U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
Prva petoljetka nakon Drugog svjetskog rata trebala je da označi novi početak podizanja zemlje u svakom pogledu, od privrednog do sportskog. U slučaju fudbala, to i nije bilo baš tako.
Načini igranja utakmica u prvenstvu i kupu su se mijenjali u zavisnosti od prilika, nije bilo novca čak ni za organizovani prevoz na mečeve, a odustajanja, promjena imena i razne organizacione nevolje bili su uobičajena stvar. Poseban problem predstavljalo je nevođenje adekvatne evidencije, a ni jedini crnogorski list “Pobjeda” nije pokazivao previše interesovanja za zvanične podatke sa utakmica.
***
Nedugo nakon Drugog svjetskog rata omladina Starog Bara i Pristana krenula je sa odigravanjem fudbalskih utakmica.
U početku su to bili međusobni dueli starih poznanika, da bi se ubrzo krenulo sa organizovanim aktivnostima i obnovom klupskog takmičenja.
Prvi zvanični poslijeratni fudbalski susret u Baru, za koga se zna, odigran je 3. marta 1946. godine, između Fiskulturnog društva Napredak Stari Bar (nekadašnji Soko i Orao) i Jadrana sa Pristana (nekadašnji Crnojević). Pred oko 2.000 gledalaca pobijedili su Starobarani sa 2:1. “Pobjedin” izvještač navodi da su se “kod pobjednika istakli Mirko Uhrin i Danilo Marvučić, a u timu ‘Jadrana’ Drago Prelević”. Uzvratni susret uslijedio je tri nedjelje kasnije, kad su Pristanjani deklasirali Napredak sa 6:0 (u drugim izvorima 7:0). Igrači pristanskog Jadrana odigravali su u prvoj poslijeratnoj godini i mečeve sa Topoličanima i “Reprezentacijom omladine Cetinja” (5:0). Ni Jadran, ni Napredak nisu bili zvanično registrovani.
***
Iako su neki od igrača Crnojevića dali živote u odbrani domovine u NOB-u (Boško Strugar, Branko Čalović, Milorad Lekić, Đuro Nikezić, Dušan Kavaja i Anto Iličković), nova socijalistička vlast nije željela da se fudbalski klub iz Bara i dalje zove po prezimenu vladajuće srednjevjekovne dinastije.
Zato su, shodno aktuelnom trendu davanja imena vezanih za radnički i komunistički pokret i NOB, barski fudbalski klub nazvali Obnova (Zeta se od 1945. zvala Napredak, plavsko Jezero – Partizan, FK Zemun – Maksim Divnić, koševsko Sarajevo je bilo Torpedo, tuzlanska Sloboda – Gorki, Osijek se zvao Udarnik, Radnički Kragujevac je nastao kao Mladi radnik, a omiljeno ime sportskih društava, snaga sigurnosti i fudbalskih klubova u Sovjetskom Savezu i socijalističkim državama – Dinamo – nicalo je na svakom koraku – Zagreb, Pančevo, Vinkovci…).
Petnaestog juna 1945. dok je rat još trajao, barski fudbalski tim je odigrao internacionalnu utakmicu protiv ekipe Vllaznija iz Skadra, za koju je igrao najpoznatiji albanski igrač svih vremena Lorenco Loro Boriçi, i izgubila sa 6:0. Po nekim izvorima to je, poslije Hajdukovih igara u Italiji i po Mediteranu, 1944. i 1945, drugi tim koji je predstavljao novu, socijalističku Jugoslaviju na internacionalnoj sceni.
U crnogorskim knjigama, taj se tim se vodi pod imenom Obnova, ali je to netačan podatak jer je ona zvanično osnovana 1946. Na drugoj strani, u albanskim publikacijama meč je zaveden pod „Shkodra – Tivari 6:0“, pa su najvjerovatnije igrali pod imenom Bar.
“Omladinski pokret” iz oktobra 1946. navodi da je Fiskulturno društvo Obnova osnovano 1946. godine i da ima oko 100 članova, pri čemu je 20 ženskih: “Ima svoje igralište, ali nije ograđeno. Prilična pažnja se poklanja podmlatku”. U sklopu FD Obnova zvanično je oformljena i fudbalska sekcija, u stvari preimenovani Jadran.
***
Prvo prvenstvo NR Crne Gore je igrano u proljeće 1946. godine, kao takmičenje po jednostrukom kup sistemu.
Učestvovala su samo četiri kluba: Arsenal (Tivat), Sutjeska (Nikšić), Lovćen (Cetinje) i Budućnost (Titograd), koja je bila prvak.
U sezoni 1947, prema propozicijama GO FISACG, direktni plasman u Republikansku ligu obezbijedila su tri tima iz prošlogodišnjeg prvenstva, dok su dva dobijena kvalifikacijama. Barska Obnova se uključila u Južnu kvalifikacionu zonu i igrala dva meča sa Bokeljom iz Kotora. U Baru su dobili 2:0, a za taj meč je vezan riplijevski podvig Anta Radovića.
Anegdotu je detaljno ispričao “Barskim novinama”: “Bio sam učenik Ugostiteljske škole u Ulcinju, kada mi je jedne nedjelje oko 9 sati stigao telegram iz Bara da dođem na utakmicu protiv Bokelja koja je bila zakazana za dva popodne. Otišao sam na autobusku stanicu, iako sam znao da je autobus za Bar otišao još u 8 sati. Čekanje je bio uzaludno – nigdje žive duše. Pogledao sam na sat – bilo je 10:05. Više nije bilo vremena za gubljenje, krenuo sam trčeći za Bar, preko Bijele Gore, Možure, Kunja, Kruta, Pečurica, Dobre Vode, Zaljeva i Mirovice i stigao na Pristan. Do početka utakmice bilo je ostalo 45 minuta, znači – 36 kilometara od Ulcinja do Bara prešao sam za tri sata i 10 minuta. Poslije utakmice koju smo dobili sa 2:0 prišao mi je trener Andrija Perović, pružio ruku i kazao: ‘Dobro si igrao, ali si mogao još bolje’. Kada sam mu rekao da sam neposredno prije meča pretrčao 36 kilometara, ostao je zapanjen”.
Pobjeda u Baru nije mnogo značila – 9. marta 1947 uslijedio je poraz od Kotorana 6:0. Nisu uspjeli da se kvalifikuju.
Od januara 1947. klub igra pod novim imenom – Tempo, datom po ratnom nadimku crmničkog revolucionara Svetozara Vukmanovića.
U Baru su 17. i 18. januara 1948. gostovali fudbaleri Sindikata iz Skadra i izgubili sa 6:2. U premijernom meču, Tempo je bio pojačan sa četiri igrača iz Petrovca, i igrao u sastavu: Barnaba, Savić, Zenović, Mekić, Radović, Ivanović, Sekulić, Harović, Nuhanović, Brajović, Martinović.
***
Početkom 1948. Barani su igrali prvu i posljednju prijateljsku noćnu utakmicu u XX vijeku – u Tivtu su od Arsenala izgubili 1:13.
Na golu Tempa bio je Pristanjanin Leonardo Barnaba, jedna od legendi sporta u gradu pod Volujicom. Drugi prijateljski susret između Tempa i Arsenala, koji je odigran u Tivtu 17. jula 1948. po dnevnoj svjetlosti, završen je pobjedom Barana od 2:1.
U sezoni 1948/49, Tempo napokon bilježi uspjeh. Klubovi su u kvalifikacijama bili podijeljeni u tri zone i igrali po dvostrukom kup sistemu. Prvaci zona su postali novi članovi Republikanske lige. U prvoj zoni, u polufinalu, 26. sep. 1948. Tempo je u Ulcinju pobijedio Boško Strugar 1:0, a u revanšu 3. oktobra uslijedila je visoka pobjeda Barana – 6:0. U finalu su se sastali sa Jedinstvom iz Herceg Novog. U Baru, 10. oktobra bilo je 3:1 za domaće, a u revanšu samo 1:0 za Novljane, pa se u Republikansku ligu plasirao Tempo.
A Prvenstvo NR Crne Gore (Republikanska liga) bilo je podijeljeno na jesenji i proljećnji dio, ali uz puno otkazivanja, suspenzija, kazni i odustajanja.
Na putovanja se išlo kamionom. “Išli smo na sjever Crne Gore, na utakmicu. Kiša je padala neprestano, a mi smo kupili jednu pršutu za usput i, da bi sačuvali, damo je na čuvanje Zejnelu Čobiću jer je on musliman i neće je dirati. Kad smo došli u Pljevlja, samo je kost od nje ostala. Kamion marke ‘Džejms’ stajao je na svakih 200-300 metara, a Niko je stajao na stopu i držao fenjer Vladu Krcunoviću koji je popravljao kamion. Još neko vrijeme na utakmice smo se vozili kamionima, a onda je opština kupila autobus ‘Pionir’ koji je vozio Aljo Beharović”, sjećao se tada golman Leonardo Barnaba.
***
U “Pobjedi” od 29. januara 1949. godine objavljeno je da je održana Godišnja skupština barskog sportskog društva u prostorijama bioskopa “Pobjeda”, na kojoj je donešena odluka da ono ubuduće nosi ime Mornar.
Po urbanoj legendi, ranijem imenu kluba se usprotivio prekaljeni revolucionar Svetozar Tempo Vukmanović, riječima: “Mene niko nikad nije bio, a vas tuku đe god vas stignu – mijenjajte ime”.
Promjena imena nije riješila glavne nevolje. Putovanja su Baranima predstavljala veliki problem zbog loše saobraćajne povezanosti, ali i slabe finansijske situacije. Na gostovanja se išlo kamionima, pozadi, ispod cerade ili šatorskog pokrivača, sjedeći na drvenim klupama. Dolazilo se pred meč, odlazilo nakon njega, najčešće bez obroka, a osvježenje je bila hladna voda. Klubanu (svlačionice) u Baru nisu imali. Kupali su se i prali od blata u Rikavcu, koji je bio udaljen pedesetak metara od igrališta. Nije im smetalo da onako vrući i znojavi uskoče u ledenu vodu. Trenerski posao su, usput, obavljali Marko Drecun ili Andrija Perović. Trčali su oko igrališta, pucali na gol i to je bilo sve od treninga – igralo se besplatno, iz zadovoljstva.
Utakmice protiv Jakića u Pljevljima dobro se sjećao Frano Prelević, odbrambeni igrač Barana: “Išli smo u Pljevlja da igramo utakmicu kamionom koji nije imao ceradu. I počne kiša, mi pitamo nekoga koliko ima do Pljevalja, on nam kaže: ‘Koliko da ispušiš lulu duvana’. Kad poslije po ure, mi opet pitamo jednog čovjeka, on nam isto kaže. Dok smo stigli do tamo, svi smo pokisli, pa su nam davali trenerke da se zagrijemo”.
***
U sezoni 1950. Mornar je od 30. marta do 4. aprila te godine morao da igra kvalifikacije za učešće u Republičkoj ligi, skupa sa četiri tima iz predkvalifikacija (Jedinstvo Herceg Novi, Grafičar Cetinje, Bratstvo Bijelo Polje, Crvena zastava Rogami) i posljednjeplasiranim iz prethodne sezone, tivatskim Arsenalom.
U viši rang su išla tri najbolje plasirana tima. U prvom kolu, Mornar je iznenađujuće izgubio od Bratstva 4:0, da bi potom uslijedila serija od četiri pobjede – protiv Crvene zastave 3:1, Grafičara 1:0, Arsenala 2:1 i Jedinstva 4:2. Na kraju su u kvalifikacijama bili drugi, sa istim brojem bodova kao prvoplasirani Arsenal, i ušli u Republičku ligu.
Fudbaleri Mornara su ostavili naročiti utisak na titogradsku publiku, koja ih je prozvala “Mađari barski”, jer je tada mađarski fudbal bio veoma cijenjen u svijetu. Poslije tog uspjeha, na željezničkoj stanici na Pristanu priređen je nezapamćen doček. Okupilo se mnogo svijeta, napravljena je velika fešta.
Frano Prelević je igrao beka i halfa u tim kvalifikacijama i govorio o njima “Barskim novinama”: “Tada smo šest dana uzastopno imali svaki dan utakmice. To je bio veliki uspjeh. Igrali su i Zejnel Čobić, Drago Prelević, Nikola Nikezić, Leonardo Barnaba, Sreto Martinić, Đuro Marović, Zefa Karanikić, Bato Krcalović…”.
Takmičenje u Republičkoj ligi je trajalo od 7. maja do 2. avgusta 1950. Uz nepravilan tok, takmičenje je obilovalo i incidentima, a dosta je utakmica završeno službenim rezultatom usljed neregularnosti i činjenice da su timovi “švercovali” i igrače iz drugih sredina ili bi nastupali već suspendovani igrači. Na kraju, Mornar je bio sedmi od osam klubova sa 12 bodova (5 pobjeda – 2 remija – 7 poraza), ispod njih je bilo samo Bratstvo (Bijelo Polje).
