Moje djetinjstvo bi moglo dobiti ocjenu najpoželjnijeg. U njemu su vladala dva zakona. Prvi je bio da su roditelji i nastavnici bili bog i batina, i drugi, potpuna sloboda u igri, druženju i kretanju.
Stvarali smo svoj svijet u novoformiranom jezgru Bara, oko Ulice maršala Tita. Granice našeg terena su činili: hotel „Agava“, Žuta zgrada, Željezničke zgrade, Poljoprivredna škola, Dvorac, parapet pored mora, stara autobuska stanica do borove šumice. Iskakali smo iz kuće sa parčetom namaznog hleba u zubima, a vraćao nas je zov roditelja sa balkona uz obaveznu molbu „samo još malo“.
Kad se sjetim svih igara od klikera, op-hopa, klik-klaka, lastiša, plovke, čovjeka, između dvije vatre, žmurke, kauboja-indijanaca, kućarice, prodavnice sa „parama“ od listića lutrije, veranja po borovima, trčanja po parapetu, klizanja niz rukohvat stepenica, rovarenja po kartonskim kutijama iza “Vračara”, zapisivanja registracija, jurnjave kroz hodnik podruma, shvatam koliko je to bilo važno za fizičko i mentalno zdravlje. U socijalnom smislu nije bilo razlike među djecom, s obzirom na status roditelja u društvu ili materijalnih mogućnosti. Zahvaljujući izgradnji luke, u komšiluku je bilo djece iz drugih gradova koji su se stopili u našu zajednicu. Takvo, živahno djetinjstvo punih pluća, prašnjavih nogu i kosom prošaranom borovim iglicama i smolom, uslovilo je, kasnije, veliku ljubav prema planinarenju i putovanjima.
Sliku tog doba dopunjava specifična društvena organizacija koje više nema. Prodavanje svježeg mlijeka sa poljoprivrednog dobra kada je radnik sa triciklom, natovarenim kanisterima, išao od zgrade do zgrade i vikao: „Eeeeevo mlijekoooo!“ Tada bi se djeca ili naše majke sjurili sa loncima koje je punio kutlačom od pola litra. Imali smo i druge „servise“ kao što je cijepanje drva, popravka kišobrana, prodaja robe i knjiga od vrata do vrata. Tepihe smo tresli i prali na metalnom okviru ispred zgrade. Glavni korzo se protezao pored zgrada „Osmice”, “Devetke” i “Desetke” (danas Ulica Branka Čalovića), tako da smo sa terase mogli da pratimo ko je sa kim i kako je obučen. Uveče, u ljetnjim mjesecima, zaspivali smo uz muziku sa ljetnje terase „Agava“, koju je kasnije smjenjivao horski i umirujući kreket žaba iz potoka Rena. Do škole „Meksiko“ išli smo pješke, bez pratnje roditelja.
Ako smo stigli prije zvona, ledina je bila poligon za „stojeve“, „zvijezde“ i „mostove“. Pamtim moju dragu i blagu, tada već stariju, učiteljicu Anku Asanović, prostrana dvorišta, bazen sa ribicama, okrugle kaveze sa zečicima i zelene vrtove. Kasnije, razredni starješina, nastavnik fizičkog Petar Mažić, mnogo je uticao da zavolim gimnastiku. Djevojčice su morale nositi crne trikoe, a časovi su počinjali cvokotanjem zuba, postrojavanjem, trčanjem u krug radi zagrijavanja, a onda razni skokovi sa odskočne daske, preko kozlića, penjanje uz užad i drugo. Nastavnici su bili poštovani kao drugi roditelji i bilo je nezamislivo ometanje časa ili dobacivanje. Ostali su nezaboravni Vasiljka i Vuko Đurišić, Milijana i Ivo Brnjada, Vjera Velašević, Olga Vujačić, Draginja Pejović, Vera Miković, Marija Vlahović, Gaja Kovačević i drugi.
Radi mlađih generacija, da znaju odakle neobičan naziv “Meksiko”, navodim citat iz knjige Sava Lekića, nekadašnjeg direktora škole, „Pola vijeka Osnovne škole ‘Meksiko’ u Baru“:
„Godine 1963. u zvaničnu posjetu našoj zemlji i predsjedniku Josipu Brozu Titu došao je predsjednik Sjedinjenih država Meksika Adolfo Lopez Mateos, ugledni državnik i potomak drevnog plemena Inka. Tom prilikom on je obavijestio naše državne organe da su vlada i narod njegove zemlje donijeli odluku da našoj zemlji poklone jednu modernu školsku zgradu sa svom opremom i učilima za izvođenje nastave. Ovaj poklon, kao izraz međusobne saradnje i prijateljstva, sa zahvalnošću je prihvaćen.”
Škola je otvorena 1964. godine.
Ovdje ću napraviti malu digresiju na temu iskrenog prijateljstva Jugoslavije sa zemljama Južne Amerike koje nije bilo deklarativno. Sa jednom privrednom delegacijom posjetila sam Brazil. Sjedište ambasade Srbije i Crne Gore je bilo u tri velike rezidencije okružene prostranim parkom koje je Tito dobio na poklon 1960. jer je prvi priznao Braziliju kao glavni grad nakon Ria. Jugoslavija je dobila povlašćeni status osnivača grada. Na sastanku, ministar transporta, inače Japanac, rekao je da su vagoni, koji rade u rudnicima, napravljeni u Kraljevu prije 40 godina, još u funkciji i da bi radije njih popravili, da je moguće, nego kupovali nove. Bili smo iznenađeni koliko je nekadašnje uvažavanje bilo prisutno i u to vrijeme, za našim stolom.
Gimnazija je bila logičan nastavak. Nova zgrada izgledala je kao da se nalazi na periferiji okružena livadama i visokim čempresima. Prvi razredni Nikola Stanišić, a na matematičkom smjeru Mira Gojnić. Nove lekcije iz fizike su počinjale mojim crtežima na tabli, uz riječi profesora Markovića: „Ovo ćeš Đuke ili Joke nacrati.” Naše odjeljenje je bilo najmanje i možda smo zato ostali vezani iskrenim prijateljstvima. Bila je to poslednja generacija klasične Gimnazije nakon čega je uslijedilo usmjereno obrazovanje. Kasnije, sastajali smo se spontano u maniru radosne dječurlije, nikada zrelih i sumornih ljudi. Na 37 godina od mature, neplanirano smo se okupili u velikom broju. Tom prilikom je bivši direktor Maksim Lutovac rekao da smo bili najbolja generacija u istoriji Gimnazije. U život su nas ispratili izuzetni profesori: Andrija Miranović, Pavle Vujović, Zaga i Momo Vuković, Nikola Stanišić, Kaća Kosać, Mira Gojnić, Krsto Marković, Slobodan Topalović, Miodrag Ćaki Lekić, Blažo Nikitović, Miloš Popović, Miloš Perović, Stojan Stanković, Žarko Kenjić i ostali toga doba. Upravo zbog velikog značaja koji gimnazija ima za grad u trajanju preko 100 godina, vjerujem da danas dijelim tugu većine sugrađana zbog sječe čempresa koju dobri duh škole nije uspio da spriječi.
Period studiranja na Mašinskom fakultetu obilježen je sa nekoliko važnih događaja. Prvi je bio zemljotres 1979. koji me je zatekao u šinobusu naspram Limljana. Izgledalo je kao da je stijena odjednom udarila u vagone. Od straha nijesmo odmah izašli jer nijesmo znali šta se desilo. Duboka pukotina duž šina i kamenje koje se valjalo uz oblak prašine sa okolnih brda dali su odgovor. Voz je ostao na mjestu, a mi pješke do Virpazara. Na stanici razni komentari od kojih je jedan bio kataklizmički: Bar je potopljen.
Drugi događaj je odlazak „najvećeg sina naših naroda i narodnosti” kada je svima bilo jasno da više ništa neće biti isto. Još nekoliko godina se održavala iluzija stabilnosti koja je, na sreću, donijela obnovu Bara, Luke Bar i cijelog primorja. U stvari, bio je to početak kraja države, vladavine komunističke partije i jedinstvenog sistema samoupravljanja.
Radna akcija pošumljavanja Volujice 1982. je ostavila više trag ponosa zbog nekog doprinosa nego što je bilo provoda. Kamp akcijaša iz cijele Crne Gore je bio u OŠ „Meksiko”. Ljeto, rana buđenja u 5 sati, postrojavanje brigade, pokret uz pjesmu, sa barjakom na čelu kolone do obronaka brda, žaropek u kamenjaru, crvenilo kože, takmičenje ko će više posaditi borova, pauze sa mesnim narescima… I tako mjesec dana… Najvrijedniji su dobijali „udarničke” značke.
Ko je ova?
Zaposlila sam se u Luci Bar u Tehnološkoj službi. Već je bila završena druga faza izgradnje luke i obnove od katastrofalnog zemljotresa. Izvoz „jugo” auta u Ameriku, kompozicije vagona na svakom kolosjeku, brodovi na sidru, iskrcaj/ukrcaj robe na paletama, skladišta i gatovi pretrpani, kucanje na pisaćoj mašini sa 3-4 indigo kopije, rad u tri smjene, preko 2000 zaposlenih – slika su luke sredinom ’80-ih. Sa kolegama, inženjerima Simom Armenkom, Čedom Pantovićem i Mithatom Batom Prconjićem imala sam izuzetnu saradnju. Radilo se na projektovanju novih alata, tehnologija, istovarnoj rampi auta sa vagona, mjerio učinak na terenu. Najveću vrijednost predstavljao mi je stečeni sistemski pristup, odnosno posmatranje problema u širem kontekstu, nikada izolovano.
Kako je prvo zaposlenje, u stvari, ulazak u svijet odraslih, za mene je to bio pravi stres. Na sceni je bilo samoupravljanje, što znači da je radnička klasa upravljala privredom kao vlasnik sredstava rada, a partija sve držala po kontrolom. Stručne službe su pripremale materijal, odluke je usvajao Radnički savjet, kao vrhovno upravljačko tijelo koje su činili predstavnici iz svih sektora, tada zvanih OOUR (Osnovna organizacija udruženog rada). Nikako nijesam shvatala kako se svi u sve razumiju. Oko 1987. godine Komunistička partija, kao integrativni faktor, sve više je gubila autoritet. Raste nezadovoljstvo radnika koje se pokušava umiriti korekcijama plata. Na širem polju, u Evropi i SSSR-u, ruši se komunizam, dok se kod nas naziru pukotine u republičkim odnosima koje kulminiraju blokadom transportnih pravaca. Roba iz Srbije, koja je išla preko Rijeke i Kopra, preusmjerava se na Luku Bar. Bivamo bukvalno zatrpani, naplate usluga se teško realizuju, krediti za obnovu Luke sve više pritiskaju, počinju štrajkovi.
Bila sam delegat Luke Bar u Vijeću udruženog rada u SO, što bi danas rekli, odbornik. U tim uzavrelim danima 1989. jedina tema je bila Pravilnik o ličnim dohocima i prinudna uprava. Partija je vodila glavnu riječ, svi ponavljaju isto. Na sjednici imam tremu, razmišljam da odustanem jer moja priča potpuno odudara od glavnog pravca. Govorim o struci koja treba da vodi preduzeće a ne partija, specijalizaciji, konkurenciji, novim modelima organizacije, razvojnim planovima. U sali je nastala tišina u kojoj je ostalo da lebdi nečije pitanje: „Ko je ova?” Naravno, nijesam sebe smatrala značajnom da ću promijeniti zahuktali tok dešavanja, ali rekoh šta mislim. U Luci je uvedena prinudna uprava sa kaznenom politikom koja je, u nedostatku sadržaja, dovela do još goreg stanja. Kašnjenje od jedan minut kažnjavalo se 30 odsto od plate, komisije su išle po kancelarijama, sa alkotestom, da provjere da li sjedimo za stolom ili ima li pijanih. Problemi su iznošeni na tzv. tehničkim tribinama otvorenim za sve građane, nešto kao preteča Pinkove zadruge. Sve se završilo neslavno. Rat koji se nadvio, mobilizacija u zamahu, prinudni odmori zaposlenih, nezabilježena inflacija… uzeli su danak stagnacije do 1996. godine.
Sredinom ’90-ih Luka se transformiše u akcionarsko društvo. Kreće stabilniji period sa novim investicijama u obnovi mehanizacije, lukobrana, gatova, otvara se kamenolom, uvodi informacioni sistem, sistem kvaliteta, rekonstruiše se upravna zgrada, hotel „Sidro”, uređuje okolni park. Direktor Petrašin Kasalica je upravljao profesionalno, cijenio je znanje. Međutim, privreda se teško oporavljala, formirane su nove države u okruženju, stari robni tokovi su prekinuti, a 1999. počinje bombardovanje SR Jugoslavije.
Početkom 2003. godine talas restrukturiranja i privatizacije preduzeća stiže i do nas. Bila sam imenovana za kontakt osobu između strane konsultantske kuće i Luke u cilju izrade programa restrukturiranja. Predlog konsultanata nijesam htjela da potpišem. Prema mojim saznanjima, u odnosu na modele organizacije koje preporučuje Svjetska banka i prakse u drugim lukama, put ka tranformaciji je bio pogrešan, a privatizacija je vodila u ambis. Menadžment je zaključio da mi ne možemo dati zadatke Vladi i da Odbor direktora, u kojem sjede njihovi predstavnici, treba da donese konačnu odluku. Bio je to najmračniji hodnik u mom životu. Računam, Odbor će, naravno, prihvatiti program Vladinih konsultanata i povratka nema. Samoinicijativno napišem Odboru direktora objašnjenje za posledice plana u kojem su nebitne stvari na prvom mjestu, a glavne na kraju. Kao da orezujemo grane dok drvo pada. Srećom, Odbor direktora je prihvatio inicijativu i formira se radnim tim za konačni program restrukturiranja. Od 13 projekata, prvih šest je trebalo da završi Vlada, kao što su Zakon o lukama, vlasnički odnosi, strategija razvoja saobraćaja i drugo. Tako je zaustavljeno rasparčavanje Luke i sumanuta privatizacija. Kasnije, odvajanje Kontejnerskog terminala, iako je laicima bilo jasno da je to promašaj, niko nije mogao da zaustavi.
Sagledavanjem prohujale četiri decenije da se zaključiti da Luci Bar nije bilo lako. U njoj je radilo mnogo vrijednih i poštenih ljudi na čijim leđima je Luka opstala, a mnogi su ostavili svoje zdravlje po gatovima i ispod lučkih dizalica. Većina problema je bila van njene kontrole: od zemljotresa, kredita, pada komunizma, rata, NATO bombardovanja, sticanja nezavisnosti, pa do pustoši liberalnog kapitalizma. Jedina konstanta je dominantan uticaj politike, a to je polje koje se mora mijenjati. Bez poštovanja struke, ulaganja u znanje na najvišim nivoima, praćenja zahtjeva tržišta i konkurencije, nema pomoći. Kad čujem političke vođe kako se bore oko partijskog kolača u državnim preduzećima i Odborima direktora, znam da će taj kolač pojesti skakavci.
Umjetnost svjetlosti i boja
Vitraž je bio moje konačno opredjeljenje u kreativnim lutanjima. Bilo je teško tražiti puteve do njega jer se time nije niko bavio, materijal se nabavljao u svega četiri evropska grada, a pomen da ću da radim sa staklom, kod ukućana je izazivao horor. Pred sam rat, početkom ’90-ih, uspjela sam da pođem do radnje u Minhenu gdje su mi se otvorila prostranstva nevjerovatne ljepote vitraža o kojem nijesam sanjala. Pošto tada nije bilo interneta, dobro sam se natovarila literaturom. Mislila sam da su Tiffany lampe moj domet sve dok nije počelo renoviranje upravne zgrade Luke Bar. Svetlarnik duž stepeništa je bio idealno mjesto za vitraž zbog centralne lokacije i pozicije prema istoku. Predložim projektantu da umjesto staklenih prizmi stavimo vitraž, ali on odbija.
Dođem do direktora, ubjeđujem ga kako bi to bio fantastičan, prvi vitraž u Crnoj Gori. Čovjek me gleda, vrti glavom i kaže da nema pojma o čemu pričam, nego da donesem konkretan motiv. Zamolila sam mog školskog druga, umjetnika, mozaičara, Petra Vujoševića, da napravi predlog sa motivom Bara. Direktor je opet u nekoj dilemi. „Slušaj, sve to lijepo izgleda ali ja nijesam siguran na što će to da liči, daću ti pare za materijal i poslovnu vizu, a za ruke ću ti platiti ako mi se svidi”, reče ljutito. Istog trena se pokajah, pitam sebe što mi je ovo trebalo, ali nema nazad. Moj zanos je izgledao kao sopstvena kazna. Ako tome dodam nedostatak znanja u izradi, montiranju i zaštiti velikih panela, sve se pretvorilo u noćnu moru. Obišla sam objekte sa velikim vitražima u Beogradu, Zemunu i Somboru, poznati njemački studio Derix mi je dao instrukcije i ja sam krenula. Prvi dio smo montirali tokom vikenda da bi u ponedeljak bio na svom mjestu. Ujutro rano zove me direktor i kaže: „Ovo je predivno, oduševljen sam, svaka čast!” Tako je moj mali hobi počeo da liči na ozbiljan posao.
Ima još jedna priča, koja mi sada izgleda komično, a vezana je za dugogodišnju dobru saradnju sa TO Bar. Radila sam nagrade za pobjednike akcije „Za jos ljepši grad”. Jedne godine specijalnu nagradu, ogledalo u vitražu sa posvetom, dobilo je Komunalno preduzeće. Avgustovska vrućina, gužve i žurba da predam na vrijeme radove u TO, natjerala me da poslije uokvirivanja ogledala svratim u kupovinu lubenice. Ostavih kola, na brzinu, na prvi prazan prostor. Vraćam se, kola nema. Počinjem da sumnjam u gubitak pamćenja, vrtim se sa 7 kilograma u rukama gore-dolje, sve dok me jedan čovjek ne upita tražim li „reno 4”. Upravo ga je ponio pauk Komunalnog, zajedno sa specijalnom nagradom. Platih kaznu i taksi da dođem do njega.
Dužina ovog teksta, za koji sam mislila da neće biti više od dvije strane, podsjeti me na dragu Nedeljku Cicu Pavlović i poziv na prvo gostovanje u Radio Baru. Rekoh joj ne znam o čemu imam da pričam da bi na kraju ispalo da nijesam sve rekla…