Književnik, novinar i publicista Željko Milović iz Bara uspio je da kroz svojevrsni naučno-istraživački poduhvat između korica knjige uveže istoriju Bara kroz prizmu nastanka, razvoja i gašenja lokalnih štampanih medija. Tako je rođena monografija – “Štampani mediji u Baru (1886 – 1972 – 2023) – nastanak, razvoj i analiza odnosa sa lokalnom zajednicom”, u izdanju Fakulteta za poslovnu ekonomiju i pravo, objavljena u novembru prošle godine.
Knjiga na studiozan i analitičan način daje pregled štampanih glasila, biltena i časopisa: od nesuđene “Jugoslavije” u 19. vijeku do labudove pjesme printanih izdanja u gradu pod Rumijom – “Barskih novina”, “Novih barskih novina” i “Maslinade”, kojih više nema.
Za nešto čega bespovratno nema, kaže se – nekad bilo, sad se pripovijeda. Pošto riječi lete, a zapisano traje, Milović se pobrinuo ne samo da notira i popiše izdanja, već da nam približi kako je kroz nit dugu vijek i po štampa bila lakmus papir jednog društva, podneblja i grada.
Prepoznaćete u njoj ram za priču o jednom vremenu i sistemu, otkrićete matrice uticaja, ali i bunta, odnosno kritičkog i konstruktivnog novinarstva, kao i napore da se edukuje i promoviše građanstvo. Politika i političari radili su što im je “u krvi”, a novinari manje ili više uspješno nastojali da u toj mreži pronađu sebe, svoj izraz i ostanu na liniji profesije ili skliznu u apologiju i postanu instrument.
Kako Milović kaže u razgovoru za “Pobjedu”, tu je odgovor na to zašto su nastajale novine, zašto nijesu, ko je i kako na njih uticao, pritiskao ih, kao i razlozi zbog kojih su se gasili. Jednom riječju, gdje je kopča politike, društva i medija…
“Svaki lokalni list bio je ogledalo društva. Priča je ovoga puta ispričana u Baru, ali je matrica funkcionisanja ista i za Nikšić, Titograd, recimo: uvijek oni koji su na vlasti, na ovaj i na onaj način diktiraju javno mnjenje, odnosno količinu informacija koja će ići među narod”, smatra on.
Ističe da o svemu govorimo u vrijeme kada u barskoj opštini nema štampanog medija, ako izuzmemo periodične školske listove ili publikacije nekih udruženja.
“Moguće da nema ni potrebe, printani mediji se u novije vrijeme svuda gase, sve prelazi u on-line sferu, pa se postavlja pitanje zašto bi neko i štampao list koji bi ga vodio u gubitak, priče o entuzijazmu su odavno ispričane”, navodi Milović, koji je više od sedam godina bio urednik lokalnih novina i časopisa, a još od oktobra 2006. urednik je Bar Infa, zvaničnog lokalnog vebsajta Radio Bara.
Na opasku da je i njegova knjiga ipak štampano izdanje, sublimat koji je objavljen na papiru i kao takav će da traje, Milović potvrđuje da je to tako, ali ističe da je kontinuirani štampani otisak novina, posebno na lokalnom nivou, danas postao „skup hobi“.
“Lokalne novine, po mom sudu, mogu da prežive jedino ako iz korijena promijene koncept i funkcionišu kao sadržaj na bazi eseja i priča. Nema tih koje su isplative, sigurno ne u Crnoj Gori. Mislim da su se ‘Barske novine’ koje je štampao Informativni centar posljednje održale kao tiražne i doživjele novi život sa privatizovanim ‘Novim barskim novinama’, ali i ta naknadna epizoda nije izdržala duže od tri godine”, kaže Milović.
Potvrđuje da mu kao čovjeku iz medija nije bilo lako pisati o novinama.
“Nastojao sam da se izdvojim iz tog miljea, napravim distancu i da se ponašam kao hroničar. Može se reći da mi je to što sam novinar i dugogodišnji urednik lokalnih medija olakšalo da neke stvari opišem drugačije, iz prve ruke. Recimo, podatke o planiranom osnivanju dnevnog lista u Baru koji nikad nije zaživio. Za to znamo par ljudi i ja, kao neposredni izvršilac. Upravo u tim aspektima je bilo korisno to što sam bio na mjestu gdje sam, kao nekakav ‘insajder’ u ovoj hronici”, kaže on.
Ujedno, poznajući posao, vrijeme i izazove, mogao je da razumije zašto su neki ljudi radili kako su radili ili zašto neke stvari nijesu radili kako je trebalo. Jer, na kraju balade, kako slikovito kaže, polazili su od toga da “osim činjenice da si profesionalac i novinar, jednako te obavezuje što si roditelj i muž”.
“Ima jedna izreka da nije prepametno vazda sve reći. Ponekad je i prećutkivanje korisno, pod uslovom ako može donijeti dobro. Ovdje u knjizi nijesam prećutkivao ništa, ali znam da je nešto u medijima prećutkivano radi opštega dobra”, primjećuje Milović.
Činjenica da mu nije prva monografija koju piše, kao i to što je po opisu posla novinar i hroničar vremena i događaja, olakšala mu je da postavi temelje.
“Teži momenat je bio kako pokrpiti rupe za stvari koje nedostaju, a tokom istraživanja sam ustanovio da mnogo toga više ne postoji, makar ne ovdje u Baru, jer se potvrđuje da nemamo baš prisan odnos prema nasljeđu. Ne svojom krivicom, lokalna biblioteka nema sve brojeve čak ni ‘Barskih novina’, a ne što drugo. Gimnazija nije imala nijedan primjerak svog časopisa ‘Jedro’, jer su ga uništili majstori kada su rekonstruisali, odnosno krečili zgradu, pošto im je bio pogodan za podmetanje po podu kojeg su listovima branili da se ne oprlja”, svjedoči on.
Milović je tokom svog istraživanja i kopanja po arhivima raznih izdanja zapisivao i pojedine zanimljive naslove. Kuriozitet je da su najzanimljiviji notirani u Informatoru SO i društveno-političkih organizacija koji se proučavao na sjednicama još šezdesetih i sedamdesetih. Tamo ćete naći podatke – od prve sijalice koja je zasvijetlila u Krajini, do sportskih okršaja, recimo vaterpolo meča SSRR i Jugoslavije u marini barskoj.
“Iako je bilo očekivano da će profil jednog takvog Informatora ići niz dlaku sistemu, naletio sam na naslove koji problematizuju i sistemske anomalije poput vlasništva više stanova ili otvorene packe funkcionerima koji idu u kafanu službenim ‘mercedesom’: ‘Invazija privilegovanih četoronožaca’. Ili za mene kultni naslov: ‘Da li je Opština ucjenjivač’. A Opština je bila osnivač Informatora. Smjelije nego što će danas mnogi mediji i pomisliti da napišu ili kritikuju svoje osnivače i sponzore”, ističe Milović.
Milović u knjizi nije zaobišao da obuhvati i Biltene koji su bili namijenjeni određenom krugu, ciljanoj publici…
“Nakon zemljotresa je publikovano petnaest Biltena Civilne zaštite, umnožavani su i dijeljeni po gradu i bili neka vrsta informatora o tome gdje se dijele konzerve, šatori, što je urađeno. Bila je to izuzetno korisna stvar, posebno za te prilike i kontekst, oni su bili neka vrsta filtera za buduće novine i radio”, kaže on.
Sastavni dio monografije su odjeljci u kojima se bavi i školskim listovima. Tako je, tokom istraživanja, zahvaljujući napomeni prijatelja doznao da je u Mrkojevićima postojao školski list šezdesetih godina prošlog vijeka. Kuriozitet je tim veći što je u čitavom barskom srezu postojalo samo jedno slično glasilo.
“Prvi broj izdanja ‘Crvenog cvijeta’ na bijelom papiru, uvezan heftalicom, objavljen je 1961. godine i u školi ga čuvaju. Onda me pozvala bibliotekarka i rekla da imaju nešto što bi moglo da mi bude korisno. I dobijem tako od njih ‘List za prosvjećivanje žena Sreza barskoga’. U cijeloj Crnoj Gori postoji još jedan primjerak, drugog broja, na Cetinju. Škola je imala prvi broj. U tom poslijeratnom listu ste mogli da nađete upute kako se uređuje kuća, piše se o ženama u radnom odnosu, kako se iznosi trudnoća…”, ističe Milović, dodajući da je jako zanimljiv bio i gimnazijski list “Jedro”, u kojem su pisali mnogi današnji barski političari i javne ličnosti.
Na pitanje kako mu iz današnje perspektive izgleda medijska scena i budućnost ove profesije, odnosno gdje smo u odnosu na one avangardne naslove iz 1972. godine, Milović kaže da, nažalost, crnogorsko društvo postaje tabloidno.
“U fokusu su brze informacije i velika slika, bez unošenja u to što se dešava. Bojim se da će svi mediji, koje mi znamo, nestati ili se pretvoriti u tabloide, ako ne nađu opciju da budu donirani, što je model koji zaživljava u svijetu”.
Na tom putu “od Gutenberga do Googla”, trend je takav da, smatra on, mlade neće interesovati printani mediji.
“Mrzim besmislene teorije da su današnja djeca gluplja od ranijih generacija – nijesu, samo drugačije funkcionišu. Interesuju ih novosti na nivou senzacije, stiču drugačiju vrstu znanja od naše. Brže su društvene mreže, pa se nove forme prilagođavaju Instagramu i formatima gdje u minut dobijete sadržaj. Ja to pokušavam da naučim, ali se tu još ne snalazim dovoljno dobro. Neko umije i to mu funkcioniše. Sva djeca koju znam čak ni portale ne otvaraju, oni na Youtubu i TikToku stiču informacije, primjećuje sagovornik.
Smatra da je u tom kontekstu, ako ne bude prilagođavanja, jalova priča i o medijskoj pismenosti, prepoznavanju informacije i dezinformacije.
“Bojim se da je to izgubljena utakmica, jedino što je razvlačimo na produžetke. Moje iskustvo govori da tradicionalno novinarstvo izumire. Kako se tome prilagoditi ili napravititi promjenu – pitanje je na koje će nam odgovore dati tržište i umijeće medija da se adaptiraju i opstanu. I tu, naravno, ne mislim samo na štampane medije, već i na radio i televiziju”, zaključuje Milović.
