Neka mjesta pamtimo po mirisu koji iz njih ponesemo i kad bih pokušala da odredim po čemu prepoznajem Bar, to bi, definitivno, bio miris primorskog bora, kojim dočekuje i ispraća ljude kad mu se dolazi od one moje bande, sa sjevero-zapada.
Možda je to najupečatljiviji miris Mediterana koji znam. Ponekad bi se mijenjao, posebno za vrijeme proljećnih južina. Stopio bi se sa vlagom krcatom solju, što je raznesu talasi, koja se svakim udahom lijepi za nepce, sve do pluća. Za mnoge, to je vrijeme depresije, nespokoja i prituljenje nervoze. Iz nekog razloga, voljela sam i dalje volim to doba. Dođe mi kao prva najava toplijih dana. Upravo to su moji mirisi Bara. Miris borovine i južine. Možda sam ih ponijela i prije no što pamtim. Kao da sam, još one julske zore kad sam se rodila, unijela u sebe dio ovog čudesnog grada. Bar je bio i ostao moja odredica. Grad u kome sam provela dio svoje mladosti, za koga me vežu mnoge uspomene i ljudi, na koncu, grad u kome zauvijek počiva dobar dio mog bića, zaslužan za ono što sada živim.
Kad pomislim na Bar, vrteška vremena vraća me u gimnazijske dane. Doba koje je, sa sadašnje vremenske distance, besmisleno krstiti samo bezbrižnim. Bilo je u njemu neke posebne radosti, drugačije vjere u ljude, bolje sjutra i dobro naspram sebe… Vrijeme posve drugačijih vrednovanja. Možda potonjih koje smo živjeli, posebno što su ih ubrzo smijenile glasnobesramna nipodaštavanja, obojena svakojakim izmima, isključivostima vješto skrivenih iza paravana navodnog progresa. Znam da se mnogi sa podsmjehom osvrću na te dane i ne zamjeram im zbog toga. Rijetki su oni u kojima je pretekla ta zera širine koju je u jednom trenutku živio cijeli svijet. Srećnici su to doživjeli i prepoznali, a Bar je sublimirao sva dobra tog vremena.
Obično se desi da pred veliko nevrijeme sve oko nas utihne. Nebo se tada plavi onom najljepšom bojom svoda, more se utiša bonacom, ljudi se tada najviše vole… U tim trenucima, priroda kao da daruje najljepše i najbolje od sebe. Sa ove vremenske distanse, sigurna sam da je upravo to vrijeme, koje sam provela u Baru i nekoliko godina kasnije, bilo kulminacija ljepote koju smo kolektivno proživjeli. Možda je to ključna riječ. Kolektivno. Doba u kome je postojao taj zajednički imenilac koji je zbrajao sve naše različitosti i sklapao ih u predivan šaren mozaik.
Pamtim taj prvi dan škole, kada smo se našli u holu gimnazije i kada je počela prozivka razrednih profesora po odjeljenjima. Iako sam se trudila da upamtim imena ostale djece, nisam uspjela da ih čujem do kraja, jer su me prozvali na samom početku. Našla sam se u koloni koju je predvodio predivni profesor matematike, Slobo Topalović. Odlazimo na sprat. Hodnik desno, druga vrata desno, druga klupa u sredini. Niti jedno poznato lice, pa opet, šarenolikost osnovnih škola iz kojih dolazimo, unosi u učionicu neku posebnu energiju. Vidno različiti, pa opet isti… Ta različitost nam donosi radost i želju da je upoznamo. Dopadljiva nam, lijepa… Veseli nas što je tako.
Nije trebalo da prođe puno vremena, pa da postanemo ekipa. Jedino u čemu smo pokušavali da doskočimo jedni drugima je znanje i momačko nadigravanje u malom fudbalu, uz zdužno navijanje cura iz odeljenja. Sjajna plejada tadašnjih profesora maestralno je prenosila znanje, ujedno postavljala visoke zahtjeve. Potvrda tome su kasnije upisani državni fakulteti bez ikakvih dodatnih priprema i, u to vrijeme nezamislivih, privatnih časova. Stečena znanja koja i danas crpimo, zahvaljujući takvim nastavnicima lako smo usvajali. U to ime, dužna sam da spomenem osobu koja je najzaslužnija za moju pisanu riječ, koja me naučila pomnom čitanju svjetskih pisaca, posebno neophodnoj analitičnosti. To je profesorica književnosti Kaća Kosać. Mnogo joj dugujem.
Ne mogu, a da se ne osvrnem na ljude za koje me vezuje ovaj čudesan grad. Posebno mjesto zauzimaju zauvijek meni posebni Čkiljo i Prešo, koji su nas prerano napustili. Neke osobe vas taknu tom bratskom ljubavlju, koju, čini mi se, mogu da daruju samo ljudi sa ovih prostora. Brižni, predani prijatelji, dobri ljudi… Potom, Slobo, Marko, Zaim, Goran, Nazira, Dijana, Sead, Senka, dva puta Jasmina, Biljana, Slavica, Lidija… Mogla bih da nabrajam u nedogled. Oni sa kojima sam proživjela to zlatno doba ovih balkanskih prostora, kada su se ljudi dijelili na dobre i one manje dobre. U kome je, opet, mnogo više bilo onih baš dobrih.
Na koncu, u Baru zauvijek počiva druga polovina mog bića, sa kojom sam dijelila sve, do njenog kraja, pa i one dane nekada provedene u ovom gradu. Kažu da nas grobovi zauvijek vežu za taj komad zemlje. Podsjećaju da sve ovo što živimo, samo je hodanje po ivici sa koje se lako sklizne u neko drugo trajanje. Čudesno. Bar je moj prvi udah života i dio izdaha moje sestre Silvane. Time zauvijek ostaje upisan zarezima na mojoj vremenskoj pravi. Onoj što je zovu život.
