U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
Ponovni početak Mornara, nakon gašenja i epizode pod imenom FK Bar, krenuo je u jesen 1963. godine. I to uspješan. Spasoje Čejović, Ćipo Aleksić, Anto Radović, Dano Delibašić, Vasko Prelević i ostali igrali su odlično, lijepo za oko i ubjedljivo u prvenstvu Titogradskog podsaveza.
Sve do samo kraja nije se znalo ko će biti prvak. Nakon sedmog pretposljednjeg kola, situacija je bila sljedeća: Mornar je bio na čelu tabele sa 11 bodova i gol razlikom 15:8 (+7). Drugi je bio titogradski Grafičar sa 9 bodova i gol razlikom 18:14 (+4).
Međutim, u posljednjem kolu, Grafičar je dobio meč unaprijed, par forfe, za zelenim stolom, protiv Koma 3:0, i time došao na 11 bodova (i gol razliku +7), koliko je imao i barski tim s utakmicom manje.
Posljednji meč Barani su igrali sa neugodnom Zorom iz Spuža na gostujućem terenu, i računica je bila jasna – ako Barani pobijede ili igraju neriješeno – prvaci su; ako izgube – drugi su. Motiv više da igraju bez kalkulacija bila je i činjenica da su u prošlom kolu direktne konkurente na stadionu Budućnosti pobijedili sa 3:2, ali su došli kući krvavih i nateklih nogu jer je utakmica obilovala grubošću nominalnog domaćina, Grafičara.
Tako je došao i taj 14. maj 1964. u Spužu.
Od početka igre Mornar je gospodario terenom, ali igrači Zore nisu pokazali ni minimum fer-pleja. Tukli su barske fudbalere, u duelima, ali i kada lopta nije bila kod njih, naročito lijevi bek Milutinović i centarhalf Pajović. Kao u crtanom filmu, Spužani su šamarali fudbalere Mornara i jurili po igralištu samo da bi ih udarali nogom, a barski fudbaleri, iako poznati po eksplozivnim temperamentu, nisu smjeli da uđu u konflikt, niti da adekvatno uzvrate, jer bi došli u situaciju da se utakmica prekine i pobjeda dodjeli Zori 3:0, a onda “zbogom Crnogorska ligo”. Glavni sudija nije ništa sankcionisao, pa je i to dalo krila igračima iz Spuža. No, i pored toga, utakmica je okončana pobjedom Mornara 1:0.
Ali, tu nije bio kraj. Čim su akteri krenuli ka svlačionici, navijači Grafičara i Zore, potpomognuti nekolicinom domaćih fudbalera, počeli su da udaraju igrače Mornara. Ovoga puta, Barani su uzvratili, pa je nastala opšta tuča u kojoj su pljuštale pesnice na sve strane.
Kako piše “Pobjeda”, “ko zna kako bi se sve ovo završilo i koliko bi bilo još polomljenih zuba i rasječenih usana, da se u gužvu nije umiješao centarfor Zore sa još jednim članom uprave ovoga kluba i energično rastjerao mladiće iz Spuža. Primjer njih dvojice zaslužuje pohvalu, istu onakvu kao što zaslužuje osudu onih 30-ak mladića iz Spuža, koji bi svoje ruke mogli upotrijebiti u bolje svrhe nego da tuku nekoga bez ikakvog razloga”.
Tog se dana odlično sjećao Petko Begović, koji je bio u sastavu Mornara.
„Došli su u Spuž titogradski navijači, Grafičarevi. Igrali smo po blatu i kiši, nemogući uslovi. S nama Boško Milošević, Anto Vicković trener. Deset minuta pred kraj 0:0, pa idemo u majstoricu. Po onom blatu Dano je dobio loptu na centru, imao je dugačke noge, ispreskače dvojicu i doda loptu Čkilju Mijoviću, ovaj utrči i da gol. I mi pobijedimo.
Međutim, Čkiljo se nije baš sportski ponio prema publici dok je skandirala, pa su mu prijetili da će ga viđeti kad bude izašao. I bi što bi. Nakon svega što se desilo na utakmici i poslije nje, mi smo pošli na željezničku stanicu. U sumrak, neki momak iz Titograda udario je jednog dečka koji nas je pratio iz Bara šakom, ovi su se naši umiješali da ga brane, nastala je gužva. Vidio sam da su profesoru Vickoviću oborili kapu-francuzicu, on se sagao da je dohvati, a jedan iz mase je krenuo nogom da ga udari. Onda ga je Anto uhvatio i bacio dolje. Boško Milošević, izgorene noge na auspuh, skakao je na zdravu nogu i slagao jednog po jednog.
A golman Ruca se bio ispirao vodom sa pumpe neke – ja sam pumpao, kad je došao jedan i udario ga s leđa. Onda je Ruca ustao i samo rekao: ‘Sad ćeš viđeti kako se bije’.
Otpravnik vozova je starinskim telefonom zvao miliciju, a kad su se pojavili – svi su Spužani pobjegli, samo su naši ostali. Krenuli smo vozom ka Titogradu, pa je nastala tuča opet unutra, voz se zaustavio radi toga i opet se zvala milicija. U vozu je bilo usko, biješ se s jednim – drugi te hvata“, govorio je Begović.
Tako je prvak Titogradskog podsaveza postao Mornar iz Bara koji je iz osam utakmica sakupio 13 bodova bez ijednog izgubljenog susreta, sa skorom od pet pobjeda i tri remija.
Zajedno sa predstavnicima Bjelopoljskog i Kotorskog podsaveza igrao je kvalifikacije za ulazak u Republičku ligu po duplom kup-sistemu. A tu ih je čekao stari poznanik, Arsenal iz Tivta.
Na stadionu u Tivtu okupilo se tog 21. juna 1964. oko 1000 gledaca. Sudija Zečević iz Titograda.
Arsenal je imao početnu inicijativu i u prvih 10 minuta ozbiljno prijetio, ali je, nakon što se oslobodio pritiska, Mornar bio bolji tim. Barani su napadali, no lopta nije ulazila u mrežu golmana Belana. Kako je vrijeme odmicalo, i Arsenal je dolazio na svoje, pa je igra bila ravnopravna. A onda, dva minuta prije kraja prvog poluvremena, sudija Zečević je dosudio slobodan udarac na oko 20 metara od gola. Mladi Bogdanović je dodao loptu Barbiću, koji je snažnim udarcem pronašao desni donji ugao i postigao gol. Vođstvo Tivćana.
Predah na poluvremenu nije pogodovao Mornaru, ali jeste igračima Arsenala. U 65. minutu Bogdanović postiže ono što danas zovu “evro-gol”. Loptu iz kornera zahvatio je punim volejom i neodbranjivo je poslao u sam ugao. Nije prošlo ni dva minuta otkako su Barani drugi put krenuli s centra, a Telesmanić je povećao vođstvo na 3:0. Zoričić, napadač domaćih, u 80. minutu postavio je konačan rezultat.
Opšti je utisak bio da je katastrofa Barana bila nezaslužena, jer su gotovo pola meča bili bolji sastav. Ali, stajalo je u izvještaju s utakmice, “igrači Mornara nemaju određenu taktiku igre, a još manje znaju da iskoriste kvalitete svojih igrača”.
Sedam dana kasnije, malo je ko vjerovao u čudo revanša, ali se igrači Mornara nisu predavali. Dogovorena taktika Anta, Vučka, Petka i ekipe je bila “svi u napad”, pa što ispadne. I krenuli su tako pred 500 navijača, za barske prilike vrlo mali broj.
Od samog početka navalili su furiozno, Tivćani su se potpuno povukli na svoju polovinu. Ređali su se ataci domaćih igrača, pa je već u 18. minutu Delibašić načeo mrežu Belana, a u 23. Mijović povisio na 2:0. Igrači Arsenala su bili potpuno sluđeni, na krilima euforije svima se činilo da je podvig domaćih igrača ipak moguć. Bilo je toliko prilika da su Barani mogli već u prvom poluvremenu da anuliraju prednost iz Tivta.
Međutim…
“Navalni igrači Mornara, u želji da što prije postignu golove, igrali su brzopleto, pa neke vrlo povoljne šanse nijesu uspjeli da realizuju. Što je vrijeme više odmicalo, to su oni postajali sve nervozniji i nesređeniji, a protivnički tim je to iskoristio da malo predahne i sredi svoje do tada razbijene redove. U nastojanju da se što više približe protivničkom golmanu, često su nepotrebno ulijetali u ofsajd-pozicije, pa se neke šanse i iz tog razloga nijesu završile golovima”, stajalo je u izvještaju “Pobjede”.
Barskim igračima je nestalo snage u jalovim napadima, a nije bilo više ni adrenalina koji ih je nosio na početku meča. Sredinom drugom poluvremena, Arsenal je umirio igru, i počeo povremeno napadati kroz poroznu odbranu domaćih. U 76. minutu iz jednog kontranapada Bogdanović je smanjio rezultat na 1:2. Bio je to kraj snova Mornara o Crnogorskoj ligi.
Konačni ishod je bio poznat (Arsenal je tada ukupno vodio sa 5:2), kad su neki od igrača iz Bara počeli da igraju bezobzirno, što je pokvarilo utisak ove uzbudljive utakmice, a sudiji Đoku Orlandiću iz Kotora, koji je imao izuzetno težak posao jer su igrači zbog važnosti utakmice bili nervozni, donijelo nove glavobolje. Nakon jednog pogibeljnog starta, half gostiju Ucović je morao zbog povrede napustiti igru tri minuta prije kraja.
Perović, Petrović, Đokvučić, Prelević, Radović, Begović, Mašanović, Đečević, Slavković, Delibašić i Mijović nisu uspjeli ovoga puta. Za ulazak u viši rang, Mornaru će biti potrebne još dvije godine.
Ništa od plasmana u viši rang takmičenja. Džabe su bile batine u Spužu.
