Gošća Radio Bara i Bar infa bila je profesorica Smiljana Vukićević. Povoda za razgovor je moglo biti više, u što će nas uvjeriti njena biografija i brojni angažmani, ali ovoga puta akcenat je na novom romanu “Haljina po mjeri vjere”, koji će biti prvi put predstavljen javnosti 29. juna u sali barskog Doma kulture.
Smiljana Vukićević je završila Metalurški fakultet u Podgorici, a magistarske studije na odsjeku Hemijska tehnologija – ekološko usmjerenje. Članica je Inženjerske komore Crne Gore, Udruženja umjetnika “Vizija”, kao i humanitarne organizacije, registrovane u Nici, “ Voda – izvor života za cijeli svijet”. Dugogodišnja je prosvjetna radnica, rukovodilac Kvaliteta u Domu zdravlja, posljednjih mjeseci zaposlena u barskom Vodovodu, potpredsjednica Svjetske unije pisaca za Crnu Goru, realizatorka projekta “Upravljanje otpadom u opštinama Bar i Ulcinj”, kao i IPA projekta međugranične saradnje – Crna Gora, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Piše poeziju, slika, organizatorka je Međunarodnog festivala “Kulturom do prijateljstva” i inicijatorka brojnih humanitarnih akcija. U aktuelnom sazivu SO Bar je odbornica. Prije romana “Haljina po mjeri vjere”, objavila je knjigu, takođe, u romanesknoj formi “Miris novca”. Oba djela posvećena su dominantnim društvenim pojavama i fenomenima koje nam je donijela tzv. tranzicija – kriminalu, drogi, prostituciji, vjerskom fanatizmu, trafikingu, trgovini bijelim robljem, u čijim kandžama je završio veliki broj mladih ljudi.
RB/BI: Profesionalno ste posvećeni prirodnim naukama, kako je došlo do iskoraka u svijet književnosti?
S. Vukićević: Ako mi dozvolite, najprije bih se zahvalila Opštini Bar, koja je izdvojila sredstva za štampanje drugog izdanja knjige, i za potrebe promocije ustupila veliku salu Doma kulture, čime je omogućeno da promociji prisustvuje veliki broj ljudi. To mi je posebno drago, jer je interesovanje zaista ogromno. Iz tog razloga, svima koji budu došli te večeri na promociju pokloniću roman.
RB/BI: Razumljivo je da je interesovanje veliko, jer priča romana je intrigantna, opominjuća, potrebna. Da se vratimo prvobitnom pitanju o Vašim počecima u književnosti.
S. Vukićević: Imala sam potrebu da napišem neko svoje viđenje određenih pojava, neravnodušna prema njima, ali ravnodušna prema mogućim posljedicama koje bi moglo izazvati moje pisanje na te tabu teme. Oba moja, do sada objavljena romana, imaju tematiku i neke elemente za koji mnogi kažu da su kritični i da je bilo hrabro usuditi se da pišem o tome. Za mene je to bio izazov i nasušna potreba da ne zatvaramo oči pred pošastima koje nam je donijelo novo doba. Uvijek sam se vodila svojim osjećajima, jer pripadam onoj kategoriji ljudi koji se ne prilagođavaju tuđim očekivanjima i odobravanju okoline. Naravno, uvijek se vodim i istinom.
RB /BI: Počeli ste sa “Mirisom novca” im kako ste napisali u predgovoru, pokušali da ukažete na “ljude koji su pohlepni, nemoralni, proračunati, nemilosrdni”, koji u zamku nelegalnog sticanja novca, ali i opijenosti privilegijama i pogodnostima koje donosi, uvlače mlade. Na tu tematiku odlično se nadovezuje Vaš drugi roman “Haljina po mjeri vjere”, koji produbljuje, čini mi se, problematiku i proširuje na još neke druge devijantne pojave, u čijoj osnovi su i dalje kriminal, etički posrnulo društvo, čija je zdrava budućnost ozbiljno upitna. Što je glavna potka prvog, a što nam novo donosi drugi roman?
S. Vukićević : Prvi roman “Miris novca” naišao je na podršku čitalačke publike, prvenstveno zbog poruke koju sam uputila mladim ljudima, a ona jeste da ne smiju novac, brza i nelegalna zarada, da im budu cilj, već da se moraju naoružati strpljenjem i vrijedno, pošteno raditi. Želja da nešto dobiju sad i odmah, ne smije biti veća od cijene koju će platiti zauzvrat. Ne smiju biti pohlepni i zaviditi drugima, jer to je najčešće uvod u propadanje. Moraju naći zadovoljstvo u sitnim stvarima i poštenoj zaradi, jer nelegalno stečeni novac je generator zla, koji na duže staze donosi nesreću i onome koji ga je stekao i njegovoj porodici. Zadovoljna sam prvim romanom, preveden je na turski jezik,iI dobro se prodaje u toj zemlji, takođe na makedonski, a u toj bivšoj jugoslovenskoj republici, 2022. je proglašen za “Roman godine”.
RB/BI: Tematika drugog romana je slična, ali još kompleksnija?
S. Vukićević : “Haljina po mjeri vjere” je kombinacija dosta elemenata. U nemu sam obradila problematiku trafikinga, vjerskog radikalizma, trgovinu drogom i oružjem, a u osnovi svega je snažna ljubavna priča. Htjela bih da naglasim da se likovi u mojim romanima, uprkos posrnuću, vraćaju na pravi put, jer sam željela da uputim poruku mladima, da izlaz uvijek postoji i da ga, uprkos svemu, moraju i trebaju naći, bez obzira koliko duboko su ušli u svijet kriminala ili postali žrtve njegovih nosilaca.
RB/BI: S obzirom da ste veoma upečatljivo i znalački opisali taj svijet i kriminala, vjerskog fanatizma i ekstremizma, da li su romani plod stvarnog svjedočenja ili su samo inspirisani realnošću i rezultat Vaše imaginacije?
S. Vukićević: Priča romana “Haljina po mjeri vjere” je istinita, a ja kao pisac, da bi radnja bila dinamična i zanimljiva, obradila sam je, čini mi se, na prijemčiv način. Za razliku od prvog romana, imena glavnih likova su izmišljena, u ovom slučaju sam bila opreznija, a glavni akteri su Deni, musliman iz Tutina i Lena, lijepa Novosađanka, koja je, u potrazi za boljim životom, došla u Čanj da radi. Deni potiče iz siromašne porodice, rano je počeo da se bavi kriminalom, a već kao zreo mladić otišao je u Prag, proširio posao na trgovinu oružjem i drogom i stekao značajan kapital. Upoznao je Lenu, djevojku koja, takođe, bježi od nemaštine, nošena snagom samoodržanja, neobuzdane mladalačke energije i bunta. Iako različiti po svemu, Denija i Lenu povezuje velika ljubav, moćnija od svih razlika i prepreka. Deniju sve to nije bilo dovoljno, već želi da pomogne svojim sunarodnicima, koji, kako on smatra, žive loše i progonjeni su, pa se uključuje u razne ekstremističke, vjerske grupe i finansira ih. Ističem, u romanu, iskazujem razumijevanje za takve stavove, ali ne opravdavam nasilje, a prema islamskoj i pravoslavnoj vjeri podjednako poštovanje. Lena se udala za Denija, promijenila vjeru, čak pristala i na hidžab, ali ulazeći podrobnije u poslove i aktivnosti supruga, počinje da osjeća grižu savjesti, ostavlja oproštajno pismo, odlazi, a dokumentaciju o nelegalnim aktivnostima predaje Agenciji za nacionalnu bezbjednost. Za svo to vrijeme, prema njenom svjedočenju, ona i dalje osjeća veliku ljubav prema mužu, pa i poslije dvije godine od rastanka želi da se pomiri sa njim. Ostavljam čitaocima da otkrivaju ostale detalje.
RB/BI: Zanimljivo je da uprkos što unazad, duže od tri decenije, svjedočimo takvim pojavama, i što smo, s pravom, zabrinuti za budućnost mladih generacija, malo je književnih, pa i uopšte umjetničkih djela koja tretiraju ovu problematiku. Kako to komentarišete?
S. Vukićević: U ovom romanu je na početku opisan trafiking ( veoma prisutan u našoj savremenosti), a zatim i sve ostale kriminalne radnje. Nije jednostavno o tome pisati. Moja najuža i dalja rodbina je bila protiv i upozoravala me da se ne bavim ovom problematikom. Možda je i to razlog. Jedan muškarac u mom romanu kaže ženi: “Budi srećna što ti još nisam nametnuo zakone potčinjenosti, a to je jedini način da te prevaspitam. Kada neko uzburka moju krv, dobija naknadni tretman”. Znači, žene i mlade djevojke koje krenu na taj put, budu i fizički zlostavljane, tretirane kao svojina, roba, stvar, iako sve na početku izgleda bajkovito i sjajno.
RB/BI: Kako ste došli do ove priče, da li Vam se obratila Lena, pretpostavljam da Deni nije?
S. Vukićević : Igrom slučaja, Lena je bila gošća kod mene i ispričala mi je svoju životnu sagu, kao i njene drugarice. Ja sam za to da se uvede javno obrazovanje za sprječavanje trgovine ljudima. Junakinja mog romana je dragocjeni svjedok, hrabra žena, koja bi mogla da pomogne u utvrđivanju istine i ustanovljenju odgovornosti za kriminalne radnje. Ona je sve snimke sa raznih događaja, dogovora i aktivnosti ljudi iz tog miljea dostavila službenicima u Agenciji za nacionalnu bezbjednost, koje u romanu predstavlja Marko i koji se infiltrirao u tu mrežu.
RB/BI: Dakle, Lena je odlučila da se odrekne ljubavi, a onda i bori, protiv poroka kojima je i sama podlegla?
S. Vukićević: Jeste, ona je Deniju ostavila oproštajno pismo, puno ljubavi, veoma jakih emocija, čak i poštovanja. Pismo je vjerodostojno prenešeno u romanu, kao i Denijeva reakcija kada je zatekao prazan stan i pročitao ga.
RB/BI: Ono što se nameće čitaocu kod iščitavanja oba Vaša romana, jeste činjenica da bi mogli biti odličan predložak za filmsku ekranizaciju. To bi, možda, bio i način da Vaše poruke dođu do šireg auditorijuma i imaju veći efekat, u smislu oporavka društva. Da li ste o tome razmišljali?
S. Vukićević: Ja ne pišem za filmsko platno, ali za prvi roman postojalo je ozbiljno interesovanje u Turskoj da se ekranizuje, sa jednim uslovom, da bar jedna sekvenca, odnosno radnja romana, bude smještena u tu zemlju. To me ponukalo da učestvujem i na konkursu United Media za bivšu Jugoslaviju, na kojem je trebalo napisati scenario za jednu epizodu. Ponosna sam što sam uspješno to odradila i ušla u uži izbor. Vidjećemo, ukoliko bude sredstava, možda će se desiti film ili serija.
RB/BI: Oba romana imaju hepiend, odnosno glavni likovi se, nakon potpunog moralnog posrnuća, vraćaju sebi i svom suštinskom biću. Zanimljivo je da priča, posebno u posljednjem romanu, nije u potpunosti zaokružena, odnosno, može biti nastavljena. Zašto ste se opredijelili za ovakva dva pristupa?
S. Vukićević: Kao što sam kazala, želim da ukažem mladima da nikad nije kasno da se vrate svom suštinskom biću, a ostavila sam i čitaocima mogućnost da priču završe i predvide kraj.
RB/BI: Da li se viđate sa Lenom, znate li Vi epilog priče, kakve su njene reakcije na roman i da li će biti pozvana na promociju?
S. Vukićević: U kontaktu sam sa njom. Ona više ne žive ovdje, u inostranstvu je. Pročitala je roman, neće doći na promociju, ali je zadovoljna kako sam prenijela njenu priču. Fascinantno je da ona i danas osjeća jaku ljubav prema Deniju, i kao što sam kazala, nakon dvije godine od rastanka, željela je da se pomiri.
RB/BI: U svakom slučaju, publika će moći bolje da Vas upozna i sazna dosta o romanu i onome što nam donosi i na što upozorava, na promociji 29. juna u Domu kulture, u 19 sati. Kako je zamišljen ovaj susret sa čitaocima?
S. Vukićević: Očekujem, s obzirom na interesovanje, prisustvo velikog broja ljudi. Govoriće prof. dr Rade Vučićević, Veselin Mišnić – književnik, Dejan Đurović, u ime izdavača, Udruženja umjetnika “ Vizija” iz Golubovaca, Slavka Klikovac, a moderator programa biće Dragan Mitov Đurović. Mladi će čitati fragmente iz romana.
RB/BI: Pomenula sam na početku brojne Vaše angažmane. Prije nego što nam predstavite sebe kao naučnog radnika i kažete nešto o aktivnostima u tom domenu, da li Vas je upravo ovakva stvarnost, o kojoj smo govorili, ponukala da se politički angažujete i pokušate da i na taj način date doprinos društvu?
S. Vukićević: Nije važno koja je partija u pitanju, već je primarno da svi nastupamo dobronamjerno, sa činjenicama, argumentima i istinom, i da želimo napredak zajednici. Uvijek sam spremna da dam pozitivnu sugestiju. S obzirom da sam najstarija od svih odbornica, smatram da sam životno i najiskusnija, i da mladi, ako hoće, mogu dosta da nauče od mene. Ponosna sam što pripadam Ujedinjenoj Crnoj Gori, koja jeste brojčano mala stranka, ali sa značajnim intelektualnim potencijalom. To su ljudi koji dosljedno stoje iza svojih ideja, ne vrijeđaju nikog, i kojima je primarni cilj interes građana. Želimo da radimo sa svima zajedno na tome, složno i prijateljski. Potvrda toga su i nekoliko posljednjih sjednica opštinskog parlamenta, na kojima smo dosta toga zajednički usaglasili. Nedavno smo prisustvovali i lijepom događaju u Kući maslina, svi smo srećni i ponosni zbog toga, uopšte nije važno ko je na vlasti i za čijeg mandata se ostvaruju lijepi razvojni projekti.
RB/BI: Na što ste fokusirani kada je riječ o Vašem primarnom zanimanju – metalurgiji, hemiji i ekologiji?
S.Vukićević: Magistrirala sam na jednoj oblasti koja je veoma zanimljiva i koja je kao problematika izražena i kod nas i u okruženju. To je zaštita životne sredine, koja je prioritet u mnogim državama. Moj magistarski rad je, naravno, proglašen za naučni, dosta radim na tome, i trenutno u toj oblasti imam nekoliko gotovih projekata. Bavim se otpadnim vodama i efikasnošću u njihovom prečišćavanju, što je neophodnost. Nadam se da će zaživjeti planska ideja o izgradnji Sistema za prečišćavanje otpadnih voda iza Volujice. To je veliki ekološki problem. Od prije tri mjeseca radim u Vodovodu kao tehnolog. Nadam se da ću ubrzo učestvovati u realizaciji ideje o otvaranju Interne laboratorije za provjeru kvaliteta, odnosno, higijenske ispravnosti vode za piće. Radeći kao rukovodilac sektora Kvaliteta u Domu zdravlja, takođe sam stekla značajno iskustvo (rukovodila sam sa tri službe – Mikrobiologija, Odsjek za higijenu i zdravstvenu ekologiju, kao i sanitarnu hemiju).
RB/BI: Vraćamo se književnosti i umjetnosti. Pišete i poeziju, ali niste je objavili, slikate, aktivni ste u Udruženju umjetnika“ Vizija” i brojnim drugim projektima u kulturi, humanitarnom, pedagoškom radu. Kako sve ovo korespondira jedno s drugim?
S. Vukićević: Ja sam samouka slikarka, i taj angažman mi je mnogo pomogao i naučio me, u stvari, posmatranju i analiziranju. Slikarstvo mi je pomoglo mnogo i praktično. Kako sam rano ostala bez muža, a nisam imala posao, prodavala sam slike da bih hranila i školovala djecu. Nisam se libila ni fizičkog rada, i mogu ponosno da kažem da sam “na motiku” odškolovala dva studenta radeći na lučkoj ekonomiji, i opet bih to ponovila.
RB/BI: O tome ste pisali i u Vašim pjesmama. Osim u romanima, Vi ličnim primjerom, svojim životom, šaljete poruku mladima – isključivo poštenim radom, ne libeći si da se kao profesorica i naučna radnica, latite i motike, uspjeli ste da izvedete dvoje djece na ispravan put.
S. Vukićević: Da, ima i toga u mojoj poeziji. Do sada sam napisala 120 pjesama, ali ih još nisam objavila. Zadovoljna sam, i sve bih isto uradila. I sinoć sam radila u bašti, i svaki dan. Kćerka je u Njujorku, sin je ovdje, čekam dvoje unučadi ove godine, svi moji životni snovi se ispunjavaju. Humanitarni rad je dio svega toga, uvijek treba pomoći stare, bolesne i nemoćne. Tu sam za svakoga, pa ako je potreban i fizički rad, ni od toga ne bježim.
Intervju sa Smiljanom Vukićević možete slušati u programu Radio Bara, u srijedu, 26. juna, od 10 sati.
