U čast najvećeg uspjeha barskog fudbala – osvajanja drugog mjesta “Mornara” u prvenstvu i plasmana u evropsku Ligu konferencija, na Bar Infu ćemo u narednih petnaestak dana objaviti niz zanimljivih tekstova, kojim ćemo čitaoce na nesvakidašnji način provesti kroz vijek trajanja kluba.
***
Kad je trener bio var, a sudiju čuvala vojska i policija
U današnjem fudbalu je lako, odnosno lako je u ligama i takmičenjima koji drže do sebe – VAR sistem jasno razrješava sporne situacije. Ranije su sredstva ubjeđivanja bila drugačija, od prigovora do fizičkog obračuna, a tas je uglavnom pretezao na stranu domaćina. Uglavnom.
U septembru 1966. godine, Mornar je poslije više od decenije igrao pred svojom publikom u Republičkoj ligi. Protivnik je bio čuveni Bokelj, po mjeri. Po sunčanom vremenu, okupilo se oko 1000 gledalaca ispod Darovih topola.
Od samog početka Mornar je imao inicijativu. U 10. minutu, Ćipo Aleksić je izveo slobodan udarac sa oko 20 metara i lopta je za koji santimetar prošla mimo gola. Odmah zatim, Čkiljo Mijović je lobovao golmana gostiju Buzdovana, ali je lopta otišla preko prečke. U 20. minutu, Dano Delibašić sa tri metra promašuje prazan gol, a odmah za njim i Mijović.
Kada su svi očekivali vođstvo Barana, Kotoranin Vujović se odlično probio, pronašao slobodnog Berguljana, a ovaj je pribrano, pored Vučka Slavkovića i golmana Martina Dragišića, uputio loptu u mrežu. Igrao se 27. minut. Na krilima neočekivanog gola, Bokelj je izveo još nekoliko napada, a jedan od njih, deset minuta kasnije, završio se sa drugim pogotkom odličnog Berguljana. Aco Cvetinović je potom bio brži od sudijske pištaljke, i u posljednjem minutu prvog poluvremena smanjio vođstvo Kotorana na 2:1. Sa tim se rezultatom otišlo na odmor.
U nastavku, Mornar je odmah počeo sa furioznim napadima, što je rezultiralo izjednačenjem već u 47. minutu, opet Cvetinović. Do tada mirni navijači počeli su da se bude, razvila se i velika plavo-bijela zastava. Barani su u tim trenucima imali potpunu inicijativu, sve se dešavalo samo pred golom Bokelja, ali lopta niko da uđe. U 65. minutu Mijović je prešao sve prepreke i iz neposredne blizine pucao pravo u grudi protivničkog golmana, a pet minuta kasnije pogodio prečku.
Već u 75. minutu nova majstorija Mijovića. Prodro je sa lijeve strane i centrirao, a Cvetinović je efektnim udarcem pogodio mrežu. Pomoćni sudija Jovićević podigao je zastavicu i pošao ka centru. Uslijedilo je ogromno slavlje za potpuni preokret, igrači su se grlili, „tribine“ na šinama odjekivale, a glavni sudija, Titograđanin Savo Božarić je došao do centra.
I taman su se igrači Bokelja pripremali da izvedu početni udarac, kada je njihov trener Lubarda utrčao na teren. U sprintu je prešao igralište, dotrčao do pomoćnog sudije Jovićevića i počeo da se žučno objašnjava s njim. Kao po komandi, pritrčalo je još nekoliko igrača iz Kotora, opkolilo nesrećnog čovjeka u crnom, prišao je i glavni sudija Božarić… Na zaprepaštenje svih prisutnih, gol je poništen.
Igrači Bokelja su skakali, ne skrivajući radost, trener Lubarda je zadovoljno trljao ruke, a u redovima Barana zavladala je vidna nervoza. To je iskoristio izvrsni Berguljan i golovima u 80. i 87. minutu postavio konačan rezultat – 2:4. Oba gola iz kontranapada, poslije grubih grešaka igrača Mornara.
Čim je utakmica završena, igrač Mornara Mijović prišao je pomoćnom sudiji Jovićeviću, a za njim se stuštilo nekoliko stotina navijača. Počeli su udarci, a kamenice su padale sa svih strana. Milicija, vojska i članovi uprave Mornara pritekli su u pomoć sudiji. Pod njihovom zaštitom je stigao do svlačionice, oko koje se okupila masa svijeta pokušavši da uđe unutra. Linč je bio na vidiku. Milicija je bila primorana da palicama zavodi red.
U svlačionici je sudija Božarić objašnjavao dopisniku “Pobjede” da je imao utisak da je pomoćni sudija priznao pogodak, jer od trave nije mogao da vidi da li je lopta, prije nego što je upućena pred gol Bokelja, prešla gol-aut liniju. Pomoćni sudija Jovićević, pak, rekao je da je dao znak za gol-aut, ali nije objasnio zašto je prije intervencije trenera Kotorana sa podignutom zastavicom išao k centru. Ni u kasnijim izjavama nikada nije objasnio zašto je prvo priznao gol, a zatim ga poništio.
Pod pratnjom milicije i vojske, Jovićević je doveden do željezničke stanice, na voz za rodni grad. Sudiju Božarića i drugog pomoćnog sudiju Perovića, kao ni igrače Bokelja, niko nije ni takao.
U sjenci incidenta ostao je kuriozitet da su barski ljubitelji fudbala vidjeli na svom stadionu šest golova, koje su postigla samo dva igrača – Berguljan četiri, Cvetinović dva.
Ostalo je zabilježeno da su Mornarov prvi meč Republičke lige poslije duge pauze odigrali: Dragišić, Perović, Begović, Kopitović, Slavković, Kukuličić, Aleksić, Prelević (Bokan), Mijović, Delibašić, Cvetinović.
***
Danov 38. minut sa temperaturom 38
Taj 12. oktobar 1966. nije obećavao za kapitena Dana Delibašića. Danima nije trenirao, mirovao je i ležao, ali temperatura nije padala. No, i tako bolestan i slomljen, sjeo je iza gola da bar bodrenjem pomogne znatno mlađe saigrače protiv tivatskog Arsenala. Barski tim je istrčao na teren okrnjen, bez igrača koji, ni u Podsavezu, ni u Republičkoj ligi, u posljednje tri godine nije propustio nijednu utakmicu.
No, nije išlo.
Prvih 37 minuta, Miki Mašanović, Aleksić, Đurović, Kukuličić i Cvetinović nisu uspijevali da pošteno zaprijete golmanu Maslovaru, pa je oko 1000 gledalaca pod Darovim topolama počelo da gubi živce. Krenuli su sa dobacivanjima i zvižducima, a zatim i sa skandiranjem “Dano, Dano”. Trener Rade Puco Perović je znao u kakvom se stanju nalazi, neposredno pred meč živa na toplomjeru je pokazivala 38 stepeni, i nije ni pomišljao…
Međutim…
Dano je ustao, došao blijed kao krpa do klupe, navukao dres i zamijenio Đurovića. Njegovim ulaskom počela je igra kakvu je barska publika očekivala. Mladići u plavim dresovima, podstaknuti požrtvovanošću svog starijeg druga, krenuli su sa silovitim napadima, u želji da slome kompleks koji je klub decenijama osjećao pred Arsenalom. Počeo je veliki revanš. Kreator svih napada bio je Danilo Delibašić. Čim je ušao u igru, na svojoj polovini primio je loptu, prešao dvojicu igrača, dao dugačak for Ćipu Aleksiću, koji je udarcem sa oko 20 metara, pogodio mrežu. Bio je to prvi gol ovog igrača u Republičkoj ligi, a do kraja je postigao još dva, u 46. i 82. minutu.
Pored Aleksića, u listu strijelaca zapisao se i Dano Delibašić, koji je zabio dva gola, u 50. i 76. minutu, pa Aco Cvetinović u 43, dok je Bjelica postigao autogol. Bila je to neviđena katastrofa Tivćana – 7:0. Skor je mogao biti i dvocifren, jer je Cvetinović dva puta pogodio prečku, Delibašić jednom, a Bjelica iz praznog gola već savladanog golmana izbacio loptu.
Od Danovog ulaska u igru, fudbaleri Arsenala samo su tri puta u napadima prešli centar, a golman Branko Bujić u drugom poluvremenu nije imao priliku čak ni da deganžira loptu.
Novinski izvještaji su isticali Danovu “ljubav prema sportu, želju za pobjedom i odanost publici, i to koliko jedan čovjek znači za ekipu kojoj pripada”. Na toj utakmici ocijenjen je devetkom, a osmice su dobili Cvetinović i Aleksić.
Golman Bujić je ostao neocijenjen.
Hrabra desetorica na terenu
Tog 8. juna 1967. zvijezde nisu bile naklonjene Mornaru. Privodili su kraju tešku sezonu u Crnogorskoj ligi, bez novaca, bez dobrog igrališta u kome su za svlačionice korištene dvije stare kamp kućice, ali uz veliku podršku gladalaca.
Takmičarska komisija FSCG je kaznila Mornar oduzimanjem jednog boda nakon utakmice sa Bokeljom u Kotoru, zbog loše registracije jednog od igrača, pa je fudbalski Bar bio na nogama. Postojao je i sasvim konkretan prijedlog da klub napusti dalje takmičenje, srećom nije prihvaćen. U takvoj atmosferi, u znak protesta, dio igrača odlučio je da ne putuje na naredni meč, sa Iskrom u Danilovgradu.
Na željezničku stanicu u Baru došlo je samo osam fudbalera, a samo nekoliko trenutaka prije no što je mašinovođa dao znak šinobusu za polazak, stigao je još jedan. Tako je hrabra devetorka krenula na megdan, a u Danilovgradu im se priključio i Petko Begović.
Iako brojčano slabiji, i bez rezervnih igrača, fudbaleri Mornara su namjeravali skupo prodati svoju kožu. Borili su se za svaku loptu, imali precizne pasove, povremeno šutirali na gol golmana Iskre Omerovića… Nisu se predavali ni kad je Kalezić doveo Danilovgrađane već u 12. minutu u vođstvo, nastavili su da požrtvovano igraju svoju igru, što je dalo rezultata. Jedan od odbrambenih igrača Iskre je nakon centaršuta zahvatio loptu rukom u kaznenom prostoru, a Ćipo Aleksić je u 30. minutu bio siguran sa bijele tačke. Nisu se domaćini ni “otrijeznili”, a osam minuta kasnije Bokan je izvanrednim volejom donio timu iz Bara vođstvo.
Iskra je u drugom poluvremenu krenula silovito. Već prilično izmoreni, Barani su se sve više povlačili na svoju polovinu. Gol je visio u vazduhu. I onda, kad se najmanje očekivalo, Dano Delibašić je udarcem sa više od 25 metara povećao prednost Mornara.
Nakon ovog gola, igrači Iskre počeli su pogibljeno ići na gostujuče igrače, naročito fudbaler sa brojem devet, Jovanović, ali su, suprotno svim očekivanjima, malobrojni navijači oštro reagovali na njegove nesportske postupke. Njihove simpatije su ovoga puta bile na strani Barana koji su svih 90 minuta nastupili sa igračem manje. Pet minuta prije kraja, Jovanović je postavio konačan rezultat, ali više nije bilo vremena za preokret.
Hrabra desetorica koji su, mimo svih očekivanja, donijeli oba boda iz Danilovgrada bili su: Dragišić, Perović, Đokvučić, Đinđinović, Kopitović, Begović, Aleksić, Delibašić, Slavković i Bokan.
