Čitajući kako drugi opisuju svijet u kojem su rođeni i odrasli, ja se prisjećam svog odrastanja u mnogo različitih svjetova.
Te, 1976 godine, na željezničkoj stanici Sutomore, spremali smo doček prvom vozu. Duž željezničkih šina, ispisali smo grančicama žuke u cvijetu: „Beograd-Bar“ i „Živio drug Tito“. U redu po dvoje, predvođeni nastavnicima, mahali smo kiticama cvijeća vozu, koji je uz dugi pisak izašao iz tunela Sozina.
Trenutak kada je voz usporio i kada su nam sa prozora nasmijani mahali drug Tito i drugarica Jovanka, izazvao je u nama neizmjernu radost. Bili su nam vrlo blizu, tako prirodni i stvarni, obožavani heroji našega djetinjstva. Taj voz je probudio i zauvijek promijenio naše usnulo mjesto.
Do tada, život je tekao starinskim načinom, zajednički, uzajamno se pomažući, kako je ko mogao. Osim tradicionalnih proslava i svadbi, važan događaj bio je zajednički doček Nove godine. Same pripreme koje su trajale nedjeljama vrijedile su više od samog dočeka. Sjednice organizacionog odbora su se zbog složene problematike protezale duboko u zimske noći, uz šale, smijeh, koštanje i mlado vino. Mi djeca smo se najviše veselili da pred kraj poklada idemo u maškare. Telefona nije bilo, pa su se obavijesti prenosile usmeno, preko komšija ili nekog djeteta. Početkom 70-ih, u Brci se samo u dvije kuće mogla pratiti televizija. TV prijemnika je bilo više, ali je signal bio slab. Na dobrom mjestu su bile kuće Marka Vuksanovića i Filipa Kovača.
Tada se podrazumijevalo da, ko god hoće, može da dođe i gleda televizijski prenos. Zimi se sjedilo u najvećoj sobi, a ljeti se televizor postavljao na prozor. Ekran bi se okrenuo put tarace ili džardina gdje bi se se poređale klupe i stolice za gledaoce. U tom grupnom gledanju nekad se program, od glasnih komentara i uzvika u uzbuđenju, teško mogao i čuti. Tako se pratio dnevnik, gledale se TV serije i filmovi. Boks mečevi, iako su se prikazivali u kasnim satima, bili su omiljeni. Zajednički se, 1969. godine, gledao let na mjesec. Naročito se strastveno, srčano i neobuzdano navijalo za fudbalske klubove, u Brci najviše za „Hajduk“. Na svjetskom fudbalskom prvenstvu, u ljeto 1974. godine, igrali su Jugoslavija i Njemačka. Pitaju svi – mogu li dovesti goste, Njemce, hoće i oni da gledaju? Filip Kovač je tada donio mudru odluku: „Njemci mogu da gledaju, pod uslovom da ne navijaju“!
Ljeti se Sutomore pretvaralo u živo turističko mjesto, prepuno stranaca. Hoteli „Korali“, „Južno More“ i „Inex“ ugošćavali su najviše turiste iz Njemačke i Češke, a osamdesetih godina dolazili su i Italijani i Englezi. Na kioscima je bilo novina na njemačkom i engleskom jeziku poput “Bilda”, “Sterna” i “The Timesa”. U njima sam prvi put vidjela dojmljive fotografije djece iz Afrike i Vijetnama. U hotelskim turističkim ambulantama radili su ljekari sa znanjem stranih jezika. A uveče se na terasama slušala muzika. Hoteli su angažovali domaće ili strane (najviše čehoslovačke) orkestre za sezonu, a na dan-dva su gostovali najpoznatiji jugoslovenski muzičari. Priređivane su i večeri izbora za „Mis Jadrana“. U hotelu „Južno more” održavale su se igranke, gdje se igrao twist – čuveni igrači su bili Milo Vicković i Peko Begović. Nešto kasnije je završena terasa hotela „Korali“, gdje se davala muzika u blokovima: za ples, pa rok muzika i evergreen. Mi smo s nestrpljenjem iščekivali „Rivers of Babilon“, „One Way Ticket“, „Yes Sir, I can Boogie“…
Naši roditelji, kao mladi ljekari, uvijek su žurili na posao i dežurstva. Često smo sestra i ja na par sati ostajale kod komšija, dok se roditelji ne vrate. Naša kuća bila je u svako doba otvorena za oboljele i povrijeđene. Odlazak u kućnu posjetu starima i nepokretnima bio je uobičajen. Ljeti je bilo i gostiju koji su ljetovali u komšiluku, jer je svaki domaćin vodio računa o cjelokupnom blagostanju svojih gostiju, a nerijetko su se odnosi domaćin-gost pretvarali u cjeloživotna prijateljstva. U ljeto 1969. godine, otac nam je doveo petogodišnju djevojčicu Heike iz Njemačke, čiji su roditelji, nakon saobraćajne nesreće, smješteni u barsku bolnicu. Kako smo sestra i ja bile istog uzrasta, uspjele smo da je nekako utješimo, da se sa njom igramo i da je vodimo na plažu, iako nijesmo razumjele ni riječi njemačkog.
I danas me zvono sa crkve Svetog Andrije vrati u svijet u kojem su vladali red i mir. Nalazio se nedaleko od nas – kod babe i đeda. Na njihovom kalendaru bili su označeni sasvim drugi praznici. Tamo nam je sve bilo podređeno, nije bilo obaveza, a svi nestašluci su se krili i opravdavali. Tamo smo i boravile 1970. godine, kad nam je mama otišla na specijalizaciju, u Beograd. Kako tata nije imao vremena da nas odvede mami u posjetu, odlučio je da nas pošalje same, avionom. Kad su baba i đed vidjeli da on, uprkos njihovom protivljenju, od te namjere ne odustaje, otpočele su pripreme za naš samostalni let. Pri ulasku u avion trebalo je da se prekrstimo, a čim sjednemo da kažemo molitve. Držeći za ruku svoju dvije godine mlađu, četvorogodišnju sestricu, pela sam se beskrajno dugim stepenicama aviona. Na ulazu nas dočekaše stjuardese, a moja Jasmina prestravljeno povika: „Miška jadna, prekrsti me!” Došla sam do – “i sina” – i ne znam dalje! Posada se smijala do suza, a stjuardesa nam je svakoj u krilo spustila po pregršt bombona.
Naše igralište bila je cijela Brca, a igre smo izmišljali. Najviše smo se igrali partizana i Njemaca, jašući konje (kavalete za šeganje drva), jurišajući na bunkere i prelazeći brvački potok Vranšticu, koja je u zavisnosti od igre bila Sutjeska ili Neretva. Žmurke, tražale, bolnice (ili „na doktora“) i putovanja (ili „otkrivanja svijeta“) bile su takođe česte igre. „Tanke žice“, odnosno popravljanja zamišljenih električnih uređaja, bila je omiljena igra Dragana Perčobića, kasnije vrsnog auto-mehaničara.
Jedan sasvim novi svijet otkrila sam 1971. godine, kad sam pošla u prvi razred osnovne škole u Sutomoru. Naša škola je dobila naziv prema dječjem časopisu „Kekec” čija je redakcija pokrenula prikupljanje novca širom Jugoslavije za izgradnju nove školske zgrade. Projektovao ju je, tada mladi, arhitekta Petar Borić, a škola do danas plijeni modernim, multifunkcionalnim izgledom. Na zahtjev roditelja, umjesto dotadašnjeg ruskog, uveden je engleski jezik.
Mi, djeca iz Brce išli smo u školu zajedno. Ujutru smo do škole stizali brzo, ali je povratak bio dug. Prvo bismo svratili na Velju vodu da se napijemo i da optrčimo po koji krug po glatkom kamenu izvora. Odatle se nastavljalo do poslastičarnice Karađuzovića gje smo se krijepili zimi čibucima, a ljeti po jednom kuglom sladoleda. Poslije toga se silazilo na plažu i kući išlo po pijesku. Obavezno smo igrali „izazivanja talasa“, približivši se što više vodi i bježeći od nadirućeg talasa. Pronalazili smo razne dragocjenosti poput školjki, sunđera, kamenčića i raznobojnih, morem izbrušenih stakala. Kod „Korala“ se izlazilo na ulicu jer bi već kod „Tri murve“ nečija majka, sa ili bez pruta, čekala. Na putu smo obavezno pozdravljali Sutomorane koji su sjedili na klupama ispred svojih kuća ili uživali u pogledu sa prozora. Razredi su bili mali, a svi smo se manje više poznavali i bili kao velika porodica. Nikakva neposlušnost se nije mogla sakriti, jer bi sve došlo do uva sekretarice Milice Kovač, od koje smo strijepili više nego od samog direktora škole. Nikad nijesmo saznali kako je ona sve znala: ko je igrao tapke, ko nije znao gradivo, ko nije govorio istinu ili nije pozdravio starije.
Brižljivo pripremani eksperimenti u temeljito opremljenim kabinetima fizike, hemije i biologije usmjerili su mnoge iz naše škole na studije prirodnih nauka. Kada sam nedavno gledala film o Openhajmeru, sjetila sam se svog profesora hemije i biologije, Slobodana Bojanovića koji mi je prije skoro 40 godina posudio knjigu o ovom naučniku. Nastavnica maternjeg jezika, Mira Cmiljanić, s velikim optimizmom i posvećenošću nas je učila pismenom izražavanju, jer smo većinom govorili dijalekt koji se se nije uklapao u gramatička pravila književnog jezika. Poslije svakog pismenog, kredom bi podijelila tablu na dva polja i u svakom ispisivala „nije“ odnosno “nego“. Tako smo vježbali i utvrđivali jezik. A ljubav prema svijetu i svojoj zemlji naučena je na časovima istorije i geografije kod nastavnika Žarka Tomanovića. Sve što je bilo potrebno za putovanje kroz život, dobili smo tu.
Gradivo koje smo savlađivali u Barskoj gimnaziji bilo je ozbiljnije. Možda nas je to i zbližilo. Zajednički smo tumačili lektiru, raspravljali o književnim djelima, nekad se poistovjećujući sa glavnim junacima. Potajno smo bile zaljubljene u Andreja Bolkonskog i gorko plakale kad je u romanu „Tihi Don” umrla Natalija. Utrkivali smo se ko će riješiti i one nerješive zadatke iz “Venea”, čuvene zbirke zadataka iz matematike. Profesorica Nada Jovanović učinila je da razumijemo i zavolimo prirodu. A profesorica Mira Gojnić nas je naučila ono, što je naročito danas u poplavi informacija, važno: „Suštinu hoću da čujem“ govorila je, „u dvije rečenice“.
Subotom smo voljeli da idemo na izlete i otkrivamo nepoznata mjesta. Bilo je primamljivo otkrivati ono što nijesmo učili u školi. Pokušavali smo da proniknemo u pravila i zakone koji vladaju u društvu. Bilo je tu sudara različitih stavova, često i ozbiljnih rasprava i ubijeđivanja. I kako u tim godinama biva, htjeli smo doživjeti nešto novo i biti drugačiji od svih prototipova. U periodima mira znali smo mi i da sjedimo uveče pored mora i da pjevamo: „Bićemo sami u svitanje dana, bićemo sami u pjesmama ptica…“ Tako se rodila ideja da posmatramo naš grad u samo svitanje. Kako Macini za vikend nijesu bili kući, prenoćište je bilo obezbijeđeno.
Prelijep je Bar na mjesečini, pri pogledu s nadvožnjaka. Brodovi u luci i okolne zgrade utonuli u tišinu. Tu i tamo se upali po neko svijetlo. Usred tog sveopšteg mira, prolomi se grubi glas: „Što činite, đevojke?!“
„To je Keks!“ – kriknu Lidija, prepoznavši čuvenog barskog milicionera.
„A evo mi malo vježbale za pismeni“.
„Da ne nosite vi kakve letke ili plakate? Da ne spremate kakve demonstracije?!“
„Ne, ne spremamo!“
„Kako bi bilo da ja vas malo privedem noćas, u stanicu? Pa neka ujutro dođu po vas.“
„A nemojte molim Vas“– pribra se Lidija – znate ovaj, ja sam Milivoja Pejovića.“
„E, blago njemu! E, ‘ajte brzo kući, brzo!“
Nebo se obojilo, ptice se probudiše… ali koga je to više interesovalo. Posramljene i duboko razočarane vratismo se kod Mace.
„Kako ovaj narod nema mašte, ni trunku osjećaja za lijepo, za neobično.“ „Kad se osamostalim, živjeću u velikom gradu i biću slobodna.“ „Ja ću da putujem. Autom ću da obilazim cijeli svijet“. „A ja ću da budem novinarka i stanovaću… na mansardi!“ – maštale smo.
Velike odmore smo najčešće provodili u amfiteatru, pod borovima. Tu su padali dogovori za zajedničke poduhvate. Između ostalog, dogovorismo se da idemo na ekskurziju u Beograd i to da novac zaradimo sami. Čistili smo stanove u novoizgrađenim zgradama po Baru, radili smo u bašti hotela „Korali“, nijesmo odbijali nikakav posao. Cijelo odjeljenje se, zbog jeftinijih voznih karata, učlanilo u „Ferijalni savez“.
Provod u Beogradu je bio „strava“, čak je ostalo novca za još jedno noćenje. Recepcioner u „Moskvi“ se smije i kaže da imaju nekakve sobe u potkrovlju, slabo se izdaju. „Ma super, dosta su nam dvije-tri sobe.“
Uostalom ko bi spavao dok pogled puca na Terazije. A mogli bismo čekati svitanje nad Beogradom.
„Djeca su vam na krovu hotela!“ – javljali su iz palate „Albanija” recepcioneru u „Moskvi“. Naš dobri razredni, profesor Milonja Kastratović, otrgnut od sna, žurio je sa osobljem hotela da nas vrate u sobe.
O Barskoj nadbiskupiji mi ništa nijesmo znali. Zato smo se jedne nedjelje zaputili na Biskupadu. Misleći da je cijeli svijet naš, da imamo pravo na sve, smijući se preglasno svemu i svačemu, stajali smo, razigrani i neobuzdani, pred vratima drevnog zdanja. Otvoriše nam dvije časne sestre. U čudu su nas posmatrale, pa tiho kazaše da je gospodin Nadbiskup na putu.
„Ali mi hoćemo da vidimo Nadbiskupiju!“ – kazasmo nadobudno, bez ikakvog obzira i bez osjećaja za poštovanje reda. Smjestile su nas u trpezariju. Na nekoliko trenutaka ostadosmo sami. Tada nam sinu da nije trebalo da dođemo nenajavljeni „bez pitanja“. Sestre donesoše sokove i kekse, pa sjedoše preko puta nas. Očekivali smo reakciju primjerenu našem ponašanju, ali njihov doček, njihova blagost i strpljenje nas zbuniše.
„A što vi obično radite?“ – pitali smo radoznalo.
Sestre ljubazno odgovoriše da se mole Bogu.
„A za koga?“
„Za sve ljude“ – govorile su tiho.
„I za nas?“ – bili smo iznenađeni.
„Jeste, i za vaše roditelje i prijatelje.“
Ostali smo zatečeni. Neko zapita da li Bog pomaže za ocjene.
„Ako se molimo za ocjenu, hoće li nam On uslišiti molbu?“
„Bog pomaže ako učite, ako se i vi potrudite. Ne samo da čekate.“
Ovo nam dođe kao otrežnjenje. Znači i On… i On cijeni rad. Ostali smo dugo razgledajući zgradu Nadbiskupije i crkvu. Na sjećam se više što smo sve pitali, ali smo otišli znajući da nam neko čuva leđa i pomaže da se ostvare naši snovi. Bili smo uvjereni da, bilo gdje da odemo i što god da nam se desi, uvijek možemo da se vratimo u naručje rodnoga grada.
Naravno da smo svi htjeli da budemo moderni i napredni, a pokazatelj tog napretka bilo je znanje engleskog jezika. Filmovi, muzika, stil života dolazili su sa te, zapadne strane. Sestra i ja smo maštale o tome kako na ljeto da idemo u Veliku Britaniju. Ali, kako nas je zadesilo vanredno stanje nakon zemljotresa 1979. godine, izgubile smo svaku nadu da će se to ikada desiti. Jednoga dana, naš otac je s uzbuđenjem saopštio: „Naš ́o sam vam London u Dobru Vodu!“
On je upoznao gospodina Gojka Jovanovića, profesora engleskog jezika, koji je sa suprugom Janet, kupio staru kuću i preselio se iz Engleske u Dobru Vodu. Sa njim je dogovorio naš kurs jezika. Kako je bilo ljeto, smjestile smo se pod šator. Profesor Jovanović nam je predavao gramatiku, a mi smo po cio dan provodile sa Janet i njihovim blizancima Robertom i Oliverom. Tako smo u hladu maslina učile o engleskoj kulturi, stilu života kao i o umijeću pripremanja i ceremoniji pijenja čaja.
„Danas čuj, imam strašan žulj…“, pjevao je Đoka Balašević, a mi smo naravno željeli da budemo dio te ideje i tog mladog, vrijednog svijeta. Iako su nas krasila zvanja „manitulje“ i „manitovi“, 1981. godine smo se prijavili u Omladinsku radnu brigadu „Vladimir Popović – Španac“. Tog prvog ljeta radili smo na održavanju šuma u Jasenovcu, a naredne godine smo gradili auto-put Beograd – Niš.
Naravno da su plakete „Veljko Vlahović“ iznijeli omladinci iz „Luke Bar“ i „Rumijatransa“, ali osjećaj da zajednički gradimo nešto veliko, nešto što će trajati mnogo duže od nas samih, ničim se nije mogao zamijeniti. Najzad smo mogli i mi nešto da doprinesemo za našu zemlju. Ushićenje i ponos pri pogledu na trasu, na kraju radnog dana, nikakvi žuljevi, ogrebotine, niti ujedi komaraca, nijesu mogli pokvariti. Tu su nastala prijateljstva sa brigadama širom Jugoslavije, koja i danas traju. Samo što nas iz sna nijesu budile „Plamene zore“ već pištaljka našeg „fiska“ Zorana Ćalovića. Tada je nastajao njegov boj, da od nas napravi kakve-takve sportiste i da nas postroji za jutarnju gimnastiku, prije dizanja zastave.
„Diž se, dižiiiii!“
„Samo još pet minuta, Zorane, bez svakoga… Zoki kad te molim… Dva minuta, oli me puštit’?“ – odjekivalo je po hodnicima.
Oktobra 1983. godine smo odrasli. Jedan dio generacije se spremao na odsluženje vojne obaveze, a drugi na dalje školovanje. Mi, koji smo putovali u Beograd, skupili smo se u istom kupeu. Na peronu barske željezničke stanice pisnula je pištaljka, označivši polazak voza. U grupi su stajali naši roditelji i brižno nas pratili pogledima. Malo podalje je stajao Gula s kasetofonom, sa koga se čula „Selma“. Bar je ostajao u noći, sve manji, kamen u grudima sve veći, a mi smo pošli u susret nekim novim svjetovima.
