginju se da uzmu novčanik. Miko vuče konac, žonglira. Novčanik “bježi”. Ljudi trče za njim. Neki stoje zaprepašćeni, nesnađeni u malom šoku. Žaropek ih još više zbunjuje. Da ih je Felini vidio, bili bi u “Amarkordu”. Ovamo, mi na bezbjednoj udaljenosti vrištimo od smijeha. Scena se ponavljala mnogo puta. Bio nam je poseban ugođaj, vrhunski užitak, kada su nekoliko puta za novčanikom trčali milicajci iz službenih kola. Oni trče za novčanikom, novčanik već “zna” šta mu je “zadatak”. “Organi reda” za njim, novčanik prema nama, a mi već popadali od smijeha. Miko dobacuje: “Pajkani, zeznuli smo vas.”
Opet vidim slike, vraćaju me u “skute” vremena prošlog.
Mi iz prve dvije zgrade “Prvoborca” stojimo sa bočne strane moje zgrade. Miko u “diviziji naših”. Vodimo “rat” protiv oficirske zgrade. Taktika sledeća: oružjem, a to je blato, pokušano da se oblikuje u loptice, gađamo “neprijateljski” objekat, a oni naš. Ko bude više “šatiran” blatom taj je gubitnik. Godinama su fleke stajale na zidovima obje zgrade, kao nijemi svjedoci naših “ratnih igara”. Nismo ni sanjali onda da će u Jugoslaviji početi da se odvija onaj stvarni, užasni, suludi, divljački, bezumni rat. Zlo.
Dolazili su u naše zgrade “dođoši” koje smo mi prihvatali kao svoje i stvarno su vremenom postajali “naši”. Uzeo ih “Prvoborac” pod svoje skute, “proprvoborčio”, načisto zaveo, dodirnuo svojim toplim dahom, kako je on to već umio.
Noca Brajović, nježni sanjar sa gitarom, Zoran Živković, lucidan, interesantan, pa i on sanjar, na svoj pomalo žešći način. Prijatelj pouzdan i specifičnog smisla za humor. Volio je Balaševića. Kada je mojoj sestri izgrebao gramofonsku ploču, koju mu je pozajmila, da bi se iskupio, poklonio joj je singlicu “Angie”, The Rolling Stones. Radio je jedno ljeto u pekari na Staroj raskrsnici. Donosio nam je noću iz pekare vruće kifle, tek ispečene. Kao i da sada u zraku osjećam onaj slatkasto-puterasto meki, zamaman miris vrućih kifli. Dolazila su braća Novaković, Zoran i Miki. Moja dragocjena Vaska Zarić. Uveče smo znali poneki put sjedjeti na onom malom mostiću ispred zgrada. Tu su se rađale neke ljubavi…
Bože, bili smo darivani što smo pripadali “Prvoborcu” i što nam je praskozorje, sam osvit života, a i mlade godine “umotao” u svoja njedra.
Poslije zemljotresa većina ljudi iz “Prvoborca” je otišla da živi na Topolici. Šapat “Prvoborca” je zauvijek ostao u pulsiranju njihove duše, u džepovima pamćenja, makar većine. Udario im je “Prvoborac” na srcu “tetovažu”. I to ne onu što se briše, nego onu stalnu. Mi smo se kao porodica dogovorili da nećemo napustiti “Prvoborac”. Bila sam na granici suza pri pomisli da odem. Sačekali smo sanaciju i ostali.
Malo ću sada da “zagrlim” ono parče od sjećanja i da pomenem mog oca, istoričara Gojka Vukmanovića, čovjeka briljantne elokvencije, sadržajnosti, objektivnosti. Časnog čovjeka.
Davno je to bilo. Glumica Jelena Žigon došla je na premijeru svog filma u Bar. I ta premijera je trebalo da bude u već mitskom bioskopu na Pristanu. Pamtim, sačekao moj otac Gojko Jelenu. Idemo tako, otac, Jelena, ja, prema kući Dejana Ivovića, direktora bioskopa. Otac nosi kofere lijepoj, stasitoj Jeleni. Ja uz njih, osjećam se važno. Pridružio se kod stare ambulante čika Dejan i mi svi zajedno krenuli prema Pristanu, gdje su Jeleni našli smještaj. Uveče sjedim pored Jelene. Ona na onom platnu bioskopskom, mislim da joj je partner bio Rodžer Mur, i ja, zadivljena, gledam ženu na platnu koja sjedi pokraj mene, onako uživo i osmjehuje mi se. Godinama poslije zezali smo mog oca kako je nosio lijepoj Jeleni kofere. Ma nije se ljutio, čak mislim da mu je pomalo i imponovalo.
Moja majka, Milojka Vukmanović je bila vaspitačica i dugogodišnja direktorka vrtića u Baru. Mislim da je dala veliki doprinos razvoju i dobrom funkcionisanju predškolskih ustanova u opštini.
Uvijek sam više bila privržena svome ocu od majke, još od djeteta se njemu okretala kao suncokret ka suncu. On je bio moja alfa i omega. Kada ih uporedim, Milojka je bila za mene strogost, pravila, ograničenja, ono… više forma, a moj otac suština. Moj otac Atina, majka Sparta.
Na Pristanu, sjećam se kao kroz maglu, bila je za mene jedna izuzetno privlačna radnja u kojoj je bilo nekog nakita, kozmetike i nekih igračaka. Ja sam imala osam, devet godina. Zapela mi je za oko jedna prilično skupa lutka. Počela sam uporno moliti oca da mi kupi lutku. On, da bi me naučio šta je princip, šta je mjera, obećanje, dogovor, pristao je da kupi lutku, ali pod uslovom da u petak kada izađe “Politikin zabavnik”, zbog koga sam se radovala petku, ne tražim da mi se kupi. Ja obećam ocu svečano da se slažem. Kupio on lutku, došao je petak, stigao omiljeni zabavnik, ja izdržala dan, dva, i onda udarila u veliki plač. Hoću pošto-poto “Zabavnik”, pogazila dogovor. Taj broj već rasprodat, nema ga nigdje. Danima plačem, “dižem” malu revoluciju. Na kraju je otac zvao izdavačku kuću “Politika” i oni su nam poslali nedostajući broj.
Koliko je moj otac imao stav, kičmu govori ovo.
Bila sam treći ili četvrti razred osnovne škole. Na školskom konkursu pobijedio je moj sastav čija je tema bila “Moj put na Mjesec”. Ja sam, kao predstavnik škole, bila pozvana da budem gost redakcije jednog dječijeg časopisa u Titogradu. Imena se ne sjećam. Uz mene su, kao gosti, bila i djeca iz drugih gradova Crne Gore čiji su sastavi bili proglašeni za najbolje. Dobili smo temu da pričamo o tome šta nas je rastužilo ili obradovalo u nekom periodu. Ja sam pričala ili smo pisali, ne pamtim. Uglavnom, u tim novinama se objavi moj sastav u kome sam kazala da me rastužuje to što u školi ima jedan dječak, koji nema, za vrijeme odmora, da jede sendvič. Još sam dodala da se dugo dvoumim da li da mu ponudim svoj sendvič, da ga ne bih možda uvrijedila. Kada je u časopisu objavljeno to šta sam kazala, u školi, pa i u gradu, stvorila se neka vrsta negodovanja zbog mojih riječi. Kako sam smjela kazati da ima siromašnih? Zvali su mog oca na razgovor, da on utiče na mene. On je kazao da ja govorim istinu i da će me u tome podržati. To je bio moj časni otac, nikad poltron, uvijek stav, istina. To mu je bila datost.
Moja majka me se tada pomalo sramila, po njenom nisam trebala o tome, a ja sam tada prvi put kao dijete shvatila šta je licemjerje.
Moj otac je predavao istoriju. Bavio se istraživačkim radom i objavio dosta članaka, feljtona, knjiga. Godinama je radio kao kustos u muzeju grada Bara. Kao dijete me često vodio u muzej. Sa njim je radio njegov kolega i dobar prijatelj naše kuće, čika Duško Marić, čija je familija imala uljaru u Starom Baru. Za vrijeme okupacije od strane Italijana je pomagala logoraše u Baru. Izuzetna porodica Marića, humanisti.
Navešću dvije najvažnije knjige koje je napisao moj otac, “Pali za slobodu” i “Koncentracioni logor u Baru 1942-1943”, njegovo kapitalno djelo u koje je uložio decenije istraživačkog rada. U knjizi je opisao dešavanja u barskom logoru, nastojeći da se ni jedan logoraš, logorašica, nijedna muka, suza, smrt ne zagubi u hodnicima prošlosti. I sam je bio logoraš, skoro dijete, u Albaniji. Brata su mu od 18 godina u borbi ubili Italijani.
Moj otac je bio čovjek koji je znao putovati u Zagreb, Beograd, obigrati cijelu Jugoslaviju, preturati po arhivima satima, samo da bi došao do vjerodostojnih informacija. Godinama je prikupljao građu za knjigu. Imao stotine susreta, dobijao stotine pisama bivših logoraša, njihovih najbližih. Obišao razna mjesta. Knjigu je završio, ali u rukopisu. Nažalost, razbolio se. Nije dočekao štampanje svoje knjige. Onda je moja majka, tu joj odajem veliko priznanje (pomagala joj je i moja sestra), mjesecima te spise isčitavala, slagala i uspjela je izdati knjigu.
Da ne zaboravim da spomenem moju tetku, Tanju Plamenac, inače, profesorku engleskog jezika, koja mi je darivala toliko ljubavi i razumijevanja.
Evo me sada u Osnovnoj školi “Meksiko”. Od svih dragih nastavnika iskoračio najznačajniji, po meni, najupečatljiviji, Momčilo Popović. Naočare sa debelim staklima, farmerke, malo duža kosa. Podsjećao me, pomalo, na one studente “šezdesetosmaše”. Jako je volio moje pisanje. Govorio je da kada pročita moj sastav, on je taj dan “obogaćen”. Nekoliko godina kasnije, kada mi je zaprijetila izvjesna, da kažem, “politička” opasnost, on me zaštitio i pokazao se kao prijatelj.
Naime, to je bilo prije zemljotresa, tako mislim. U Baru je planirano da se izgradi fabrika sinter-magnezita, koja bi otvorila novu perspektivu i dala zamah privrednom razvoju Bara. Međutim, kada sam počela čitati, istraživati, saznala sam da bi ta fabrika vremenom uništila prirodu, zdravlje ljudi i životinja i da se u Americi takve fabrike grade samo u pustinjama. Ja sam onda sastavila jedno izuzetno oštro pismo i konsultovala se sa nekoliko prijatelja i komšija iz “Prvoborca”. Pitala ih da li su spremni da stanu iza tog pisma. Oni su pristali i ja se potpišem ispod pisma kao “omladina zgrada ‘Prvoborca’”. Dam pismo, po dogovoru, nastavniku Momčilu. On je bio tada dopisnik “Pobjede” iz Bara. Kada je pismo objavljeno, izazvalo je veliku pažnju, pa i pometnju. Ljudi počinju razmišljati da ta fabrika i nije tako “perspektivna”. Nekoliko dana poslije toga, napišem još “žešće” pismo, oštrije od prvog, i pozovem građane da daju otpor. Tu već nikog ne obavijestim, a potpišem se kao “omladina Topolice”. nastavniku Momu opet predajem pismo. To je bila, ono, baš konspiracija. Pismo izlazi. Nastaje mali haos i ispitivanje ko ga je napisao. Zvali su nastavnika Moma. On me nije odao. Posumnjali su neki politički likovi na mene. Pamtim, dolazim kući, čeka me brat ispred zgrade i kaže: “U kući je frka, majka i otac su saznali da si ti pisala oba pisma”. Uplašili su se za mene. Poslije nekoliko dana omladina sa Cetinja daje podršku omladini “Prvoborca” i Topolice i poziva na bojkot izgradnje fabrike. Ubrzo se tome usprotivio i Alfred Kabiljo, ne znam da li se tačno sjećam imena, cijenjeni zaštitnik prirode. Fabrika se nije izgradila. Moj nastavnik Momo me i pored svih pritisaka nije odao. To je bio čovjek.
Sada ću se pokušati sjetiti gimnazijskih dana. Ne znam koliko ću biti autentična, pokušaću.
Mene je jako voljela profesorka Zaga Vuković, jer sam izuzetno dobro pisala. Izvanredna profesorka Vuković, stroga, pravedna, obrazovana. Autoritet, stvarni, ne nametnuti. Poštovala sam je i voljela.
Razredni mog odeljenja I-1 bio je neponovljivi Andrija Miranović, profesor latinskog jezika, francuski đak. Nosio je kapu “francuzicu”. Bavio se ronjenjem. Mene su moji drugari iz odjeljenja birali za predsjednika odjeljenske zajednice, jer sam bila rječita i borac za pravdu. Neki put smo bježali sa časova i bilo je pravo malo remek djelo objasniti “opasnom” razrednom zašto smo bježali. Kada sam pokušavala opravdati naše ponašanje i bježanje nekim verbalnim vratolomijama, on se kao ljutio, a u sebi se, mislim, smijao i te kako.
U početka latinski nisam voljela, ono “mrtav” jezik, da ga ne “uznemiravam”. Profesor Andrija “trpio” je moje neznanje, pa mu “pukao film”. Dao mi je rok od nekoliko nedjelja. Kazao da me neće ispitivati izvjesno vrijeme, ali da ja za to vrijeme dobro savladam lekcije iz latinskog. Još mi kaže da će doći kod mene kući, da vidi da li sam bila vrijedna, uporna i savladala zadato. Ja kazala da se slažem, nastavila “neprijateljstvo” sa latinskim, ubijeđena da me profesor neće “obradovati” kućnom posjetom. Kad evo jedan dan, neko kuca na vrata. Na moje zaprepasćenje – moj razredni. Zamolio on oca, majku i sestru da izađu, da bi me na miru propitao. Ja vidim, nema šta “Gordijev čvor”. Već sam vidjela svoj svoj “pad” u naznakama, obrukaću se, nema sumnje. I danas me pomalo sramota koliko sam pokazala neznanja. Profesor Andrija je poslije “sramotnog” časa izašao, kazao majci i ocu da je izuzetno lijepo dočekan, a da sam ga ja duboko razočarala. Jedino je Dijani bilo jako smiješno moje blamiranje, a ja sam se osjećala baš bijedno i pokislo.
Poslije toga sam mjesecima, ali bukvalno mjesecima, savladavala latinski jezik. Bez pretjerivanja, zavoljela sam ga i naučila gotovo do savršenstva. Kada sam odgovarala pred profesorom Andrijom, on je izistinski bio srećan i ponosan. “Projekat” uspio.
Sjećam se toplog, tihog čovjeka, profesora matematike, Slobodana Topalovića. Nosio je u sebi neki mir, plemenitost, posvećenost. Kada je on ulazio u učionicu, kao da je neko “prosuo” po prostoriji esenciju blagosti i dobrote. Priznajem, uvijek mi je poklanjao bolju ocjenu, nego što sam zavrijedila.
Pomenuću još Milevu Dostinić, profesorku italijanskog. Ona me je načinom oblačenja, načinom hoda, podsjećala na one stroge upravnice internata koje su “živjele” u romanima sestara Bronte i Džejn Ostin. Pomislila sam, ovo je za mene “neosvojiva” tvrđava. Nećemo se “voljeti”. Nije ona nasmijana profesorka Mira Gojnić koju sam potpuno “osvojila” svojim šalama, nemirom. Često sam “mučila”, namjerno, dobru profesorku Dostinić. Na primjer, kada je vidim, namjerno krenem ležerno prema učionici onim stepenicama kojima su profesori ulazili u zbornicu. Profesorka me svaki put vraćala nazad i budno pratila kako ispunjavam njen zahtjev. Non pasaran. Ipak smo se “uhodale” i, da kažem, zavoljele. Ispod “oklopa” imala je meko srce. Još samo da, što se tiče profesora Miranovića, ovo ispričam. Imao je običaj da nam na časovima razredne nastave priča razne stvari. Između ostalog, podučavao nas je bontonu. Završi se čas, svako hita prema vratima, međutim, profesor Andrija forsira bonton. I tako naši “kavaljeri” iz razreda su morali, dok je profesor prisutan, striktno se pridržavati bontona. Znači, prvo mi djevojke izlazimo, pa oni. Čim bi profesoru vidjeli leđa, nastupa “redovno” stanje. Nema više kavaljerstva. Ravnopravnost na djelu.
Bila je aktuelna pjesma Zdravka Čolića “Zvao sam je Emili”. Ne mogu da se sjetim ko je od muškaraca dobio inspiraciju, počeo je onako zaneseno da pjeva tu pjesmu. Baš je onako dao sebe, unio se i pjeva onaj stih: “Poći ću u šume da je opet tražim”. Mi slušamo, bilo nam simpatično i pomalo smiješno. I dok “egzaltirani” pjevač poručuje da će poći u šume i potražiti Emili, u pjesmu se ubacuje Vesko Drljević i odgovara, pjevajući, ovom što polazi u šume: “Tamo ti je mjestoooo”. Bože, koliko je učionica dugo odzvanjala smijehom poslije ovog natpjevavanja.
Što se tiče učenika odjeljenja, navešću samo neke.
Srđan Bošnjak, virtuoz pamćenja. Mislim da mu je bilo dovoljno da jednom pročita lekciju i on ju je već “memorisao”. Blistao je. Njegova majka, doktorka Olga, rano je ostao bez nje, pričala je, u uzajamnom žaljenju, mojoj majci da dva teža, nemirnija i za saradnju nepodobnija djeteta od Srđana i mene nije srela u svojoj ljekarskoj karijeri. Ja, ako sam trebala primiti, pa makar i vakcinu kao ubod komarca, pravila sam “grčku tragediju” od toga.
Snežana Tošković, moja komšinica iz četvrte zgrade, nježne ljepote, krhka, tanana, kristalnog glasa, divnog smijeha sa tako upečatljivim smislom za humor. Nju je teško bilo ne voljeti.
Milan Vujović, vječito pozitivan, prijateljski raspoložen, uvijek tu da upotpuni dogovor, da doprinese zajedništvu. Na njega se moglo računati. Već tada je boja njegovog glasa imala onaj saten i baršun u sebi. Imala je i ima ono nešto “šerbedžijsko” u sebi. Često smo Milan i ja izvodili isti performans u učionici, zavitlavali se i davali štimung. Uzeli bi se ruku pod ruku, šetali poput onih francuskih kabaretskih izvođača kroz učionicu. Ja sam imala kišobran u desnoj ruci koji sam nonšalantno okretala. Dobijali smo od drugara aplauze. Bili smi tako mladi i tako smo se lijepo radovali, družili.
Sve je to bilo, ovako sa daljine gledajući, jedna rapsodija smijeha, drugarstva. Hitali smo iz nježnog obruča detinjstva, od dječaka i djevojčica postajali mladi ljudi puni snova i važnih odluka. Metamorfoza naših tijela, duša, razmišljanja. Preobražaj na djelu. Neki više nisu među nama. Profesori… većina više nisu živi.
Šta jos da kažem… Da spomenem da sam se kao dijete divila hrabrosti i ljepoti Vukosave Ivanović Mašanović. Vrtić u Baru po njoj nosi ime. Imala sam oko sedam godina. Njen brat ili otac, ne mogu se tačno sjetiti, došao je u Bar. Moj otac i ja smo pošli sa njim do mjesta gdje su ona i njen vjerenik strijeljani. Stajala sam, ja dijete, na tom mestu i pomislila – ubili su mladost, ubili su prkos, ubili su ljubav. Često se pitam, sjećajući se i onog hrabrog, lijepog, nasmijanog mladog muškarca, Ljuba Čupića, da li je sloboda umjela da pjeva kao što su oni ginuli za nju….
Mnoge
ljude, probijajući se kroz koprenu vremena prošlog, mnoge događaje, nisam
spomenula. Pokušala sam osvijetliti staze onoga što je bilo
nekom svojom unutrašnjom svjetlošću, onako kako sam to, i svjesno i
intuitivno, osjetila u biću i srcu. Bilo je tu i svjetlosti i sjenki. I smijeha
i suza. I nektara i pelina. Bili su to neki moji znakovi pored puta.
