Profesorica muzike Ljubinka Knežević, nakon 45 godina rada, otišla je u penziju. Kada je došla u Bar, davne 1982. godine, najprije je radila u Gimnaziji „Niko Rolović“ i Biotehničkom centru, a zatim, od njenog od osnivanja u Muzičkoj školi, gdje je ostala do penzije. Bila je prva profesorica sa završenom Muzičkom akademijom u Baru i zvanjem „profesor muzike“. Učestvovala je u utemeljenju, a zatim značajno doprinijela ekspanziji i izrastanju barske Muzičke škole u respektabilnu ustanovu. Odnjegovala je generacije i generacije djece, od kojih su mnogi danas upravo profesori u istoj školi, ili su poznati umjetnici širom svijeta.
Sa profesoricom Knežević razgovarali smo o počecima muzičkog obrazovanja u našem gradu, uspjehu, i kako do njega, vrijednostima i onome što je nju rukovodilo u pedagoškom radu dugom gotovo pola vijeka.
RB/BI: Vidjeli smo, učenici, profesori i roditelji, oprostili su se od Vas sa suzama, buketima cvijeća i ogromnom zahvalnošću. Kako Vama danas izgleda višedecenijski rad u Muzičkoj školi?
Knežević: Srce mi je puno. Izuzetno sam ponosna i srećna zbog divnog ispraćaja, ali i osjećaja dok sam na sceni gledala profesore – moje bivše đake i djecu mojih nekadašnjih učenika u Horu. Podsjetilo me to, kao i bezbroj ruža i buketa te noći, na moju „Muzičku baštu“. Puno je ruža bilo, ali i pupoljaka koji će tek da se rascvjetaju, isto kao i ta divna djeca, koja tek počinju i kojima želim da napreduju. Sigurna sam da hoće, ali moramo da se kao društvo potrudimo da im obezbijedimo stabilno okruženje i mir.
RB/BI: Je li Vaš, gotovo pola vijeka dug rad, ličio na „Muzičku“, odnosno čarobnu baštu?
Knežević: Čini mi se da jeste. To je pokazao i koncert, odnosno ispraćaj, na Dan Muzičke škole. Nastojala sam da svaki moj čas bude ispunjen, prije svega, ljubavlju, s radošću sam prenosila znanje, trudeći se da ispoštujem svako dijete, jer sam voljela svu djecu. Pokušavala sam da proniknem u njihov svijet, i mogu Vam reći, da sam zadovoljna. Često mi prilaze učenici i roditelji, što me posebno raduje, i svaki put u tim razgovorima, shvatim koliko sam srećna što sam bila dio njihovih života, i što sam njih učinila radosnim. Na kraju, vredjelo je sve. Mislim da sam izabrala pravi poziv, na što mi je još ukazao moj pokojni učitelj Radule Obradović, koji me često ostavljao da držim čas.
RB/BI : Kakva su Vaša sjećanja na početke Muzičke škole u Baru?
Knežević: Kada sam došla u Bar, radila sam u Gimnaziji i Biotehničkom centru, a direktori su bili Maksim Lutovac i Gavro Spahić. Oni su raspisali konkurs za profesora muzike i ja sam se prijavila. Kada se otvorila Muzička škola, prešla sam u tu ustanovu, koja je radila u okviru Kulturnog centra. Sve je to za mene bilo nalik nekoj bajci. Radila sam sa posebnim entuzijazmom i radošću, posebno u Muzičkoj školi, jer nas nekoliko smo je stvarali, od „prvog papira“, do okupljanja i edukacije djece. Bila su to radna, talentovana djeca, sa kojima smo, uz podršku roditelja, krenuli na zvjezdani put muzike, osvajali nagrade i bili beskrajno srećni. Mi, mladi profesori, bili smo puni elana i želje za radom.
RB/BI: Je li to tako i danas?
Knežević: Muzika i odnos prema njoj su odraz vremena. Današnje vrijeme nosi mnogo drugačije stvari, ali i nedavni koncert povodom Dana škole, pokazao je koliko i sada imamo talentovane djece, koja predano i požrtvovano rade sa svojim profesorima, koliko su disciplinovana i vaspitana. Takođe i kolege – moji bivši đaci, ponosna sam na sve to. Moram podsjetiti da je prvi direktor škole bio moj brat, prof. Božidar Rakonjac, koji je tu funkciju obavljao od 1983. do 2003. godine, a nakon toga radio je kao profesor. Takođe, otvorio je Muzičku školu u Ulcinju i bio njen prvi direktor. Bile su to sjajne i uspješne godine, pune nagrada i priznanja, a njegov hor osvajao je prva mjesta na jugoslovenskim takmičenjima. Uz Odjek klavira, gitare, harmonike i flaute, zalagao se i otvorio i Odjek za trubu, violinu i violončelo. Svaki direktor koji je došao, radio je, takođe, u korist djece, ove Muzičke škole i grada.
RB/BI: Dakle, nije tačno da su sve prave vrijednosti izgubljene?
Knežević: Vrijednosti nisu izgubljene, već su negdje sakrivene, i samo ih treba osvijetliti. Trenutno ne obraćamo potrebnu pažnju na njih, odnosno, nisu u prvom planu.
RB/BI: Da se vratimo onom ključnom pitanju, s početka – kako ste Vi prilazili učeniku, što je potrebno da bi odnjegovali dijete u zrelu, vaspitanu mladu ličnost, sa aspekta profesora, jer prosvjetni radnici obrazuju, ali utiču i na kompletno formiranje čovjeka?
Knežević: Prije svega, iskreno, sa puno ljubavi, razumijevanja i bez trunke laži. To je bio moj način – kao Sunce. Oni su meni bili Sunce, a i ja njima.
RB/BI: I danas imamo potencijala i puno darovite djece, potvrdili ste. Ali, često naglašavate da talenat nije dovoljan, je li tako?
Knežević: Tačno. On ništa ne znači, ako izostane rad. Za rezultate i uspjeh, neophodni su posvećen rad i trud, i profesora i učenika.
RB/BI: Što je Vaša preporuka mladim kolegama u Muzičkoj školi koji su, ističem, u velikoj većini, Vaši đaci?
Knežević: Da, tačno, gotovo svi profesori su moji nekadašnji učenici. Izgleda da mi je uspjelo da ih na pravi način „zarazim“ muzikom, tom predivnom umjetnošću, uz pomoć koje se na najlakši način može prići i djetetu i odraslom čovjeku. Muzika je sastavni dio života, oni su to shvatili, proživjeli, i zato su danas uspješni pedagozi i umjetnici. Ne samo ovdje, u Baru i Muzičkoj školi, već i u Beogradu, Ljubljani, Čikagu, Londonu, širom svijeta. Moram biti ponosna zbog toga.
RB/BI : Kako privući djecu da to otkriju i da se okrenu pravim, kako ste kazali, zagubljenim vrijednostima?
Knežević: Bitan je trougao – roditelj, nastavnik, dijete. Samo zajedno. Mojim kolegama i svoj djeci, poručujem da ih volim, poštujem, uvažavam, da sam neizmjerno ponosna na njih. Hvala im na divnoj oproštajnoj večeri i koncertu, hvala i našoj direktorici, Danki Popović.
I, na kraju, moja poruka je sadržana u onome što sam stalno govorila, odnosno citirala, djeci: “…jer, na svijetu nema ničeg toliko jarosnog, il’ tupog, il’ grubog, da ga ne bi muzika, makar za neki tren, promijenila. U koga nema muzike u duši, kog’ sklad ne dira slatkih zvukova, zreo je taj za podvale, izdajstva i razbojništva, i tupe su kao noć njegovog duha radnje, a mračne u njega sklonosti. Ovakvom, ne vjeruj nikad”- Viljem Šekspir.
Profesorica Ljubinka Knežević, uz muziku provodi penzionerske dane, supruga – nekadašnjeg profesora, kćerku Andrijanu – diplomiranu pijanistkinju, profesoricu, sina Nikolu – magistra pravnih nauka.
Profesorica ističe da rado sluša i gleda unuku Antoniju – Dunju, dok svira klavir.
Zaokružen i srećan život uz, i sa muzikom, baš onako kako je profesorica Ljubinka Knežević učila svoje đake.
