Gosti u „Promenadi četvrtkom“ Radio Bara bili su muzičari Seka Tomičić i Omer Hodžić.
RB/BI: Seko, drago mi je da si u studiju Radio Bara. Prije tri sedmice izašla je tvoja nova pjesma za PGP RTS. Možeš li da nam kažeš o čemu se radi?
Seka: Naziv pjesme je „Tako voli Crnogorka“. U toj pjesmi se radi pretežno o hrabrim i svojim ženama, ženama koje znaju šta hoće. Inače su naše Crnogorke bile jako mudre. Ja sam htjela da opišem taj tadašnji način života, kako je sve to izgledalo. Na You Tubu ima spot, tekst i muziku je napisao Momčilo Zeković Zeko, aranžman Senad Drešević, Dejan Senić je uradio taj spot, produkcija „Bubulj“. Njega zovem kad se rade spotovi u Crnoj Gori.
RB/BI: To je, dakle, u neku ruku, i barska pjesma. Dejan Senić je iz Bara, na to mislim.
Seka: To znam. U ponedeljak će sljedeću pjesmu isto on da radi. Spot je rađen u Crnoj Gori, u mjesto Žlijeb, poviše Herceg Novog. Porodica Sikimić mi je ustupila kompletan svoj kompleks, a na kraju se, kao statisti, pojavljuju i oni, muž i žena. Moram reći da je idealnu scenu uradila naša čuvena glumica Jelena Nenezić. Uglavnom to je bio kao mali film. Htjela sam da pokažem kakve su se sve stvari dešavale u našoj Crnoj Gori.
RB/BI: To su pravi spotovi koji nisu samo puko slušanje i gledanje, nego se u njima odvija čitava priča.
Seka: Tako je. Haljinu koju sam nosila, specijalno sam šila za sebe. Urađen je crnogorski vez, unikatna je haljina, onako kako sam željela da se uradi. Nju je sašila moja sugrađanka.
RB/BI: Za tri sedmice preko 200.000 pregleda je bilo na You Tubu, ako se ne varam?
Seka: Pa jeste. Ja sam htjela da to izađe negdje poslije dva-tri dana, ali velika kuća PGP RTS, čiji sam član, tražila je da se odmah pusti. Prezadovoljna sam.
RB/BI: Omere, kako si ti zadovoljan ovom pjesmom?
Omer: Ja sam nekako više za neke druge motive, onaj stari narodnjak iz 60-ih, 70-ih godina. Ova pjesma nije loša, fino je i dobro urađena, treba medijski više da se promoviše, što bi rekli da se malo „pogura“. Pjesmu nije dovoljno samo jednom pustiti, pjesma treba stalno da se pušta. Ti to dobro znaš kako je bilo kad sam ja snimio CD, za devetnaest godina je samo jednom pušteno jedno moje kolo.
RB/BI: I to je mnogo.
Seko, nećemo o tvom privatnom životu, jer, u konkretnom slučaju, nije bitan. Znam da si uspješna u privatnom biznisu, to kažem jer to implicira sledeću stvar: da ne moraš na estradi da radiš nešto što ne želiš i da povlađuješ takozvanim niskim strastima, neukusu, možeš da budeš svoja na svome, da snimiš kad ti se snima i da napraviš nešto kad osjetiš da ti je došlo iz srca i duše.
Seka: Mislim da sam rođena kao svoja, teško me je natjerati na nešto što ne želim. Tako sam u privatnom biznisu uvijek težila ka tome da imam svoj cilj, da znam šta hoću, da ne zavisim ni od koga. Upravo ova pjesma govori o tome. Tako i u muzici, kada sam se pojavila prvi put u „Grandu“ gdje su me prihvatili i vidjeli da možda malo djelujem čudno, ali kad krenu sa mnom da komuniciraju znaju gdje su, a onda znaju gdje je njima mjesto, gdje je meni mjesto. U RTS-u je nešto drugačije. U prvoj kući možete da snimate, da vas ispravljaju, da platite, da se negdje provučete, dok u RTS-u ne možete, tu vam novac ne pomaže. Tu morate da imate svoj stil i glas, ne možete da uđete tek tako, da se obučete vulgarno, morate biti jako disciplinovani. To je ono što je meni najviše prijalo i zaista mi je drago što su me oni tako prihvatili, to je za mene bio pun pogodatak.
RB/BI: Omere, šta kažete Vi?
Omer: Ja kažem da je istina sve ovo što je rekla. Što se pjevanja i svirki tiče, mi radimo možda malo čudno. Ne idemo da sviramo koga dobro ne poznajemo, pare ne pomažu, jednostavno ne idemo. Ja sam dosta svirao i radio, možda sam se i zasitio svega toga, ali uglavnom, nas dvoje, funkcionišemo dobro.
RB/BI: Dakle, nije sve u novcu…
Seka: Tako je, nije sve u novcu. Kada puno radiš, kad si mlađi možeš nešto i da dopustiš publici, a onda dođeš u godine kada to jednostavno više ne možeš da istrpiš.
RB/BI: Imao si jednu veliku želju tokom svoje karijere, a to je da jedan orkestar nazoveš „Veliki nardoni orekestar pod upravom Omera Hodžića“. Nikada ti se ta želja nije ispunila. Pravio si neke veće i manje orkestre, ali nije to bilo to.
Omer: Tačno. Nažalost, nikda ova država nije imala sluha. Nudio sam da napravim veliki orkestar, to je tada iznosilo negdje oko 164.000 eura na godišnjem nivou, za 365 radnih dana, za 12 muzičara, jedan dio ekipe je bio iz Bara, jedan iz Podgorice. To je bila faktički jedna simbolična plata koja je trebala njima da bude za 365 radnih dana, da orkestar radi za televiziju, ali da bude u funkciji države za sve, čak i za novodišnji program. Mi smo jedina država u regionu koja nema narodni orkestar. Imaju ga i Slovenija i Hrvatska, svi. Državna televizija prenosi novodišnji program druge države, makar s njom bili i u najboljim odnosima.
RB/BI: O kojoj državi je riječ?
Omer: BH televizija je u pitanju. Oni to sigurno ne dobijaju džabe, sigurno moraju nešto da plate. To je takva politika, šta da se radi…
RB/BI: A, kojim dobrom si ti danas ovdje?
Omer: Slučajno sam prošao ovuda i vidio da su vrata bila otvorena, pa svratio da vidim što činite.
RB:BI: Ono što sam nedavno čuo i što mi je izgedalo dosta dobro, evo sad moram, mimo sebe, da te malo i pohvalim, to je bilo ovo „Mitraljez kolo“ Branimira Đokića iz 1976. godine, u tvojoj interpretaciji. Nije bilo loše. Ti cijeniš vrlo malo ljudi sa estrade, čini mi se da njega odvajaš.
Omer: Njega posebno cijenim, zato što je pedeset godina proveo u jednoj kući kakva je RTS. To je jedna krovna institucija što se tiče balkanske muzike. Vodio je Ansambl instrumentalista. Prvo je bio Veliki narodni orkestar koji je poslije Carevca vodio Miodrag Jašarević, poslije Miodraga preuzeo Boki Milošević, a kasnije Ljubiša Pavković. Mislim da je to bila osamdeseta godina, kad se Veliki narodni orkestar dijeli, ostaje Veliki narodni orkestar i Ansambl instrumentalista koji je vodio Branimir Đokić. Do tada su njih dvojica svirali zajedno, bili harmonikaši u tom Velikom narodnom orkestru RTS-a.
RB/BI: Zašto „Mitraljez kola“ nema na You Tubu, nego si mi ga poslao na vajber, pa ja toncu Zoranu?
Omer: Ja sam ga sasvim slučajno snimio. Jedan moj drugar Mancek, kad god me vidi pita: „Radiš li što, đe si, što činiš, sviraš li što?“ Pa da ga ne razočaram…
RB/BI: Znaš li šta pitaju Gulu kad prođe ulicom: „Gula ima li koja tezga?“ On se nonšalantno okrene: „Izvini, ja ne radim na pijaci.“
Omer: Šalim se, naravno, nije moj drug bio uzrok ni povod da ga snimim, nego ajde da pokažem da nisam baš za staro gvožđe. Prvo sam zvao Branimira da vidim mogu li da snimim, po njegovom odobrenju je snimljeno kolo.
RB/BI: Šta je rekao Branimir Đokić kad je čuo kolo, kakvi su mu utisci?
Omer: To je snimljeno kod Senada Dreševića, u studiju. Kad sam krenuo ovo da radim rekao sam Senadu da ćemo da snimimo to sa istom bojom i basa i akustične gitare, violine koju je svirao Miloš Markaš iz Požarevca i da koliko god možemo približimo i primaknemo taj saund iz 1976. Samo što nisam mogao da nađem istu harmoniku. Branimir je bio oduševljen. Kad sam rekao Branimiru Đokiću da sam nepismen muzički, čovjek se, mislim, jedno tri-četiri puta prekrstio i kaže „Je li ovo moguće?“
RB/BI: Od koga si ti učio?
Omer: Ja sam učio iza ograde kad dođe neki harmonikaš iz Srbije u Stari Ulcinj ili na Veliki Pijesak, na Utjehu, gledao, slušao…
RB/BI: Seko, pominjala si ponedjeljak, pominjala si Dejana Senića, počinje snimanje spota za novu pjesmu, još jedna crnogorska pjesma te očekuje do kraja godine i što je najvažnije i, držimo te za riječ, do kraja one tamo godine trebalo bi da održiš solistički koncert, jer se za to, polako, stvaraju uslovi.
Seka: Da, to mi je plan i to mi je bila životna želja. Sve sam planski radila. Najvažnije je da znate šta hoćete. Upornost je čudo. Tako da devedest posto mislim da ću to da uradim. Što se tiče ponedjeljka, snimam u Kotoru, dobila sam prostor od „Katara“ da snimim jednu prelijepu pjesmu. Od malih nogu sam voljela tu pjesmu i nekako sam željela da je snimim. U pitanju je pjesma „Živote moj“. Dobila sam pravo ne da cover snimim, nego pravo na pjesmu koju je Usnija Redžepova otpjevala. Jeste da je to „Južna pruga“, ali sam nekako uspjela da je otpjevam. Slušaoci će imati priliku da čuju, pa će dati svoj komentar. Mislim da sam to solidno uradila, tako da u ponedjeljak startujem sa snimanjem spota i mislim da ću do 22-23. jula to da objelodanim, isto za PGP RTS.
RB/BI: Kako se osjećaš na snimaju spotova? Izgleda mi kao zanimljiv posao, a vjerovatno i naporon.
Seka: Naporan jeste, morate o svemu da vodite računa. Meni to nije problem jer kad nešto volite onda to ide lagano.
RB/BI: Tačno, to se najbolje poslije vidi na „finalnom proizvodu“. Omere, kakvi su ti dalje planovi?
Omer: Sva ova priča ništa ne bi valjala da ja nisam tu, ali nema veze, ja ću klimati glavom i to je to. Odavno sam napravio „Naš oro“, jedan autorski, lijep instrumental, snimljen prije devet godina, u studiju Senada Dreševića. Mogli biste ga malo češće puštati na Radiju, bio bih vam zahvalan, a ja ću se potuditi da vam se odužim 10. jula, na jedan veliki datum.
