Španski borac i humanista Veljko Vlahović jednom reče: „Nikada se nisam trudio da disciplinujem svoje pamćenje“, što je svakako prvi preduslov za saopštavanje istina, a autobiografija je najsigurniji vodič i lična odgovornost za saopšteno. Zato će ona dominirati ovim tekstom, bez želje za pretencioznošću, već radi istine i hronologije.
Rođen sam u barskom Polju, u kući đeda po majci Lazara Radulovića, tri mjeseca prije oslobođenja. Moj otac, Savo, vojni pilot predratnog Vojnog vazduhoplovstva i moja majka Đorđina živjeli su u braku oko godinu dana. Oca je zatekao rat, po vojnom rasporedu na zagrebačkom Vojnom aerodromu, odakle je učestvovao u operacijama (rejon Dravograda) nekoliko dana, do brze kapitulacije vojske. Preživio je neravnopravni okršaj sa moćnom njemačkom avijacijom, vratio se u Utrg, Crmnica, odakle je interniran u logor Kavaja u Albaniji. Iz logora je oslobođen jer je prišao Nacionalističkom pokretu. Umro je u odstupnici u rejonu Stare Gradiške u svojoj 29. godini, tri mjeseca nakon mojeg rođenja, a da se nismo ni upoznali…
Jednom mi je ugledni komšija Marko Sekulić rekao: „Poručili smo mu da ostane, nije se ogriješio, bilo bi mu pošteno suđeno.“ Nešto slično mi je rekao i Vojin Strahinja. Nije prihvatio…
U istoj porodici neka druga priča. Moja tetka, očeva sestra, bila je skojevka, a đed, Vido Vukalov, očev otac, borio se sve vrijeme rata u engleskoj vojsci, na afričkom ratištu u padobranskoj jedinici. Prethodno, kao član čuvene grupe Nikole Kovačevića, prijavio se kao dobrovoljac za prijem u Crvenu armiju, jula 1940. godine, preko ruskog poslanstva. Kurtoazno je odbijen, nakon čega se prijavio, takođe kao dobrovoljac, u englesku vojsku jer je Amerika ušla u rat mnogo kasnije. O svemu posjedujem dokumentaciju.
Moj stariji ujak je pošao u partizane kao šesnaestogodišnjak, poslije rata je radio u UDBI (kao vozač Sava Burića), pa otpušten zbog emotivne veze sa nekom Ruskinjom. Srećom, na tome se završilo, pa nije „upoznao“ Goli otok. Rođeni stric moje majke je bio vojni pilot u hidroavionskoj jedinici, prvo u Divuljama, a potom u Kumboru. Kod njega i njegove porodice živjela je moja majka dok je pohađala Učiteljsku školu u Herceg Novom. Nakon rata stric Radovan, Radule, postao je najpopularniji pilot JAT-a, sve do završetka ere aviona „Daglas“ i „Konvejer“.
Moja majka, dvadesetogodišnja udovica sa jednogodišnjim sinom, kao rijetko školovana učiteljica toga doba, opismenjavala je djecu i odrasle (na analfabetskim tečajevima) po bespućima Crmnice i Mrkojevića, u hladnim učiteljskim sobama, punih deset godina. Nikada nije doživjela, kao rođena Baranka, da dobije službu u Baru. „Plafon“ joj je bio Stari Bar, gdje je odradila još pet godina, pa je donijela odluku: sa oskudnim prtljagom preselili smo se u Beograd – Zemun. Tamo je radila do penzije, dobila stan, a ja sam nakon završetka Zemunske gimnazije, završio Mašinski fakultet, oženio se, dobio Marjanu i Ivanu. Vratili smo se u Bar gdje se rodila Tamara.
Nasuprot prethodnom kazivanju, imao sam djetinjstvo koje ne bih mijenjao sa bilo kojim urbanim. Prva putovanja vozom, na relaciji Bar – Virpazar, kada sam po izlasku iz tunela Sozina upozoravao putnike: „Dižite se, mnogo je svanulo“, ukazivala su na veliku želju da postanem mašinovođa. Preseljenjem u Mrkojeviće, često sam se vozio sa Džepom, koji je prevozio brač na relaciji Bar – Ulcinj i naravno želio da budem šofer. Osnovnu školu, četiri razreda, pohađao sam i završio u Dobroj Vodi kod učitelja S. Đurovića, gdje mi je jedina razonoda bio fudbal i mnogo čitanja raznih sadržaja. Pečurice, koje su bile mjesto stanovanja prije Dobre Vode, upamtio sam po kockama marmelade iz sledovanja (tačkica), kao nešto ukusno, za razliku od smrdljivih Trumanovih jaja i mlijeka u prahu.
Upisao sam se u prvi razred Gimnazije, zatim u šesti, sedmi i osmi razred Osnovne, pa ponovo u prvi Gimnazije (četvorogodišnje). Nastava se selila od zgrade kod stare Ambulante (kuća Jovovića, prije i kasnije), Raskrsnica, Poljoprivredna škola, Stari Bar. Taj petogodišnji period u barskom Polju je najdublje urezan u moje pamćenje. Svi smo bili đaci pješaci, a majka je svakodnevno pješačila do Starog Bara i nazad, po čuvenim barskim kišnim zimama i oštrim sjevercima, oskudno obuvena i odjevena, da bi na kraju postala skoro invalid od reume i išijasa. Moje najbliže društvo, uglavnom istih godina, bili su: Slobo i Mikica Petrović, Božo Hrvatin, Ljoro Đokvučić, Božo Lukšić, Uroš i Mitar Knežević.
Nezaboravni dani, uz fudbal („igranje lopte“), lov praćkom i stupicama, pecanje od Portića do Stare obale, ronjenje palastura, čiju je sedefastu unutrašnjost majstorski oslikavao Miško Dobrković, takođe naš drug. Znali smo donijeti kući po dvadesetak pretilih grozdića, od kojih je baba Stana pravila ukusan rižoto. Pravili smo vrhunske stupice (zamke za ptice) od bakarne žice i federa od žice iz automobilskih guma. Radili smo svakojake vragolije. Čak je i krađa voća bila zabava. Moj čuveni komšija Miloš Petrović, veliki radnik i ugledni poljoprivrednik, proizvodio je najslađe dinje (lubenice) koje je čuvao opasni vučjak na dugome lancu, pa su Slobo i Mikica morali da kradu svoje dinje zbog poznanstva sa čuvarom. Ubjedljivo najveći „đavo“ je bio Uroš Knežević. U jednom od mnogih podviga plašio je komšinicu sa čaršavom preko glave, naravno noću. Majka Velika je zaprijetila da će ga „imat sušto“ kada otac Rade dođe iz štolne, đe se minirala Volujica. Predviđajući epilog, pobjegao je od kuće, prespavao u Budvi u nekim ribarskim mrežama, da bi ga sjutradan iz Kotora doveo šofer Šaulić jer je u međuvremenu „izdata potjernica“. Završnica je bila vrlo bolna, po njega, naravno.
Iz mnoštva gimnazijskih uspomena izdvojio bih samo neke, vezane za „pedagoške“ metode. Tako je Veliša Leković „vozio“ za uvo Rajka Nikezića, od učionice do dvorišta, da mu pokaže mjesto đe je ovaj bio nepristojan prema drugarici. Inače, Rajko i ja smo se zanosili da zajednički napišemo roman, po uzoru na Iljfa i Petrova, ali smo se, nažalost, dogovarali na času kod Andrije Miranovića, koji je zahtijevao strogu tišinu. Prišao nam je nečujno (sjedjeli smo u prvoj klupi) i svojim snažnim rukama nam sastavio glave uz riječi: „Eto, ne smijem da vas bijem.“ Oni koji nas poznaju, znaju ko je izvukao deblji kraj. Naš „treći musketar“ Vlado Planinić, dugo je imao fleku bez kose iza uva, kao uspomenu na jednog nastavnika koji se nije uklopio u savremeno vaspitanje.
Odlazak iz Bara je bio najtužniji dan mojeg djetinjstva. Nakon dvadeset godina vratio sam se u Bar kao radnik Luke Bar do 1994. godine, kada sam svojevoljno uzeo radnu knjižicu, ne želeći da budem saučesnik u poslovima koji su se kosili sa mojim svjetonazorom. „Liječenje“ tih poslova odigrava se tek danas. Ako mogu da proglasim svoje tri legitimacije, to je porodica na prvom mjestu, policijski dosije iz 1968. godine i članstvo u LSCG.
Danas,
trošim svoje penzionerske dane sa suprugom Gordanom, dišem čisti crmnički
vazduh, sa radošču dočekujem šestoro unučadi (sedmo na putu) i diskretno na
Fejsbuku nudim svoja životna iskustva, bez iluzija da ću promijeniti svijet,
ali sa velikom željom da bude pravedniji.
Počeo sam sa citatom jednog humaniste, a završiču riječima jednog genija:
„Svak’ je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“.
